REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Zagreb
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja: Katice Lučić kao predsjednice vijeća te Jasne Momirović i Ivane Bosnić-Kovačić kao članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Hane Bogović kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenog MŽ, zbog prekršaja iz članka 282. stavka 1. i stavka 9. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj: 67/2008., 48/2010., 74/2011., 80/2013., 158/2013., 92/2014., 64/2015., 89/2015., 108/2017., 70/2019., 42/2020., 85/2022., 114/2022. i 133/2023.), odlučujući o prigovoru okrivljenika podnesenom protiv prekršajnog naloga Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave primorsko-goranske, Policijske postaje Crikvenica od 8. rujna 2024., broj: 211-07/24-1/13640, u sjednici vijeća održanoj 11. veljače 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se prigovor okrivljenog MŽ kao neosnovan te se prekršajni nalog potvrđuje.
II. Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.) okrivljeni MŽ obvezan je naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu od 20,00 eura (dvadeset eura) u roku od 30 (trideset) dana od dana primitka ove presude.
Obrazloženje
1. Pobijanim prekršajnim nalogom Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave primorsko-goranske, Policijske postaje Crikvenica od 8. rujna 2024., broj: 211-07/24-1/13640, okrivljeni MŽ proglašen je krivim da je, na način činjenično opisan u izreci, počinio prekršaj iz članka 282. stavka 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, kažnjiv po članku 282. stavku 9. tog Zakona, za koji mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 1.320,00 eura koju je dužan platiti u roku osam dana od pravomoćnosti prekršajnog naloga, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene kazne. Uz kaznu, okrivljenik je na ime troškova prekršajnog postupka dužan naknaditi iznos od 66,36 eura.
1.1. Istim prekršajnim nalogom, na temelju članka 58. Prekršajnog zakona, okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju od tri mjeseca.
2. Okrivljenik je protiv navedenog prekršajnog naloga pravodobno podnio prigovor zbog izrečene mu novčane kazne i zaštitne mjere, slijedom čega je Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: Sud), temeljem članka 238. stavka 11. Prekršajnog zakona, o prigovoru odlučivao odgovarajućom primjenom odredaba Prekršajnog zakona o žalbenom postupku.
3. Prigovor nije osnovan.
4. Ispitujući pobijani prekršajni nalog u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, uz ocjenu navoda iz prigovora, ovaj Sud je utvrdio da nisu povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava na štetu okrivljenika niti su počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti, kao i da nije nastupila zastara prekršajnog progona.
5. Okrivljenik u prigovoru priznaje počinjenje prekršaja te navodi kako nije u mogućnosti platiti izrečenu mu novčanu kaznu s obzirom da je nezaposlen te mu financijski pomažu roditelji koji su u mirovini. Ujedno ističe kako mu je vozačka dozvola neophodna za brigu o bolesnim roditeljima pa iz svih navedenih razloga predlaže ukidanje zaštitne mjere, ublažavanje novčane kazne odnosno da se kazna zamijeni radom za opće dobro.
6. Razmatrajući odluku prvostupanjskog tijela o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj Sud smatra da je navedena odluka pravilna i zakonita te da izrečena novčana kazna nije prestroga. Naime, za predmetni je prekršaj zakonom propisana novčana kazna od 1.320,00 do 2.650,00 eura ili kazna zatvora u trajanju do 60 dana pa novčana kazna u iznosu od 1.320,00 eura izrečena okrivljeniku predstavlja najblažu zakonom propisanu vrstu i mjeru kazne za predmetni prekršaj.
6.1. Cijeneći težinu počinjenog prekršaja, koja se ogleda i u tome što je sam zakonodavac predvidio da se za taj prekršaj, osim novčane, može izreći i kazna zatvora te imajući na umu da u konkretnom slučaju nisu utvrđene naročito olakotne okolnosti, ovaj Sud smatra da nema osnove za primjenu instituta ublažavanja kazne i da se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz članka 6. Prekršajnog zakona te svrha kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona ne bi mogle postići blažim kažnjavanjem, kako se to sugerira u prigovoru.
6.2. Kod takvog stanja stvari, sve okolnosti koje se ističu u prigovoru našle su dovoljno odraza u izrečenoj novčanoj kazni, koja je primjerena i dostatna kako svim okolnostima konkretnog slučaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona.
6.3. U odnosu na prijedlog okrivljenika da se novčana kazna zamijeni radom za opće dobro, valja navesti kako je takav zahtjev preuranjen. Naime, sukladno članku 5. stavku 1. i stavku 2. Prekršajnog zakona, rad za opće dobro ne izriče se odlukom o prekršajnopravnoj sankciji (u ovom slučaju prekršajnim nalogom), već se tek u fazi izvršenja novčane kazne, uz prethodno ostvarenje zakonom propisanih uvjeta, novčana kazna može zamijeniti radom za opće dobro (članak 34. Prekršajnog zakona).
7. Ispitujući odluku o izrečenoj zaštitnoj mjeri, ovaj Sud smatra da je odluka prvostupanjskog tijela o zaštitnoj mjeri zakonita i pravilna. Naime, inkriminirano ponašanje okrivljenika teži je oblik kršenja prometnih propisa te takvo ugrožavanje ostalih sudionika u prometu upućuje na opasnost od budućeg ugrožavanja sigurnosti prometa, zbog čega je prvostupanjsko tijelo osnovano i u skladu sa zakonom okrivljeniku izreklo zaštitnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije. Primjena ove zaštitne mjere u konkretnom slučaju nužna je zbog otklanjanja okolnosti koje poticajno djeluju na počinjenje prekršaja koji je predmet ovog postupka i dodatno će preventivno djelovati na buduće ponašanje okrivljenika.
7.1. Duljina trajanja izrečene mjere od tri mjeseca, u okviru zakonom propisanog raspona od jednog mjeseca do dvije godine, dakle u gotovo zakonom propisanom minimalnom trajanju, po ocjeni ovog Suda i više je nego primjerena težini počinjenog prekršaja.
7.2. Imajući u vidu prethodno navedeno te s obzirom da okrivljenik nije u smislu članka 237. stavka 2. Prekršajnog zakona dokumentirao vlastite navode vezane za neophodnost vozačke dozvole, to navedena okolnost nije od utjecaja na osnovanost i pravilnost odluke prvostupanjskog tijela o zaštitnoj mjeri.
7.3. Stoga prigovor okrivljenika nije osnovan niti u tom dijelu.
8. Odluka o paušalnom iznosu troškova postupka temelji se na odredbi članka 138. stavka 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Stoga je paušalna svota određena vrlo blizu donje granice okvira paušalne svote određene Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj 18/13.), a s obzirom na manju složenost i kraće trajanje postupka.
9. Slijedom svega navedenog, temeljem članka 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.
Zagreb, 11. veljače 2025.
Zapisničarka:
Predsjednica vijeća:
Hana Bogović, v.r.
Katica Lučić, v.r.
Presuda se dostavlja Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijskoj upravi primorsko-goranskoj, Policijskoj postaji Crikvenica u 2 otpravka: za spis i okrivljenika.
