Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: P-558/2021-43

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Sesvetama po sucu toga suda Ivi Raos, u pravnoj stvari 1. tužitelja UT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. tužitelja FT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 3. tužitelja DT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 4. tužitelja VT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svi zastupani po punomoćniku Tomislavu Nikoliću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski Trg 3/A, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćniku ZT iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon provedene javne i glavne rasprave zaključene 11. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnika stranaka i tužitelja osobno, 11. veljače 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 6. i članka 8. Ugovor o kreditu od 08.03.2007. broj 2402006-1031262160 / 50404607- 5103457268 , a koji glasi: “vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke".

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski Trg 3/A, OIB 23057039320, da tužiteljima solidarno isplati iznos od 200,76 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose od:

-3,56 Eur počevši od 07.05.2009. do isplate,

-3,56 Eur počevši od 01.06.2009. do isplate,

-3,56 Eur počevši od 01.07.2009. do isplate,

-3,56 Eur počevši od 01.08.2009. do isplate,

-3,56 Eur počevši od 01.09.2009. do isplate,

-3,56 Eur počevši od 07.10.2009. do isplate,

-3,56 Eur počevši od 14.11.2009. do isplate,

-3,56 Eur počevši od 01.12.2009. do isplate,

-3,56 Eur počevši od 01.01.2010. do isplate,

-3,56 Eur počevši od 01.02.2010. do isplate,

-3,56 Eur počevši od 01.03.2010. do isplate,

-3,56 Eur počevši od 01.04.2010. do isplate,

-3,56 Eur počevši od 01.05.2010. do isplate,

-3,56 Eur počevši od 01.06.2010. do isplate,

-3,56 Eur počevši od 01.07.2010. do isplate,

-3,56 Eur počevši od 01.08.2010. do isplate,

-3,56 Eur počevši od 01.09.2010. do isplate,

-3,56 Eur počevši od 01.10.2010. do isplate,

-3,56 Eur počevši od 01.11.2010. do isplate,

-3,56 Eur počevši od 01.12.2010. do isplate,

-3,56 Eur počevši od 01.01.2011. do isplate,

-3,56 Eur počevši od 01.02.2011. do isplate,

-3,56 Eur počevši od 01.03.2011. do isplate,

-3,56 Eur počevši od 01.04.2011. do isplate,

-3,56 Eur počevši od 01.05.2011. do isplate,

-3,56 Eur počevši od 01.06.2011. do isplate,

-3,56 Eur počevši od 01.07.2011. do isplate,

-3,56 Eur počevši od 01.08.2011. do isplate,

-3,56 Eur počevši od 15.09.2011. do isplate,

-3,56 Eur počevši od 10.10.2011. do isplate,

-3,56 Eur počevši od 30.01.2012. do isplate,

-3,56 Eur počevši od 20.02.2012. do isplate,

-3,56 Eur počevši od 30.07.2012. do isplate,

-3,56 Eur počevši od 10.09.2012. do isplate,

-3,56 Eur počevši od 17.01.2013. do isplate,

-3,56 Eur počevši od 07.02.2013. do isplate,

-3,56 Eur počevši od 08.03.2013. do isplate,

-33,44 Eur počevši od 11.03.2013. do isplate,

po stopi koja se od 01.01.2008 do 31.07.2015. određuje po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) (uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena), od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, NN 78/15) koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023., po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 78/15, 114/22, 156/22) koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30.12.2023. pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, NN 78/15 NN 114/22, NN 156/22, NN 155/23) (uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine) sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljima solidarno trošak parničnog postupka u iznosu od 1.679,55 Eur sa zateznim kamatama tekućim od 11. veljače 2025. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

r i j e š i o j e

Odbija se kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.

Obrazloženje

1. Tužitelji u tužbi podnesenoj ovom sudu navode kako je pravni prednik tužitelja kao korisnik kredita sklopio s tuženikom kao kreditorom 08.03.2007. Ugovor o kreditu od 08.03.2007. br. 2402006-1031262160 / 50404607-5103457268, a kojim ugovorom se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju iznos od 73.000,00 kn dok se pravni prednik tužitelja obvezao isti iznos vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Odredbom čl. 6. i čl. 8. označenog ugovora o kreditu ugovoreno je da je tužitelj dužan tuženiku plaćati u anuitetima iznos kredita od 73.000,00 kn i redovnu kamatu po kamatnoj stopi 9,950% godišnje, promjenjiva, primjenom proporcionalne metode sukladno odluci tuženika (banke). Označena odredba Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika o kamatnim stopama je ništetna obzirom na to da je ista protivna odredbi čl. 269. st. 2. i čl. 270. ZOO- a. Navode kako u konkretnom slučaju činidba u pogledu kamatne stope koju su tužitelji bili dužni plaćati tuženiku nije niti određena niti odrediva. Kamatna stopa po spornom Ugovoru o kreditu mijenjala se jednostranom odlukom tuženika te se o takvoj promjeni nije pojedinačno pregovaralo. S tim u vezi tuženik je svojom jednostranom odlukom mijenjao kamatnu stopu te o istom obavješćivao tužitelja samo pisanom obavijesti bez da je za takvu promjenu tražio suglasnost tužitelja pa je tako tuženik u nekoliko navrata u periodu od 2007. do 2014. mijenjao kamatnu stopu, a kojim promjenama je došlo do promjene u mjesečnim anuitetima koje su tužitelji bili dužni plaćati tuženiku, a i time i do promjene u prvotnom otplatnom planu. Predmetna ugovorna odredba omogućuje tuženiku da promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a da pri tome nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referenta stopa za koju se vežu promjene te je time uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja koji promjenu nije mogao predvidjeti, a pravilnost promjene nije mogao provjeriti jer nije imao egzaktnih kriterija. Dakle, radi se o znatnoj neravnoteži po pitanju prava i obveza između stranaka i to na štetu tužitelja kao potrošača jer su predmet ugovora i novčana obveza bitni sastojci ugovora o kojima mora postojati jasan konsenzus između stranaka te je tuženik putem te ugovorne odredbe u potpunosti izbjegao utjecaj druge ugovorne strane. Navedeno je u suprotnosti s odredbom čl. 247. ZOO koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Odredba čl. 8. toč. 2. Ugovora je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja koje je jedno od osnovnih načela obveznog prava te je sadržano u čl. 4. ZOO-a. Prema promjenjivoj predmetnoj ugovornoj odredbi dug tužitelja je postao promjenjiv element na koji nije mogao utjecati tužitelj iz razloga što je kamatu tuženik određivao jednostrano i samovoljno bez prethodnog pregovaranja s tužiteljem i na naveden način uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, sve protivno načelu savjesnosti i poštenja. Čl. 8. toč. 2. Ugovora je u suprotnosti sa Zakonom o zaštiti potrošača koji se primjenjuje kao lex specialis te je istim regulirana materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima. Visoki trgovački sud RH je presudom i rješenjem od 04.07.2014. posl. br. Pž-7129/13 na temelju kolektivne tužbe korisnika kredita s istim ugovornim odredbama uključujući i kredit tužitelja, zauzeo stav da su predmetne odredbe ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome i ništetne, a u ovom predmetu se radi o identičnom slučaju. Budući da sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti tužitelji ističu da je točka 2. čl. 8. Ugovora ništetna osobito iz razloga navedenih u obrazloženju predmetne presude i rješenja VTS RH pod posl. br. Pž-7129/13 od 04. srpnja 2014. te presude i rješenja Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-2245/17 od 20.03.2018. Sukladno prednje označenoj presudi VTS RH svaki iznos anuiteta viši od iznosa određenog u pravom otplatnom planu smatra se nepošteno promjenjivim na štetu tužitelja, slijedom čega je tuženik u obvezi vratiti tužiteljima sve što su tužitelji platili iznad prvotno ugovorenog mjesečnog anuiteta u visini od 1.210,00 kn. Nesporno je stoga kako su predmetne odredbe citiranog ugovora nepoštene, a time i ništetne. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca tužitelji tom tužbom postavljaju zahtjev tuženiku za vraćanje onog što je primio odnosno više naplatio od tužitelja na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivim kamatama. Tužitelji ne raspolažu odgovarajućom dokumentacijom o promjenjivim kamatama odnosno njihovim stopama kao niti svim drugim dokumentima i podacima bez kojih nije moguće utvrditi visinu iznosa koju tuženik mora vratiti dok tuženik raspolaže svom potrebnom dokumentacijom za izračun visine više preplaćenog iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu. Stoga kako tužitelji ne raspolažu dokumentacijom potrebnom za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva s osnova novčanog potraživanja koje mu mora vratiti tuženik to isti podnose stupnjevitu tužbu iz čl. 186. b ZPP-a te predlažu sudu donošenje rješenja kojim se nalaže tuženiku dati pregled imovine i obveza koji se odnose na tužitelja, a osobito da dostavi promet po kreditu, obavijest tuženika po promjenama kamatne stope od dana sklapanja Ugovora o kreditu pa kroz cijelo vrijeme otplate kredita te sve potrebne podatke potrebne za određivanje novčane tražbine te temeljem čl. 186. b. St. 2. ZPP-a i čl. 325.a st. 3. ZPP, a nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja predlažu da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku isplatiti tužiteljima sporne iznose sa zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda jer da je odredbom čl. 14. Ugovora o kreditu za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u sjedištu banke, odnosno da je za suđenje u konkretnoj pravnoj stvari mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci. Ističe kako tužitelj nema pravne osnove pozivati se na presudu donesenu u sporu koji se povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vodio pred TSZG pod posl. br. Pž-7129/13. U izreci predmetne presude jasno je navedeno da se ista isključivo bavi pitanjem zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano za ugovore o kreditu u valuti švicarski franak, a ne i neke druge valute (tako VSRH u presudi i rješenju posl. br. Rev-294/14 od 09.04.2015.). U konkretnoj pravnoj stvari nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu odobren u kunama bez valutne klauzule te da su parnične strane u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa. Slijedom navedenog tužitelj se u tužbi ne može pozivati na utvrđenja koja proizlaze iz presude VTSRH Pž-7129/13 te režim kolektivne zaštite potrošača te ne može temeljem iste presude implicirati ništetnost te odredbe. Tužitelji ničime ne dokazuju niti obrazlažu da bi tuženik vršio sukladno čl. 8. Ugovora o kreditu promjenu stope ugovorenih kamata protivno pozitivnim propisima. Tuženik ističe prigovor zastare potraživanja obzirom na to da je tužitelj podnio tužbu 12.06.2019., a Ugovor o kreditu je zaključen 08.03.2007. te je potraživanje tužitelja u zastari. Odredba čl. 118., odnosno 138.a ZZP jasno definira pravnu osnovu tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete te se na isto mogu pozivati samo osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke, a što tužitelji nesporno nisu. Kada bi bilo i mjesta primjeni takvog utvrđenja tada bi se na zahtjev tužitelja primjenjivao trogodišnji zastrani rok u smislu odredbe čl. 230. ZOO-a. Tužitelji nisu aktivno legitimirani zahtijevati sve navodne pretplate koje su vršene po Ugovoru iz razloga što nisu dokazali a su vršili uplate u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu do smrti korisnika kredita, a ni nakon smrti korisnika. Tužitelji bi eventualno mogli potraživati samo pretplaćene iznose koje su sami vršili kada bi uopće zahtjev bio osnovan. Ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik je prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem putem sredstava javnog informiranja ili na drugi prikladan način, odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08) te Zakonu o bankama (NN 84/02 i 141/06), bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni kamatne stope najmanje 15 dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan, a što je tuženik uredno činio. Radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja Ugovora, u postupanju prema tuženiku se vodio odredbama Direktive Vijeća EZ 93/13/EEZ od 05.04.1993. koja ujedno u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog Ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač u slučaju valjanog razloga pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu. Također nije nedopuštena ugovorna odredba kojom pružatelj usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa na koje pružatelj usluga nema utjecaj. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s predmetnom Direktivom postoje iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđenim Direktivom. Deklaratorna zaštita koju traži tužitelj je usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Odredba čl. 8. st. 1. Ugovora i dalje sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini do 9,95% godišnje no jasno je da je uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Nije dopušteno kamatnu stopu koju su ugovorne strane izričito ugovorile kao promjenjivu intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka. Deklaratorni tužbeni zahtjev se stoga ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača ali i bez da se povrijedi načelo slobode ugovaranja. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. Tužitelj se ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće nametnuti Ugovor određenog sadržaja na unaprijed formuliranom standardnom obrascu niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP-a jer bi proizlazilo da on nije ni želio pregovarati o pojedinim odredbama. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga u prvoj mogućoj prilici obavijestio tužitelja o promjeni kamatne stope te je tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Tuženik osporava navode tužitelja kako bi odredba čl. 8. Ugovora o kreditu bila neodređena odnosno neodrediva, a sve sukladno čl. 269. 2t. 1. i čl. 1021. ZOO-a. Objekt ugovorne obveze na strani tužitelja je činidba na plaćanje ugovorne kamate i vraćanja iskorištenog iznosa u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz navedenog proizlazi kako činidba ugovora o kreditu nije i ne može biti samo kamatna stopa nego plaćanje ugovorne kamate i vraćanje iskorištenog iznosa novca u vrijeme i na način kako je ugovoreno, činidba se sastoji u davanju. Pored navedenog, ističe kako je činidba plaćanja u odnosu na Ugovor o kreditu itekako bila određena te je podrazumijevala u trenutku ugovaranja visinu od 9,85%. Ista je bila odrediva jer je promjenjivost bila uvjetovana odlukama Banke. Stoga budući da Ugovor sadrži jasne podatke pomoću kojih je činidba bila odrediva, odnosno odredivost činidbe sadržana je u činjenici da je voljom ugovornih strana bila prepuštena mogućnost promjene ugovorene kamatne stope u skladu s važećim odlukama Banke ne može se govoriti o neodredivosti činidbe.

3. Sud je rješenjem od 07.11.2022. u skladu s odredbom čl. 186. b. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje u tekstu: ZPP) naložio tuženiku da dostavi sudu dokumentaciju naznačenu u tužbi te je tužitelj nakon zaprimanja tražene dokumentacije od tuženika u podnesku od 12.05.2023. postavio određen tužbeni zahtjev, odnosno nakon izrade nalaza i mišljenja vještaka u podnesku od 23.04.2024. uredio tužbu i tužbeni zahtjev.

4. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Rješenje o nasljeđivanju iza pok. TT posl. br. O-803/11 od 12.09.2011. (list 9 i 11 spisa), Ugovor o kreditu od 08.03.2007. br. 2402006-1031262160 / 50404607-5103457268 (list 10-13 spisa), otplatni plan (list 14-16 spisa), pregled prometa po partiji kredita 5103457268 za razdoblje od 8.3.2007. do 18.3.2013. (list 31-38 spisa), dopis tuženika tužitelju od 06.06.2019. (list 76 spisa), pregled prometa po partiji kredita (list 168 spisa), otplatni plan (list 169 spisa), obavijest o promjenama kamatne stope (list 170-177 spisa), nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića dipl.oec iz društva Darfin d.o.o. (list 202-209 spisa) te je saslušana II-tužiteljica kao stranka u postupku.

5. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu kao i zahtjev za isplatom novčanog iznosa na ime razlike povećanja mjesečnih anuiteta po osnovi ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

7. Iz Rješenja o nasljeđivanju iza pok. TT posl. br. O-803/11 od 12.09.2011. proizlazi kako njezinu ostavinsku imovinu čini između ostalog potraživanje u neutvrđenom iznosu po računu broj 3200369859 kod Erste & Steiermarskische Bank d.d. te se njezinim nasljednicima na temelju zakona proglašavaju ovdje tužitelji, svaki u ¼ dijela 8. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 50404607-5103457268 utvrđeno je da je prednik tužitelja pok. TT kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 08.03.2007., sklopila Ugovor o kreditu kojim je tuženica kao kreditor stavila na raspolaganje predniku tužitelja kao korisniku kredita iznos od 73.000,00 kn z ugovorenu otplatu kredita u 84 mjesečnih anuiteta nakon prijenosa kredita u otplatu uz iznos anuiteta od 1.210,00 kn. U čl. 4. Ugovora je navedeno kako je namjena kredita-krediti građana preko 3 godine, gotovinski krediti. U čl. 8. Ugovora ugovoreno je kako je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 9,950% godišnje. Kamata se obračunava primjenom proporcionalne metode. Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke. Interkalarana kamata obračunava se u visini ugovorene kamatne stope na iskorišteni iznos kredita od početka korištenja pa do stavljanja kredita u otplatu, naplaćuje se jednokratno prilikom prijenosa kredita u otplatu, u roku od 15 dana od datuma zaduženja.

9. Iz Obavijesti o promjeni kamatne stope tuženika, Sektora građanstva, upućene prednici tužitelja TT **.**.2009. proizlazi kako Banka obavještava prednicu tužitelja kako je ista povećala kamatne stope po kreditima u korištenju i otplati te da će se uvećana kamatna stopa primjenjivati i na konkretan kredit. Potreba usklađivanja kamatnih stopa na postojeće i nove kredite proizlazi iz trenutačne situacije na tržištu koju karakterizira kontinuirani rastući pritisak na cijenu izvora financiranja. Uslijed povećanja kamatne stope promijenjen je iznos mjesečne otplate te se dostavlja novi iznos otplate naveden u rubrici iznos otplatne kvote (anuiteta ili rate)

10. Iz nalaza i mišljenja vještaka dipl.oec. Darka Prpića iz društva Darfin d.o.o. proizlazi da ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope, a za koju je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 1.512,01 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 200,76 Eur. Razlika s osnove promjene kamatne stope za sve anuitete za koje je utvrđen manje plaćeni iznos iznosi 0,00 kn.

11. II-tužiteljica FT je iskazala kako je u vrijeme kada je njena pok. majka TT podigla sporan ugovor o kreditu, odnosno 8. ožujka 2007., imala 14 godina te je majka digla kredit kako bi imali sredstva za uređenje kuće u [adresa], u kojoj i danas žive. Dakle, od sredstva ostvarenih kreditom uređivalo se dvorište, unutrašnjost kuće, odnosno sve je utrošeno na redovne troškove održavanja kuće. Majka je tada radila kao upravni savjetnik u Gradskom poglavarstvu, odn. cijeli život je radila u Općini Sesvete te nikada nije bila član ili pak vlasnik društva ili pak imala registriran obrt na svoje ime kao vlasnica obrta. Na poseban upit pun. da li je na navedenoj adresi bilo registrirano sjedište društva ili pak sjedište obrta a iz čega bi proizlazilo da se na toj adresi obavljala kakva poslovna djelatnost navela je kako nije.

12. Primarno je neosnovana tvrdnja tuženika da tužitelji kao nasljednici korisnice kredita nemaju aktivnu legitimaciju u ovom sporu. Sukladno čl. 5. st. 3. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine, broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15, 14/19) ostavina se sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti, osim onoga što se ne može naslijediti zbog svoje pravne naravi ili po zakonu. Irelevantno je da li je potraživanje s osnova ugovora o kreditu uneseno u rješenje o nasljeđivanju s obzirom da je nasljednik univerzalni sukcesor, pa kao takav stupa u pravni položaj svojeg prednika u pogledu svih njegovih prava i obveza, i to u trenutku njegove smrti, a ne u trenutku donošenja rješenja o nasljeđivanju. Smrću ostavitelja, njegova prava i obveze prenose se na nasljednike, pa kako iz rješenja o nasljeđivanju iza pok. TT proizlazi kako njezinu ostavinsku imovinu čini između ostalog potraživanje u neutvrđenom iznosu po računu broj 3200369859 kod Erste & Steiermarskische Bank d.d. jasnim proizlazi kako je prigovor aktivne legitimacije neosnovan.

13. U odnosu na navode tuženika kojima osporava da se radi o potrošačkom ugovoru valja reći da u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu članka 3. stavku 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07 - dalje u tekstu: ZZP) prema kojoj odredbi je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema (tako i u Zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. studenoga 2023.). S obzirom da iz predmetnog ugovora proizlazi da je ugovor o kreditu sklopljen kao kredit građanstva od strane prednice tužitelja kao fizičke osobe te iz iskaza kćeri pok. korisnice kredita, II- tužiteljica FT koji je sud u cijelosti prihvatio kao istinit, sukladan ispravama u spisu, proizlazi kako je njena pok. majka digla kredit kako bi imali sredstva za uređenje obiteljske kuće u [adresa], u kojoj i danas žive time su tužitelji dokazali status potrošača prednika tužitelja, ali kako tuženik to osporava, onda je teret dokaza na banci da prednik tužiteljice taj status nema. S obzirom da u spisu nema podataka da bi kredit bio namijenjen poduzetničkoj djelatnosti niti je tuženik na tu okolnost predložio provođenja dokaza, neosnovani su navodi tuženika kojima osporava karakter predmetnog ugovora kao potrošačkog ugovora, odnosno da je prednik tužitelja imao status potrošača.

14. Nadalje, tuženik je ovlašten predložiti dokaze na okolnost da li su potrošaču u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile u konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovorenih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je kao potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

15. Kako dakle pravni prednik tužitelja ima svojstvo potrošača u smislu članka 3. stavku 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07 - dalje u tekstu: ZZP) polazeći od članka 96. stavka 1. ZZP prema kojem se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; stavka 2. istog članka kojim je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3. propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca kao i stavka 4. istog članka kojim je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, te nastavno od odredbe članka 99. ZZP kojom je određeno da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, i konačno odredbe članka 102. stavka 1. ZZP kojim je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, s obzirom na to da je predmetni Ugovor o kreditu pripremio tuženik i da se radi o tipskom Ugovoru na tuženiku je bio teret dokaza da tužitelj nije bio portrošač te da su istom pružene adekvatne obavijesti.

16. Dakle u odnosu na istaknute prigovore tuženika ističe se kako se u sporu radi utvrđenja ništetnim odredaba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi u kunskom ugovoru o kreditu prema kojoj banka ima pravo promjene kamatne stope, tužitelj ne može pozivati na pravomoćnu presudu iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima koja sadrži pravno utvrđenje o ništetnosti odredaba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, prema kojoj banka ima pravo promjene kamatne stope u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima.

17. Odredba čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, koja propisuje da je sud vezan pravnim utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u individualnoj parnici koju pokrene fizička ili pravna osoba pozivajući se na navedenu presudu, ne može se primijeniti i u situacijama u kojima se predmet tužbenog zahtjeva u individualnoj parnici ne odnosi na istu kategoriju pravnih odnosa (s obzirom na drugu valutu obveze iz ugovora o kreditu), o kojima je sud odlučivao u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, odnosno, sud u individualnoj parnici koju potrošač pokrene pozivajući se na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o bankarskom kreditu, nije vezan pravnim utvrđenjima iz takve presude ukoliko se u takvoj individualnoj parnici ne radi o istoj kategoriji pravnih odnosa (ugovor o kreditu s drugom valutom obveze) koji su bili predmetom odlučivanja u parnici vođenoj po čl. 502.a ZPP-a.

18. U postupku je utvrđeno da je između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu u kunama 08.03.2007. te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 9,950% godišnje, promjenjiva sukladno odluci banke i odluci o kamatnim stopama kreditora te da je rok otplate 84 mjeseca; da se kamatna stopa tijekom Ugovora mijenjala jednostranom Odlukom banke, a koja početna kamatna stopa je iznosila 9,950%; da među strankama nisu bili ugovoreni parametri za promjenu kamatne stope; da u ovoj pravnoj stvari nisu relevantna utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-3129/13 i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2; da predmetni Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope te da je tako tuženica koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata prema kojoj je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogla postupiti kako je htjela; da ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali da nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz općih uvjeta poslovanja ili slično, već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno; da je banka prednici tužitelja kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, te koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

19. U odluci VSRH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., izraženo je pravno shvaćanje prema kojem "polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenljivu kamatnu stopu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje), a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine", no kamatna stopa (''cijena'') u predmetnom kreditu koja je u trenutku sklapanja ugovora je ugovorena u visini od 9.950 %, a ugovoreno je da je banka može promijeniti. Takva ugovorna odredba o kamati, je uočljiva no njezin sadržaj nije lako razumljiv, odnosno nije dovoljno određen i precizan (čl. 99. ZZP/07) te je dopušteno ocjenjivati je li ona nepoštena ili nije.

20. Pri razmatranju je li ona nepoštena ili nije mora se imati u vidu da su prema čl. 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora, ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove, a da je odredbom čl. 270. ZOO-a određeno da je ugovor ništetan kad je činidba neodređena ili neodrediva.

21. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

22. Glava IX ZZP/07., koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, nosi naslov POTROŠAČKI ZAJAM, te je u čl. 71. st. 1. tog zakona dana definicija pojma potrošačkog zajma, a ta odredba glasi: (1) Ugovorom o potrošačkom zajmu obvezuje se zajmodavac da potrošaču stavi na raspolaganje određeni iznos novca, a potrošač se obvezuje da mu plaća određenu kamatu i dobiveni iznos vrati u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

Odredbom čl. 74. st. 1. propisan je sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu,a ona glasi: Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a između ostalog, poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja nominalna kamatna stopa može promijeniti, odredbu o efektivnoj kamatnoj stopi, odredbu o pretpostavkama pod kojima efektivna kamatna stopa na zajam može biti promijenjena, ukupan iznos tih uplata, a u slučaju kada nije moguće izraziti efektivnu kamatnu stopu, pisani ugovor, prema st. 2. te odredbe, mora sadržavati odgovarajuću obavijest potrošaču koja mora sadržavati najmanje obavijest o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se oni mogu izmijeniti.

23. Prema odredbi čl. 77. ZZP/07., zajmodavac (zajam je vrsta ugovora o kreditu) je dužan, u primjerenom roku prije sklapanja ugovora, u pisanom obliku, obavijestiti potrošača o najvišem iznosu zajma, ako takav postoji, o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi te pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se oni mogu promijeniti, kao i o pretpostavkama i postupku raskida ugovora.

24. Glava XI. citiranog Zakona ima naslov NEPOŠTENE ODREDBE U POTROŠAČKIM UGOVORIMA, te sadrži definiciju pojma nepoštene ugovorne odredbe. Članak 96. citiranog zakona glasi: ''(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. (3) Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.''.

25. U čl. 97. propisane su pojedine ugovorne odredbe koje se mogu smatrati nepoštenima, uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 96. ovoga Zakona, a to su između ostalih: "- odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, - odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, - odredba kojom se cijena robe ili usluge utvrđuje u vrijeme isporuke robe, odnosno pružanja usluge ili odredba kojom se trgovcu dopušta povećanje cijene, u oba slučaja ne priznajući pritom potrošaču pravo na raskid ugovora, ako je stvarna cijena znatno viša od cijene dogovorene u vrijeme sklapanja ugovora.''.

26. Prema odredbi čl. 98. ZZP/07., prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. "Odredbom čl. 99. istog zakona određeno je da je nedopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Člankom 100. ZZP/07., određeno je ''ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive.''.

Člankom 101. ZZP/07 propisana su pravila za tumačenje ugovora, a prema toj odredbi dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

Člankom 102. propisane su posljedice nepoštene ugovorne odredbe, te je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, s tom da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.''

27. Imajući u vidu navedene odredbe, a vodeći računa o prethodnim utvrđenjima prema kojima je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju koji je pripremila i predložila jedna ugovorna strana, ovdje tuženica i da ga treba tumačiti, primjenom čl. 320. ZOO-a, u korist tužiteljice, da tužiteljica nije mogla pregovarati o čl. 4. Ugovora koji se tiče promjenjive kamatne stope, da nije upoznata s uvjetima i kriterijima za promjenu kamatne stope niti su ti uvjeti bili određeni, da je tuženica visoko specijalizirana novčarska ustanova čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima nudeći im svoje usluge, bila je dužna maksimalno odgovorno postupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužiteljici u smislu da je istu morala ozbiljno i precizno informirati o smislu i sadržaju te ekonomskom značaju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti joj pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a da to nije učinila u ovom slučaju, da je u ugovoru navela nedorečenu i nerazumljivu formulaciju o promjenjivosti kamatne stope koristeći se pritom unaprijed formuliranim standardnim ugovorom, te da je time uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

28. Odredbom predmetnog ugovora kojom promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, konkretno tuženice, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, vjerovnik (tuženica) jednostrano određuje obvezu dužnika (tužiteljice), koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija, zbog čega tužiteljica nije ni mogla znati zašto se uopće mijenja kamatna stopa (jer su odredbe Ugovora o kreditu o tome bile nerazumljive i neprecizne) da bi uopće mogla istaknuti prigovor pa ni zatražiti prestanak ugovornog odnosa (s obzirom da zbog same nerazumljivosti razloga zbog čega se mijenja kamatna stopa ne mora tužiteljica automatski zatražiti prestanak ugovora). Tužiteljici je trebalo ponuditi - objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način joj omogućiti, kao klijentu- potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovornog odnosa.

29. Primjenom predmetne ugovorne odredbe tuženica je izbjegla utjecaj druge ugovorne strane (tužiteljice) na ''cijenu'', što je suprotno čl. 247. ZOO-a koji propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena, s tim da kamate neizostavno predstavljaju cijenu. Takva jednostrana određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg klijent (tužiteljica) ima obvezu vratiti banci, a time i cijena.

30. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja utvrđeno je da je postupanje tuženice u konkretnom slučaju bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja čime je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetne sporne odredbe ugovora o kreditu, a slijedom toga i zahtjev za isplatu preplaćene kamate, sve primjenom odredbe čl. 3. i čl. 142. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 - dalje: ZOO) kao i odredbe čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07 i 125/07 - dalje: ZZP/07) koji je važio u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora.

31. Prema čl. 241. ZOO-a zastara se prekida svakom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika na sudu ili pred drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja ili ostvarenja tražbine, a prema odredbi čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/2007 - dalje: ZZP/07) pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava.

32. Međutim, podnošenje kolektivne tužbe u slučaju koji se odnosi na kredite u CHF, u smislu citiranog zakonskog članka, u sporu potrošača vezano za ugovor o kreditu u kunama bez ugovorene valutne klauzule, ne prekida zastaru u konkretnom slučaju u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, pa se stoga potrošača u takvoj pojedinačnoj parnici ne može pozivati na pravna utvrđenja iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača za kredite u CHF, pa ni na zastaru jer se ona odnosi isključivo na stambene kredite ugovorene s valutnom klauzulom u CHF, zbog čega se ni presuda na koju su se tužitelji pozvali (Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.) ne bi mogla izravno primijeniti na konkretan slučaj. No neovisno o tome VSRH je zauzeo pravno shvaćanje u pogledu početka tijeka roka zastare u pogledu restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih odredbi u nizu svojih odluka, kao i na sjednici Građanskog odjela VSRH Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05., kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

33. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena tek ovom presudom, u ovom slučaju nije ni moglo doći do zastare tražbine tužitelja. Slijedom navedenog nije osnovana tvrdnja tuženice o zastari tražbine tužitelja.

34. Prema tome, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova po kojoj je tuženik primio od tužiteljice navedene iznose to je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju taj iznos (članak 1111. stavak 3. ZOO-a) sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja pojedinih iznosa do isplate (članak 1115. ZOO-a, članak 29. stavak 1., 2/2. 7. i 8. ZOO-a) po stopi zatezne kamate sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05.) propisana kamatna stopa koja je važila do 31. srpnja 2015., nakon čega je čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 78/15.), kojim je izmijenjen čl. 29. st. 2. ZOO-a, propisana kamatna stopa koja je važila u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., te potom čl. 2. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 114/22.), kojim je ponovno izmijenjen čl. 29. st. 2. ZOO-a, i propisana kamatna stopa koja važi od 1. siječnja 2023. nadalje.

35. Na iznose koje je tuženik dužan platiti, tužitelju pripada pravo na zateznu kamatu od dana kad su plaćeni, budući da je tuženik i prije obraćanja tužiteljice imao razloga vjerovati da je na temelju nepoštene (ništetene) odredbe Ugovora o kreditu stekao iste iznose, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja.

36. Odluka o trošku temelji se na čl. 154. st. 3. i 155. i 158. ZPP-a. Tuženik je dužan naknaditi tužiteljima, koji samo u neznatnom dijelu (za dio za koji je povučena tužba i za koji tuženici nije nastao poseban trošak) nisu ostvarili uspjeh u sporu, trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to trošak sastava tužbe, podnesaka od 10.06.2020., 13.12.2022. i 12.11.2024. u iznosu od po 200,00 Eur za svaki (Tbr 7/1 i 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – "Narodne novine" broj: 138/23; dalje: Tarifa), trošak zastupanja na ročištima 08.12.2022., 21.11.2024. u iznosu od po 200,00 Eur (Tbr 9/1 Tarife). Navedeni iznos je valjalo uvećati za trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 73,87 Eur, na presudu 73,87 Eur te za trošak financijskog vještačenja u iznosu od 331,81 Eur. Dakle sud je tužiteljima priznao trošak u ukupnom iznosu od 1.679,55 Eur zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, čl. 29 ZOO i 30 OZ-a.

37. O prigovoru mjesne nenadležnosti ovoga suda

Sklapanjem sporazuma o mjesnoj nadležnosti je isključeno, i otežano pravo tužitelja kao potrošača da ostvari svoja prava iz Ugovora, jer je ugovorena nadležnost premda je u skladu s odredbom članka 46. stavak 1. ZPP-a, kojom odredbom je regulirana opća mjesna nadležnost, a prema kojoj odredbi je propisano da ukoliko Zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojeg drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je opće mjesno nadležan za tuženika, ugovorena odredba o mjesnoj nadležnosti može se smatrati nepoštenom odredbom Ugovora o kreditu, prema odredbi članka 49. stavku 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako uzrokuje znatno neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je istu unaprijed formulirao trgovac, a potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nepoštena bi bila ugovorna odredba kojom se ugovara mjesna nadležnost kada bi kao takva pretjerano ograničavala pravo potrošača na djelotvornu sudsku zaštitu ili izvršavanje prava koja su mu dodijeljena Direktivom vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Odredba ugovora kojom se u slučaju spora ugovora nadležnost nekog suda sama po sebi ne može dovesti do pretjeranog ograničenja prava potrošača na djelotvornu pravnu i sudsku zaštitu, niti takva nadležnost isključuje mogućnost da potrošač sudjeluje u postupku i da istakne prava koja ima temeljem Direktive 93/13. Potrošača bi se pretjerano ograničavalo u pravu u situaciji kada bi sud pred kojim se vodi parnica bio previše udaljen od prebivališta potrošača, pa bi potrošaču to uzrokovalo prevelike troškove putovanja, koji troškovi ga mogu odvratiti od upuštanja u postupak (presuda Suda Europske unije broj C 266/18 od 3. travnja 2019. u predmetu Aqua Med sp Z.o.o.), a što je konkretno slučaj s obzirom na udaljenost između prebivališta tužitelja ([adresa]) i sjedišta tuženika (Rijeka). S tim u vezi i mogućnost dolaska na sud punomoćnika tužitelja i samih tužitelja, nadležnost Općinskog suda u Rijeci bi tužitelja odvratila od njegovog prava na pristup sudu, koji je zajamčen člankom 6.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10). Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

U Sesvetama 11. veljače 2025.

Sudac

Iva Raos

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu županijskom sudu u roku 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva istovjetna primjerka.

DNA:

-pun I-IV tužitelja

-pun tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte