REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Poslovni broj: Usž-1694/2024-2
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Arme Vagner Popović, članica vijeća, te više sudske savjetnice Nele Petrović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Republike Hrvatske, zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Zagreb, Savska cesta 41, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske (ranije: Ministarstvo pravosuđa i uprave), Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, radi utvrđivanja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 32 UsI-2461/2022-10 od 19. ožujka 2024., na sjednici vijeća održanoj 11. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 32 UsI-2461/2022-10 od 19. ožujka 2024.
Obrazloženje
1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-942-01/18-01/409, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-22-05 od 4. srpnja 2022., a kojim se odbija žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada, Sektora za upravno-pravne poslove, Odjela za naknade i izvlaštenja, Drugog područnog odsjeka, KLASA: UP/I-942-02/11-06/37, URBROJ: 251-14-11/308-18-19 od 25. srpnja 2018. Navedenim prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev tužitelja za utvrđenjem prava vlasništva na nekretnini u Zagrebu, Draškovićeva 25 i 27, izgrađenoj na zk.č.br. [katastarska čestica], površine 687,1 čhv (2471 m ), upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], prema katastru k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].
2. Tužitelj je protiv osporene presude izjavio žalbu kojom zakonitost iste pobija u cijelosti zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra pogrešnim utvrđenje prema kojem predmetna nekretnina u državno vlasništvo nije prenesena na način propisan člankom 1. stavkom 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", broj: 92/96., 39/99., 92/99., 43/00., 41/00., 27/01., 65/01., 118/01., 80/02., 81/02. i 98/19.- dalje u tekstu: Zakon o naknadi), a na temelju propisa iz članka 2. i slučaja iz članka 3. toga Zakona, već da je prenesena na temelju članka 76. Ugovora o miru s Italijom. Upire na povijesni zemljišnoknjižni izvadak za predmetnu nekretninu iz kojeg je razvidno da je ista bila upisana kao vlasništvo "Sava" općeg osiguravajućeg dioničarskog društva u Zagrebu, a potom je, temeljem rješenja od 10. svibnja 1947., uknjižena kao vlasništvo Državnog osiguravajućeg zavoda FNRJ, a potom, uslijed ispravka tog rješenja od 11. kolovoza 1947., kao vlasništvo FNRJ, a potom na osnovi članka 1. i 5. Uredbe o uknjiženju prava vlasništva na državnoj nepokretnoj imovini od 3. lipnja 1947., ispravlja se upis te se upisuje općenarodna imovina, da bi se potom, temeljem rješenja od 13. studenog 1950., zabilježilo da je 498/100 dijela nekretnine prešlo u vlasništvo države FNRJ kao općenarodna imovina temeljem članka 76. Ugovora o miru s Italijom. Uvidom u rješenje Kotarskog suda za I. i IV. rajon Grada Zagreba od 10. svibnja 1947., u predmetu konfiskacije imovine t.t. "Sava" opće osiguravajuće d.d. u Zagrebu, koje je ispravljeno zaključkom od 11. kolovoza 1947., jasno proizlazi da su nekretnine tog društva, između ostalih, i nekretnine iz zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] konfiscirane u korist FNRJ. Dakle, u konkretnom slučaju predmetna nekretnina je konfiscirana prije stupanja na snagu Ugovora o miru s Italijom, a koju činjenicu sud u potpunosti zanemaruje. Iz navedenog slijedi da se radi o nekretnini oduzetoj temeljem akta konfiskacije, odnosno o oduzimanju imovine temeljem propisa iz članka 2. Zakona o naknadi, što znači da bi se na konkretni slučaj trebao primijeniti članak 77. toga Zakona, prema kojoj odredbi Republika Hrvatska stječe pravo vlasništva na imovini koja je predmet naknade na temelju odredaba Zakona o naknadi glede koje zahtjev za naknadu nije podnesen ili je pravomoćno odbijen. Na kraju, tužitelj napominje da je pobijana presuda donesena bez održavanja raspravnog ročišta te, slijedom svega navedenog, predlaže usvojiti žalbu, ukinuti pobijanu presudu i poništiti pobijano rješenje tuženika, odnosno isto preinačiti na način da se tužbeni zahtjev u cijelosti usvoji.
3. Tuženik, uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 29/17. i 110/21. – dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja te da time nije povrijedio zakon na njegovu štetu.
6. Prije svega, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud u tijeku spora pravilno primijenio odredbe ZUS-a kojima je uređeno procesno postupanje suda u upravnom sporu jer je, pravilnom primjenom ovlaštenja iz članka 36. točke 4. ZUS-a, osnovano zaključio da se predmetni spor može riješiti bez rasprave. Ovo iz razloga jer činjenice u ovoj stvari nisu sporne, već je sporna primjena materijalnog prava, s tim da ni tužitelj ni tuženik nisu izričito u tužbi i odgovoru na tužbu zahtijevali održavanje rasprave, slijedom čega nije osnovan žalbeni prigovor bitne povrede pravila sudskog postupka na koju tužitelj ukazuje u žalbi.
7. Nadalje, iz dokaza pribavljenih u postupku razvidno je da je osporena presuda donesena temeljem pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, iz kojeg, i po ocjeni ovoga Suda, proizlazi da je predmetna nekretnina u državno vlasništvo prenesena temeljem međudržavnog sporazuma, dakle, ne na način propisan odredbom članka 1. Zakona o naknadi, a temeljem propisa iz članka 2. i slučaja iz članka 3. toga Zakona, što je jasno navedeno u rješenju Kotarskog suda u Zagrebu od 13. studenoga 1950., broj: R-754/49, a prema kojem rješenju je predmetna nekretnina upisana u zemljišnoj knjizi kao općenarodna imovina temeljem članka 76. Ugovora o miru s Italijom (kakav upis postoji i danas).
8. S obzirom da je u postupku nesporno utvrđeno da u konkretnom slučaju nije riječ o imovini na koju se odnosi Zakon o naknadi, to je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, pri čemu je za takvu svoju odluku naveo argumentirano obrazložene razloge, koje prihvaća i ovaj Sud, jer su utemeljeni na podacima sveza spisa i pravilnom tumačenju mjerodavnog materijalnog prava.
9. Naime, i po ocjeni ovoga Suda, iz sadržaja odredbe članka 77. Zakona o naknadi proizlazi da Republika Hrvatska može ostvariti samo ona prava koja može ostvariti svaki drugi prijašnji vlasnik, što znači da ako neka nekretnina ne bi mogla biti vraćena u vlasništvo prijašnjem vlasniku (npr. zbog postojanja međudržavnog sporazuma), pravo na naturalni povrat po toj osnovi ne bi mogla imati ni Republika Hrvatska. Dakle, citirana zakonska odredba može se odnositi samo na one nekretnine kod kojih je moguć naturalni povrat prema odredbama Zakona o naknadi, što ovdje nije slučaj.
9.1. Navedeno pravno shvaćanje ovaj Sud je već izrazio u više svojih odluka, na koje osnovano ukazuju i tuženik i prvostupanjski sud, a pravilnost kojeg je potvrđena i presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice, broj: U-zpz 3/13-15 od 14. veljače 2018. i dr.).
10. Na drukčiji zaključak ne ukazuju ni žalbeni navodi, kojima tužitelj inzistira na činjenici da je predmetna imovina konfiscirana, pri čemu se poziva na rješenja iz 1947. godine, iako je rješenjem od 13. studenoga 1950., pored ostalog, jasno određena uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, kakvo je bilo prije primjene drugih propisa, uz istodobnu uknjižbu prava vlasništva predmetne nekretnine na ime i korist općenarodne imovine, uz zabilježbu da je ista prešla u vlasništvo FNRJ temeljem članka 76. Ugovora o miru s Italijom, kako to pravilno ističe i prvostupanjski sud osnovano otklanjajući prigovore tužitelja s tim u vezi.
11. Kako, dakle, iz dokaza pribavljenih u postupku proizlazi da je osporena presuda donesena temeljem pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog i postupovnog prava, a koji zaključak nije doveden u sumnju ni žalbenim navodima tužitelja, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe. Ovo osobito imajući u vidu da tužitelj pravilnost osporene presude pobija ukazujući na iste činjenice i dokaze na kojima je prvostupanjska presuda utemeljena, ali ih drukčije tumači, dajući u stvari svoje viđenje i ocjenu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku te svoju interpretaciju primijenjenog materijalnog prava, što nije od utjecaja na drukčije rješenje ove upravne stvari.
12. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a, a sukladno ovlaštenju iz članka 169. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24.), žalbu odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu, 11. veljače 2025.
Predsjednica vijeća
Senka Orlić-Zaninović
