REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-491/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Nevenka Marković, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, OIB 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva 3, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d., OIB 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić i partneri u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-795/2014-61 od 30. prosinca 2024., 11. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-795/2014-61 od 30. prosinca 2024. u točkama I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-795/2014-61 od 30. prosinca 2024. odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 4.443,11 EUR / 33.524,65 kn sa zateznim kamatama od podnošenja tužbe do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose (točka I. izreke). Točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 3.132,01 EUR sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose. Točkom III. izreke odbijen je tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.062,50 EUR sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose.

2. Tužitelj je podnio žalbu protiv presude u točkama I. i II. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud preinači presudu i prihvati tužbeni zahtjev, podredno ukine presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Presuda u pobijanom dijelu ispitana je na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 144/22 i 155/23; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a), imajući u vidu odredbu članka 467. stavka 1. ZPP-a.

6. Iz obrazloženja presude i podataka u spisu proizlazi da je predmet spora isplata utuženog iznosa s osnove isplaćene invalidske mirovine od 6. studenog 2009. do 31. prosinca 2013. tužiteljevom osiguraniku ZĆ zbog profesionalne nesposobnosti za rad uzrokovane ozljedom na radu pretrpljenoj u prometnoj nesreći koju je prema tvrdnjama tužitelja skrivio tuženikov osiguranik, a koji utuženi iznos od 33.524,65 kn predstavlja 80% od razmjernog iznosa isplaćene invalidske mirovine tom razdoblju.

7. Prvostupanjski sud je utvrdio nespornim da je tužiteljev osiguranik ZĆ ozlijeđen u prometnoj nesreći koja se dogodila dana 24. veljače 2006. kao suvozač u osobnom automobilu reg. oznake [registarska oznaka] kojim je upravljao UĆ i koje je u vrijeme prometne nesreće bilo osigurano kod tuženika. Utvrdio je nespornim i da je tužitelj svom osiguraniku ZĆ priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad koja je nastupila zbog bolesti 20% i ozljede na radu 80% rješenjem tužitelja broj 244868 od 18. siječnja 2010. te da mu je za razdoblje od 6. studenog 2009. do 31. prosinca 2013. isplaćen iznos od 93.876,44 kn, od čega razmjerni dio mirovine iznosi 38.655,00 kn, dok tužitelj potražuje iznos od 33.524,65 kn. Utvrdio je spornim uzročnu posljedičnu vezu između štetnog događaja i posljedica koje su nastale kod tužiteljevog osiguranika, predstavljaju li obračuni isplaćene mirovine javne isprave te primjenjuju li se u konkretnom slučaju odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju ili Zakon o obveznim osiguranjima u prometu.

8. Prvostupanjski sud je zaključio kako se u konkretnom slučaju primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14; dalje: ZOOP), konkretno odredbe članka 27. tog Zakona. Uzimajući u obzir odredbu članka 27. stavka 3. ZOOP-a prvostupanjski sud zaključuje da tuženik kao osiguravatelj štetnika odgovara samo za naknadu razmjernog iznosa mirovine u vidu razlike između mirovine koju je tužitelj priznao pravomoćnim rješenjem osiguraniku ZĆ i one koja bi bila priznata u slučaju ozljede na radu. Budući da tužitelj nije predložio izvođenje adekvatnih dokaza na te okolnosti, prvostupanjski sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe članka 221.a u vezi s odredbom članka 219. stavka 1. ZPP-a, ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim.

9. Tužitelj u žalbi u bitnom navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo primijenivši odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Smatra da je prvostupanjski sud trebao primijeniti odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju kao opći propis kojim se uređuju odnosi u sustavu mirovinskog osiguranja. Stoga smatra da odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju predstavljaju poseban propis kojim je uređena materija naknade štete koju tužitelj trpi plaćanjem novčanih iznosa svojim osiguranicima kojima je priznato pravo na invalidsku i obiteljsku mirovinu, kao i način obračuna visine štete i od koga tužitelj može zahtijevati naknadu štete.

10. Suprotno tužiteljevim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučujući o tužiteljevom pravu na naknadu štete odlučio primjenom odredaba Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

11. Naime, za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine. Takvo pravno shvaćanje izraženo je u nizu odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (poslovni brojevi Rev 497/2022 od 14. veljače 2024., Rev 5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-x 388/18 od 15. kolovoza 2020. i dr. te ovoga suda poslovni broj Pž-2996/2024-2 od 6. kolovoza 2024., Pž-2857/2024-3 od 4. rujna 2024. i dr.).

12. Slijedom navedenog, suprotno tužiteljevim žalbenim navodima, u konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, koji je primijenio i prvostupanjski sud.

13. Odredbom članka 27. stavka 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

14. Stvarnom štetom u smislu odredbe stavka 1. tog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (stavak 2.).

15. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.).

16. Sukladno citiranim zakonskim odredbama, tužitelj od tuženika kao društva za osiguranje, ima pravo zahtijevati naknadu razmjernog iznosa isplaćene mirovine, ali samo u visini razlike između priznatog iznosa invalidske mirovine i iznosa koji bi bio priznat u slučaju ozljede na radu.

17. Kako je prema rješenju tužitelja Klasa: 141-02/09/01, Ur. br.: 341-25-05/3- 09-64545 od 18. siječnja 2010. (list 4. -7. spisa) ZĆ kod kojeg je zbog 80% ozljede na radu i 20% bolesti nastala profesionalna nesposobnost za rad priznato pravo na invalidsku mirovinu, a tužitelj u predmetnom sporu traži naknadu štete zbog isplaćene invalidske mirovine u utuženom razdoblju zbog ozljede na radu, dakle u visini od 80% isplaćene invalidske mirovine u tom razdoblju, u konkretnom slučaju valjalo je primijeniti upravo odredbu članka 27. ZOOP-a.

18. Kako tužitelj potražuje naknadu štete s osnove invalidske mirovine koju je svojem osiguraniku ZĆ isplaćivao u utuženom razdoblju na temelju ozljede na radu u visini od 80%, u tom slučaju ne postoji razlika koju bi tuženik bio dužan isplatiti tužitelju. Zbog navedenog razloga, tužitelj nije ni dokazao da trpi štetu pa u konkretnom slučaju tužitelju nije nastala šteta kao jedna od pretpostavki odgovornosti za štetu. Stoga u konkretnom slučaju nije trebalo ni izvoditi dokaze na okolnost postojanja razlike iz odredbe članka 27. stavka 3. ZPP-a budući da ta razlika u ovom slučaju ne postoji.

19. Budući da u konkretnom slučaju tužitelju nije nastala šteta kao jedna od pretpostavki odgovornosti za štetu, a zbog čega nema niti pravo potraživati isplatu utuženog iznosa od tuženika, tužbeni zahtjev je neosnovan (tako i u presudi ovog suda poslovni broj Pž-183/2020-2 od 11. svibnja 2022., Pž-5189/22 od 17. siječnja 2023. i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1354/2016-2 od 18. svibnja 2021., Pž-5096/2021 od 6. rujna 2022., Pž-4021/21 od 26. travnja 2023., Pž-637/2024 od 20. ožujka 2024.).

20. Odluka o troškovima parničnog postupka, na koju tužitelj ne ističe posebne žalbene razloge, već je pobija žalbom uopćeno zbog žalbenih razloga kao i odluku o glavnoj stvari, pravilna je i zakonita, kako po osnovi (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i po visini (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

21. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu u pobijanom dijelu.

Zagreb, 11. veljače 2025.

Sutkinja

Nevenka Marković