Poslovni broj 15.P.522/2022

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23.

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji tog suda Jadranki Klečak, u pravnoj stvari tužitelja GZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kojeg zastupa punomoćnica Nada Ogresta, odvjetnica u [adresa], protiv tuženika OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833 zastupanog po punomoćniku Borisu Aniću, odvjetnik u Splitu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, dana 11.veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj OV-1246/06 (broj ugovora: 061006462898 SN) sklopljenog dana 06. listopada 2006. između tuženice Otp Banka Hrvatska d.d., Domovinskog rata 6, Zadar i tužitelja GZ, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, dakle članak 1. st. 2. u kojem je iznos kredita određen u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 284.180,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke te članak 1. st. 3.-5.. koji se odnose na valutnu klauzulu CHF.

II. Nalaže se tuženici Otp Banka Hrvatska d.d., Domovinskog rata 6, Zadar da tužitelju GZ, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime pretplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, isplati iznos od 31.076,46 Eur-a uvećan za zatezne kamate po stopi koja od 01. 05. 2007. godine do 31. prosinca 2007. iznosi 14 % godišnje, te stopi koja se od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022 po stopi koja se određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 01.01.2023 do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to od dospijeća pa sve do isplate svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta kako slijedi:

88,44 Eur od 16. 07. 2009. do isplate

66,43 Eur od 16. 08. 2009. do isplate

94,80 Eur od 16. 09. 2009. do isplate

63,49 Eur od 16. 10. 2009. do isplate

83,94 Eur od 16. 11. 2009. do isplate

88,82 Eur od 16. 12. 2009. do isplate

136,06 Eur od 16. 01. 2009. do isplate

171,73 Eur od 16. 02.2010. do isplate

164,31 Eur od 16. 03. 2010. do isplate

199,90 Eur od 16. 04. 2010. do isplate

265,06 Eur od 16. 05. 2010. do isplate

279,41 Eur od 16. 06. 2010. do isplate

357,36 Eur od 16. 07. 2010. do isplate

354,33Eur od 16. 08. 2010. do isplate

513,95 Eur od 16. 09. 2010. do isplate

422,01 Eur od 16. 10. 2010. do isplate

444,21 Eur od 16. 11. 2010. do isplate

546,07 Eur od 16. 12. 2010. do isplate

556,04 Eur od 16. 01. 2010. do isplate

522,46 Eur od 16. 02.2011. do isplate

548,45 Eur od 16. 03. 2011. do isplate

550,28 Eur od 16. 04. 2011. do isplate

618,49 Eur od 16. 05. 2011. do isplate

762,98 Eur od 16. 06. 2011. do isplate

927,70 Eur od 16. 07. 2011. do isplate

1.107,82 Eur od 16. 08. 2011. do isplate

826,28 Eur od 16. 09. 2011. do isplate

732,02 Eur od 16. 10. 2011. do isplate

739,33 Eur od 16. 11. 2011. do isplate

753,46 Eur od 16. 12. 2011. do isplate

836,99 Eur od 16. 01. 2011. do isplate

862,95 Eur od 16. 02.2012. do isplate

836,96 Eur od 16. 03. 2012. do isplate

833,97 Eur od 16. 04. 2012. do isplate

848,86 Eur od 16. 05. 2012. do isplate

873,98 Eur od 16. 06. 2012. do isplate

873,98 Eur od 16. 06. 2012. do isplate

845,20 Eur od 16. 07. 2012. do isplate

838,07 Eur od 16. 08 2012. do isplate

765,53 Eur od 16. 09. 2012. do isplate

830,20 Eur od 16. 10. 2012. do isplate

861,01 Eur od 16. 11. 2012. do isplate

842,49 Eur od 16. 12. 2012. do isplate

819,96 Eur od 16. 01. 2012. do isplate

812,95 Eur od 16. 02. 2013. do isplate

805,65 Eur od 16. 03. 2013. do isplate

866,05 Eur od 16. 04. 2013. do isplate

780,02 Eur od 16. 05. 2013. do isplate

766,87 Eur od 16. 06. 2013. do isplate

776,54 Eur od 16. 07. 2013. do isplate

768,68 Eur od 16. 08. 2013. do isplate

801,94 Eur od 16. 09. 2013. do isplate

823,96 Eur od 16. 10. 2013. do isplate

III. Nalaže se tuženici Otp Banka Hrvatska d.d., Domovinskog rata 6, Zadar da tužitelju GZ, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 5.113,12 eura sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena od 11.veljače 2025 do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj na ovaj sud dana 18.srpnja 2022. godine, tužitelj navodi da je s tuženicom sklopio Ugovor o kreditu broj OV-1246/06 (broj ugovora: 061006462898 SN) za iznos od 284.180,00 CHF s primjenom valutne klauzule, te s rokom otplate u 84 jednaka mjesečna anuiteta (7 godina) s kamatnom stopom koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 4,39 %.

Ugovorne odredbe Ugovora o kreditu od 06. listopada 2006. godine br. OV-1246/06 (broj ugovora: 061006462898 SN) koje se odnose na jednostranu izmjenu kamatnih stopa te valutnu klauzulu sastavni su dio standardiziranih i tipiziranih ugovora tuženice o kojima se nije prethodno pregovaralo, a koje je tuženica, kao jača ugovorna strana, nametnula tužitelju prilikom sklapanja. Iste ugovorne odredbe u suprotnosti su s načelom savjesnosti i poštenja te su samim time i nepoštene, a potom i ništetne. Iznos koji je tuženica stekla takvim ništetnim ugovornim odredbama, sukladno čl. 323. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), dužna je vratiti tužitelju uvećano za zakonske zatezne kamate od svake pojedine mjesečne pretplate pa sve do isplate.

Sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, a posebice prethodno navedenih ugovornih odredbi nisu prethodili pojedinačni pregovori kojim bi se definirali prava i obveze ugovornih strana sukladno načelu savjesnosti i poštenja na način da se uspostavi ravnoteža između ugovornih prava i obveza tužitelja i tuženice. Tuženica, kao financijska institucija kojoj su financijsko savjetovanje i kreditiranje glavne djelatnosti, nije u dovoljnoj mjeri informirala tužitelja o riziku i opasnostima koje prijete prilikom sklapanja takvih ugovora o kreditu te ga je dovela u neravnopravni položaj tako što mu je nametnula standardizirane ugovorne odredbe koje su same po sebi nepoštene i nezakonite, a potom i ništetne.

Navodi kako je tuženica u razdoblju realiziranja spornog kredita napadno reklamirala kredite u CHF uvjeravajući tužitelja i ostale potrošače da je riječ o sigurnijim i povoljnijim ugovorima od onih koji su vezani uz valutu EUR nudeći pri tome na akciji, niže kamatne stope u odnosu na eurske kredite. Tuženica je tužitelja držala u uvjerenju da je valuta CHF sigurna valuta bez ikakvog objašnjenja o učestaloj promjeni tečaja i parametrima koji mogu utjecati na takvo povećanje. Tuženica je propustila obavijestiti tužitelja o riziku koji nosi svako ugovaranje valutne klauzule, a osobito o visokoj rizičnosti valute CHF te činjenici da je isti neusporedivo veći od rizika ugovaranja valutne klauzule vezanoj za EUR i činjenice da tečajna politika Hrvatske narodne banke provodi politiku stabilnog tečaja u odnosu kune prema euru, ali ne i prema drugim valutama. Tuženica je također propustila obavijestiti tužitelja o izglednosti nastupa rizika povećanja tečaja CHF s obzirom na kontekst skorog uvođenja EURO zone te da rizik postaje još i veći ako se istovremeno ugovori i valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa. Pri tome treba uzeti u obzir da je tuženica valutu CHF predstavljala kao sigurnu valutu, koja je doduše sigurna isključivo za tuženicu odnosno kreditora, obzirom da grubim kršenjem načela jednakosti činidaba i savjesnosti i poštenja, sav rizik u slučaju povećanja valute, uz dodatno povećanje i kamate, tuženica prebacila na tužitelja.

