Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-5489/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Darije Horvat kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Slavenu Karabanu, odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Leko i partneri, u [adresa], radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-151/2019-49 od 28. listopada 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 11. veljače 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-151/2019-49 od 28. listopada 2024. te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe čl. 4., čl. 7.2. i dr. Ugovora o kreditu br. 9011618601 od 30. 06. 2006. u dijelu u kojem se navodi da je kamatna stopa promjenjiva u skladu sa Odlukom banke o kreditiranju građana, bez navođenja ikakvih objektivnih parametara za promjenu iste, koji Ugovor je zaključen između tužitelja kao korisnika kredita u visini iznosa od 26.634,00 CHF u protuvrijednosti u kn po srednjem tečaju banke kreditora na dan korištenja kredita i tuženika te stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak ugovorne strane dok je pod točkom II. izreke utvrđena ništetnom odredba čl. 7. istog Ugovora o kreditu br. 9011618601 od 30. 06. 2006. kojim se regulira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za valutu ugovora (CHF) tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu. Nadalje, pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju po osnovu ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 910,73 € zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća do isplate kako je pobliže navedeno u izreci presude dok je pod točkom IV. izreke naloženo tuženiku da tužitelju isplatiti po osnovu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF iznos od 3.483,42 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kako je pobliže navedeno u izreci presude pod točkom IV. Nadalje, pod točkom V. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.269,38 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. listopada 2024. do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. -3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba je osnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredaba čl. 4., čl. 7.2. te čl. 7. Ugovora o kreditu br. 9011618601 od 30. 06. 2006. koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa toga kredita po osnovi stečenog bez osnove.

5. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno:

- da su tužitelj i tuženik zaključili 30. lipnja 2006. Ugovor o kreditu broj 9011618601, kojim ugovorom je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 26.634,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora važeće na dan korištenja kredita na rok otplate kredita od 96 mjeseci, za kupnju stambenog objekta;

- da iz odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu proizlazi da se korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana i koja na dan sklapanja kredita iznosi 4,35% godišnje te se kamata obračunava u CHF, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima;

- da iz odredbe čl. 7. st. 2. predmetnog Ugovora proizlazi da se kredit u iznosu od 26.634,00 CHF i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju u 96 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, dok u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. Ugovora, korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete;

- da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke;

- da je navedenom presudom utvrđeno da je ovdje i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu na način da je nepošteno ugovorena promjena kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da se o svakoj promjeni kamatne stope nije s tužiteljem, kao potrošačem, pojedinačno pregovaralo, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, te je ista presuda u tom dijelu potvrđena i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014.;

- da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019., prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tuženik u spornom razdoblju tijekom otplate kredita mijenjao kamatnu stopu naviše od ugovorene kamatne stope, te je u konačnici na taj način u spornom razdoblju tužitelju naplatio ukupno više iznos od 910,73 eura, a razlika po osnovu tečajne razlike u kunama koja je izračunata kao svakomjesečna razlika po anuitetu između tečaja na dan korištenja kredita i anuiteta koji se mijenjao zbog promjene tečaja CHF na dan plaćanja iznos od 3.483,42 eura i predstavlja iznos koji je tužitelj više uplatio.

- da je tužitelj podneskom od 27. rujna 2024. konačno precizirao tužbeni zahtjev tako da s osnova preplaćenih kamata potražuje ukupno 910,73 €, a s osnova valutne klauzule 3.483,42 €, čime je smanjio tužbeni zahtjev odnosno djelomično povukao tužbeni zahtjev, a kojem povlačenju se tuženik izričito protivio na ročištu 8. listopada 2024. što je prvostupanjski sud zanemario.

6. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da je unošenje neodređene formulacije, glede promjenjive kamatne stope u ugovoru o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotan načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita, kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati pa stoga kako je nerazumljiva odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu u čl. 4. Ugovora o kreditu sklopljenim između tužitelja i tuženika nepoštena te da je sukladno tome u tom dijelu Ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. ZZP-a. Isto tako, prvostupanjski sud utvrđuje kod utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i načina izmjene kamatne stope, da treba voditi računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14 i 110/15 u daljem tekstu ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbi čl. 502. c ZPP-a, kojom je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača te da je u tom slučaju sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja, a ovakav direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i presude koja bude donesena u tom postupku i koja kao takva obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. iz koje proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje, polazeći od toga da je dio koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope ništetan, jer je isti nerazumljiv, proizlazi kako tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, a što je sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 48/08, 125/11 i 78/15 - dalje ZOO). Slijedom navedenog, prvostupanjski sud zaključuje da iznos od 4.394,15 € koji tužitelj potražuje od tuženika je iznos koji predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom Ugovoru o nenamjenskom kreditu (početno utvrđene kamatne stope) i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim Odlukama banke o promjenama kamatnih stopa, a koji iznos je utvrđen provedenim financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem, te razlika između obračuna rata koje je banka obračunavala sukladno važećim tečajevima na dan valute i rata obračunatih prema početno ugovorenom tečaju za CHF na dan korištenja kredita pa temeljem odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, a u svezi s čl. 1111. ZOO-a, tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetnih odredbi ugovora, a da s obzirom na navedeno sud nije proveo dokaz saslušanjem osobnog bankara.

7. Međutim, utvrđenja i ocjena suda prvog stupnja o nepoštenosti i posljedično tome ništetnosti spornih odredbi čl. 4, čl. 7.2 i čl. 7. Ugovora o kreditu ne mogu se za sada prihvatiti.

8. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presudom istog suda posl. broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja jednostranom odlukom banke i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

9. Odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Stoga su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na sudu je zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjeri na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.

10. Dakle, u pojedinačnom potrošačkom sporu teret dokazivanja o obaviještenosti (informiranosti) potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora je na tuženoj banci, pa stoga pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP) podrazumijevaju obvezu suda da na okolnost obaviještenosti konkretnog potrošača (tužitelja), koja nije bila utvrđivana u kolektivnom sporu, izvede dokaze koje je banka predložila u pojedinačnom potrošačkom sporu.

11. U pojedinačnom potrošačkom sporu dakle, nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokaza, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora. Takvim tumačenjem bi nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikad nije bila utvrđena niti ju je banka mogla dokazivati, ni u kolektivnom, ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je protivno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu (u tom smislu i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.).

12. U konkretnom slučaju, tuženik je na okolnost informiranosti tužitelja kao potrošača u odgovoru na tužbu te na ročištu održanom 30. ožujka 2022. predložio saslušanje svjedokinje OŽ, osobnog bankara tužitelja. Sud prvog stupnja je dokazni prijedlog za saslušanjem svjedoka djelatnika banke kao i tužitelja te javnog bilježnika odbio iz razloga budući citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, a da bi drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača.

13. Međutim, suprotno stavu prvog stupnja, sud ne može u pojedinačnom postupku potrošača protiv banke donijeti zakonitu odluku samo primjenjujući utvrđenja iz kolektivnog spora bez provođenja sveobuhvatnog dokaznog postupka, u situaciji kad je tuženik predložio provođenje dokaza upravo na okolnost različitih ključnih činjenica (identično pravno shvaćanje izraženo je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-81/2023 od 21. veljače 2023., kao i istovrsnoj odluci Rev-1279/2022 od 14. veljače 2023.).

14. Slijedom iznijetog, sud prvog stupnja je odbijajući dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem svjedokinje OŽ počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 220. st. 2 ZPP. Navedeno postupanje je posljedično dovelo i do toga da je i činjenično stanje nepotpuno utvrđeno tako da je ostvaren i žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP.

15. Isto tako, tužitelj podneskom od 27. rujna 2024. konačno precizirao tužbeni zahtjev tako da s osnova preplaćenih kamata potražuje ukupno 910,73 €, a s osnova valutne klauzule 3.483,42 €, čime je smanjio tužbeni zahtjev odnosno djelomično povukao tužbeni zahtjev, a kojem povlačenju se tuženik izričito protivio na ročištu 8. listopada 2024. što je prvostupanjski sud zanemario te pobijana presuda u tom dijelu nema razloga o odlučnim činjenicama.

16. Valja reći da smanjenje tužbenog zahtjeva ima značaj djelomičnog povlačenja tužbe, u smislu odredbe članka 193. stavka 2. ZPP-a, pa za takvu dispoziciju vrijede sve pretpostavke koje se tiču povlačenja tužbe, a time i one o (ne)pristanku tuženika. U konkretnom slučaju tuženik nije pristao na djelomično povlačenje tužbe, pa time do takvog povlačenja tužbe nije niti došlo, radi čega je sud i u pogledu glavne stvari i u pogledu odluke o troškovima postupka trebao donijeti odluku o tužbenom zahtjevu koji je bio aktualan do izvršenog djelomičnog povlačenja tužbe.

17. Stoga je primjenom odredbe čl. 369. st. 1. i 370. ZPP, prvostupanjsku presudu valjalo ukinuti i vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje te je odlučeno kao u stavku I. izreke ove presude.

18. Budući da je ukinuta odluka o glavnoj stvari valjalo je ukinuti i odluku o troškovima prvostupanjskog postupka o kojima će prvostupanjski sud odlučiti u odluci kojom završava postupak pred tim sudom (čl. 164. st. 4. ZPP).

19. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena je za konačnu odluku, sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

20. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će otkloniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka te će ponovno odlučiti o dokaznom prijedlogu tuženika za saslušanjem svjedokinje, a ujedno uzeti u obzir da se tuženik protivio konačno preciziranom tužbenom zahtjevu odnosno nije pristao na djelomično povlačenje tužbe. Isto tako, prvostupanjski sud će razmotriti i ostale navode iznesene u podnesenoj žalbi nakon čega će donijeti novu i na zakonu osnovanu odluku.

U Zagrebu 11. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Darija Horvat