Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4674/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Marijana Vugića predsjednika vijeća, Renate Đaković Vranković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jasenke Grgić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojega zastupa punomoćnik Filip Miličić, odvjetnik u Vukovaru, K. A. Stepinca 58, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kojega zastupa punomoćnik Branimir Iveković, odvjetnik u Zagrebu, Strossmayerov trg 8, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj P-247/2020-29 od 23. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 11. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj P-247/2020-29 od 23. srpnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu zatraženih troškova nastalih u povodu podnesenog pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

- u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba sadržana u čl. 1. i čl. 7. ugovora o kreditu broj: 198-50-4456543 od 16. listopada 2007., sklopljenoga između tužitelja ŠJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita novčanoga iznosa od 14.888,36 CHF u protuvrijednosti u kunama i tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska 69, Zagreb, OIB: 53056966535, kao kreditora kojim se glavnica kredita i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskoga franka (CHF) te ista za ugovorne strane od početka zasnivanja obveznopravnoga odnosa ne proizvodi nikakve pravne učinke

- u točki II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.118,36 eura / 23.495,54 kuna sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate,

- u točki III. izreke utvrđeno je nepostojanje tuženikove tražbine po osnovi ništetnih ugovornih odredbi iz točke I. izreke presude,

- u točki IV. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.771,18 eura,

- u točki IV. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

2. Protiv ove presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška, podredno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Potražuje naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od ukupno 523,41 eura.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenog 16. listopada 2007. i to u dijelu ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak kao i zahtjev za isplatu na ime razlike tečaja valute CHF u odnosu na dan zaključenja ugovora o kreditu i isplaćenih iznosa, sve s pripadajućim zateznim kamatama na svaki pojedini mjesečni iznos kako je to navedeno u izreci pobijane presude.

4. Prvostupanjski sud je postupku koji je prethodio ovom žalbenom postupku u bitnome utvrdio:

- da su stranke 16. listopada 2007. sklopile Ugovor o kreditu, kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 14.888,36 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja;

- da je predmetni kredit odobren za kupnju rabljenog vozila već registriranog u [adresa];

- da je citiranim Ugovorom ugovoren rok otplate kredita od 84 mjeseca;

- da razlika u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF na dan stavljanja kredita na raspolaganje i iznosa koje je tužiteljica plaćala zbog rasta tečaja te valute iznosi 3.118,36 eura.

5. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je, pozivajući se na pravna shvaćanja izražena u odluci Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP) i ocjenjujući da tuženik nije dokazao da je tužitelj bio informiran o rizicima ugovaranja uz valutnu klauzulu u CHF, odnosno da je tužitelj dobio neke posebne i drugačije informacije od onih koje je Trgovački sud u Zagrebu utvrdio u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pozivom na odredbe čl. 323. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) i čl. 1115. ZOO prihvatio tužbeni zahtjev.

6. Prema odredbi čl. 365. st. 1. i 2. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

7. Žalba tuženika je neosnovana.

8. Ispitujući prvostupanjsku presudu u okviru razloga navedenih u žalbi, kao i po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.

9. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi samoj sebi niti razlozima presude, navedeni su jasni razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onog a što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, pa se nije ostvarila bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju tuženik sadržajno ističe u žalbi.

10. U odnosu na žalbene navode kojima tuženik ukazuje na preinaku tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka, valja reći da iz spisa proizlazi da tuženik, nakon što je tužitelj istaknuo tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, nije isticao da se takvoj preinaci tužbe protivi, pa su stoga žalbeni navodi u vezi preinake tužbe neosnovani.

11. Neosnovani su žalbeni razlozi i u dijelu kojim tuženik ističe da je sud propustio provesti sve dokaze predložene po tuženiku, jer prema odredbi čl. 220. st. 2. ZPP sud odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, a prvostupanjski sud je upravo postupajući u smislu te odredbe proveo sve relevantne dokaze radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, pa tako i dokaz saslušanjem tužitelja, zbog čega tuženikovi navodi o onemogućavanju da sudjeluje u postupku nemaju temelja obzirom na konkretne okolnosti i stanje spisa.

12. Imajući u vidu predmet spora valja reći da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi bio Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09 – dalje: ZZP/07), koji je u čl. 96. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenje, uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 99. tog zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

13. Što se tiče žalbenih navoda kojima tuženik ukazuje na pogrešnu primjenu pravila o teretu dokazivanja, a u vezi činjenica utvrđenih u postupku kolektivne zaštite, valja reći da se suprotno žalbenim navodima sud prvog stupnja pravilno pozvao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača imajući u vidu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke (između kojih je i tuženica u ovome sporu), povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP/07.

13.1. Stoga je i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

13.2. Naime, odredba čl. 502.c ZPP propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP (Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.). Stoga je sud u kojem pojedini potrošač ostvaruje svoja prava, temeljem odredbe čl. 502.c ZPP, vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obvezan primijeniti već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (" Narodne novine ", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP, i kako se o tome izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci br. Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019.

13.3. Dakle, u navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

13.4. Pri tome valja dodati da je tuženik, na kojemu je teret dokazivanja, na okolnost obaviještenosti tužitelja kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora odustao od saslušanja svjedoka zaposlenice tuženika, a da je tužitelj u iskazu danom u ovom postupku iskazao da joj kod sklapanja ugovora nitko od zaposlenika banke nije dao ikakva objašnjenja glede valutne klauzule, pa su žalbeni navodi u tom dijelu u kojem tuženik ističe žalbeni razlog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, neosnovani.

14. Kako je predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu valutna klauzula, sadržajno, izražena na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da su predmetne ugovorne odredbe u tom dijelu suprotne načelu savjesnosti i poštenja kojeg su se dužni pridržavati svi sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa i da su kao takve protivne odredbama ZZP koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, kao i odredbama ZOO, slijedom čega su u takvim okolnostima te odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženika, u tom dijelu – ništetne.

15. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovornih odredbi ništetnim, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj na temelju ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na promjenjivost kamatne stope preplatio iznos od 3.118,36 eura, sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelju taj iznos sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospijeća pojedinih iznosa do isplate, pa je, suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

15.1. S obzirom na to da je tuženik sastavio predmetni ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj ugovor, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te da isti na temelju odredbe čl. 1111. ZOO i čl. 1115. ZOO mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

16. U odnosu na prigovor zastare tuženik ispušta iz vida da prema Objedinjenom pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. koje prihvaća i ovaj sud, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

17. Odluka o troškovima postupka sadržana u točkama IV. i V. izreke prvostupanjske presude je pravilna i zakonita, jer je prvostupanjski sud o troškovima postupka odlučio pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP, pri čemu tuženik u žalbi nije naveo nikakve konkretne razloge zbog kojih bi odluka o troškovima postupka bila pogrešna i nezakonita.

18. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu.

19. Na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP u vezi odredbe čl. 154. st. 1. ZPP odbijen je zahtjev tuženika za naknadu zatraženih troškova za sastav žalbe u zatraženom iznosu.

U Zagrebu, 11. veljače 2025.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić