Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Kž-148/2024-9

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Nevena Cambja, kao predsjednika vijeća, te Ivone Rupić i Marie Majić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sare Bušić, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optužene GD, zbog kaznenog djela iz članka 236. stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine“ broj 125/11 i 144/12; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Osijeku podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovnog broja K-751/2020-45 od 22. travnja 2024., u sjednici održanoj 11. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba državnog odvjetništva kao neosnovana te se potvrđuje presuda prvostupanjskog suda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Osijeku optužena GD, na temelju članka 453. točka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne Novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22 i 36/24; dalje u tekstu ZKP/08) oslobođena je optužbe da bi počinila kazneno djelo protiv imovine prijevarom iz članka 236. stavak 1. KZ/11.

1.1. Temeljem članka 158. stavak 3. ZKP/08 oštećenik [obrt] (sada [obrt] znanosti [obrt] [osobni identifikacijski broj]), se s ostvarenjem imovinskopravnog zahtjeva upućuje u parnicu u cijelosti.

1.2. Temeljem članka 149. stavka 1. u svezi sa člankom 145. stavkom 1. i 2. točka 1. do 8. i stavka 3. ZKP/08 troškovi ovog kaznenog postupka u cijelosti padaju na teret proračunskih sredstava.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnijelo Općinsko državno odvjetništvo u Osijeku i to zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da drugostupanjski sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu podnijela je optužena GD po branitelju Vedranu Pajiću, odvjetniku u Osijeku, s prijedlogom da drugostupanjski sud odbije žalbu Općinskog državnog odvjetništva u Osijeku i potvrdi pobijanu prvostupanjsku presudu.

4. Spis je u suglasju s člankom 474. stavak 1. ZKP/08 dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, koje ga je vratilo ovom sudu na daljnje nadležno postupanje.

5. Žalba državnog odvjetništva je neosnovana.

6. U žalbi državnog odvjetništva se ističe da je prvostupanjski sud donio pogrešan zaključak kako nije dokazano da bi optužena GD počinila kazneno djelo koje joj se stavlja na teret. Ovakav zaključak suda da je proizašao iz "nepravilne ocjene dokaza" te je nejasno kako prvostupanjski sud oslobađajuću presudu temelji isključivo na obrani optužene, mada je tijekom postupka optužba dokazala da je kuća u [adresa] koju je prijavila optužena kao adresu stanovanja, [adresa], sa koje je navodno putovala na posao na [obrt], bila devastirana i bez vode te kao takva nepodobna za stanovanje, a optužena GD je u obrani navela da nije živjela, a ni putovala sa prijavljene adrese prebivališta u [adresa], već iz [adresa], kuće svoje tete s kojom je navodno živjela, a odakle je i putovala svakodnevno na posao u Osijek i natrag. U žalbi državnog odvjetništva se ističe i to da bi iz obrane optužene proizlazilo da je živjela u stanu u [adresa], kada je rodila dijete 27. listopada 2011., te je godinu dana živjela u [adresa] na navedenoj adresi, što bi također dokazivalo njezinu kaznenu odgovornost jer je upravo riječ o inkriminiranom vremenskom razdoblju. Osim toga da iz iskaza svjedoka OD proizlazi da je optužena u vrijeme inkriminiranog djela stanovala s obitelji na adresi u [adresa], kada im se rodilo dijete te su i prijavili tri osobe za plaćanje režijskih troškova, da bi svjedok PD, kao prvi susjed na adresi koju je prijavila optužena GD u [adresa], istakao da na navedenoj adresi nije nitko živio jer je kuća devastirana.

7. Što se tiče žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, državno odvjetništvo navodi kako prvostupanjski sud nije pravilno ocijenio rezultate izvedenih dokaza te je iz utvrđenog činjeničnog stanja izveo pogrešan zaključak, držeći kako je pogrešna ocjena prvostupanjskog suda da u ovom postupku nije bilo dokazano da je optužena počinila kazneno djelo iz članka 236. stavak 1. KZ/11 koje joj se stavlja na teret optužnicom. U tom smislu državni odvjetnik u svojoj žalbi daje subjektivnu analizu dokaza koji su tijekom postupka izvedeni, a koja se razlikuje od analize dokaza prvostupanjskog suda s konačnim zaključkom kako je u ovom postupku trebalo optuženu proglasiti krivom za kazneno djelo za koje je optužena.

7.1. S obzirom na to da je državni odvjetnik žalbu podnio zbog žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj sud je kao drugostupanjski sud postupajući u smislu odredbe članka 476. stavak 1. ZKP/08 povodom žalbe državnog odvjetnika, pobijanu presudu ispitao i u onom dijelu u kojem je to dužan napraviti po službenoj dužnosti, međutim, nije našao da bi bile počinjene povrede zakona, koje sadrži ta odredba.

8. Suprotno navodima žalbe glede žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice i za svoja činjenična utvrđenja dao valjane i logične razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

9. Prvostupanjski sud je na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka pravilno zaključio da nije dokazano da je optužena GD u razdoblju od siječnja 2010. do travnja 2014. u cilju da se materijalno okoristi, svjesna da ne živi i putuje svakodnevno s adrese prijavljenog prebivališta u [adresa], već s adrese u [adresa], na posao, na [obrt], ovlaštenom djelatniku računovodstva prešutjela činjenicu da na posao putuje iz [adresa], a ne iz [adresa], te na ime troškova prijevoza na posao i s posla isplaćen joj novčani iznos od 38.844,00 kuna.

9.1. Naime, prvostupanjski sud pravilno je prihvatio iskaz optužene GD da je u inkriminirano vrijeme bila djelatnica [obrt] u [adresa] i imala prijavljeno prebivalište u [adresa] od 21. travnja 2009. do 26. kolovoza 2014. te je bila i vlasnica kuće u [adresa] i putovala na posao osobnim automobilom iz [adresa] u [adresa], te se vraćala u [adresa]. Međutim, 2012. godine odustali su od renoviranja i obnove stare kuće u [adresa] jer je bila neisplativa, te se preselila se živjeti u [adresa] (kod tete svog supruga) 2010. i 2011. Po rođenju djeteta 2011. godine vratila se živjeti u [adresa] i u tom vremenskom periodu nije primala naknadu za prijevoz, da bi se po završetku porodiljnog dopusta, i povratka na posao vratila u [adresa] živjeti kod tete svog supruga koja je čuvala njezino dijete, dok je ona bila na poslu. Ocjenjujući obranu optužene, izvedene materijalne dokaze i iskazne ispitanih svjedoka OD, ČD i ND (teta od supruga), proizlazi da je optužena zaista od 2010. do 2011. došla živjeti kod ND u [adresa] i svakodnevno iz [adresa] putovala na posao u [adresa] i vraćala se. Nadalje, kada je optužena GD rodila dijete otišla je živjeti u [adresa] godinu dana, do kraja 2012. godine i ponovno se vratila kod tete od supruga u [adresa], što potvrđuje i svjedok AD (suprug optužene). Svjedok PD potvrđuje da su optužena i njezin suprug kupili kuću u [adresa], koju su namjeravali obnoviti.

10. Kod ovakvog stanja stvari, kada optužena poriče da bi počinila utuženo kazneno djelo i kada svjedoci svojim iskazima ne terete optuženu, a ne proizlazi ni iz materijalnih dokaza odgovornost optužene opravdano je prvostupanjski sud optuženu oslobodio optužbe.

10.1. Naime, kada se iz materijalnih dokaza koji su izvedeni tijekom dokaznog postupka ne može na jasan način utvrditi da je cijelo inkriminirano vrijeme optužene stvarno boravište i prebivalište bilo jedino u [adresa], a optužena je i poslodavcu (oštećeniku) predočila i poreznu karticu poreza na dohodak od nesamostalnog rada iz koje je vidljivo da je u inkriminiranom razdoblju imala prebivalište i plaćala porez na području Porezne uprave, Ispostave Beli Manastir, a iako je optužena bila administrativno nemarna te nije poslodavcu predočila podatak da je u dijelu inkriminiranog razdoblja osim u [adresa] stvarno prebivala i u [adresa] i svakodnevno putovala na posao u [adresa] i vraćala se u [adresa] vlastitim osobnim automobilom i primala naknadu isplaćenih troškova od strane poslodavca za mjesto [adresa] koji je neposredno u blizini Belog Manastira te identične cestovne udaljenosti pravilno je prvostupanjski sud zaključio, a što prihvaća i ovaj sud da u konkretnom slučaju ne bi bilo dokazano da je optužena počinila inkriminirano kazneno djelo.

10.2. Isto tako pravilo utvrđuje prvostupanjski sud da se optužena GD optužnicom tereti da je u vrijeme dok je bila na porodiljnom dopustu i živjela u [adresa] u [adresa], primala naknadu za prijevoz na posao i s posla kao i u vrijeme kada je stan u [adresa] na adresi [adresa], bio prodan, jer iz povijesnog zemljišno knjižnog izvatka proizlazi da je ovaj stan prodan **.**.2014. ČD, a optužena se tereti upravo za vremensko razdoblje do mjeseca travnja 2014.

11. Naime, postojanje kaznenog djela mora biti dokazano potpuno izvjesno i izvan svake razumne sumnje te za osudu optužene moraju biti izvedeni dokazi koji jasno i nedvojbeno upućuju na jedini mogući zaključak da je optužena počinila kazneno djelo za koje je optužena, što u konkretnom slučaju nije bilo ostvareno. Prema odredbi članka 3. stavka 3. ZKP/08, dvojbu oko postojanja činjenice koje tvore obilježje kaznenog djela, sud je dužan riješiti presudom na način koji je povoljniji za okrivljenika, a iz te odredbe proizlazi i pravilo koje se odnosi na standard dokazivanje odlučnih činjenica koje idu u korist okrivljenika, prema kojem se te činjenice treba uzeti dokazanima čak i kada su samo vjerojatne, dakle kada postoji sumnja na njihovo postojanje pa čak i kada bi postojanje one činjenice koja bi išla na štetu okrivljenika bilo vjerojatnije, nego postojanje činjenice koja mu ide u korist. U takvoj situaciji potpuno opravdano je prvostupanjski sud optuženu GD oslobodio optužbe da bi počinila kazneno djelo iz članka 236. stavak 1. KZ/11 pa se državni odvjetnik neosnovano žali zbog žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

12. Slijedom navedenog, kako nisu ostvareni žalbeni navodi te kako ovaj drugostupanjski sud nije našao ni da bi bile počinjene povrede zakona na koje pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu državnog odvjetnika, sukladno članku 482. ZKP/08 valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrdu prvostupanjsku presudu.

Split, 11. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Neven Cambj