Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1764/2022-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec, kao predsjednika vijeća, Larise Gačanin, kao suca izvjestitelja te Ive Smokvina Dadasović, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Bojanu Bacingeru, odvjetniku u Čakovcu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta, odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, odlučujući od žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovnog broja: P- 463/2019-32 od 28. listopada 2022., 11. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-463/2019-32 od 28. listopada 2022.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Točkom I izreke prvostupanjske presude naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 11.906,20 kn/ 1.580,22 EUR-a[1] , s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose na način i po stopi pobliže opisanoj u izreci pobijane presude, dok mu je točkom II izreke naloženo da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 11.425,00 kn/ 1.516,36 EUR-a, pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate, sve u roku 15 dana.

2. Protiv te presude žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev te naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog i žalbenog postupka uvećan za pripadajuću zateznu kamatu, odnosno podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja radi povrata stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, u ukupnom iznosu od 1.580,22 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama.

6. Među strankama nije sporno da su 19. listopada 2005. sklopile Ugovor o [broj kredita], a kojim Ugovorom je tuženik, kao kreditor, stavio na raspolaganje tužitelju, kao korisniku kredita, iznos od 22.650,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita, a radi kupnje vozila. Također, nije sporno niti da je tužitelj kredit otplatio.

7. Sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva, te je li predmetno potraživanje u zastari.

8. Suprotno žalbenim navodima tuženika, donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, ista sadrži razloge o odlučnim činjenicama te dani razlozi međusobno nisu proturječni i u suprotnosti s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima.

9. Također, nisu ostvarene ni relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a u vezi s člankom 186.b, 190. i 191. ZPP-a, kao niti apsolutno bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 12. ZPP-a.

9.1 Naime, tužitelj je uz tužbu priložio dopis upućen tuženiku kojim je od istoga zatražio dostavu dokumentacije vezane uz ugovor o kreditu, a koji dopis je tuženik zaprimio 23. travnja 2019. Tuženik je uz odgovor na tužbu dostavio u spis predmetnu dokumentaciju, kao i dopis upućen tužitelju datiran 19. lipnja 2019. u kojem navodi da mu se ista dostavlja u prilogu. Obzirom da tužitelj do dana podnošenja tužbe 12. lipnja 2019. nije zaprimio traženu dokumentaciju, isti je bio ovlašten postaviti zahtjev u skladu s čl. 186. b ZPP-a.

9.2 Tužitelj je zatim prije zaključenja prethodnog postupka, postavio određen tužbeni zahtjev kojeg je, nakon provedenog financijskog vještačenja te u skladu s istim, umanjio za 15 lipa.

9.3 Dakle, u konkretnom slučaju su bile ispunjene pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe, a između ostalog, sukladno članku 190. stavku 1. ZPP-a, tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Člankom 191. stavkom 3. ZPP-a propisano je da tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen. Obzirom na navedeno, predmetni žalbeni u pogledu navodne preinake tužbe ukazuju se neosnovanima.

10. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika o postojanju relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 338. stavkom 4. ZPP-a budući da je obrazloženje pobijane presude sadržajno u skladu sa člankom 338. stavkom 4. ZPP-a.

11. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a sukladno ovlaštenju iz članka 365. stavka 2. ZPP-a, utvrđeno je da donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od navedenih povreda. Prvostupanjski je sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo te pritom nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

12. Pozivom na članak 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje - ZPP/22), a cijeneći da su u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača donesene presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojima je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke i valutnoj klauzuli u valuti CHF, kao i pozivom na članak 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011, 78/2015. i 29/2018., dalje: ZOO), prvostupanjski sud zauzima stav da su nepoštene i ništetne sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu te da tužitelju pripada pravo na povrat stečenog bez osnove na temelju istih.

13. Prvostupanjski sud odbija istaknuti prigovor zastare ističući da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača došlo do prekida zastare, te je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluka donesenih povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, odnosno od 14. lipnja 2014. (u odnosu na kamatnu stopu) i 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu). Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 12. lipnja 2019., u konkretnome slučaju nije protekao opći zastarni petogodišnji rok sukladno članku 225. ZOO-a.

14. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je na temelju nalaza i mišljenja financijske vještakinje Natalije Jambrečić, kojeg je prihvatio kao stručnog i objektivnog, utvrdio da je tijekom razdoblja otplate tužitelj, uslijed promjena kamatnih stopa i tečajne razlike, preplatio iznos od 1.580,22 EUR-a.

15. Stoga, prvostupanjski sud utvrđuje da je u navedenom iznosu nastala razlika u otplati kredita zbog primjene nepoštenih, odnosno ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega dosuđuje tužitelju utvrđenu razliku pozivom na odredbe članka 323. stavka 1. i članka 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate sukladno članku 29. u vezi s člankom 1115. ZOO-a. Odluku o trošku donosi primjenom odredbi članka 164. i članka 154. stavka 1. u vezi s člankom 155. ZPP/22 te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15; dalje: Tarifa).

16. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i pravilnost primjene materijalnog prava.

17. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda o obvezujućem učinku odluke donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 502.c ZPP/22.

18. Prvostupanjskom je presudom na jasan način, pozivom na odredbe čl. 502.c ZPP/22, obrazložen direktan i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a koje zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud. Radi izbjegavanja suvišnog ponavljanja, upućuje se tuženik na razloge pobliže iznesene u točkama 21. – 25. obrazloženja pobijane presude.

19. Odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15. i 14/19.; dalje: ZZP/14.), a koji se s obzirom na vrijeme pokretanja ovog postupka primjenjuje sukladno članku 148. u vezi s člankom 146. ZZP/14, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11.

- službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – dalje: ZPP/14), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP/14 da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, citirane odredbe propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

20. Pritom se ističe da nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima navodi da je zabranjena retroaktivna primjena odredbe članka 502.c ZPP-a koja se prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19.; dalje: ZIDZPP) odnosila samo na postupke naknade štete. To iz razloga što iako je odredbom članka 502.c ZPP/14 bilo određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, prema ocjeni ovog suda navedenu odredbu je potrebno tumačiti teleološki, a ne strogo gramatički. Naime, uzimajući u obzir svrhu unošenja glave 32. pod nazivom „Tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa“, te vodeći računa o činjenici da je zakonskom izmjenom citirana zakonska odredba izmijenjena samo na način da je iza riječi „naknada štete“ dodano „ili isplata“, neprihvatljivo je strogo formalističko tumačenje navedene odredbe, slijedom čega se termin „naknada štete“ u članku 502.c ZPP-a treba tumačiti u skladu s ciljem te odredbe, a koji cilj je olakšanje i ubrzanje parničnih postupaka obeštećenja potrošača.

20.1 Dakle, tužitelj nije bio dužan dokazivati ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli već je dovoljno da se pozvao na utvrđenu ništetnost u navedenim presudama povodom kolektivne tužbe jer bi svako drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača. S druge strane, u individualnim postupcima, kao što je ovaj, dopušteno je dokazivati da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, upravo stoga što takva utvrđenja nisu bila predmetom raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik tijekom postupka nije pružio niti jedan dokaz da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da bi mu prilikom sklapanja istog bile dane odgovarajuće obavijesti o načinu i parametrima promjene kamatne stope i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

21. Nastavno na navedeno, nisu osnovani ni žalbeni navodi tuženika kojima ističe da je prvostupanjski sud povrijedio pravo na procesnu jednakost zanemarujući dokazne prijedloge tuženika. Naime, prvostupanjski je sud pravilno odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem svjedoka ŽD i javnog bilježnika ABC obzirom da isti svjedoci nisu neposredno sklapali s tužiteljem predmetni ugovor o kreditu, niti je prilikom sklapanja ugovora tužitelj s istima posebno pregovarao o uvjetima kredita i pravnim posljedicama koje iz njega proizlaze, a s kojim zaključcima se slaže i ovaj sud. Prvostupanjski je sud pravilno prihvatio dokazni prijedlog stranaka i proveo dokaz saslušanjem tužitelja te je, između ostalog, izvršio uvid u dokumentaciju koju je tuženik priložio uz svoje podneske.

22. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

23. Prvostupanjski je sud, uvažavajući direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pravilno zaključio da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora o kreditu nepoštene, a time i ništetne. Također, pravilan je i zaključak da tužitelju na temelju članka 323. stavka 1. u vezi s člankom 1111. stavkom 1. ZOO-a pripada pravo na povrat iznosa koji je tuženik primio na temelju takvih ništetnih odredbi ugovora.

24. Tako tužitelju pripada pravo na povrat razlike između plaćene ugovorne kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne kamate obračunate po stopi ugovorenoj na dan sklapanja ugovora i razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan isplate kredita za sve anuitete koje iznose navedenih razlika je prvostupanjski sud pravilno utvrdio na temelju rezultata financijskog vještačenja.

25. U tom pogledu, žalbeni navodi tuženika kojima se osporava visina dosuđenih razlika jer između stranaka nije ugovorena fiksna kamatna stopa nisu osnovani. Naime, u situaciji kada je izostao zakoniti mehanizam promjene kamatne stope od početno ugovorene, na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika se primjenjuje početno ugovorena kamatna stopa. Takav stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi, poslovni broj Rev-308/2022 od 19. travnja 2022. prema kojoj potrošaču pripada pravo na povrat plaćenog po osnovi nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema odluci kreditora, u visini utvrđene razlike između plaćenih kamata i kamata obračunatih na temelju kamatne stope utvrđene ugovorom u dijelu koji nije oglašen ništetnim, bez da se dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim supstituira primjenom nekog parametra ili referentne stope koje bi određivao sud u okolnostima svakog pojedinog slučaja i u odnosu na tako utvrđenu stopu obračunava možebitna razlika.

26. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dana plaćanja mjesečnih anuiteta pa do isplate. Navedeno iz razloga jer je ništetnost spornih ugovornih odredbi utvrđena zbog povrede prava savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora što podrazumijeva nesavjesnost na strani tuženika, slijedom čega se žalbeni navodi u tom pogledu također otklanjaju kao neosnovani.

27. Također, pravilno je prvostupanjski sud odbio istaknuti prigovor zastare kao neosnovan. U konkretnome slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi slijedom čega se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina (članak 225. ZOO-a).

27.1 Sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u konkretnom slučaju, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

27.2 Stoga, u konkretnom slučaju, a imajući u vidu da je tužba u ovom postupku podnesena 12. lipnja 2019., tražbina tužitelja nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), odnosno 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) pa do podnošenja tužbe u ovom postupku nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a.

28. Neosnovano se tuženik u žalbi poziva na članak 326. stavak 2. ZOO-a koji propisuje da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Naime, u konkretnom slučaju radi se o isplati izvršenoj temeljem ništetnih odredbi Ugovora koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, što ne predstavlja „zabranu manjeg značaja“, već uvelike određuje bitne sastojke Ugovora.

29. Neosnovano tuženik ukazuje i da je prvostupanjski sud propustio primijeniti članak 19. stavak 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje ZIDZPK) tvrdeći da bi iz istog proizlazilo da zakonodavac smatra da između potrošača, koji su svoje kredite već otplatili, i banaka nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača. Takvo što iz navedene odredbe ne proizlazi, već se ista odnosi samo na obvezu banaka da potrošačima koji su sklopili ugovore kao što je predmetni, a koji kredit još nisu otplatiti, ponude sklapanje ugovora s uvjetima propisanim ZIDZPK-om.

30. Konačno, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 154. stavka 1. u vezi s člankom 155. ZPP/22 te relevantne odredbe Tarife kada je naložio tuženiku da naknadi tužitelju ukupan parnični trošak u iznosu od 1.516,36 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

30.1 Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud sukladno Tbr. 8. Tarife tužitelju dosudio trošak sastava četiri obrazložena podneska i to od 7. listopada 2021., 22. studenog 2021., 1. prosinca 2021. te 7. veljače 2022., a koji su bili nužni za vođenje parnice budući se istima tužitelj očitovao na navode tuženika iznesene tijekom postupka, kao i na zaprimljeni nalaz i mišljenje vještaka.

30.2 Pravilno je prvostupanjski sud priznao tužitelju i potrebnim trošak zastupanja na ročištu za objavu presude budući da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je opunomoćenik tužitelja pristupio tom ročištu na koje je bio uredno pozvan, a za stranke koje su uredno pozvane na ročište za objavu presude, rok za žalbu počinje teći od tog dana.

30.3 Također, neosnovano se tuženik poziva da ne može biti dužan platiti tužitelju puni trošak pristojbe na presudu ako je tužitelj istu platio u polovini iznosa u roku od tri dana. Naime, punomoćniku tužitelja je presuda uručena neposredno na ročištu za objavu presude 28. listopada 2022. Odredba članka 7. stavka 3. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine 118/18; dalje ZSP) odnosi se na odluke koje su dostavljene u elektroničkom obliku sukladno posebnim propisima putem informacijskog sustava u primjeni u poslovanju suda. Obzirom na navedeno, kao i na činjenicu da je obveza plaćanja sudske pristojbe na presudu sukladno članku 4. točki 4. ZSP-a dospjela dostavom presude, tuženik je istu dužan naknaditi tužitelju u punom iznosu.

31. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude.

32. Obzirom da tuženik nije uspio žalbom, valjalo je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka odbiti kao neosnovan.

U Rijeci 11. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Ksenija Dimec