Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-55/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, predsjednika vijeća, Dubravke Ćurko Ventrić, članice vijeća i suca izvjestitelja i Ljudevita Zoričića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Zajedničkom odvjetničkom uredu Dejan Jakac i dr., odvjetnici iz Buzeta, protiv tuženika Erste&Steiermärkischebank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupanog po punomoćniku Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci posl.br. P-921/2021-33 od 1. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 11. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se u pobijanom dijelu pod točkom I, II, III, IV i VI izreke potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci posl.br. P- 921/2021-33 od 1. prosinca 2023.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Točkom I prvostupanjske presude naloženo je tuženiku, u roku u 15 dana, isplatiti tužiteljici 10.682,26 Eur sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, kako je precizirano u točki I izreke; točkom II naloženo je tuženiku, u istom roku isplatiti tužiteljici iznos od 706,69 Eur sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, kako je precizirano u točki II; točkom III utvrđeno je da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 1.610,56 Eur; točkom IV naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 1.254,35 Eur; točkom V zahtjev tužiteljice za naknadom više traženog troška odbijen je, a točkom VI odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka. Nadalje, točkom I izreke rješenja dopuštena je preinaka tužbe, a točkom II zahtjev za izuzeće odbačen kao nedopušten.

2. Presudu u dijelu pod točkama I, II, III, IV i VI pobija tuženik zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja predlažući preinačiti presudu odbijanjem tužbenog zahtjeva, podredno, ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu predmet na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Tuženik u žalbi prvenstveno navodi kako treba razmotriti postoje li okolnosti u smislu članka 71. st. 1. ZPP, odnosno ima li ili je imao, sudac/član vijeća ili njemu bliska osoba kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i/ili valutnom klauzulom neovisno, kod tuženika ili drugih banaka, ili zastupa li osoba bliska sucu, ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu, u kojem bi se slučaju izjavljena žalba tuženika imala smatrati u tom dijelu zahtjevom za izuzeće u smislu članka 73. ZPP, predlažući ujedno i postupanje sukladno članku 72. stavak 2. ZPP.

5.1. Budući se radi o teoretskoj analizi pretpostavljene situacije, ovaj drugostupanjski sud ne smatra potrebnim postupati po prijedlogu tuženika, jer ne konkretizira osobu suca a ni situaciju u kojoj se sudac ili njemu bliska osoba nalaze u činjeničnoj i pravnoj situaciji kao i stranke ovog postupka da bi to upućivalo na moguću pristranost. Osim toga prijedlog da suci koji rade na predmetu preispitaju u smislu čl. 71. st. 7. ZPP te eventualno postupe sukladno čl. 72. st. 2. ZPP, po ocjeni ovog suda ni ne predstavlja zahtjev za izuzeće propisan odredbama ZPP, pa nema razloga da sud o tomu odlučuje ili se uredujući suci očituju sukladno prijedlogu tuženika.

6. Nadalje, neosnovano tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo i počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka kada nije odlučivao o tuženikovom prijedlogu za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku Sudu Europske unije o tumačenju prava Europske unije, kojim traži da sud postavi pitanje treba li čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 tumačiti………. Po ocjeni ovog suda, ne postoji osnova za podnošenje takvog prethodnog pitanja Sudu Europske unije budući je u predmetu broj C-567/20, povodom zahtjev za donošenje prethodne odluke podnesenog po Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, Sud EU iznio stav prema kojem Direktiva 93/13 nije primjenjiva na Ugovore zaključene prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji i kako je to istaknula nezavisna odvjetnica u točkama 34 i 40 svojeg mišljenja, pa to nije odlučno u konkretnom slučaju.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati više plaćeno po osnovi ništetnih odredaba Ugovora o kreditu od 3. srpnja 2007. kojima je ugovoreno da će se kamata mijenjati tijekom trajanja otplate prema jednostranoj odluci banke te odredaba prema kojima je glavnica vezana uz valutu CHF. Prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu tužiteljica traži na ime više plaćenog zbog ništetnih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula iznos od 10.682,26 Eur, a zbog ništetnih odredaba o promjenjivosti kamatne stope temeljem jednostrane odluke tuženika 706,69 Eur. Tužiteljica se poziva na utvrđenja iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

8. Neosnovano tuženik prvostupanjsku presudu pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i čl. 338. istog Zakona, jer presuda prvostupanjskog suda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, izreka je razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i nisu proturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

8.1. Neutemeljeno tuženik pobija prvostupanjsku presudu i zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

9. Nadalje, nije osnovan prigovor tuženika da tužiteljica nema status potrošača, budući je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu, što proizlazi i iskaza tužiteljice budući je kredit podignula radi kupnje nekretnine, u naravi stan u prizemlju s dvorištem, za potrebe stanovanja oca koji je bio invalid; da je otac u nekretnini stanovao od 2007. do smrti 2013., i da u stanu sada žive ona i suprug žive, jer je i suprug invalid. Nije od značaja što je tužiteljica u jednom periodu od 2016. stan davala u najam, budući iz njenog iskaza nedvojbeno proizlazi da prilikom kupovine stana u svrhu čega je podignula predmetni kredit, nije imala namjeru davati ga u najam već je kupljen za stanovanje člana obitelji. Uostalom, u vrijeme kad je stan davan u najam kredit je već bio isplaćen.

10. Budući se radi o potrošačkom kreditu prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je, kao prethodno pitanje, primjenom učinaka presude donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl.br. P-1401/2012, te iskaza tužiteljice utvrdio ništetnim odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjivost kamatne stope, ništetne sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i 2., čl. 84. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03, 46/07, 79,07; dalje: ZZP/03) te čl. 103. st. 1. u vezi čl. 105. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/91, 79/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO/91). Naime, temeljem rezultata postupka utvrđeno je da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i da su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, a tuženik na kojem je teret dokaza da se je pregovaralo, odustao je od provođenja dokaza saslušanjem zaposlenica tuženika, priloživši tek izjavu jedne od njih koja uopćeno navodi o postupanju prilikom ugovaranja takvih kredita i koja ne navodi da ima kakva saznanja o sklapanju ugovora među strankama ovog postupka. U odnosu na navode tuženika kako sud nije vrednovao predložene personalne i druge dokaze, ''brojnu dokumentaciju i materijale'', precizirajući koje, za navesti je kako sukladno odredbama čl. 220. st. 2. ZPP sud odlučuje koje će dokaze provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

11. Sukladno odredbama čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO/05) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, dosudivši tužitelju preplaćenu razliku anuiteta prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, u iznosu od 10.682,26 Eur s naslova promjene tečaja te 706,69 Eur s naslova promjene kamatne stope.

12. Nadalje, neosnovani su navodi da je tuženikov prigovor zastare odbijen pogrešnom primjenom materijalnog prava, budući pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je tijek zastare prekinut podnošenjem tužbe u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača te da zastara nije nastupila.

12.1. Naime, sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

12.2. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pod posl.br. P-1401/2012, tijek zastare prekinut je, sukladno čl. 241. ZOO, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela je teći ispočetka od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava od 4. travnja 2012. prekinula je petogodišnji tijek zastare, za sva potraživanja dospjela od 4. travnja 2007. pa nadalje, tako i za tražbinu tužiteljice koja traži isplatu za razdoblje od 2. rujna 2007. Nadalje, tijek zastare počeo je ponovno teći nakon pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 koja je u pogledu ništetnosti odredbe kamatnoj stopi to svojstvo stekla 13. lipnja 2014., a u pogledu odredbe o valutnoj klauzuli 14. lipnja 2018.

12.3. Iz prijamnog štambilja na tužbi vidljivo kako je tužba u sud primljena, 14. lipnja 2019., putem pošte, preporučeno, te iako nije naveden dan predaje pošiljke na poštu, niti spisu prileži omotnica, očito je kako je u poštu morala biti predana barem dan ranije, dakle, 13. lipnja 2019., odnosno prije nego je zastupila zastara za tražbinu po osnovi preplaćene kamate. Uzgred se navodi i kako tužiteljica ne može snositi posljedice nepotpunog popunjavanja prijamnog štambilja od strane prvostupanjskog suda i nedostatak omotnice u spisu.

13. Na koncu, nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava kad je tužiteljici na dosuđene iznose dosudio zatezne kamate od dana stjecanja, smatrajući da joj pripadaju od 14. lipnja 2014., odnosno 15. lipnja 2018., kao dana kad je zastarni rok ponovno počeo teći. Naime, kako je u postupku utvrđeno da su sporne odredbe ugovora nepoštene, to podrazumijeva nesavjesnost tuženika, a njegovo je nesavjesno postupanje uostalom utvrđeno i odlukama u kolektivnom sporu, pa je pravilno tuženiku naloženo platiti zatezne kamate na dosuđene iznose od plaćanja svakog pojedinog iznosa, sukladno odredbama čl. 1115. ZOO po stopi propisanoj čl. 29. ZOO.

14. Tuženik žalbom pobija i točku III izreke presude kojom je utvrđeno da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 1.610,56 Eur ne obrazlažući razloge. Ispitujući presudu u tom dijelu, ovaj sud u cijelosti prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda da je temeljem nalaza vještaka (na koje, kako iz stanja spisa predmeta proizlazi nakon usmenog obrazlaganja, tuženik nije imao daljnje prigovore, odnosno povukao je prigovor u odnosu na depozit), utvrđeno da ne postoji tražbina tuženika po toj osnovi.

15. Nisu osnovani navodi tuženika da je, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/2023, dalje: Tarifa, na snazi od 25. 11. 2023.) materijalno pravo pogrešno primijenjeno budući je odredbama Tbr. 52. st. 3. Tarife koja se u ovom postupku primjenjuje obzirom na vrijeme zaključenja glavne rasprave, propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

16. Slijedom svega navedenog, nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, radi čega je žalba tuženika odbijena, kako u odluci o glavnoj stvari tako i u odluci o parničnom trošku, a prvostupanjska presuda potvrđena temeljem odredaba čl. 368. st.

1. ZPP, kao pod točkom I izreke.

17. Temeljem odredaba čl. 166. st. 1. ZPP zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka odbijen je jer tuženik s podnesenom žalbom nije uspio (čl. 154. st. 1. ZPP).

18. Odluka u nepobijanom dijelu pod točkom V izreke presude ostaje neizmijenjena.

U Šibeniku, 11. veljače 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić