Poslovni broj: UsI-1102/2024-11

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6, Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda, Tamari Bogdanović, uz sudjelovanje Valentina Pergar, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja VJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Aleksandra Raach, odvjetnica u Zagrebu, Jurja Dalmatinca 6, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, OIB:18683136487, radi poreza na dohodak, nakon održane usmene i javne rasprave, 11. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/23-01/204, URBROJ: 513-04-23-2 od 30. studenoga 2023. i zahtjev za naknadu troška upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/23- 01/204, URBROJ: 513-04-23-2 od 30. studenoga 2023. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija – Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, KLASA: UP/I-471-02/22-01/3, URBROJ: 513-07-01-23-21 od 17. travnja 2023., kojim je tužitelju utvrđen manje obračunati porez na dohodak i prirez porezu na dohodak za 2018., 2019. i 2020. u iznosima kako je navedeno u izreci prvostupanjskog rješenja, te je tužitelju naloženo da uplati utvrđene obveze poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a ako ne izvrši naložene uplate u određenom roku, naplata će se izvršiti ovrhom.

2. Tužitelj pobija zakonitost osporavanog rješenja i ističe da je drugostupanjskim rješenjem od 31. listopada 2022. poništeno prvostupanjsko rješenje od 11. siječnja 2022. i predmet vraćen na ponovni postupak, a tužitelj smatra da se porezni nadzor može obavljati u roku od 3 godine od početka tijeka zastare prava na utvrđivanje porezne obveze pa činjenica što je u upravnom postupku utvrđeno da je tužitelj na bankomatu isplaćivao u razdoblju od 13 godina odnosno od 31. ožujka 2004. do 31. prosinca 2017. iznos od 358.577,00 kn potvrđuje da je porezni nadzor nezakonito izvršen za razdoblje od ožujka 2004. do 31. prosinca 2020.

3. Smatra da je porezni nadzor u ponovnom postupku trebao biti proveden sukladno članku 115. stavku 5. Zakona o općem upravnom postupku, kao da raniji postupak nadzora nije bio niti proveden, a tužitelju nije dostavljena obavijest o novom poreznom nadzoru, a koja obveza je postojala sukladno članku 120. stavku 1. Općeg poreznog zakona.

4. Porezno tijelo je samo provelo radnje koje nije provelo u prvostupanjskom postupku dok su ostale činjenice koje su utvrđivane u poništenom postupku, te porezno tijelo nije dokazalo da kod tužitelja postoji nerazmjer između imovine i visine sredstava kojim je stečena, a obzirom da je porezni obveznik dokazao da je imovinu stekao uz pomoć svoje majke i oca, te je u tu svrhu dostavio dostatne i vjerodostojne dokaze.

5. Ističe da je obrazloženje osporavanog rješenja proturječno i da se ne da ispitati, a čime je povrijeđeno tužiteljevo pravo na sudjelovanje u postupku.

6. Tužitelj je u postupku dokazao da je za stjecanje imovine stana i poslovnog prostora podigao hipotekarne/stambene kredite te da ih otplaćuje, a ostvaruje dohodak od imovine i imovinskih prava poslovnog prostora u iznosu od 5.574,36 eur. 7. Činjenice su da je tužitelj podigao kredite u iznosu od 145.000,00 u 2020. godini, kredita od 43.000,00 eura u 2018. godini, dakle ukupno 188.000,00 eura kredita, da je dobio od majke iznos od 40.000,00 eura što je ona osobno posvjedočila kao i njegova supruga, da je dobio pozajmicu od CJ u iznosu od 10.000,00 eura, da je dobio 14.000,00 eura na svadbi, da je majka financirala svadbu o čemu su svjedočili CJ i supruga tužitelja.

8. Porezno tijelo je samo utvrdilo da su ukupni primici dokumentirani u 2018. iznosili 411.317,48 kn dok su ukupni izdaci iznosili 682.943,00 kn, a razlika je u ovom postupku utvrđena u iznosu od 271.625,52 kn, a bez da su uzete u obzir izjave svjedoka.

9. U 2019. razlika primitaka i izdataka je iznosila 65.504,17 kn, dok je u 2020. razlika iznosila 36.751,88 kn, pa je pitanje radi li se o višestrukom ostvarenom primitku, te je pitanje iz kojeg se razloga na tužitelja primjenjuje odredba članka 76. Zakona o porezu na dohodak, te nije jasno kako bi se izdaci za stan i poslovne prostore mogli poistovjetiti za luksuz, zabavu i razonodu jer tužitelj smatra da se niti ne radi o znatnim odstupanjima između uobičajenih primitaka i nastalih izdataka na nabavljenu imovinu i utrošenih sredstava za potrošnju u smislu članka 89. stavka 3. Zakona o porezu na dohodak, te se u konkretnom slučaju sigurno ne radi o tome da imovina i izdaci za potrošnju višestruko premašuju ostvarene primitke.

10. Na ovaj način tužitelj je kažnjen sa 50 % višim porezom nego što bi ga uobičajeno morao platiti, te se tužitelj poziva na praksu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Jusilla protiv Finske u kojem su detaljno razrađena tvz. engel mjerila za definiranje kaznenog postupka, a tužitelj smatra da u konkretnom slučaju obveza koja mu je nametnuta ima kazneno-pravnu narav u smislu članka 6. Konvencije.

11. Smatra da je od tuženika potrebno zatražiti podatke o usporednim slučajevima i vidjeti iz kojeg je razloga tužitelj diskriminiran u odnosu na druge porezne obveznike obzirom na zakonski izričaj višestruko i u odnosu na analizu porezne uprave o barem dvostrukim iznosima primitaka.

12. Predlaže sudu da na navedene okolnosti sasluša tužitelja, tužiteljevog prijatelja CJ, bivšu suprugu NJ, majku ČJ i da provede financijsko vještačenje u odnosu na obračun primitaka i izdataka tužitelja od strane tuženika.

13. Predlaže sudu da poništi osporavano drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje i naloži tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka.

14. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti ostaje kod navoda danih u obrazloženju osporavanog rješenja.

15. Predlaže sudu da bez provođenja rasprave odbije tužbeni zahtjev.

16. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

17. Sud je održao usmenu i javnu raspravu u prisutnosti opunomoćenice tužitelja i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, na temelju ovlaštenja iz odredbe članka 89. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24), o čemu je tuženik bio upozoren u pozivu za raspravu.

18. Na raspravi opunomoćenica tužiteljice ostala je kod svih tužbenih navoda, te precizirala da provođenje financijskog vještačenja predlaže u odnosu na okolnost da se u vezi obračuna primitaka i izdataka tužitelja ne radi o takvom prekoračenju da bi se radilo o luksuzu, pa nije pravilno primijenjena odredba članka 76. Zakona o porezu na dohodak, te je zatražila trošak upravnog spora u ukupnom iznosu od 2.500,00 eur.

19. Sud je na raspravi odbio provesti naveden dokazni prijedlog, obzirom da iz njegova sadržaja proizlazi da tužitelj u stvari prigovara pogrešnoj primjeni prava.

20. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja, te razmatrajući sporna činjenična i pravna pitanja, sud je izvršio uvid u sudski spis predmeta i spis tuženika dostavljenog u odgovoru na tužbu.

21. Prema podacima spisa predmeta, osporavano rješenje od 30. studenoga 2023. doneseno je nakon uvažavajućeg drugostupanjskog rješenja od 31. listopada 2022. kojim je poništeno prvostupanjsko rješenje od 11. siječnja 2022. i predmet vraćen na ponovni postupak, s uputom da prvostupanjsko tijelo pri utvrđivanju obveze poreza na dohodak po članku 76. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine, broj: 115/16, 106/18, 121/19, 32/20 i 138/20,) nije uzelo u obzir primitke supruge u razdoblju u kojem su bili u braku i u kojem su zajedno živjeli.

