REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-362/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice MĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 2. tužiteljice HĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 3. tužitelja ŠĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 4. tužiteljice FĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], tužitelje zastupa punomoćnik Željko Ostoja, odvjetnik u Splitu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa zakonski zastupnik Općinsko državno odvjetništvo u Šibeniku, Stalna služba u Kninu, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije, protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-4946/2023-2 od 13. kolovoza 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskoga suda u Šibeniku, Stalne službe u Kninu, poslovni broj Pn- 68/2020 od 4. svibnja 2023., u sjednici održanoj 11. veljače 2025.,
r i j e š i o j e:
Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbija.
Obrazloženje
1. Tužitelji su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-4946/2023-2 od 13. kolovoza 2024. kojom je potvrđena presuda Općinskoga suda u Šibeniku, Stalne službe u Kninu, poslovni broj Pn-68/2020 od 4. svibnja 2023. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositelji navode da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, i to zbog nepodudarnosti s praksom revizijskog suda pri čemu je ukazano na odluku broj Rev-1310/2010 od 18. siječnja 2012., kao i zbog nejedinstvene prakse drugostupanjskih sudova pri čemu je ukazano na presudu Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici, poslovni broj Gž-1905/2019-2 od 23. siječnja 2020
2. Pitanja koja su tužitelji u prijedlogu naznačili glase:
"1. Kojom se ispravom dokazuje činjenica smrti;
2. Od kojeg se trenutka ima smatrati utvrđenom činjenica smrti za osobu za koju je proveden postupak identifikacije nakon kojeg je izdana potvrda o smrti?
3. Tuženica nije odgovorila na prijedlog tužitelja.
4. Postupajući u skladu s odredbama članka 387. stavka 1. u vezi s člankom 385.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i, kao takva, ne opravdavaju intervenciju najvišeg suda dopuštenjem revizije.
5. Pobijanom je presudom odbijen tužbeni zahtjev kojim su tužitelji kao nasljednici, djeca, pokojne LĐ, rođene **.**.1925., a umrle **.**.1995. tražili naknadu nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti majke tvrdeći da je njihova pokojna majka umrla nasilnom smrću u [adresa] prouzročenom od osoba u odori Hrvatske vojske.
6. Razloge za odbijanje tužbenog zahtjeva sud prvog stupnja nalazi u tome što utvrđene činjenice da je majka tužitelja umrla osam dana nakon Vojno-redarstvene akcije Oluja i da se radilo o osobi srpske nacionalnosti nisu dostatne za donošenje zaključka kako je njezina smrt uzrokovana od strane pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga uporabom vatrenog oružja jer prema zapisniku Zavoda za sudsku medicinu i kriminalistiku Medicinskog fakulteta u Zagrebu, na kostima prednice tužitelja nisu pronađene sigurne zaživotne traume te je nepoznat uzrok smrti. Stoga sud prvog stupnja zaključuje da ne postoji odgovornost tuženice prema odredbama Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od strane pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga za vrijeme Domovinskog rata ("Narodne novine" broj 117/03 - dalje: Zakon o odgovornosti), a niti da je njezina smrt nastupila aktom nasilja izvršenim iz političkih pobuda s ciljem izazivanja straha, užasa i osobne nesigurnosti građana kada bi tuženica odgovarala sukladno odredbi članka 2. Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija ("Narodne novine" broj 117/03 - ZOŠTA) po načelima društvene solidarnosti razmjernog snošenja javnog tereta te pravičnog i brzog obeštećenja za štetu koja je počinjena aktima terora i drugim aktima nasilja poduzetim s ciljem teškog narušavanja javnog reda zastrašivanjem, osjećajem nesigurnosti građana te uslijed demonstracija i drugih oblika masovnog izražavanja raspoloženja na javnim mjestima.
6.1. Osim toga, sud prvog stupnja nalazi osnovanim i tuženičin prigovor zastare pozivom na odredbu članka 337. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 11/93, 3/9, 107/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO/91) koji se primjenjuje na temelju odredbe članka 1163. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje: ZOO/05), a kojom je propisano da se dulji zastani rok smije primijeniti samo onda kada je kaznenom presudom utvrđeno da šteta potječe od kaznenog djela i da je utvrđena odgovornost počinitelja kaznenog djela što ovdje nije slučaj jer je Međunarodni sud za ratne zločine u predmetu broj IT-06-90 od 16. studenoga 2012. donio oslobađajuću presudu generalima M i H. Pored toga, u postupku je utvrđeno da su tužitelji za štetu koja je nastala u 12. kolovoza 1995. doznali oko 15. kolovoza 1995. ili najkasnije u listopadu ili studenom 1995., kao i za okolnosti pod kojima je njihova prednica umrla te su znali da su njezini posmrtni ostaci sahranjeni pokraj njezine kuće u kolovozu 1995. O tome je u spomenutom predmetu 9. ožujka 2007. svjedočio trećetuženik pred Haškim sudom. Stoga su sudovi zaključili da je od tada protekao petogodišnji zastarni rok propisan odredbom članka 376. ZOO/91 do podnošenja prijedloga tuženici za mirno rješenje spora, 2020. godine.
7. Neovisno o razlozima prvostupanjske presude koji se odnose na ocjenu je li šteta tužiteljima uzrokovana od strane pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga za vrijeme Domovinskog rata ili je pak predstavljala akt nasilja izvršen iz političkih pobuda s ciljem izazivanja straha, užasa i osobne nesigurnosti građana, drugostupanjski sud, pozivom na praksu Vrhovnog sud Republike Hrvatske u vezi s odgovornošću države za štetu uzrokovanu terorističkim aktima zauzeo je shvaćanje da je kod odgovornosti za štetu prema članku 180. ZOO/91 kao i kod odgovornosti tuženice prema odredbama Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija („Narodne novine“ broj 117/03 - dalje: ZOŠTA), također riječ o posebnom slučaju odgovornosti za štetu - odgovornosti po kriteriju pretpostavljene odgovornosti za drugog u odnosu na koju se kao početak zastarnog roka u smislu odredbe članka 376. stavka 1. ZOO/91 ima smatrati dan kada je oštećenik saznao za onu osobu koja odgovara za drugog ili zajedno s njim odnosno, da u takvim slučajevima "doznati za štetu" znači doznati za opseg i visinu štete, a "saznanje za osobu koja je štetu učinila" podrazumijeva saznanje za osobu koja je za štetu odgovorna - a to je, i sukladno odredbi članka 180. ZOO i odredbama ZOŠTA, tuženica (primjerice, VSH broj Rev-1108/2008-2 od 31. ožujka 2010., Rev- 845/2007-2 od 23. prosinca 2008., Rev-83/2008-2 od 7. listopada 2008., Rev- 1305/2007-2 od 28. veljače 2008., Rev-897/2006-2 od 25. rujna 2007., Rev- 442/2006-2 od 30. svibnja 2006., kao i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske U- III-454/2008. od 9. prosinca 2010.).
8. Razlozi na koje tužitelji ukazuje kao razloge na temelju kojih bi revizijski sud trebao dopustiti reviziju ne ukazuju na nepodudarnost pravnog shvaćanja na kojem je utemeljena pobijana presuda s praksom revizijskog suda, kao ni na neujednačenu praksu drugostupanjskih sudova, jer je pobijanom presudom odredba članka 376. ZOO/91 primijenjena na isti način kao i u odlukama na koje tužitelji ukazuju. Osim toga, u tim odlukama i nisu dani odgovori na naznačena pravna pitanja, a sama pitanja u osnovi ukazuju da njima predlagatelji osporavaju pravilnost utvrđene činjenice trenutka saznanja tužitelja za štetu. Međutim, važna pitanja iz članka 385.a stavka 1. ZPP, zbog kojih je moguće dopustiti reviziju nisu činjenična, već samo pravna.
9. U takvim je okolnostima na temelju odredbe članka 389.a stavaka 3. i 4. ZPP riješeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 11. veljače 2025.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil
