Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-1349/2024-4
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ksenije Grgić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Borna Okroša, odvjetnik u Zagrebu, Milana Amruša 15, protiv 1. tuženog APS DELTA S.A. 1 Rue Jean Piret, L-2350, Luksemburg, Nizozemska, OIB: 45421012929, kojeg zastupaju punomoćnici Nenad Grof, odvjetnik u Zagrebu, Nikole Pavića 7 i Mislav Bistrović, odvjetnik u Zagrebu, Ul. Andrije Hebranga 27 i 2. tužene VĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Ana Ivšić, odvjetnica u Zagrebu, Dalmatinska 8, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi 1. tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-453/2021-34 od 28. travnja 2023., ispravljene rješenjem istoga suda poslovni broj P-453/2021-38 od 3. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 11. veljače 2025.,
r i j e š i o j e
I. Ukida se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P- 453/2021-34 od 28. travnja 2023., ispravljena rješenjem istoga suda poslovni broj P- 453/2021-38 od 3. siječnja 2024., u dijelu pod točkom I., II. i IV. izreke i u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. Ostavlja se da se o troškovima žalbenog postupka odluči u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom, ispravljenom rješenjem istoga suda poslovni broj P-453/2021-38 od 3. siječnja 2024., proglašena je nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi istoga suda, Stalna služba u Samoboru, pod poslovnim brojem Ovr-34/2018 i to u dijelu koji se odnosi na nekretninu [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u naravi dvorište, površine 731 m2, [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] opisano kao voćnjak površine 987 m2 i [katastarska općina] k. o. [katastarska općina] opisano kao livada, površine 1329 m2, ukupne površine 3047 m2, a sve upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (točka I. izreke), dok je pod točkom II. izreke, naloženo 1. tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.017,44 eura (ranije 15.200,40 kuna). Pod točkom III. izreke, odbijen je preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 168,33 eura (ranije 1.268,28 kuna), dok je pod točkom IV. izreke, u cijelosti odbijen zahtjev 1. tuženika za naknadom troškova parničnog postupka.
2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I., II. i IV. izreke (s kojim nije uspio u sporu), žali se 1. tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, odnosno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku u točno nenaznačenom iznosu.
3. Žalba 1. tuženika je osnovana.
4. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju 1. tuženik u žalbi posebno upire, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati..
5. Međutim, činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava, ostalo je pogrešno i nepotpuno utvrđeno, pa se, za sada, ne može ispitati niti pravilnost primjene materijalnog prava.
6. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za proglašenje nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi istoga suda, Stalna služba u Samoboru, pod poslovnim brojem Ovr-34/2018 i to u dijelu koji se odnosi na nekretninu [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u naravi dvorište, površine 731 m2, [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] opisano kao voćnjak površine 987 m2 i [katastarska općina] k. o. [katastarska općina] opisano kao livada, površine 1329 m2, ukupne površine 3047 m2, a sve upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], koji zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji da ga je ovršni sud u predmetu poslovni broj Ovr-34/2018, kao treću osobu, zaključkom od 28. travnja 2021., uputio na pokrenutanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, pozivajući se na to da se u tom postupku radi o provođenju ovrhe na nekretninama od kojih je jedna u njegovom vlasništvu, kući u kojoj stanuje, koja je bila u vlasništvu njegovih prednika odavno, s time da na njoj nikada nije uknjižio svoje pravo vlasništva, pa da u pogledu predmeta ovrhe, temeljem odredbe čl. 59. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj: 112/12, 25/13, 93/14; 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24, dalje: OZ), ima pravo koje sprječava ovrhu.
7. Između stranaka nije sporno da je tužitelj zaključkom ovršnog suda u predmetu poslovni broj Ovr-34/2018 od 28. travnja 2021., kao treća osoba, upućen na pokretanje ove parnice, budući da je predmet tog ovršnog postupka ovrha na nekretninama, između kojih je i nekretnina koja je predmet tužbenog zahtjeva u ovom postupku, za koju tužitelj tvrdi da je njegovo vlasništvo, pri čemu iz sadržaja spisa između stranaka proizlazi nespornim i to da 1. tuženik na cijeloj nekretnini upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] koja se sastoji od više katastarskih čestica (dio koje su i katastarske čestice koje su predmetom ovoga spora), ima upisano založno pravo koje je stekao upisom promjene založnog vjerovnika od pravnog prednika Zagrebačke banke d.d. (ranije Varaždinske banke d.d.), temeljem Trostranog ugovora o ustupu i prijenosu tražbine sklopljenog 30. svibnja 2017., s time da je pravo zaloga na cijeloj nekretnini izvorno uknjiženo temeljem Ugovora o dugoročnom kreditu za ulaganja u trajna obrtna sredstva od 10. veljače 2004., koji je s Varaždinskom bankom d.d. sklopio prednik 2. tuženice, SĆ, kao hipotekarni dužnik i jamac platac, radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 73.000,00 eura, za korist Varaždinske banke d.d., na temelju koje ovršne isprave je 1. tuženik, kao ovrhovoditelj, 5. siječnja 2018. pokrenuo ovrhu na cijeloj nekretnini, pa tako i na spornim katastarskim česticama.
8. U provedenom postupku prvostupanjski sud je temeljem iskaza tužitelja i 2. tuženice (koje iskaze je sud prihvatio cijeneći ih logičnim te u skladu s činjenicama utvrđenim na uviđaju) te temeljem rezultata provedenog uviđaja na licu mjesta, utvrdio da je tužitelj vlasnik nekretnine koja je predmet ovog spora, koje vlasništvo nekretnine je stekao dosjelošću, sukladno odredbi čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 - pročišćeni tekst i 94/17, dalje: ZV) i to bitno prije nego je prednik 1. tuženika na istoj nekretnini zasnovao založno pravo, s obrazloženjem da je još 1968. postavljena ograda koja dijeli predmetnu nekretninu, pa da je najkasnije od tada počeo teći rok dosjelosti od 10 godina predviđen odredbom čl. 159. st. 2. ZV-a.
9. U pogledu navoda 1. tuženika da je njegov prednik prilikom zasnivanja založnog prava postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, sud prvog stupnja takav navod cijeni neosnovanim s obrazloženjem da zasnivanje založnog prava u svrhu realizacije kredita podrazumijeva i procjenu vrijednosti nekretnine u odnosu na koju se upisuje hipoteka kao osiguranje, a što podrazumijeva i neposredno opažanje na licu mjesta, u slučaju kojeg neposrednog opažanja je prednik 1. tuženika mogao i morao utvrditi da se u konkretnom slučaju, unatoč stanju u zemljišnoj knjizi, radi o različitim nekretninama, međusobno fizički odvojenim, radi čega je sukladno odredbi čl. 8. st. 3. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“, br. 63/19), imao dovoljno razloga posumnjati u to da ono što je upisano ne odgovara stvarnom stanju, pri čemu cijeni i to da se u konkretnom slučaju ne radi o istraživanju izvanknjižnog stanja, nego o uobičajenoj radnji u svrhu zasnivanja založnog prava na temelju ugovora.
10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je, cijeneći da je tužitelj dokazao da ima pravo koje sprečava provedbu ovrhe, prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i u pogledu navedene nekretnine proglasio ovrhu nedopuštenom.
11. U žalbenom stupnju postupka, kao i tijekom postupka koji je prethodio donošenju prvostupanjske presude, sporno je, ima li tužitelj (temeljem činjenice da se osobno i preko svojih prednika nalazi u dugogodišnjem, nesmetanom posjedu nekretnine koja je dijelom predmetom ovrhe), takvo pravo koje sprječava ovrhu na predmetnoj nekretnini (na spornom dijelu), s obzirom na to da na nekretnini nije upisao svoje pravo vlasništva u zemljišnim knjigama, a sporno je i to je li 1. tuženik, odnosno njegov prednik, bio nesavjestan, nepošten, odnosno je li zlouporabio svoje pravo da svoju tražbinu namiri iz nekretnine koja je predmetom spora.
12. I po stavu ovoga suda, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj u odnosu na nekretninu koja je predmetom ovoga spora (u naravi kuća na kućnom broju 22, s pripadajućim objektima, garažom i štalom, koja je još od 1968. u nesmetanom posjedu prednika tužitelja, a potom i samog tužitelja, s time da se radi o nekretnini koja je od 1968. ogradom odvojena od nekretnine 2. tuženice na kućnom broju 24, koje nekretnine svaka za sebe predstavljaju samostalnu cjelinu), stekao pravo vlasništva temeljem dosjelosti sukladno odredbi čl. 159. ZV-a, imajući ovdje u vidu dokaze koje je sud prvog stupnja izveo na okolnost utvrđivanja navedene sporne činjenice te prihvaćene iskaze tužitelja i 2. tuženice, kao i rezultate provedenog uviđaja, kojim izvedenim dokazima žalitelj nije prigovarao tijekom prvostupanjskog postupka, ali isto tako niti sada u žalbi, s time da žalbenim navodima određeno ne prigovara niti činjeničnim utvrđenjima do kojih je sud prvog stupnja došao temeljem tako izvedenih dokaza.
13. Stoga, kako je tužitelj stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine na temelju zakona, koje pravo vlasništva nije bilo upisano u zemljišne knjige u trenutku zasnivanja založnog prava na nekretnini koja je predmetom ovrhe (upis kojeg stečenoga prava vlasništva tužitelju pripada u skladu s odredbom čl. 130. st. 1. ZV- a), nastavno je bilo potrebno utvrditi - djeluje li u odnosu na 1. tuženika, kao ovrhovoditelja, odnosno njegovog prednika, načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige.
14. To stoga što onaj koji je stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine na temelju zakona, a nije ga upisao u zemljišne knjige, može uspješno štititi svoje pravo na predmetu na kojem se osniva založno pravo, kada u postupku dokaže da je ovrhovoditelj bio nesavjestan, nepošten, odnosno da je zloupotrijebio svoje pravo, u kojem pravcu je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 22. veljače 2018. zauzeto pravno shvaćanje, a koje shvaćanje je na odgovarajući način primjenjivo i na predmetnu pravnu situaciju, što valja cijeniti u svakom pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir osobite okolnosti svakog konkretnog slučaja: ponašanje, savjesnost i dobru vjeru svih sudionika određenog pravnog odnosa.
15. Naime, sukladno odredbi čl. 122. st. 1. ZV-a, smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da je ono što je u njih upisano nije potpuno ili različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede tog stjecanja zaštitu prema odredbama ZV-a. U smislu st. 2. navedenog članka, stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kada je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga za posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju, dok se sukladno st. 3., nedostatak dobre vjere ne može prebaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.
16. Isto tako, odredbom čl. 130. st. 2. ZV-a, propisano je da se vlasništvo stečeno na temelju zakona (što je i dosjelost na koji način tužitelj tvrdi da je stekao vlasništvo predmetne nekretnine, odnosno njezinog dijela), ne može suprotstaviti pravu onoga koji je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano. 17. Iz naprijed citiranih zakonskih odredbi valja zaključiti da pravo stjecatelja koji je postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ima jaču pravnu zaštitu od prava vlasnika čije je pravo vlasništva stečeno na temelju zakona, ukoliko u vrijeme stjecateljeva upisa prava u zemljišnu knjigu, pravo vlasništva stvarnog vlasnika nije bilo upisano, pri čemu je odlučna savjesnost stjecatelja.
18. Zaštitu svog povjerenja u zemljišne knjige može uživati isključivo onaj tko je prilikom stjecanja prava na nekretnini u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige. Dobra vjera je pravni standard koji u konkretnom slučaju podrazumijeva neskrivljeno neznanje da ono što je upisano u zemljišnim knjigama nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, međutim, ne postupa u dobroj vjeri, pa ne uživa niti zaštitu povjerenja u zemljišne knjige, onaj tko je znao da je izvanknjižno stanje drukčije od zemljišnoknjižnog ili ako je, da nije postupao nemarno, s obzirom na okolnosti, morao posumnjati da postoji ta razlika.
19. Kako se utvrđivanje savjesnosti u pravnom prometu ne može ograničiti samo na 1. tuženika, kao što to pogrešno čini sud prvog stupnja, imajući u vidu da se ponašanje, savjesnost i dobra vjera procjenjuje u odnosu na sve sudionike određenog pravnog odnosa, pa tako i na tužitelja (koji u konkretnom slučaju nije bio sudionik tog odnosa), pa kako sud prvog stupnja savjesnost tužitelja nije posebno preispitivao, a navedeno je bilo od utjecaja na ishod postupka, čemu 1. tuženik žalbenim navodima osnovano prigovara upirući na činjenicu da je predmetni zalog upisan u zemljišnu knjigu još 2004., dakle prije 20 godina, odlučne činjenice – je li tužitelj imao saznanje o raspolaganju prednika 2. tuženice cijelom nekretninom i o zasnivanju hipoteke na cijeloj nekretnini (pa i na njegovom spornom dijelu) te je li poduzeo bilo koju pravnu radnju u cilju zaštite svojih prava ili interesa kojima je mogao zaštiti svoje pravo vlasništva sporne nekretnine ( i to ne samo od trenutka kada je prednik 2. tuženice opteretio nekretninu hipotekom, nego još od onda kada je izvanknjižno, na osnovi zakona, dosjelošću, stekao pravo vlasništva dijela sporne nekretnine, a to je bilo bitno prije nego je prednik 1. tuženika na njoj zasnovao založno pravo, kako to zaključuje sud prvog stupnja), nisu potpuno i pravilno utvrđene.
20. Naime, u situaciji kada su dva sudionika navedenog pravnog odnosa savjesna, odnosno kada je jedan od njih treća osoba - stjecatelj u dobroj vjeri, a druga je vlasnik čije vlasništvo nije bilo upisano u zemljišne knjige, koji nije bio sudionik pravnog posla (koji je za posljedicu imao opterećenje hipotekom i njegovog dijela nekretnine), polazeći od svrhe i značaja odredbi o zaštiti povjerenja u zemljišne knjige (čl. 122. ZV-a), prednost u zaštiti stečenog prava ima treća savjesna osoba koja se poziva na načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige, a na tužitelju je temeljem čl. 219. st. 1. ZPP-a, teret dokazivanja činjenice da ta treća osoba nije ovlaštena tražiti ovrhu na nekretnini koja je u vrijeme zasnivanja zaloga (a time i podnošenja prijedloga za ovrhu), bila uknjižena kao vlasništvo prednika 2. tuženice (kao ovršenika), odnosno dokazivati da je ta treća osoba bila nesavjesna i nepoštena te da je zlouporabila pravo da svoju tražbinu namiri iz nekretnine koja je predmetom spora, a radi čega je tužitelj i upućen na pokretanje ove parnice radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe.
21. Pri tome činjenica na koju se u obrazloženju pobijane presude poziva sud prvog stupnja (da zasnivanje založnog prava u svrhu realizacije kredita podrazumijeva i procjenu vrijednosti nekretnine u odnosu na koju se upisuje hipoteka kao osiguranje, a što podrazumijeva i neposredno opažanje na licu mjesta, u slučaju kojeg neposrednog opažanja je, po mišljenju suda prvog stupnja, prednik 1. tuženika mogao i morao utvrditi da se u konkretnom slučaju, unatoč stanju u zemljišnoj knjizi, radi o različitim nekretninama, međusobno fizički odvojenim, čime smatra da je imao dovoljno razloga posumnjati u to da ono što je upisano ne odgovara stvarnom stanju, pri čemu cijeni i to da se u konkretnom slučaju ne radi o istraživanju izvanknjižnog stanja, nego o uobičajenoj radnji u svrhu zasnivanja založnog prava na temelju ugovora), po ocjeni ovoga suda, sama po sebi ne isključuje savjesnost 1. tuženika i njegovog pravnog prednika, odnosno ne isključuje mogućnost da je kao sudionik pravnog posla, u dobroj vjeri, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, na predmetnoj nekretnini stekao založno pravo, pa time i pravo na provođenje ovrhe na toj nekretnini.
22. Naime, u osobitim okolnostima konkretnog slučaja, činjenica savjesnosti ili nesavjesnosti (prethodnog) postupanja tužitelja, bitna je za pravilnu primjenu mjerodavnog materijalnog prava, odnosno za prosudbu - ima li mjesta primjeni načela povjerenja u zemljišne knjige.
23. Budući da, za sada, nisu utvrđene okolnosti nužne za ocjenu osnovanosti prigovora nedopuštenosti ovrhe, to je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, slijedom čega je valjalo temeljem odredbe čl. 370. ZPP-a, ukinuti prvostupanjsku presudu (u odnosu na oboje tuženika koji su u ovom postupku jedinstveni i nužni suparničari), u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke te predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
24. Kako obveza naknade troškova ovisi o konačnom rješenju spora, to je ukinuta i odluka o troškovima parničnog postupka pod točkom II. i IV. pobijane odluke.
25. Odluka pod točkom II. izreke ove drugostupanjske odluke je donesena na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a.
26. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će otklonit nedostatke na koje mu je ukazano ovim rješenjem te će utvrditi činjenice odlučne za donošenje odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva i u tom pravcu ponovno ocijeniti sve dokaze koji su izvedeni tijekom postupka te na temelju istih utvrditi - predstavlja li tužiteljevo predmnijevano vlasništvo u konkretnom slučaju pravo koje sprječava ovrhu u smislu odredbe čl. 59. st. 1. OZ-a, nakon čega će donijeti novu i na zakonu osnovanu odluku.
U Zagrebu 11. veljače 2025.
Predsjednica vijeća:
Jadranka Travaš