22. U izvršenju navedenog rješenja sastavljen je u ponovnom postupku zapisnik od 1. ožujka 2023., u kojem se detaljno navode činjenice utvrđene u postupku nadzora obračunavanja, prijavljivanja i plaćanja poreza na dohodak u razdoblju od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2020. te su dani sadržaj i ocjena dokaza na temelju kojih je utvrđen nerazmjer stečene imovine i primitaka, a što je bio temelj za donošenje prvostupanjskog poreznog rješenja od 25. srpnja 2022.

23. Tuženik se poziva na sadržaj odredbe članka 2. stavka 1., članka 6. stavka 1., članka 11., članka 12. stavka 2., članka 76. stavka 1., članka 88. stavka 1. i 2., članka 89. i članka 90. Zakona o porezu na dohodak.

24. Tuženik obrazlaže da je u poreznom postupku provjerena istinitost tužiteljevih navoda koja se odnosi na tvrde o izvorima sredstava te je zaključeno da tužitelj za svoje tvrdnje nema temelj u vjerodostojnoj dokumentaciji, jer sama izjava nije dostatan dokaz ukoliko ne postoje drugi pokazatelji koji bi ga učinili mogućim, te da iz podataka spisa proizlazi da je tužitelj aktivno sudjelovao u postupku i da mu je dana mogućnost iznošenja činjenica i novih dokaza, a dostavljen mu je i zapisnik o poreznom nadzoru te je porezno rješenje pravilno i potpuno obrazloženo. 25. Prvostupanjsko tijelo je provelo detaljnu analizu svih uplata i isplata na računima tužitelja otvorenih kod poslovnih banaka, a na temelju čega je utvrđen nerazmjer za nadzirano razdoblje, te nije otklonilo mogućnost da je tužitelj ostvario primitak od majke već je zaključilo da majka nije mogla imati toliki iznos koji bi darovala tužitelju, te je i bivša supruga tužitelja pozvana na davanje izjave, ali se tom pozivu nije odazvala.

26. Prema mišljenju suda radi se o diskrecijskoj ocjeni poreznog tijela da takvoj izjavi tužiteljeve majke pokloni ili ne pokloni vjeru, te je za sud odlučno to što je porezno tijelo obrazložilo zašto nije poklonilo vjeru takvoj izjavi tužiteljeve majke, a tužitelj nije ničime dokazao da bi činjenično stanje u odnosu na ekonomske mogućnosti majke bilo pogrešno utvrđeno.

27. U smislu članka 6. stavka 1. i 2. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj: 115/16, 106/18, 121/19, 32/20 i 42/20) na poreznom tijelu je bio teret dokaza činjenica koje pretpostavljaju pretpostavku za postupanje u smislu prethodno navedenih odredaba Zakona o porezu na dohodak, odnosno da tužitelj raspolaže imovinom i sredstvima za osobnu potrošnju koja višestruko premašuje primitke što ih je tužitelj ostvario tijekom nadziranog razdoblja, a na tužitelju je bio teret dokaza izvora stjecanja te imovine, kao i svih drugih navoda danih tijekom postupka u cilju ukidanja ili umanjenja porezne obveze.

28. Odredbom članka 76. stavka 1. Zakona o porezu na dohodak propisano je da se drugim dohotkom smatra primitak utvrđen kao razlika između vrijednosti stečene imovine i značajnih izdataka učinjenih osobito za luksuz, zabavu i razonodu s jedne strane (dalje u tekstu: stečena imovina) i dokazane visine sredstava za njezino stjecanje i stjecanje tih izdataka s druge strane.

Stavkom 2 navedenog članka Zakona propisano je da se drugi dohodak iz stavka 1. ovoga članka utvrđuje na način propisan člancima 88. i 89. ovoga Zakona.

29. Odredbom članka 88. stavka 1. navedenog Zakona propisano je da je radi pravilnog utvrđivanja obveze poreza na dohodak i drugih poreza, Porezna uprava dužna tijekom poreznog razdoblja uspoređivati podatke o fizičkim osobama kojima raspolaže te na temelju uspoređenih podataka prikupiti ostale podatke bitne za oporezivanje.

Stavkom 2. navedenog članka Zakona propisano je da usporedbu podataka iz stavka 1. ovoga članka Porezna uprava provodi na temelju svih podataka o ostvarenom dohotku iz članka 5. ovoga Zakona, ostvarenih primitaka koji se ne smatraju dohotkom iz članka 8. ovoga Zakona, a i drugih neoporezivih primitka i tražbina te podataka o nabavljenoj nepokretnoj, pokretnoj i drugoj imovini te drugim izdacima fizičkih osoba i njihovim obvezama tijekom poreznog razdoblja. Usporedbu obavlja na temelju podataka s kojima raspolaže, podataka koje priopći porezni obveznik i podataka iz drugih izvora.

Stavkom 3. navedenog članka Zakona propisano je da ako Porezna uprava u tijeku prikupljanja podataka i njihove usporedbe iz stavaka 1. i 2. ovoga članka utvrdi da izvori za imovinu fizičkih osoba nisu dokazani, utvrdit će po toj osnovi drugi dohodak u skladu s člankom 76. ovoga Zakona.

Stavkom 4. navedenog članka Zakona propisano je da je za svrhe iz stavaka 1. i 2. ovoga članka Porezna uprava obvezna ustrojiti evidencije o imovini poreznih obveznika na temelju podataka iz svojih evidencija, evidencija tijela državne uprave i evidencija jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave.

30. Odredbom članka 89. stavka 9. navedenog Zakona propisano je da se izvori i iznosi sredstava kojima se dokazuje vrijednost stečene imovine moraju temeljiti na vjerodostojnim ispravama, u protivnom ih Porezna uprava nije dužna prihvatiti valjanim. Ako porezni obveznik kao vjerodostojne isprave dostavlja isprave iz razdoblja koja su izvan rokova zastare, iste se mogu prihvatiti ako se iz svih objektivnih okolnosti može utvrditi njihova vjerodostojnost.

31. Prema ocjeni suda, osporavanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

32. Naime, u konkretnom slučaju postupljeno je prema prethodno citiranoj odredbi članka 76. stavak 1. i 2., članka 88. stavaka od 1. do 4. i članka 89. stavka 9. Zakona o porezu na dohodak, te se prvostupanjsko tijelo pozvalo na prethodno citirane članke i provelo usporedbu između uobičajenih primitaka poreznih obveznika i nastalih izdataka za nabavljenu imovinu i utrošenih sredstava za potrošnju, te je tužitelja pozvalo da popuni obrazac Izjava fizičke osobe o izvorima stjecanja imovine, propisan odredbama posebnog propisa, te su u postupku utvrđeni ukupni primici tužitelja u 2018., 2019. i 2020. kao i ukupni izdaci tog poreznog razdoblja, a što znači da je u postupku utvrđen drugi dohodak temeljem članka 76. Zakona o porezu na dohodak, te tužitelj pogrešno smatra da se navedeni članak ne bi mogao primijeniti u odnosu na usporedbu bilo koje stečene imovine i primitaka poreznog obveznika, jer su izdaci za luksuz, zabavu i razonodu samo naglašeni kao dodatni razlog, a ne nužni uvjet za primjenu navedene zakonske odredbe.

33. O trošku upravnog spora sud je odlučio na temelju članka 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima kojim je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.

34. Stoga je sud na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima presudio kao u izreci.

U Zagrebu 11. veljače 2025.

Sutkinja:

Tamara Bogdanović, univ. spec.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Odvjetnica Aleksandra Raach, [adresa] Zagreb, Jurja Dalmatinca 6, putem e-kom

2. Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, [adresa] Zagreb, Koturaška 43/IV, putem e-kom

3. u spis