Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-507/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivane Čačić Brčić, kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Maje Skorić i Tonija Šantića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LA iz [adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ladislav Škrinjar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu SMOLEK & ŠKRINJAR d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod brojem P-9198/2021-27 od dana 31. svibnja 2023. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 11. veljače 2025. godine

p r e s u d i o i r i j e š i o j e

I. Odbija se djelomično žalba tuženika kao neosnovana i pod točkom I., II., III., IV. i V. izreke presude, kao i u dijelu pod točkom II. izreke rješenja za iznos parničnog troška od 1.362,93 eura sa zateznim kamatama, kao i u odluci o parničnom trošku pod točkom III. izreke, potvrđuju presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod brojem P-9198/2021-27 od dana 31. svibnja 2023. godine.

II. Uvažava se djelomično žalba tuženika, te se djelomično preinačava odluka o parničnom trošku pod točkom II. izreke rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod brojem P-9198/2021-27 od dana 31. svibnja 2023. godine na način da se odbija zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 262,13 eura sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetnim odredbe sadržane u članku 10. Ugovora o kreditu broj: 9011915254 sklopljenog dana 19. rujna 2006. godine između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora (dalje: Ugovor o kreditu) u dijelu u kojem je određeno da je korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate (točka I. izreke), naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iz tog osnova iznos od 116,70 eura/879,28 kuna, sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dana 12. kolovoza 2011. godine do isplate (točka II. izreke), utvrđena je ništetnom odredba sadržana u članku 7.2 Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je određena obveza otplate iznosa kredita plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja (točka III. izreke), te je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iz tog osnova iznos od 454,25 eura/3.422,57 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose od dana dospijeća do isplate, kako je to pobliže navedeno u izreci presude (točka III. izreke), naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 1.350,04 eura/10.171,91 kunu (iz osnova ništetne valutne klauzule u razlici obračuna banke kod prijevremene otplate u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan plaćanja i razlike prema obračunu kunske protuvrijednosti po srednjem tečajem na dan isplate kredita), zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče od dana 12. kolovoza 2011. godine do isplate (točka V. izreke), te je odbijen kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti preko dosuđenog u točki III. izreke presude – a odnosi se na dio: "…. prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora" (točka VI. izreke ).

1.1. Ujedno, prvostupanjskim rješenjem je utvrđeno da je tužba povučena u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je zatraženo utvrđenje ništetnim odredbe sadržane u članku 4. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je određena obveza otplate iznosa kredita uz kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, tužbenog zahtjeva iz tog osnova za isplatu iznosa od 275,69 eura/2.077,22 kune sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose od dana dospijeća do isplate, te tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 127,69 eura/962,09 kuna (iz osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i razlike kod prijevremene otplate prema obračunu banke sa kamatom na dan plaćanja kredita u odnosu na obračun prijevremene otplate prema obračunu kamate na dan isplate kredita) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 12. kolovoza 2011. godine do isplate (točka I. izreke rješenja), te je naloženo tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.625,06 eura/12.244,00 kune sa pripadajućom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od dana 31. svibnja 2023. godine do isplate (točka II. izreke), dok je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška (točka III. izreke).

2. Žalbu protiv prvostupanjske presude podnio je tuženik i to pobijajući je uvodno u dosuđujućem dijelu pod točkom I., II., III., IV. i V. izreke, te sadržajno i u odluci o parničnom trošku pod točkom II. i III. izreke rješenja, zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, sa prijedlogom da drugostupanjski sud u pobijanom dijelu preinači prvostupanjsku presudu u skladu sa žalbenim navodima, podredno, da pobijanu presudu u tom dijelu ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje, uz zahtjev za naknadu parničnog troška žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Nije u pravu tuženik kada u žalbi ističe da je pobijana presuda odnesena uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), jer se pobijana presuda može ispitati, ista sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu proturječni i koji nisu u suprotnosti sa ispravama i dokazima u spisu.

5.1. Naime, iz ukupnosti razloga obrazloženja proizlazi da je prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza utemeljeno ocijenio da je činjenično stanje glede zahtjeva tužbe u dovoljnoj mjeri utvrđeno, slijedom čega je pitanje neizvođenja drugih dokaza (u postupku u kojem tuženik na okolnost pregovaranja koje je prethodilo sklapanju ugovora nije predlagao saslušanje djelatnika tuženika koji je sudjelovao u sklapanju ugovora) pitanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a prigovore istaknute u okviru tog žalbenog razloga ovaj drugostupanjski sud nalazi neosnovanim iz razloga izloženih u daljnjem dijelu ove odluke.

5.2. Ujedno, u tom pravcu, treba reći da su nejasni sami navodi žalbe tuženika u kojima se navodi više puta da je ugovor kreditu zatvoren dana 16. rujna 2010. godine, jer nije bilo sporno da je prijevremena otplata kredita izvršena dana 11. kolovoza 2011. godine.

5.3. Slijedom navedenog, kako pobijana presuda nije donesena ni uz neku drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koju ovaj drugostupanjski sud vodi računa po službenoj dužnosti, neosnovanu žalbu tuženika iz tog žalbenog razloga trebalo je odbiti kao neosnovanu.

6. Nisu osnovani ni daljnji prigovori žalbe tuženika iz osnova žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

6.1. Iz obrazloženja presude, proizlazi da je prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza u postupku utvrdio:

- da je Ugovor o kreditu broj 9011915254 zaključen dana 19. rujna 2006. godine između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, s namjenom kupnje vozila (čl.2.), u kunskoj protuvrijednosti od 11.289,85 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl.1.), uz promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,50 % godišnje (čl.4.), uz rok otplate kredita 84 mjeseca, u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja, a prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora o kreditu (čl.6.), da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog u točki 7.1. ovog Ugovora, u cijelosti ili djelomično (najmanje u iznosu utvrđenom aktima Banke), ali da je o tome dužan obavijestiti unaprijed Banku te da u tom slučaju je korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate (čl.10.),

- da je navedeni Ugovor o kreditu potvrđen po javnom bilježniku pod brojem OU-787/06 dana 19. rujna 2006. godine,

- da su u otplatnoj tablici s prikazom efektivne kamatne stope, planu otplate i pregledu uplata navedeni anuiteti i datum dospijeća i uplate istih uz prikaz kamate odnosno kamatne stope i iznosa u valuti,

- da je nakon sklapanja Ugovora došlo do promjene tečaja CHF, pri čemu je istovremeno mijenjan (povećan) anuitet kredita,

- da je tužitelj dana 11. kolovoza 2011. godine podnio tuženiku zahtjev za definitivnu otplatu kredita,

- da je iz prikaza iznosa za uplatu kod prijevremene saldacije na dan 11. kolovoza 2011. godine tužitelj bio dužan uplatiti iznos po osnovi nedospjele glavnice, iznos po osnovi nedospjele kamate i naknadu za prijevremenu uplatu kredita,

- da je tuženik na ime definitivne otplate kredita uplatio tuženiku dana 11. kolovoza 2011. godine iznos od 29.164,30 kuna,

- da iz iskaza tužitelja i dokumentacije koja prileži spisu proizlazi da je tužitelj potrošač,

- da iz iskaza tužitelja, proizlazi da se o pojedinim odredbama Ugovora o kreditu nije pregovaralo kao da i iz samog Ugovora o kreditu proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru pa se po prirodi stvari o odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati, te da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljem u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o odredbama ugovora,

- da općenita formulacija glede naknade iz sporne odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu nije u skladu s načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj, kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku koja je pripremila ugovor, kao trgovca, s obzirom da je na temelju takve formulacije tužitelj mogao samo znati da banka ima pravo naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate, ali nije mogao ocijeniti zašto, kako i temeljem čega je dužan naknade platiti, što pak upućuje na daljnji zaključak da je tuženik mogao jednostrano donositi odluke i mijenjati naknade za prijevremenu otplatu kredita, time je uzrokovana i značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka,

- da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka proizlazi da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je utvrđen više plaćeni iznos iznosi 3.422,57 kuna, odnosno 454,25 eura,

- da prema nalazu i mišljenju vještaka razlika prijevremene otplate na dan 11. kolovoza 2011. godine s osnove valutne klauzule prema prijevremenoj otplati prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na prijevremenu otplatu prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita iznosi 10.171,91 kunu, odnosno 1.350,04 eura,

- da prema nalazu i mišljenju vještaka kod prijevremene otplate kredita na dan 11. kolovoza 2011. godine iznos nedospjele glavnice iznosi 4.102,34 CHF, a naknada za prijevremenu otplatu kredita iznosi 3% od nedospjele glavnice, na dan 11. kolovoza 2011. godine 879,28 kuna, odnosno 116,70 EUR, te da je prema knjigovodstvenoj kartici na dan 11. kolovoza 2011. godine uplaćen iznos od 879,28 kuna,

- da je u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. godine utvrđeno, da je između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio ništetnu nepoštenu ugovornu odredbu u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje povrede traju i nadalje.

6.2. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev na utvrđenje da su odredbe Ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita i valutna klauzula u smislu odredbi članka 81. stavaka 1. i 2., članka 84. i članka 87. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 i dr.), te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i dr., dalje: ZOO), jer tuženik u tom pravcu nije dokazao da je prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac, tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka.

6.3. Odgovarajući na prigovore žalbe vezane za ništetnu odredbu o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita treba reći da u postupku nije utvrđeno da bi takav trošak bio opravdan, odnosno da bi proizlazio iz jasnih parametara vezanih za radnje tuženika kod prijevremene otplate kredita koji bi opravdavale tu naknadu.

6.4. Ujedno, kako su navedene odredbe ništetne, a odredbom članka 323. stavka 1. ZOO je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo dosudivši tužitelju preplaćenu razliku anuiteta prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, koji je izvršio obračun anuiteta primjenom početnog tečaja CHF, te prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa na ime razlike tečaja valute u iznosu od 454,25 eura/3.422,57 kuna, isplatu iznosa od 1.350,04 eura/10.171,91 kunu iz osnova ništetne valutne klauzule u razlici obračuna banke kod prijevremene otplate u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan plaćanja i razlike prema obračunu kunske protuvrijednosti po srednjem tečajem na dan isplate kredita, te isplatu uplaćenog iznosa naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 116,70 eura/879,28 kuna sve sa zateznom kamatom po stopi propisanoj člankom 29. ZOO.

6.5. Neutemeljeno tuženik u žalbi ponavlja prigovore koje je isticao tijekom prvostupanjskog postupka glede usklađenosti postupanja tuženika sa pozitivnim pravnim propisima te promjeni tečaja CHF sukladno promjenama tržišnih uvjeta – koje prvostupanjski sud prilikom donošenja prvostupanjske presude s pravom nije prihvatio, pozivajući se na postupanje tuženika protivno načelu savjesnosti i poštenja.

6.6. Žalbeni navodi tuženika da se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013. godine, na koju se prvostupanjski sud pozvao ne može primijeniti u konkretnom slučaju, nisu osnovani, jer se navedena presuda odnosi na potrošačke ugovore o kreditu, kakav je i sporni ugovor koji su stranke sklopile.

7. Konačno, nije u pravu tuženik ni kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare u odnosu na zahtjev za isplatu razlike iz osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i naknadi za prijevremenu otplatu kredita

– s tvrdnjom da je u ovom slučaju do podnošenja tužbe protekao zastarni rok za povremena potraživanja od tri godine od izvršenih uplata.

7.1. Izloženo stajalište žalitelja nije pravilno, jer je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto pravo shvaćanje koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“.

7.2. Budući da je ništetnost ugovornih odredbi presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. godine – u odnosu na valutnu klauzulu, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske presudom pod brojem Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine, te kako je tužba u ovoj pravnoj stvari zaprimljena dana 15. studenog 2021. godine – to u odnosu na navedeno potraživanje nije protekao zastarni rok od pet godina iz članka 225. ZOO, kao ni zastarni rok od pet godina u odnosu na zahtjev za isplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita, čije utvrđenje ništetnim traži u ovom postupku, dok zahtjevi za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora – u ovom slučaju odredbi o valutnoj klauzuli i plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita ne zastarijevaju.

7.3. Stoga je prvostupanjski sud iz prethodno navedenih razloga pravilno postupio kada u tom dijelu nije prihvatio istaknuti prigovor zastare, ocijenivši ga neosnovanim, slijedom čega je neosnovanu žalbu tuženika u tom dijelu djelomično trebalo odbiti kao neosnovanu, te pod točkom od ad I. do ad V. izreke, potvrdit prvostupanjsku presudu (članak 368. ZPP).

8. Djelomično je osnovana žalba tuženika u odnosu na odluku o parničnom trošku, međutim ne iz razloga koji ističe tuženik nalazeći da je sud u postupku morao primijeniti odredbu članka 154. stavak 2. ZPP i utvrditi uspjeh svake stranke, pa od postotka one koja je uspjela u većem postotku oduzeti postotak one koja je uspjela u manjoj mjeri, te potom dosuditi parnični trošak.

8.1. Naime, nije sporno da je tužitelj u ovom postupku povukao dio tužbe (čemu se tuženik nije protivio), međutim, iako prema odredbi članka 193. ZPP sniženje tužbenog zahtjeva ima značaj djelomičnog povlačenja tužbe, o uspjehu stranaka u parnici odlučuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu (članak 154. stavak 2. ZPP), a kako u odnosu na povučeni dio tužbe, s obzirom na vrijednost predmeta spora, nisu nastali posebni troškovi zastupanja prema tarifnom razredu s obzirom na vrijednosti predmeta spora od spajanja radi zajedničkog raspravljanja dana 21. travnja 2022. godine predmeta P-9200/21 na predmetni spis P-9198/2, do trenutka povlačenja dijela tužbe dana 25. svibnja 2022. godine koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, to je prvostupanjski sud o pravu tužitelja na trošak, kod neznatnog dijela odbijenog zahtjeva (dio pod točkom VI. izreke), pravilno odlučio primjenom odredbe članka 154. stavak 5. ZPP

8.2. Ujedno, glede žalbenih prigovora vezanih za povlačenje dijela tužbe i prava na naknadu troška, treba reći da tuženik odluku o trošku ne osporava zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 158. ZPP, a ovaj drugostupanjski sud na taj žalbeni razlog ne pazi po službenoj dužnosti.

8.3. U odnosu na druge prigovore upućene odluci o trošku, u pravu je tuženik kada u žalbi osporava opravdanost radnji poduzetih nakon podnošenja tužbe u predmetu pod brojem P-9198/2021 i to trošak sastava tužbe u tom predmetu od dana 15. studenog 2021. godine u iznosu od 750,00 kuna i trošak sastava podneska u tom predmetu od dana 30. ožujka 2022. godine u iznosu od 750,00 kuna, ukupno 1.500,00 kuna sa PDV od 25 % u iznosu od 375,00 kuna, dakle, ukupno 1.875,00 kuna, odnosno 248,86 eura, kao i trošak uplaćene sudske pristojbe tužbe u tom predmetu u iznosu od 13,27 eura, jer je tužitelj nakon spajanja drugog predmeta radi zajedničkog raspravljana povukao zahtjeve sadržane upravo u toj tužbi (vezane za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi), a na koju se odnose navedene radnje poduzete do trenutka spajanja radi zajedničkog raspravljanja, pa se ne radi ni o opravdanom trošku, slijedom čega je odluku o parničnom trošku trebalo preinačiti i odbiti tužitelja sa zahtjevom za naknadu troška u navedenom iznosu od 262,13 eura (članak 380. točka 3. ZPP), a u preostalom dijelu, za iznos od 1.362,93 eura, potvrditi odluku o trošku pod točkom II. izreke, kao i odluku o trošku pod točkom III. izreke, (članak 380. točka 2. ZPP).

9. Zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška žalbenog postupka je odbijen, jer i pored djelomične preinake odluke o parničnom trošku, nije izmijenjen uspjeh stranaka u parnici glede glavnog zahtjeva.

10. U nepobijanom odbijajućem dijelu pod točkom VI. izreke, prvostupanjska je presuda ostala neizmijenjena, kao i pod točkom I. izreke prvostupanjskog rješenja (kojim je utvrđeno povlačenje dijela tužbe).

U Šibeniku, 11. veljače 2025. godine

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Ivana Čačić Brčić