Republika Hrvatska

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 31

P-245/2023-18

U  I M E R E P U B L I K E H R V A TS K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vukovaru po sucu Ivici Grubišiću u pravnoj stvari tužitelja MK, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupane po punomoćniku Davor Ćavar, protiv tuženika OTP banka Hrvatska dioničko društvo OIB:52508873833, Domovinskog rata 61, Split zastupana po odvjetniku Belizar Tomaić iz Osijeka, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javno održane i zaključene glavne rasprave 29. siječnja 2025. u prisustvu punomoćnika parničnih stranka, 11. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61 OIB: 52508873833 da isplati tužitelju MK iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 2.976,02 EUR sa zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima koje teku na iznos od:

- 2,31 eur/ počevši od 04 listopad 2006 do isplate

- 2,31 eur/ počevši od 09 studeni 2006 do isplate

- 2,31 eur/ počevši od 07 prosinac 2006 do isplate

- 2,31 eur/ počevši od 28 prosinac 2006 do isplate

- 2,31 eur/ počevši od 10 veljače 2007 do isplate

- 2,31 eur/ počevši od 07 ožujka 2007 do isplate

- 0,48 eur/ počevši od 10 travanj 2009 do isplate

- 0,48 eur/ počevši od 12 svibanj 2009 do isplate

- 7,60 eur/ počevši od 11 kolovoz 2009 do isplate

- 51,55 eur/ počevši od 15 listopad 2009 do isplate

- 48,58 eur/ počevši od 07 studeni 2009 do isplate

- 14,19 eur/ počevši od 01 siječanj 2010 do isplate

- 16,18 eur/ počevši od 12 siječanj 2010 do isplate

- 20,24 eur/ počevši od 11 veljača 2010 do isplate

- 19,45 eur/ počevši od 11 ožujak 2010 do isplate

- 23,23 eur/ počevši od 10 travanj 2010 do isplate

- 27,26 eur/ počevši od 11 svibanj 2010 do isplate

- 31,37 eur/ počevši od 11 lipanj 2010 do isplate

- 37,97 eur/ počevši od 10 srpanj 2010 do isplate

- 31,55 eur/ počevši od 11 kolovoz 2010 do isplate

- 51,13 eur/ počevši od 11 rujan 2010 do isplate

- 42,54 eur/ počevši od 08 listopad 2010 do isplate

- 42,84 eur/ počevši od 11 studeni 2010 do isplate

- 51,36 eur/ počevši od 11 prosinac 2010 do isplate

- 62,63 eur/ počevši od 11 siječanj 2011 do isplate

- 49,96 eur/ počevši od 11 veljača 2011 do isplate

- 53,89 eur/ počevši od 11 ožujak 2011 do isplate

- 48,33 eur/ počevši od 12 travanj 2011 do isplate

- 60,92 eur/ počevši od 11 svibanj 2011 do isplate

- 3 69,54 eur/ počevši od 11 lipanj 2011 do isplate

- 73,46 eur/ počevši od 12 srpanj 2011 do isplate

- 116,95 eur/ počevši od 11 kolovoz 2011 do isplate

- 75,70 eur/ počevši od 13 rujan 2011 do isplate

- 69,54 eur/ počevši od 11 listopad 2011 do isplate

- 71,06 eur/ počevši od 11 studeni 2011 do isplate

- 70,50 eur/ počevši od 13 prosinac 2011 do isplate

- 75,87 eur/ počevši od 11 siječanj 2012 do isplate

- 79,62 eur/ počevši od 11 veljača 2012 do isplate

- 80,78 eur/ počevši od 13 ožujak 2012 do isplate

- 78,05 eur/ počevši od 11 travanj 2012 do isplate

- 79,50 eur/ počevši od 11 svibanj 2012 do isplate

- 81,01 eur/ počevši od 06 Srpanj 2012 do isplate

- 78,76 eur/ počevši od 11 srpanj 2012 do isplate

- 78,54 eur/ počevši od 11 kolovoz 2012 do isplate

- 74,30 eur/ počevši od 11 rujan 2012 do isplate

- 170,39 eur/ počevši od 08 prosinac 2012 do isplate

- 77,90 eur/ počevši od 22 prosinac 2012 do isplate

- 79,35 eur/ počevši od 15 veljače 2013 do isplate

- 75,24 eur/ počevši od 16 veljača 2013 do isplate

- 73,65 eur/ počevši od 21 ožujak 2013 do isplate

- 78,18 eur/ počevši od 11 travanj 2013 do isplate

- 73,74 eur/ počevši od 11 svibanj 2013 do isplate

- 71,41 eur/ počevši od 06 srpanj 2013 do isplate

- 68,77 eur/ počevši od 24 srpanj 2013 do isplate

- 72,00 eur/ počevši od 22 kolovoz 2013 do isplate

- 74,62 eur/ počevši od 14 rujan 2013 do isplate

u roku 15 dana.

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 4. Ugovora o kreditu br. 49390/06 sklopljenog dana 21.08.2006. između tužitelja i tuženika koja glasi: " b) naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,00% (slovima: jedanposto) od iznosa odobrenog kredita; plaća se jednokratno, prije korištenja kredita, odnosno iz odobrenog kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu neovisno o korištenju odnosno iskorištenom iznosu kredita”.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61 OIB: 52508873833 da tužitelju MK iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime troškova za obradu kreditnog zahtjeva isplati iznos od 137,84 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23.08.2006. po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61 OIB: 52508873833 da isplati tužitelju MK iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 1.525,00 eura sa zateznim kamatama od 11. veljače 2025. do isplate po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana.

V. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u iznosu od 1.375,00 eura.

Obrazloženje

1. U tužbi od 12. lipnja 2023. navodi se da je tužiteljica je s prednikom tuženika 21.08.2006.god. zaključila ugovor o kreditu broj 49390/06 za iznos od 22.350,55 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, s rokom otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važeće na dan dospijeća i promjenjivom kamatnom stopom 5,15 % godišnje i ulaznom naknadom u visini od 1,00% od iznosa kredita. Tužiteljica je tuženiku u cijelosti podmirila predmetni kredit.

1.1. Povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača - korisnika kredita, u pravnoj stvari tužiteljice Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv tuženih banaka (među kojima se nalazi(o) i ovdje tuženik) presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018. godine, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/12, od 04. srpnja 2013. godine, u dijelu, u kojem je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81, čl. 82 i čl. 90 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-2221/18, od dana 03. rujna 2019. godine, odbijena je revizija tuženika protiv gornje drugostupanjske presude kao neosnovana (toč. II izreke navedene revizijske presude).

1.2. Predmetni Ugovor o kreditu je sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, radi se standardno formuliranom ugovoru, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama.

1.3. Prema odredbi čl. 81 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

1.4. I u predmetnom Ugovoru o kreditu je sadržana nepoštena/ništetna ugovorna odredba, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a tuženik nije na adekvatan i transparentan način informirao tužitelja da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro (dapače, tužitelj je upravo od strane tuženika upućen na sklapanje kredita u valuti CHF, kao za njega najbolju opciju), usprkos tome što je priroda i specifičnost valute švicarski franak bila poznata tuženiku, ali ne i tužitelju, koji kao prosječan potrošač ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem i nije bio svjestan rizika kojeg preuzima, odnosno, nije mogao znati za mogućnost aprecijacije valute CHF u odnosu na kunu, kao što nije mogao ni procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje je odredba o valutnoj klauzuli u CHF mogla imati za njegove financijske obveze. 3 Jednako tako ugovorne strane nisu pregovarale niti o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od čak 1,00 % iznosa kredita (čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu) što također uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja.

1.4. Odredbom čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19), a identična je i odredba čl. 138.a (ranijeg) Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09), propisana je obvezujuća snaga sudske odluke, donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, za ostale sudove u postupcima koji potrošač osobno pokrene zbog postupanja tuženika. Imajući u vidu ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti da se od početka otplate kredita do dana otplate kredita, odnosno, za cijelo vrijeme trajanja kredita primjenjivala otplata kredita bez valutne klauzule. Naime, tuženik je za cijelo vrijeme trajanja kredita obračunavao tužitelju anuitete u kunama, uz primjenu enormnog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu i time stekao nepripadnu imovinsku korist.

1.5. Sukladno odredbi čl. 323 st. 1 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), u slučaju ništetnosti ugovora/ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora/ugovorne odredbe. Nadalje, sukladno odredbi čl. 1111 st. 1 Zakona o obveznim odnosima kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok odredba stavka trećeg istog članka Zakona određuje da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, s time da je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti tužitelju i zatezne kamate na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana stjecanja (čl. 1115 Zakona o obveznim odnosima).

1.6. Gore opisanim jednostranim i protupravnim postupanjem tuženik je stekao, bez ikakvog temelja u sklopljenom pravnom poslu (Ugovoru), nepripadnu imovinsku korist u iznosu od 3.142,38 EUR za koji iznos je umanjena imovina tužitelja. Slijedom navedenog, tužitelj temeljem odredbe čl. 1111 st. 1, u vezi odredbe čl. 1115 Zakona o obveznim odnosima, potražuje od tuženika isplatu iznosa od 3.004,54 EUR s osnove više plaćenih iznosa anuiteta sa zateznim kamatama, tekućim od svakog pojedinog preplaćenog anuiteta do isplate, kao i isplatu iznosa od 137,84 EUR s osnove troškova za obradu kredita s pripadajućim kamatama

2. Prije upuštanja u raspravljanje tuženik ističe kako je tužitelj u konkretnom slučaju podnio tzv. stupnjevitu tužbu, a da za to uopće nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 186. ZPP-a. Naime, tužitelj je kao druga ugovorna strana u posjedu cjelokupne dokumentacije u svezi Ugovora o kreditu broj 95343/05, pa je stoga tužitelj imao mogućnost precizno postaviti svoj tužbeni zahtjev a ne ga postavljati u neodređenom iznosu za koji unaprijed pridržava pravo ga postaviti nakon što se pribavi cjelokupna dokumentacija kredita i provede financijsko vještačenje. Tako je tužitelju uz „osnovni“ Ugovor u CHF uručen inicijalni otplatni plan, a to je tuženik uručivao svim svojim korisnicima kredita. Identična je situacija i sa prijepisom knjigovodstvene kartice kredita.

2.1. Tuženik ističe da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani.

2.2. Nije sporno da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika sklopio predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, sporno je, je su li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi te će u nastavku obrazložiti temelj za svoje protivljenje.

2.3. Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja, a koji prigovor se detaljno razrađuje u nastavku ovog odgovora na tužbu. Tuženik smatra da se ovom pojedinačnom predmetu ne primjenjuje utvrđenja iz kolektivne parnice u predmetu P1401/12 (Trgovački sud u Zagrebu) i Pž-6632/2017 (Visoki trgovački sud RH u Zagrebu).

2.4. Tuženik ističe da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ (P1401/12, Trgovački sud u Zagrebu i Pž-6632/17, Visoki trgovački sud RH) jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača.

2.5. Tuženik navodi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti (članak 84. ZZP-a). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da je iznos odobrenog kredita 30.400,00 CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju Kreditora za CHF. Također, odredbama članka 10. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju Kreditora za CHF na dan dospijeća anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom, te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana.

2.6. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Zaključno, tuženik je pravnog shvaćanja, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju.

2.7. Nadalje, u odnosu na utuženi iznos koji se odnosi na isplatu temeljem (navodno ništetne) odredbe o ulaznoj naknadi, tuženik dostavlja recentne presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški posl. broj P- 675/2021 i Županijskog suda u Splitu posl. broj Gž-1215/2020, te dodatno ističe kako je zahtjev u cijelosti neosnovan, stoga je suvišno raspravljati o visini iznosa koji se po toj osnovi trebao isplatiti tužitelju, budući da je iznos ulazne naknade uplaćen na temelju valjane i zakonite odredbe Ugovora, odnosno ista nije apstraktna već je točno određena samim Ugovorom o kreditu, u čl. 4., te je u skladu s prihvaćenom poslovnom praksom svih kreditnih institucija kao i voljom stranaka prihvaćena.

3. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem ugovor o kreditu 49390/06 od 21.8.2006., pregled uplata, otplatni plan, djelomični povijesni izvadak iz sudskog registra, pismeni i usmeni nalaz financijsko knjigovodstvenog vještačenja, iskaz tužiteljice kao stranke u postupku.

4. Predmet spora je povrat preplaćenog iznosa od 2.976,02 eura sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose koje je tuženik naplatio po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i isplate iznosa od 137,84 eura koje je tuženik naplatio na ime obrade kredita, te utvrđenje ništetnim odredbe čl. 4. ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1%, te da sud po službenoj dužnosti utvrdi ništetnom odredbu iz čl. 1. ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF.

5. Sporno je među parničnim strankama da li se i kako na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. oznake P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. 06.2018. presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015., kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., i da li su odredbe ugovora o kreditu jasne i razumljive, da li je došlo do značajne neravnoteže, da li su sporne odredbe nepoštene i ništetne i koji iznos obeštećenja pripada tužitelju po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli, te da li je ništetna odredba dijela čl. 4. ugovora o kreditu temeljem koje je tuženik naplatio naknadu za obradu kredita i koji iznos je tuženik dužan po toj osnovi vratiti, i da li je osnovan prigovor zastare na potraživanje tužitelja.

6. Među strankama nije sporno, što proizlazi iz odgovora na tužbu da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 21. kolovoza 2006. sklopili ugovor o kreditu broj 49390/06 kojim tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 22.350 CHF u protuvrijednosti u hrvatskim kunama prema prodajnom tečaju CHF tečajne liste banke, na rok vraćanja od 84 mjeseci, a da je u čl. 4b ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1% od iznosa odobrenog kredita koja se plaća jednokratno prilikom isplate kreditnih sredstava.

7. Nastavno nesporno je i da je u tzv. predmetu "Franak" koji je pokrenut tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (dalje Potrošač) protiv 8 najvećih Hrvatskih banaka, na temelju odredbi čl. 502a do 502 h Zakona o parničnom postupku donesena presuda od strane Trgovačkog suda u Zagrebu posl. oznake P-1401/12 od 04. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. 06.2018. kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., kao što je i utvrđeno da je tužena u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. 12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/03) u razdoblju od 01.01.2004. do 06.08.2007. i to čl. 81., 82. i 90., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12. 2008., a koja povreda traje i nadalje.

8. Saslušanjem tužitelja kao stranke postupku sud je utvrdio da je namjena predmetnog kredita bila kupovina osobnog automobila za osobne potrebe tužiteljice i njene obitelji i da automobil nije korišten za potrebe trgovačkog društva u kojem je tužiteljica bila zaposlena. Da tužitelj nije imao otvoren nikakav obrt niti se bavio poslovnom aktivnošću, da je tužiteljici ponuđen predmetni ugovor o kreditu kakvi su se u to vrijeme nudili na tržištu i da nije imala mogućnost pregovarati o primjeni valutne klauzule vezane za CHF kao niti mijenjati bilo koju ugovornu odredbu iz ugovora o kreditu, da je ugovor pročitala u bitnim elementima ali da se zbog proteka vremena ne sjeća svih detalja ugovora.

9. Odredbom čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) dana je definicija potrošača kao svake fizičke osobe koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjen njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Budući da je namjena kredita bila kupovina osobnog automobila za potrebe tužiteljice i njene obitelji, očigledno je da je tužitelj po navedenoj definiciji potrošač jer predmetni kredit nije podigao radi neke poslovne aktivnosti već zadovoljenje osobnih potreba za prijevozom.

10. Odredbom čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (96/2003) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

11. Na temelju ugovora o kreditu i iskaza tužitelja, sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a) o tome da je bio rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

12. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač, u kojeg spada i tužitelj, ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

13. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o kreditima kao predmetni ugovor su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

14. Ocjenjujući ugovornu odredbu čl. 1., predmetnog ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da je takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke je nerazumljiva jer mu nisu objašnjene posljedice i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok je banka kao trgovac bila svjesna rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Stoga je za navedenu odredbu valjalo utvrditi da je nepoštena i ništetna primjenom naprijed navedenih odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

15. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača i sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenje ugovorne odredbe nepoštenom za potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo je da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

