Republika Hrvatska

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, M. Gupca 22

Poslovni broj: P- 714/2022.-27.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sutkinji toga suda Nives Škudar, u pravnoj stvari tužitelja ŠD, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Frano Bazina, odvjetniku u Zagrebu, Kralja Držislava 14, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupana po odvjetnicima Damir Metelko i dr., iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 10. prosinca 2024. u prisutnosti tužitelja osobo i njegovog punomoćnika te zamjenika punomoćnika tuženika CD, odvjetnička vježbenica u OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., dana 11. veljače 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju ŠD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4.341,94 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 0,53 EUR od 11.2.2008. godine do isplate

- na iznos od 5,74 EUR od 11.3.2008. godine do isplate

- na iznos od 1,88 EUR od 11.4.2008. godine do isplate

- na iznos od 4,01 EUR od 11.10.2008. godine do isplate

- na iznos od 13,85 EUR od 11.11.2008. godine do isplate

- na iznos od 4,57 EUR od 11.12.2008. godine do isplate

- na iznos od 22,18 EUR od 11.1.2009. godine do isplate

- na iznos od 24,80 EUR od 11.2.2009. godine do isplate

- na iznos od 33,43 EUR od 11.3.2009. godine do isplate

- na iznos od 20,89 EUR od 11.4.2009. godine do isplate

- na iznos od 20,68 EUR od 11.5.2009. godine do isplate

- na iznos od 18,45 EUR od 11.6.2009. godine do isplate

- na iznos od 19,73 EUR od 11.7.2009. godine do isplate

- na iznos od 16,79 EUR od 11.8.2009. godine do isplate

- na iznos od 19,07 EUR od 11.9.2009. godine do isplate

- na iznos od 15,44 EUR od 11.10.2009. godine do isplate

- na iznos od 17,64 EUR od 11.11.2009. godine do isplate

- na iznos od 18,04 EUR od 11.12.2009. godine do isplate

- na iznos od 24,81 EUR od 11.1.2010. godine do isplate

- na iznos od 29,33 EUR od 11.2.2010. godine do isplate

- na iznos od 27,61 EUR od 11.3.2010. godine do isplate

- na iznos od 34,35 EUR od 11.4.2010. godine do isplate

- na iznos od 37,60 EUR od 11.5.2010. godine do isplate

- na iznos od 47,42 EUR od 11.6.2010. godine do isplate

- na iznos od 54,36 EUR od 11.7.2010. godine do isplate

- na iznos od 45,37 EUR od 11.8.2010. godine do isplate

- na iznos od 71,58 EUR od 11.9.2010. godine do isplate

- na iznos od 60,21 EUR od 11.10.2010. godine do isplate

- na iznos od 62,04 EUR od 11.11.2010. godine do isplate

- na iznos od 72,56 EUR od 11.12.2010. godine do isplate

- na iznos od 1.231,32 EUR od 3.12.2010. godine do isplate

- na iznos od 89,37 EUR od 11.1.2011. godine do isplate

- na iznos od 71,13 EUR od 11.2.2011. godine do isplate

- na iznos od 76,58 EUR od 11.3.2011. godine do isplate

- na iznos od 69,62 EUR od 11.4.2011. godine do isplate

- na iznos od 84,76 EUR od 11.5.2011. godine do isplate

- na iznos od 98,86 EUR od 11.6.2011. godine do isplate

- na iznos od 102,56 EUR od 11.7.2011. godine do isplate

- na iznos od 150,99 EUR od 10.8.2011. godine do isplate

- na iznos od 1.521,79 EUR od 10.8.2011. godine

do isplate po stopi koja se do 31.07.2015. godine obračunava prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju ŠD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.900 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u visini po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je dana3. kolovoza 2022. godine podnio tužbu protiv tuženika radi isplate. U tužbi navodi da su tužitelj i tuženik dana 24.01.2007. godine sklopili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3208317834 (dalje u tekstu: Ugovor) temeljem kojeg je tuženik tužitelju, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 32.421,20 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita. Tužitelj se sukladno članku 1., 2. i 6. predmetnog Ugovora obvezao tuženiku iznos kredita platiti u mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, važećem na dan plaćanja, uz redovnu kamatnu stopu koja je predmetnim Ugovorom određena kao promjenjiva, dok je u trenutku ugovaranja iznosila 5,20%. Tužitelj se navedeni iznos kredita obvezao vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom. Preuzetu obvezu po predmetnom Ugovoru tužitelj je u cijelosti ispunio.

1.2. Prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom banke. Razvidno je kako su u predmetnim Ugovorima postojala dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa) što ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja, niti tijekom otplate nije mogao znati koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Da je tužitelj imao saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, do mjere da ugrožava tužiteljevu egzistenciju nikada ne bi preuzeo takvu obavezu. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž- 6632/2017 od 14.06.2018. godine u potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 01.04.2005. do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, pa su time tuženici postupali protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. U navedenom dijelu predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni su revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, Revt-2221/18 od 03.09.2019. godine kojom se odbija kao neosnovana revizija između ostalih i Zagrebačke banke d.d. Zagreb kao 1. tuženika iz kolektivne tužbe protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da su te banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09; dalje: ZZP).

1.3. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st. 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Nadalje, u odluci Vrhovnog suda RH Rev3142/2018-2 od 19.03.2019. godine jasno je izraženo pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Nadalje, sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14) odnosno čl 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 87/09, 133/09, 78/12, 56/13) rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika odnosno korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. U konkretnom slučaju se radilo upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe ugovora bile već unaprijed formulirane od strane banke kao trgovca te ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio jer u samom ugovoru nisu propisani nikakvi parametri o kojima kamata ovisi dok tužitelj kao potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također, tuženik je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time je suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a) uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj tako ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po prodajnom tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

1.4. Na temelju dostupnih mu podataka, tužitelj je izvršio izračun kojim je utvrdio kako je tuženik bez osnove, a temeljem nepoštenih odredaba o valutnoj klauzuli stekao iznos od 32.168,02 kn.

1.5. Člankom 1111. st. 1 ZOO-a propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog čl. Zakona propisano je da obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu sve navedeno tužitelj ističe kako učinak ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženik bio dužan platiti da se od početka otplate za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da su tužitelj i tuženik sklopili 24. siječnja 2007. godine Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208317834 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 32.421,20 CHF. Tužitelj u tužbi postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od kn 32.168,02 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama s osnove navodne ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnose na valutnu klauzulu.

2.1. Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelj. Tuženik prije svega ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se automobilom kupljenim sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava.

2.2.Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.

2.3. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

2.4. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 3. kolovoza 2022. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 03.08.2017. godine nastupila zastara.

2.5. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C- 81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Naime, u predmetu C-81/19 u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja.

2.6. U predmetu C-243/20 u glavnom postupku pred Sudom EU tužitelji su s bankom koja ima sjedište u [adresa] sklopili ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, a taj ugovor je bio denominiran u eurima. Stranke su zatim 2007. godine potpisale dva dodatka ugovoru o kreditu kako bi taj ugovor konvertirale u švicarske franke. Tim dodacima se određivalo da će se otplata preostalog dugovanog iznosa izvršiti u švicarskim francima odnosno da „dužnik otplaćuje kredit u istoj valuti ili u protuvrijednosti u eurima iznosa izraženog u švicarskim francima, pri čemu se ta protuvrijednost izračunava na dan plaćanja mjesečne rate na temelju tečaja dotične valute, kako proizlazi iz međubankovnog deviznog tržišta. Taj će tečaj biti viši od stvarnog tečaja po kojem Banka prodaje švicarski franak i koji se navodi u Dnevnom tečajnom biltenu Banke” kao i da će se kamate obračunavati prema fiksnoj stopi prve tri godine, a zatim prema promjenjivoj stopi na temelju stope LIBOR u švicarskim francima u 360 dana. Prema mišljenju tužitelja iz glavnog postupka, banka ih je potaknula na to da izmjene ugovor o kreditu a da ih pritom nije informirala o valutnom riziku kojem su izloženi, i to unatoč tomu što nisu raspolagali znanjima koja su potrebna za prepoznavanje to rizika. U dodatak ugovora o kreditu preuzet je sadržaj članka 291. grčkog Građanskog zakonika kojim je određeno da kad je riječ o novčanom dugu koji je denominiran u stranoj valuti i mora se platiti u Grčkoj, dužnik, osim ako nije drugačije dogovoreno, ima pravo platiti u nacionalnoj valuti po tečaju strane valute koji je na snazi u mjestu i na dan plaćanja. Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva.

2.7.Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi.

2.8.Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka).

2.9.Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja.

2.10.Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila.

2.11.Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

2.12.Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana 11.02.2008. godine, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

2.13.Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev- 2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

2.14.Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila od 24. siječnja 2007. godine (list 23 do 27 spisa), i potvrdu (solemnizaciju) privatne isprave javnog bilježnika Dario Grigillo Ramljak iz [adresa], posl.Ou-70/07, proveo financijsko vještačenja po stalnom sudskom vještaku Centar za fin. vještačenja d.o.o., Zagreb, te saslušao tužitelja u svrhu dokazivana.

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. U odnosu na prigovor tuženika kojim osporava tužitelju status potrošača a niti da se automobilom kupljenim sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, isti prigovor sud otklanja kao neosnovan, jer je sud uvidom u predmetni ugovor o kreditu nedvojbeno utvrdio da je tužitelj zaključio ugovor kao fizičke osoba a isto proizlazi također i iz iskaza samog tužitelja, a iz samog ugovora je vidljivo da se radi o potrošačkom ugovoru koji kao takav nije bio niti sporan u vrijeme njegovog zaključenja od strane tuženika.

5.1. Dakle, da tužitelj nije potrošač isti niti ne bi mogao zaključiti takav tip ugovora a kojeg mu je banka i prije svega i ponudila.

6. Nadalje u odnosu na prigovor zastare kojeg tuženik ističe u svom odgovoru na tužbu, smatrajući da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastari rok, i da je iz tog razloga eventualno potraživanje tužitelja po ugovoru o kreditu u cijelosti u zastari iz razloga da je predmetna tužba podnesena 3. kolovoza 2022. iz kojeg razloga je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, navodi se da je Vrhovi sud u svojoj odluci posl.br. Rev-2245/2017 dao odgovor na postavljeno revizijsko pitanje može li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavljati radnju vjerovnika podnesenu protiv tuženika koja ima učinke prekida zastare glede svake individualne tražbine. Prema stajalištu VSRH a koje je izraženo u navedenoj odluci, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u povodu te tužbe, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite ne bi niti imalo smisla.

7. Datum podnošenja kolektivne tužbe je 4. travanj 2012. godine, te je sa tim datumom prekinut rok zastare, a danom donošenja presude VTS posl.br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu "Franak" vezano uz valutnu klauzulu CHF, te od toga dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od prosinca 2006. pa nadalje, tj. primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2018. budući da nakon prekida zastre ista počinje teći iznova a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a sve sukladno čl. 245. st. 1. ZOO-a.

8.Dakle, tužitelj je tužbu u ovome predmetu podnio dana 3. kolovoza 2022. godine, a iz čega je razvidno da je istu tužbu podnio unutar roka od pet godina računajući početak zastarnog roka od 14. lipnja 2018. godine.

9. Nisu osnovani prigovori tuženika da je primjena valutne klauzule dopuštena jer je VTS RH u svojoj presudi Pž-6632/2017 utvrdio da su tužene banke (između ostalog i tužena) propustile potrošačima dati se potrebne informacije i da prosječno informirani potrošač nije mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule CHF kao i rizike za razliku od banaka kojima je bila dobro poznata priroda i specifičnost valute CHF radi čega je pravomoćno utvrđeno da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli potrošačkih ugovora o kreditu zaključenih od strane tuženika u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. godine u kojima je ugovorena valuta vezana na glavnicu za tečaj CHF. U vrijeme kada su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora tužitelj nije znao da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik "valute utočišta", a koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, a slijedom čega nije niti znao da je o tome trebao biti informiran. Tuženik se poziva da je pobijana odredba o valutnoj klauzuli jasna, razumljiva i lako uočljiva, te da je isključena od ispitivanja poštenosti odnosno nepoštenosti, a kako je navedeno u stajalištu suda EU izraženom u odluci broj C-81/2019, što međutim demantira praksa suda EU u predmetu C-186/16 u kojoj je iznesen stav oko obaveza banaka prema korisnicima kredita a to je da nije dovoljno niti da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču – korisniku kredita ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti za sebe razborite informirane odluke. S tim u vezi potrošač mora biti upoznat i informiran da bi mogao procijeniti ekonomske posljedice takve odredbe za njegove financijske obveze. Iz odgovora na tužbu tuženika kao i iz ugovora o kreditu, sudu su ostali nepoznati podaci o informiranosti tužitelja od strane tuženika iz čega je osnovano zaključiti da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te se smatra nepoštenom jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a radi čega se ista smatra ništetnom, a osim toga tužitelj u svom iskazu od 10. prosinca 2024. navodi da ga u banci čiji je bio klijent nisu ni na koji način upozorili na mogućnost bilo kakvog enormnog rasta tečaja koji je u međuvremenu počeo divljati i radi čega je i prijevremeno otplatio taj kredit posudivši novce od roditelja.

10. Sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a, u slučaju ništetnosti određene odredbe, svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je temeljem takve odredbe stekla, pa je i u ovome slučaju tuženik dužan vratiti tužitelju sve ono što je stekao temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

11. Prema stavu Vrhovnog suda RH potrošači imaju pravo na punu restituciju (Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018.) time da učinak djeluje unatrag tj. od dan sklapanja ugovora jer se smatra kako nepoštena ugovorna odredbe nije nikada ni ugovarana a posljedica toga je ponovno uspostava pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da takve odredbe nije bilo, a proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom i ništetnom, za ovdje konkretno tužitelja nastaje subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih odnosno preplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora.

12. Nije sporno, a što proizlazi kako iz iskaza tužitelja tako i provedenog financijskog vještačenja, da je ugovor o kreditu prijevremeno isplaćen 9. kolovoza 2011. godine.

13. U svezi sa prednje navedenim nije osnovan prigovor tuženika o tijeku zakonskih zateznih kamata, kada navodi da stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenje zahtjeva obzirom na činjenicu da je tuženik bio savjestan. To zato jer je sud utvrdio da je tuženik nesavjestan od dana zaključenja ugovora jer nije upoznao tužitelja sa rizikom koji je vezan uz valutnu klauzulu u CHF, tj. "valutu utočišta", a koji rizik ne postoji kod valutne klauzule u eurima, a što je bilo bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora, a tužitelj nije niti znao da bi o tome trebao biti obaviješten bez obzira što mu je gramatički pojam valutne klauzule u osnovi bio jasan i radi čega, a obzirom da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ista se smatra nepoštenom, što je rezultiralo značajnom neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je radi navedenog tuženik nesavjestan u smislu odredbi čl. 1111. u svezi sa čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, a kojim je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

14. Obzirom da je tuženik osporavao i visinu tužbenog zahtjeva, sud je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Centar za financijska vještačenja, sa zadatkom da utvrdi da li je i koliko tužitelj platio više po osnovi promjene valute po mjesečnim anuitetima u odnosu na tečaj CHF u vrijeme isplate kredita te tečaje prilikom svake anuitetske isplate svakog mjesečnog iznosa zaključno do 8. mjeseca 2011. godine, te da prilikom izrade vještva uzme u obzir i negativne razlike tečaja CHF.

15. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da razlika obveza u razdoblju od isplate kredita do konačne prijevremene otplate a koja razlike proizlaze zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate, iznosi ukupno 4.341,94 eura, dok negativne razlike zbog pada tečaja primijenjenog na dan plaćanja pojedine obveze i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznose 76,39 eura.

16. Na tako izrađeno financijsko vještačenje tužitelj nije stavio nikakve primjedbe te je isto vještvo prihvatio u potpunosti time da je sukladno provedenom vještačenju i precizirao svoj tužbeni zahtjev podneskom od 8. studenoga 2024. godine.

16.1. Tuženik se podneskom od 12. studenoga 2024. godine protivio preinaci tužbenog zahtjeva tužitelja kao nedopuštenom budući da je tužitelj povećao tužbeni zahtjev za iznos od 72,51 eur, te smatra da takva preinaka je nedopuštena, jer se radi o povećanju za kojeg je potreban pristanak tuženika. Nastavno na prednji prigovor stavlja i prigovor zastare na novo postavljeni tužbeni zahtjev, smatrajući da u odnosu na povećani dio tužbenog zahtjeva se pitanje zastare ocjenjuje samostalno, kod kojeg je bitan dan preinake tužbenog zahtjeva. Smatra da je potrebno uračunati i negativne razlike odnosno manje plaćane iznose jer se radi o jedinstvenom pravnom odnosu te i nadalje ostaje kod svih prednje iznijetih prigovora iz odgovora na tužbu, na koje je već tijekom postupka odgovoreno i koji su prigovori otklonjeni kao neosnovani (informiranost tužitelja i postupanje tuženika u fazi pregovora, o valutnoj klauzuli, o tijeku zakonskih zateznih kamata).

17. Sud je prihvatio financijsko vještačenje budući da je isto sačinjeno stručno od strane neovisne osobe, a kojem vještačenju uostalom nije prigovor glede matematičkog izračuna niti sam tuženik.

18. Međutim nije prihvatio prigovor tuženika da se radi o nedopuštenoj preinaci tužbe za koji je potreban pristanak tuženika, jer smatra da je tužitelj samo sukladno provedenom financijskom vještačenju svoj zahtjev uskladio sa rezultatima vještačenja, pa iako je takav zahtjev povećan, on proizlazi iz iste činjenične i pravne osnove, a radi čega se nastavno ne može prihvatiti niti prigovor zastare na preinačeni dio tužbenog zahtjeva, jer se ne radi o samostalnom razmatranju zastarnog roka, već se isti odnosi na datum pokretanja same tužbe u ovome predmetu. Osim toga, sud smatra da je ovakova preinaka dopuštena i moguća u smislu odredbe čl. 190. ZPP-a, jer tužitelj nije mogao bez svoje krivnje do zaključenja prethodnog postupka na prednje navedeni način preinačiti svoj tužbeni zahtjev.

19. Sud također nije uzeo u obzir negativne razlike koje je financijski vještak izračunao po nalogu suda, a to iz razloga jer tuženik u vezi sa istima nije niti postavio protutužbeni zahtjev niti je istaknuo prigovor prijeboja, te osim toga takvim manjim plaćanjem iznosa mjesečnih anuiteta od strane tužitelja, isti ništa nije stekao, a niti se na tuženika mogu protezati učinci presuda u kolektivno sporu budući da tuženik je financijska institucija, a ne potrošač.

20. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja te presudio kao pod točkom I. tužbe.

21. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

21.1. Trošak tužitelja odnosi se na sastav tužbe po tar.br. 7/I-200 eura, na sastav podneska 09.02.2023., 29.09.2023., 07.11.2024., sve po tar.br. 8/I, a svako po 200 eura, te za pristup ročištu 12.10.2023 i 10.12.2024. oboje po tar.br. 9/I a svako po 200 eura, što ukupno iznosi 1.200,00 eura, na koji iznos je obračunat PDV od 25% u iznosu od 300 eura, što iznosi 1.500,00 eura, te trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400 eura, a slijedom čega ukupan trošak tužitelja iznosi 1.900,00 eura.

21.2. Na tako dosuđeni trošak parničnog postupka dosuđena je zakonska zatezna kamata tekuća od dana donošenja presude do isplate u visini propisnoj čl. 29.s t. 2l. ZOO-a.

22. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku, 11. veljače 2025.

Sutkinja

Nives Škudar

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste, putem ovog suda, nadležnom županijskom sudu, pismeno, u tri primjerka.

Dostaviti:

1. Odvjetnik Frano Bazina, Zagreb

2. Odvjetnik Kruno Knežević, iz Od Metelko, Knežević & Partneri do.o., Zagreb 3. E-oglasna ploča suda