REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-517/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Općine Pašman, OIB 91458878864, Pašman 34, zastupane po punomoćniku Dejanu Španoviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatski Telekom d.d., OIB 81793146560, Zagreb, Radnička cesta 21, zastupanog po punomoćnici Jeleni Sušilović Barić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Bogdanović, Dolički & Partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 3001/2019-2 od 26. siječnja 2021., kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-18/18 od 8. ožujka 2019., u sjednici održanoj 11. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužiteljice protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-3001/2019-2 od 26. siječnja 2021., u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 17.378,47 EUR / 130.938,11 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 1. siječnja 2012. do isplate, odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se djelomično revizija tužiteljice te se u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 17.378,47 EUR / 130.938,11 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 1. siječnja 2013. do isplate, iznosa od 17.378,47 EUR / 130.938,11 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 1. siječnja 2014. do isplate, iznosa od 17.378,47 EUR / 130.938,11 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 1. siječnja 2015. do isplate, iznosa od 17.378,47 EUR / 130.938,11 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 1. siječnja 2016. do isplate, i iznosa od 17.235,82 EUR / 129.863,25 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 1. siječnja 2017., te u dijelu kojim je tužiteljici naloženo tuženiku naknaditi troškove postupka u iznosu od 5.451,59 EUR /41.075,00 kn ukidaju presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-3001/2019- 2 od 26. siječnja 2021. i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-18/18 od 8. ožujka 2019., te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 107.309,62 EUR / 808.524,34 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose kako je pobliže navedeno pod točkom I. izreke kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka (točka I. izreke), a tužiteljici je naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 5.451,59 EUR/ 41.075,00 kn (točka II. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u točki I. izreke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 104.128,18 EUR / 784.553,80 kn s pripadajućim zateznim kamatama te u točki II. izreke u dijelu kojim je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 5.289,00 EUR / 39.850,00 kn (točka I. izreke). Preinačena je prvostupanjska presuda u točki II. izreke za iznos troška od 162,59 EUR / 1.225,00 kn te je suđeno tako da je u tom dijelu zahtjev tuženika odbijen kao neosnovan (točka II. izreke).

2.1. Drugostupanjskim rješenjem ukinuta je prvostupanjska presuda u točki I. izreke u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.181,44 EUR / 23.970,54 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose glavnice od dospijeća do isplate (navedeno iz razloga jer je prvostupanjski sud prekoračio tužbeni zahtjev).

3. Rješenjem ovog suda broj Revd-2832/2021-2 od 26. siječnja 2022. tužiteljici je dopuštena revizija u odnosu na materijalnopravna pitanja:

„1. Ima li infrastrukturni operator obvezu da vlasniku nekretnine plaća naknadu za pravo puta prije nego što mu, na njegov zahtjev, Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta?

2. Je li infrastrukturni operator, u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta - „Narodne novine“ broj 152/11, 151/14 i 95/17 (ranije: Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta - „Narodne novine“ broj 31/09 i 89/10), prema kojoj „u svrhu izdavanja potvrde o pravu puta, u slučajevima propisanim ovim Pravilnikom, infrastrukturni operator dostavlja HAKOM-u (Agenciji) zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta“, u obvezi Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti podnijeti zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta i ako tu obvezu ima, kada mu ona nastaje i dospijeva, odnosno nastaje li i dospijeva li ta obveza u trenutku kada je stekao pravo puta?“.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tužiteljica je podnijela reviziju sukladno odredbi čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19 - dalje u tekstu: ZPP) zbog pitanja u odnosu na koja je revizija dopuštena. Predlaže preinačiti, podredno ukinuti pobijane odluke i predmet vratiti na ponovno suđenje.

5. Tuženik u odgovoru na reviziju osporava navode iste te predlaže reviziju odbiti u cijelosti.

6. Revizija je djelomično osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu naknade koristi koju smatra da je tuženik stekao korištenjem nekretnina u vlasništvu tužiteljice ili na općim dobrima pod njenom upravom, izvršavanjem ovlasti prava puta u utuženom razdoblju od 2011. do 29. prosinca 2016., bez pravne osnove. Podredno, postavlja zahtjev za naknadu štete. Imajući u vidu odredbu čl. 186. st. 3. ZPP, sud nije vezan za pravnu osnovu tužbenog zahtjeva koju je tužiteljica navela.

8. U skladu s odredbom čl. 391. st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja u odnosu na koje je dopuštena pa stoga, iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi:

- da je rješenjem HAKOM-a Klasa: UP/I-344-03/16-11/386 od 26. rujna 2018., koje je postalo pravomoćno 9. listopada 2018., utvrđeno da je tuženik infrastrukturni operator i da ima pravo puta na nekretninama koje su na dan donošenja rješenja u vlasništvu tužiteljice te na pomorskom dobru u općoj uporabi na području Općine

Pašman (dalje u tekstu: Rješenje),

- da je Rješenjem utvrđena godišnja naknada za pravo puta za korištenje tih nekretnina, da tužiteljica ima pravo na godišnju naknadu za pravo puta za nekretnine iz rješenja od 29. prosinca 2016. te da se tuženik obvezuje platiti tužiteljici u roku od 10 dana od primitka rješenja naknadu za pravo puta iz tog rješenja za prvu i drugu godinu, dakle rješenje HAKOM-a je utvrđeno pravo tužiteljice za naknadu za pravo puta od dana kada je podnijet zahtjev HAKOM-u odnosno od 29. prosinca 2016., a ne i za utuženo razdoblje,

- da je tuženik izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu na općem dobru kojim upravlja tužiteljica, kao i na nekretninama u vlasništvu tužitelja i da istu koristi bez sudskog spora s tužiteljicom, u razdoblju od najmanje tri godine od početka njezina korištenja.

9. Prvostupanjski i drugostupanjski sud svoje odluke temelje na odredbama:

- čl. 2. toč. 47. Zakona o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine'', broj 73/08, 90/11, 133/12, 80/13, 71/14 - dalje u tekstu: ZEK), prema kojoj pravo puta podrazumijeva: pravo pristupa, postavljanja, korištenja, popravljanja i održavanja elektroničke komunikacijske mreže i infrastrukture i druge povezane opreme i dr.,

- čl. 27. st. 1. ZEK prema kojoj, operatori javnih komunikacijskih mreža imaju prava infrastrukturnog operatora na cijelom području RH, te

- čl. 28. st. 1. ZEK prema kojoj se smatra da infrastrukturni operator ima pravo puta ako je izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu na općem dobru ili na nekretninama iz čl. 27. st. 1., uz ispunjavanje bilo kojeg od uvjeta:

- da posjeduje uporabnu dozvolu izdanu na svoje ili ime svojih pravnih prednika,

- da se koristi elektroničkom komunikacijskom infrastrukturom i drugom povezanom opremom bez sudskog spora s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine, u razdoblju od najmanje tri godine od početka njezina korištenja,

primjenom kojih zaključuju da je tuženik stupanjem na snagu Zakona o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine'', broj 73/08 - dalje u tekstu: ZEK/08), dakle 1. srpnja 2008., stekao ex lege pravo puta na nekretninama u vlasništvu ili pod upravljanjem tužiteljice jer je izgradio i koristio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu duže od tri godine prije stupanja na snagu ZEK/08 bez spora s tužiteljicom, što prihvaća i revizijski sud.

9.1. Budući navedeno predstavlja zakonsko ograničenje prava vlasništva u smislu odredbe čl. 185. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 161/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje u tekstu: ZVDSP), to sud nalazi da za korištenje predmetnih nekretnina tuženik ima pravnu osnovu u Zakonu o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine'', broj 73/08, 90/11, 133/12, 80/13 i 71/14 - dalje u tekstu: ZEK/14) i da stoga ne postoji obveza tuženika naknađivati korist od upotrebe u smislu odredbe čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje u tekstu: ZOO), koja predstavlja poseban slučaj stjecanja bez osnove, što također prihvaća i ovaj revizijski sud.

9.2. Pravilno je i zaključivanje nižestupanjskih sudova da propuštanje tuženika da podnese zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta, ne predstavlja protupravno propuštanje, već obveza tuženika proizlazi iz odredbe čl. 28. st. 4. ZEK, prema kojoj infrastrukturni operator plaća upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta.

10. Imajući u vidu pravila o vremenskom važenju propisa, u utuženom razdoblju od 2011. do 29. prosinca 2016., odredbom čl. 29. ZEK/14 (koji je bio na snazi do 21. srpnja 2017.), bilo je propisano da se za pravo puta plaća naknada na temelju izdane potvrde o pravu puta iz čl. 28. ZEK/14, a izračun i visina naknade te način plaćanja naknade propisuju se pravilnikom koji donosi Vijeće Agencije, pri čemu visina naknade mora predstavljati pravičan razmjer između prava vlasnika nekretnina i interesa operatora elektroničkih komunikacijskih usluga te javnog interesa za razvoj tržišta elektroničkih komunikacija.

11. Vijeće ovog suda cijeni, imajući u vidu odredbu čl. 28. st. 1. ZEK, da se smatra da tuženik kao infrastrukturni operator (jer ima prava operatora javnih komunikacijskih mreža prema čl. 27. st. 1. ZEK) ima pravo puta, a da obveza plaćanja naknade započinje danom stjecanja prava puta (1. srpnja 2008.).

12. Stoga jedinstven odgovor na postavljena pitanja glasi:

„Infrastrukturni operator ima obvezu vlasniku nekretnine plaćati naknadu za pravo puta i prije nego što mu, na njegov zahtjev, Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta i to danom stjecanja prava puta (1. srpnja 2008.)“.

13. To stoga jer, odredba čl. 29. st. 1. ZEK, kojom je uređeno određivanje naknade u upravnom postupku i parametri za određivanje te naknade, predstavlja tek provedbenu odredbu razrađenu Pravilnikom o potvrdi i naknadi za pravo puta koja ne isključuje načelnu obvezu plaćanja naknade za pravo puta propisanu čl. 28. st. 4. ZEK/11 za razdoblje koje prethodi donošenju potvrde o pravu puta.

14. Prema čl. 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“, MU broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, dalje u tekstu: Konvencija) svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva, i nitko se ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

14.1. Radi ocjene je li navedenim postupanjem tuženika u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na mirno uživanje vlasništva tužiteljice (pri čemu je konvencijski pojam vlasništva neovisan o službenoj kategorizaciji u nacionalnom pravu), odnosno je li obveza tuženika na plaćanje tužiteljici naknade za pravo puta dovodi do povrede prava tuženika na mirno uživanje vlasništva, nužno je provesti test razmjernosti.

14.2. Prije svega zaključiti je da s jedne strane polaganje, od strane tuženika, i korištenje elektroničke komunikacijske infrastrukture na nekretninama u vlasništvu ili pod upravljanjem tužiteljice, predstavlja miješanje u pravo tužiteljice na mirno uživanje njenog vlasništva. Kod činjenice da je tuženik ex lege infrastrukturni operator (predmnjeva iz čl. 27. st. 1. i čl. 28. st. 1. ZEK), to ovaj sud cijeni da je miješanje u mirno uživanje imovine tužiteljice zakonito. Obveza da se plaća naknada za to pravo puta, samo po sebi ne može se smatrati protivnom čl. 1. Protokola br. 1, jer ni proračun općina i gradova nije neograničen i njime treba pažljivo gospodariti, slijedom čega potraživanje a potom i obvezivanje na naknadu za pravo puta tuženika tužiteljici teži legitimnom cilju.

14.3. U svakom predmetu koji uključuje eventualnu povredu čl. 1. Protokola br. 1, sud mora utvrditi je li zbog utvrđenog miješanja neka osoba morala snositi nerazmjeran i prekomjeran teret. Meritum spora je pitanje isplate naknade za pravo puta u razdoblju u kojem nije egzistiralo rješenje HAKOM-a o visini te naknade. Tužiteljica nije imala legitimaciju podnijeti zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta već je to pravo tuženika. Pravo tuženika podrazumijeva i odgovornost za njegovo izvršavanje, pa tako i u smislu obveze da HAKOM-u dostavi podatke o elektroničkoj komunikacijskoj infrastrukturi kao i obvezu da vlasniku nekretnine, odnosno upravitelju općeg dobra dostavi presliku potvrde o pravu puta i plaća naknadu za pravo puta.

14.4. Imajući u vidu navedene okolnosti konkretnog slučaja, ovaj sud cijeni da iznos naknade koji bi tuženik trebao platiti tužiteljici za pravo puta ne predstavlja nerazmjeran teret za njega odnosno da bi korištenje nekretnine tužiteljice s pravom puta tuženika, bez plaćanja odgovarajuće naknade, dovelo do povrede čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju na štetu tužiteljice. Ovo stoga jer tuženik kao infrastrukturni operator ni sam ne dvoji o sebi kao ovlašteniku prava puta, djeluje na digitalnom komunikacijskom tržištu, ostvaruje znatne prihode, dugo godina je koristio resurse gradova i općina bez ikakve obveze plaćanja naknade, a kada je propisana ta obveza, nije poduzeo ni minimum obveznih radnji u svrhu plaćanja naknade (dostava podataka o toj komunikacijskoj infrastrukturi, zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta i dr.), slijedom čega ta njegova obveza plaćanja naknade (osobito imajući u vidu njenu visinu utvrđenu Rješenjem) za pravo puta, zasigurno ne predstavlja prekomjeran teret za tuženika.

15. Prema odredbi čl.3. ZEK, elektronička komunikacijska infrastruktura, pružanje elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga, prostorno planiranje, gradnja, održavanje, razvoj i korištenje elektroničkih komunikacijskih mreža, elektroničke komunikacijske infrastrukture i druge povezane opreme te upravljanje i uporaba radiofrekvencijskog spektra, adresnog i brojevnog prostora, kao prirodno ograničenih općih dobara, od interesa su za Republiku Hrvatsku.

16. Pravni temelj korištenja nekretnine tužiteljice od strane tuženika je pravo puta a to pravo je i u utuženom razdoblju naplatno a ne besplatno.

17. Slijedom svega navedenog, infrastrukturni operator ima obvezu vlasniku nekretnine plaćati naknadu za pravo puta i prije nego mu HAKOM izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta, a ta obvezu nastaje i dospijeva u trenutku stjecanja prava puta odnosno stupanja na snagu ZEK/08 tj. 1. srpnja 2008. (tako ovaj sud i u odluci broj Rev-105/2022 od 10. prosinca 2024.).

18. Tuženik je tijekom postupka istaknuo prigovor zastare.

18.1. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 214. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje u tekstu: ZOO). Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano (čl. 215. st. 1. ZOO).

18.2. Kako je već naprijed izneseno obveza plaćanja naknade za pravo puta nastaje po samom zakonu u smislu čl. 28. st. 1. alineja 2. ZEK/11 od dana stjecanja prava puta, i sukladno odredbi čl. 29. st. 1. ZEK/11 i odredbama Pravilnika, dospijeva godišnje. Ispunjenje te obveze ovlaštenik prava na naplatu naknade može zahtijevati po njenom dospijeću, dakle, po isteku godine na koju se naknada odnosi.

18.3. Tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je 31. prosinca 2017. Stoga je za tražbinu koje se odnosi na naknadu za 2011., koja je dospjela 1. siječnja 2012., protekao petogodišnji rok iz čl. 225. ZOO, te je u tom dijelu (za iznos od 17.378,47 EUR / 130.938,11 kn) osnovan prigovor zastare.

19. Slijedom iznesenog, kako su nižestupanjski sudovi u tom dijelu pravilno primijenili materijalno pravo kada su prigovor zastare ocijenili osnovanim, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP reviziju u tom dijelu odbiti kao neosnovanu i presuditi kao u izreci.

20. Kako je u preostalom dijelu zbog pogrešnog pravnog pristupa i time pogrešne primjene materijalnog prava, činjenično stanje nepotpuno utvrđeno (posebice u svezi visine tužbenog zahtjeva), zbog čega nema uvjeta za preinaku nižestupanjskih odluka, to je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP valjalo ukinuti obje nižestupanjske odluke i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

21. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će, vodeći računa o izraženim shvaćanjima, kao i o odredbama materijalnog prava, osobito onim koje se odnose na visinu naknade za pravo puta, o tužbenom zahtjevu odlučiti novom odlukom, kojom će odlučiti i o troškovima cijelog postupka (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 11. veljače 2025.

Predsjednik vijeća:

Slavko Pavković