16. Za zaključiti je da u odnosu na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača da odredba o valutnoj klauzuli u ovom slučaju je bila jasna i uočljiva ali tužitelju nije bila razumljiva, a koji pojam predstavlja izraz načela transparentnosti sadržan u čl. 4. st. 2. i 5. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te točke 20 uvodne izjave koja propisuje: "Budući da se ugovori trebaju sastavljati jasnim, razumljivim jezikom, potrošač bi zapravo morao dobiti mogućnost da pregleda njegove odredbe i, u slučaju kakvih dvojbi, trebalo bi prevagnuti ono tumačenje koje je za potrošača najpovoljnije". Transparentnost pretpostavlja da ugovorne odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma već i sastavne dijelove, te razumijevanja funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezični izričaj odnosi (presuda Europskog suda C-96/14 RK od 23. travnja 2015.).

17. Provođenjem kontrole ništetnosti utvrđeno je postojanje djelomične ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnose na valutnu klauzulu s napomenom da takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cijelog osnovnog ugovora obzirom da isti može opstati i bez takve djelomične ništetnosti u opsegu visine tečaja koji je prvotno ugovoren (čl. 324. st. 2. ZOO.) Obzirom da je posljedica takve ništetnosti dužnost vračanja onog što je primljeno na temelju takvog ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti novčani iznos koji je isplaćen preko početnog tečaja.

18. Svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, a slijedom toga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da potrošač stekne pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa.

19. Na prijedlog stranaka sud je odredio financijsko knjigovodstveno vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku Krešimir Strmotić iz Vinkovaca koji je sačinio nalaz i mišljenje, temeljem kojeg je sud utvrdio:

-da ukupna obveza po tečaju 4.6469 kn /CHF iznosi 133.385,66 kn (stupac 4. tabele 1), a ukupno je plaćeno 155.639,51 kn slijedom čega je više plaćeno od 14. listopada 2009. iznos od 22.253,85 kn u odnosu na obvezu po tečaju CHF na dan isplate kredita,

- kod prvih 6 anuiteta javlja se više plaćeno, kao i pod rednim brojem 31 i 32, te 35, a od 4.4.2007. do 3.7.2009. vidljiva su razdoblja u kojima je plaćeno manje od kunskog iznosa anuiteta zbog nižeg tečaja, u kontinuitetu pozitivna razlika (više plaćeno) javlja se tek s uplatom 14. listopada 2009., što je vidljivo u tabeli 1. kolona 5., 7. i 8.

- u tabeli 1. u stupcu 8 i u tabeli 2 u stupcu 4 su pozitivni iznosi razlika u kunama,

- u tabeli 2 u stupcu 5 su pozitivni iznosi razlika u euru koji ukupno iznose 2.953,60 eura,

- iz tabele 1. kolone 7. proizlazi da je tuženik od 10.10.2006. do 12.03.2007. svakomjesečno naplatio 17,45 kn, te potom 10.04.2009. da postoji preplata od 3,67 kuna i 11. 05.2009. u iznosu od 3,67,00 kn, kao i 10.08.2009. u iznosu od 57,29 kuna koji predstavljaju preplatu po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli.

20. Parnične stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun vještačkog nalaza i mišljenja i kako je vještačenje provedeno sukladno pravilima struke i prihvaćenoj metodologiji u sudskoj praksi u istovjetnoj pravnoj stvari, i ovaj sud je prihvatio nalaz i mišljenje, s tim da kao preplatu je nužno uzeti u obzir sve mjesece u kojima ona postoji, dakle od početka otplate kredita, a ne tek od 14.10.2009. jer prije tog razdoblja postoji tzv. negativna razlika. Naime, da bi sud uzeo u obzir razdoblja u kojima je tečaj bio niži u odnosu na tečaj na dan isplate nužno je da tuženik podnese protutužbu, stavi prigovor radi prijeboja ili prigovor prijeboja kao građansko pravni prigovor, a kako to nije učinio do zaključenja prethodnog postupka nije moguće uzeti u obzir da se preplata tužitelja umanji za navedenu negativnu razliku od ukupno 98,73 eura. Kako su u tabeli 1. koloni 7. nalaza i mišljenja jasno vidljivi iznosi preplate koje vještak u zbirnom iznosu nije uzeo u obzir to je sud na zahtjev tužitelja u tužbenom zahtjevu od 29. siječnja 2025. tužitelju dosudio svakomjesečne iznose preplate u mjesecima u kojima postoje, dakle ne umanjujući iste za tzv. negativne razlike nakon čega se dobije ukupan iznos preplate od 2.976,02 eura. Iz navedenog razloga nije bilo potrebe tražiti dopunu nalaza i mišljenja vještaka jer vještak nije znao za stav suda i sudske prakse i situacije kada se tzv. negativna razlika priznaje od one kada ne postoje procesne pretpostavke za to. Stoga je sud u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i dosudio tužitelju utuženi iznos od 2.976,02 eura sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose preplate.

20.1. O zahtjevu tužitelja sud je odlučio temeljem odredbom čl. 323. st.1. ZOO i čl. 1111. st. 1. ZOO.

21. Postavljeni tužbeni zahtjev za isplatom u predmetnoj parnici predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe čl. 323. st. ZOO/05 pa slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi 5 godina (opći zastarni rok) s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela VSRH glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Osim toga navedeno pravno shvaćanje koincidira i s najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključen u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se na temelju čl. 502. c ZPP-a primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i ništetnosti tih ugovornih odredbi. To znači da rok zastare kad je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope kamate počinje teći od 13. lipnja 2014., a u pogledu ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli tek od 15. lipnja 2018. Kako je tužba podnesena 12. lipnja 2023. očigledno je da zastara nije nastupila jer nije protekao rok od 5 godina do podnošenja tužbe, po utuženoj osnovi, te je prigovor zastare neosnovan.

22. Tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata temeljem odredbe čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima i to od dana nastale preplate s obzirom da je sud utvrdio da je tuženik bio nepošten od trenutka zaključenja predmetnog ugovora o kreditu.

23. Iz čl. 4. predmetnog Ugovora o kreditu je vidljivo da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva od čak 1% od iznosa kredita. Saslušanjem tužitelja sud nije utvrdio da tužitelj nije upoznat od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u navedenoj visini od ukupnog iznosa kredita i koje to troškove ona pokriva jer tuženik – banka nije dokazala kakve je imala stvarne troškove vezane za sklapanje ugovora o kreditu kao niti visinu istih, a to ne proizlazi niti iz sadržaja ugovora.

24. Tuženik je kao trgovac bio dužan da upozna tužitelja sa svim naprijed navedenim, a ne da iznosi paušalne ocjene da su tužitelju objašnjene sve ugovorne odredbe jer za takve navode nije pružio nikakve dokaze, a na tuženiku je teret dokaza. Naime, banka naplaćuje navedenu ulaznu naknadu i stoga je ona obvezna dati pojašnjenja klijentu banke.

25. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka uopće ne navodi da naknada zavisi od troškova tuženika prilikom obrade kredita. Od čega se sastoji navedena naknada to iz odredbe čl. 4. ugovora nije jasno i što tužitelj plaća u omjeru od 1% od iznosa kredita.

26. U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke su dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO, te sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO. Tužitelj nije upoznat niti sumarno što tuženik naplaćuje navedenom naknadom pa je takva odredba za svakog potrošača nerazumljiva i stavlja ga u neravnopravan položaj jer mu nije dana mogućnost da o spornoj odredbi pregovara i utječe na visinu što dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Sama činjenica da tužitelj ne zna na što se odnosi naknada stavlja ga u neravnopravan položaj pa je opravdano takvu odredbu ocijeniti nepoštenom i slijedom toga ništetnom.

27. Već sama činjenica da je naknada obrade određena u postotku od odobrenog iznosa kredita govori u prilog o tome da takvom ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naime, stvarni troškovi se iskazuju u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog kredita.

28. U vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, pa se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati. Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

29. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

30. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

31. U konkretnom slučaju sud je utvrdio iz predmetnog ugovora o kreditu da se tužitelju naknada naplaćuje prilikom isplate kredita ali u postupku koji je prethodio sklapanju ugovora nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje troškova obrade kredita.

32. Iz činjenice što je izostalo pojedinačno pregovaranje proizlazi da je banka uzela u obzir samo svoje interese, a ne i interes tužitelja kao potrošača da trošak obrade bude što manji odnosno primjereniji stvarnim troškovima, proizlazi da je banka postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Da tužitelj nije prihvatio ugovor sa spornom odredbom čl. 4. izvjesno je da bi tužitelj bio uskraćen sa legitimnim očekivanjem da od banke ishodi kreditna sredstva, a koji iznos mu je bio neophodan za kupovinu osobnog automobila.

33. S obzirom na navedena utvrđenja sud je prihvatio zahtjev tužitelja na utvrđenje da je ništetna odredba čl. 4. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita od 1% od iznosa kredita.

34. Odredbom čl. 328. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Kako se predmetnom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnosti, a takva tužba se može uvijek podnijeti očito je da tužitelj nije pao u zakašnjenje, pa je prigovor zastare neosnovan.

35. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga u ovoj pravnoj stvari zastara još nije ni počela teći u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o plaćanju naknade za obradu kredita, naime počet će teći od dana pravomoćnosti predmetne presude. Slijedom navedenog prigovor zastare je neosnovan glede kondemnatornog tužbenog zahtjeva za isplatom neosnovano naplaćenog iznosa na ime obrade kredita.

36. Uz nalaz i mišljenje vještak je dostavio izrađen otplatni plan (str. 99 spisa) u kojem je vidljivo da je tuženik kod isplate kredita 23. kolovoza 2006. naplatio tužitelju jednokratnu naknadu za obradu kredita u iznosu od 223,50 CHF u protuvrijednosti u kunama. Kada se navedeni iznos po tečaju na dan isplate pretvori u kune dobije se iznos od 1.038,58 kn što po fiksnom tečaju konverzije iznosi 137,84 eura. Kako postavljeni tužbeni zahtjev odgovara jednokratnoj naknadi naplaćenoj od strane tuženika i kako je dio odredbe čl. 4. ugovora o kreditu o pravu tuženika na naplatu za obradu kredita utvrđen ništetnim to je sud tužitelju dosudio utuženi iznos od 137,84 eura temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

37. Zatezna kamata dosuđena po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a kako je tuženik bio nepošten zatezna kamata teče od naplate naknade za obradu kredita 23. kolovoza 2006. pa do plaćanja.

38. Sud je savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u smislu čl. 8. ZPP-a.

39. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.1 .i čl. 164. ZPP-a. VPS je 3.142,38 eura.

Tužitelj je uspio u cijelosti u sporu te mu pripada trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to trošak sastava tužbe 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 17.10.2023. iznos od 200,00 eura, ročište 18.10.2023. iznos od 200,00 eura, ročište 29.1.2025. iznos od 200,00 eura, ročište za objavu presude iznos od 100,00 eura, ukupno 900,00 eura, PDV 225,00 eura, trošak vještačenja 330,00 eura, trošak preliminarnog vještačenja 70,00 eura, ukupno 1.525,00 eura Sud je tužitelju priznao zateznu kamatu na dosuđeni trošak od dana donošenja presude temeljem odredbe čl. 30. st.2. Ovršnog zakona.

Sud je tužitelju nije priznao trošak podnošenja sastava obrazloženog podneska od 29.1.2025. jer je tog istog dana priznao trošak tužitelju za pristup na ročište. Naime tužitelj je bio dužan taj podnesak dostaviti da se može najkasnije 8 dana prije ročišta dostaviti tuženiku, što nije učinio iako je s obzirom na dostavljeni nalaz i mišljenje imao za to više nego dovoljno vremena. Neosnovano tužitelj zahtijeva trošak sudske pristojbe jer od 2022. godine po Zakonu o sudskim pristojbama nije obveznik plaćanja sudske pristojbe s obzirom na status potrošača.

Tuženik nije uspio niti djelomično u sporu iz kojeg razloga je odbijen sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u iznosu od 1.375,00 eura.

U Vukovaru, 11. veljače 2025.

Sudac

Ivica Grubišić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba na Županijski sud. Žalba se podnosi u tri primjerka u roku 15 dana od dana objave presude putem ovog suda.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku Davor Ćavar odvjetnik u Vinkovcima

2. Tuženiku po punomoćniku Belizar Tomaić odvjetniku u Osijeka