Tužitelj u ovoj tužbi koristi svoje pravo propisano čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku te se poziva na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine koja je podnesena na temelju tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava od strane Udruge Potrošač. Istoimenom presudom utvrđeno je da je tuženica u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Predmetna presuda potvrđena je od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine te su prethodno iznesena utvrđenja postala pravomoćna, dok je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom posl. br. Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine odbio reviziju i potvrdio stavove nižih sudova i Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom i rješenjem od 03. veljače 2021. godine posl. br. U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U- III-4396/2019, U-III-4516/2019, U-III-4532/2019 odbio odnosno odbacio ustavne tužbe protiv prethodno navedenih presuda.

Obzirom na navedeno odredbe Ugovora o kreditu broj OV-1246/06 (broj ugovora: 061006462898 SN) kojima je utvrđena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa su ništetne. Tužitelj pred Općinskim sudom u Dubrovniku već vodi parnični postupak radi isplate protiv tuženice pod posl. br. P 173/2015 Ugovor o kreditu broj OV-1246/06 (broj ugovora: 061006462898 SN) u odnosu na pretplatu zbog jednostrane izmjene kamatne stope na štetu tužitelja dok utvrđivanje ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu te restitucijski zahtjev, kojim potražuje sve što se steklo na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi, želi riješiti ovim parničnim postupkom.

Tužitelj se odlučio pokrenuti i ovaj parnični postupak, nakon što je zaprimio Ustavnu odluku od 03. veljače 2021. godine kojim je tuženica iscrpila sve pravne lijekove domicilnog zakonodavstva kojim bi mogla pobijati utvrđenja o ništetnosti ugovornih odredbi iz presuda kojim je utvrđena povreda kolektivnih prava potrošača. Tužitelj se u ovom postupku poziva na prava iz čl. 328. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) kojim se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) (dalje ZZP/03) kojim je propisano da se ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno progovarale smatraju nepoštenim, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te čl. 87. ZZP/03 kojim je određeno da su nepoštene ugovorne odredbe ništetne.

Obzirom na sve navedeno tužitelj je angažirao ovlaštenog vještaka za računovodstvo i financije kojim vještvom je utvrđeno da je tuženica neosnovano naplatila iznos od 295.110,11 kn od tužitelja na osnovu nepošteno ugovorene valutne klauzule. Iznos od 295.110,11 kn predstavlja iznos koji je tuženica stekla na temelju prethodno navedenih ništetnih ugovornih odredbi te je iste dužna vratiti tužitelju sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

Ukoliko naslovni sud smatra da preliminaran izračun nije relevantan za ovaj postupak predlaže se naslovnom sudu angažirati stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije kako bi isti utvrdio stvarni iznos neosnovano naplaćene razlike, te si, u tom slučaju, tužitelj zadržava pravo precizirati tužbeni zahtjev ukoliko navedeno vještvo bude odstupalo od preliminarnog.

Sukladno pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine tužitelj otklanja mogućnost prigovora zastare, obzirom da je isti sud zauzeo pravno shvaćanje kojim tvrdi da zastarni rok u slučaju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnih ugovornih odredbi počinju teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom se utvrdila ništetnost.

S obzirom na sve prethodno navedeno, a osobito na utvrđenja iz kolektivne tužbe te prava koja za tužitelja proizlaze iz Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima predlaže naslovnom sudu da nakon provedenog postupka prihvati tužbeni zahtjev sadržajno naveden u izreci odluke, uređen podneskom od 08.srpnja 2024. sukladno nalazu i mišljenju vještaka u valuti EUR. (list spisa 460-462).

2. U odgovoru na tužbu zaprimljenu na ovaj sud dana 13. rujna 2022. godine tuženik prije svega ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Dubrovniku, protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snašanje troškova postupka.

Što se ove pravne stvari tiče, u vrijeme podnošenja tužbe sjedište tuženika bilo je u Splitu, kako je to i označeno u tužbi, pa je u skladu s odredbom članka 48. st. 1. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP) za suđenje u ovom sporu mjesno nadležan Općinski sud u Splitu.

Slijedom navedenog, kada je tužitelj već ispravno označio sjedište tuženika, onda je dosljedno navedenome:

1) trebao tužbu podnijeti pred sudom opće mjesne nadležnosti za tuženika, dakle Općinskim sudom u Splitu, ako već smatra da bi nadležan bio neki drugi općinski sud, a ne onaj u Splitu, onda to trebao naznačiti već u tužbi i navesti razloge i dokaze za takvo shvaćanje.

Da je tuženik s ovim shvaćanje u pravu potvrđuje i rješenje Županijskog sud u Velikoj Gorici Gž-848/19 od 12. 09. 2019.g.

Prema tome, budući da se tužitelj u tužbi nije pozvao niti na jednu činjenicu koja bi upućivala na nadležnost Općinskog suda u Dubrovniku, nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari može biti i jest samo Općinski sud u Splitu.

Tuženik ističe da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, jer je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, budući je kredit u cijelosti otplaćen 15.10.2013.g.

Tuženik ističe da je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP-a.

U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2006.g., tužitelj je s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je imao, ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što ga je potpuno informirao i o rizicima ugovaranja ove valutne klauzule. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2006.g., tuženik je u ponudi kredita, kakav je i odobren tužitelju, imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u eurima, američkim dolarima i švicarskim francima, kao i kredite bez valutne klauzule, dakle kredite u HRK, ali je tužitelj želio sklopiti ugovor o kreditu, upravo s valutnom klauzulom u CHF, preuzimajući sve rizike ugovorene valutne klauzule.

Tužitelj je potpisom ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima pod kojima je ovaj ugovor sklopljen, pa je stoga tužitelj samostalno i dobrovoljno kao valutu obveze izabrao švicarski franak, a tuženik ga je prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu upoznao sa svim rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima. Prema tome tužitelj je taj koji je svjesno i dobrovoljno izabrao valutu ugovora, pa je dosljedno ponudi kredita kod tuženika, izabrana valutna klauzula po tužitelju rezultat pojedinačnog pregovaranja, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i sa istima se suglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka ugovora o kreditu, pa tako i valutne klauzule, koja nije u suprotnosti s kogentnim odredbama ZOO-a, a ova ugovorna odredba je potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva.

Tuženik ističe da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jasne, lako uočljive i razumljive, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora, a potpisom ugovora potvrdio je upoznatost sa značenjem valutne klauzule. Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo gotovo šesnaest godina od sklapanja Ugovora, tvrdi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana.

Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena.

Tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja.

,

U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeo u njegovom rješenju broj Revt 575/16 od 03.10.2017. i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Na taj način, Vrhovni sud je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF.

Naime, od 1999.g. do 2010.g., tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003.g. – 2008.g. tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u Parnici Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010.g., i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim.

Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme ugovaranja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem zasnovanim ugovorom iz 2006.g. nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku.

Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja – potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su za to ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju.

Obzirom da se tužitelj za osnovanost tužbenog zahtjeva poziva na odredbe ZZP i pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14.06.2018.g. donesene u kolektivnom sporu, te presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 03.09.2019. kojom je odbio reviziju, a prema kojima bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivosti kamatne stope bile ništetne, pa stoga postojanje osnove tužbenog zahtjeva u ovom postupku i ne treba dokazivati, takvo shvaćanje je pravno neprihvatljivo i stoga neodrživo, a sve iz sljedećih razloga.

Donošenjem ove presude nije otpala osnova stjecanja, s obzirom da je u predmetu vođenom protiv tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač bila riječ o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih interesa pojedinačnog potrošača. Ovom presudom potrošačima je pružena apstraktna zaštita, a nije za tužitelja ustanovljeno nikakvo subjektivno pravo, koje bi ga oslobađalo obveze dokazivanja kako postojanja osnova tako i visine tužbenog zahtjeva.

Kako presude Pž-7129/13 i Pž-6632/17, nisu dale subjektivna prava potrošačima, pa tako ni tužitelju, nego su pružile apstraktnu zaštitu, to dosljedno znači da u svakoj pojedinoj parnici potrošač kao tužitelj na kojem je teret dokaza, mora dokazati postojanje kako osnove tako i visine tužbenog zahtjeva.

Dakle, činjenična utvrđenja iz postupka koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem: P-1401/12, a u kojem je VTS donio gore citirane pravomoćne presude, nisu od značaja za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja u ovom postupku. Ovo stoga, jer sukladno odredbi čl. 220. st. 1. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, pri čemu nije potrebno dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u tijeku parnice (čl. 221. ZPP-a). Sud je ovlašten i dužan, prema svom uvjerenju ali na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP-a). Konačno, ukoliko bi činjenična utvrđenja iz presude donesene u postupku koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu bila relevantna za utvrđenje odlučnih činjenica i u ovom postupku, bila bi na štetu tuženika povrijeđena pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a u svezi s čl. 81. st. 4. ZZP (NN 96/03).,

Ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljem nije tipski ugovor, o svim ugovornim odredbama se pojedinačno pregovaralo, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i s istima se usuglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih bitnih sastojaka ugovora o kreditu.

Iako tuženik prije svega smatra da tužitelju nedostaje pravna osnova, ipak opreza radi osporava i visinu tužbenog zahtjeva.

Ako sud prihvati izvesti dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, iako ga tuženik smatra suvišnim s obzirom na neosnovanost tužbenog zahtjeva, za istaknuti je slijedeće. S obzirom na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva – stjecanje bez osnova – i odredbe ZPP-a, vještak bi trebao izračunati razliku između iznosa kojeg je banka imala pravo naplatiti po početnim parametrima (početnom otplatnom planu i početnom tečaju), i iznosa kojeg je stvarno naplatila po promijenjenim parametrima (početnom otplatnom planu i primijenjenom tečaju), isključivši utjecaj promjena kamatnih stopa obzirom da su iste predmet drugog postupka, a to onda znači da je vještak postupajući lege artis dužan u nalazu i mišljenju prikazati ne samo pozitivne već i negativne razlike, jer kada se radi o povratu stečenog bez osnova, a predmet stjecanja je novac, ne može se banka obvezati da na ime pretplate vrati glavnicu koja je nominalno veća od glavnice koju je eventualno neosnovano stekla.

3.U dokaznom postupku sud je pregledao cjelokupnu pravnorelevantnu dokumentaciju u spisu i to Ugovor o kreditu br. 061006462898 SN (list spisa 8-15), plan otplate ( list spisa 20-21), Amortizacijski plan ugovora o kreditu br. 061006462898 SN (list spisa 22-24), promet po računu (list 25-34), Obavijest o dospijeću obroka i redovne kamate (list spisa 35-37), nalaz i mišljenje vještaka Stefani Gardašanić (list spisa 410-425), proveden je dokaz saslušanjem tužitelja na ročištu dana 01.prosinca 2023. (list spisa 404-405).

4. Obzirom su odlučne činjenice utvrđene temeljem provedenih dokaza, daljnji dokazi nisu izvođeni jer je ocijenjeno da bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti postupka.

5. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a, utvrđeno je da je zahtjev tužitelja osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj CHF te isplatu razlike više plaćenih anuiteta po ugovoru o kreditu u vezi primjene ništetnih odrebi ugovora o kreditu kojima je ugovorena primjena valutne klauzule u CHF-a.

7. Što se tiče prigovora mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Dubrovniku prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda istaknut od strane tuženika nije osnovan. Prema odredbi čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ-a od 05. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, smatrat će se nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema prednjoj odredbi, opća klauzula nepoštenosti odnosi se na tri glavna kriterija za test kojemu se podvrgavaju jednostrano određene klauzule:

-ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo

-mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i

-mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

Direktiva EU nema pravnu snagu Uredbe koja je za obvezujući zakonodavni akt, već utvrđuje cilj koje države članice moraju ostvariti. RH je kao država članica EU navedenu Direktivu implementirala u svoje zakonodavstvo, između ostalog i u Zakon o zaštiti potrošača (NN br. 41/14 i 110/15; dalje: ZZP).

Člankom 49. spomenutog Zakona, dan je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, tako st. 1. navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Odredbom čl. 50 istog Zakona navedene su taksativno ugovorene odredbe, koje se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 49. ZZP-a mogu smatrati nepoštenima, dok je odredbom čl. 55. propisano da bi pravna posljedica nepoštene odredbe potrošačkog ugovora bila njena ništetnost.

Sud Europske unije u nizu svojih odluka zauzeo je stajalište u potrebi tumačenja citirane Direktive i njenih odredbi implementiranih u nacionalno zakonodavstvo (Zakon o zaštiti potrošača) na način da se maksimalno pogoduje potrošačima. Najznačajnije odluke Suda koji je regulativu o nepoštenim ugovornim odredbama kvalificirao kao dio javnog poretka te posljedično tome obvezao nacionalne sudove da ex off ispituje nepoštenost spornih odredbi, bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama, a koje se mogu primijeniti na konkretni slučaj su odluke u predmetu Oceano (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98) i Penzugyi Lizing (C-137/08). Konačno, Zakonom o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016; dalje ZPK) u članku 19.l je propisana nadležnost suda te je predviđeno (stavkom 1) da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.Stavak 4. propisuje da se od odredbi stavaka 1 članka može se odstupiti samo sporazumom:1. koji je sklopljen nakon nastanka spora, 2. koji omogućuje potrošaču pokretanje postupka pred sudom različitim od suda koji je naveden u stavku 1. ovoga članka ili 3. koji je sklopljen između potrošača i druge ugovorne strane, od kojih oba u vrijeme sklapanja ugovora imaju prebivalište ili uobičajeno boravište, odnosno sjedište u istoj državi i kojim se prenosi nadležnost na sudove te države, pod pretpostavkom da taj sporazum nije suprotan pravu te države. Imajući u vidu sve naprijed izneseno, ovaj sud smatra da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu tuženika predstavlja situaciju iz toč. 19. čl. 50. ZZP-a, pa budući da su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 49. ZZP-a, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u čl. 51. ZZP-a takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Ovo stoga što je ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojemu nije prebivalište potrošača-tužitelja, tužitelju je otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom. Nadalje, riječ je o tipskom, adhezijskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, te je evidentno postojanje neravnoteže u stranačkim pravima i obvezama, s obzirom na činjenicu da je ugovorna pozicija tuženika znatno jača u odnosu na poziciju tužitelja. Što se posljednjeg kriterija cit. Direktive tiče, sud je uzeo u obzir položaj tužitelja kao potrošača, činjenicu da je što se tiče razumijevanja transakcija koje su u pitanju, pa tako i ugovorne odredbe o mjesnoj nenadležnosti riječ o osobi koja ne posjeduje pravno znanje, a s obzirom da se radi o tipskim ugovorima, nije bio niti u poziciji da o istoj ugovornoj odredbi raspravlja. Sud je posebno imao u vidu činjenicu da je predmetni ugovor sklopljen u poslovnici pravnog prednika tuženika u Dubrovniku, da je tužitelj osoba sa prebivalištem na području [adresa], te bi prorogiranje mjesne nadležnosti na sud koji je znatno udaljen od mjesta boravišta tužitelja i poslovnice u kojoj je ugovor zaključen, bilo protivno načelima ekonomičnosti i nepravično prema tužitelju. Naime, iako je u konkretnom slučaju pravni odnos između stranaka nastao 2005. godine odnosno prije 1. srpnja 2013. kada je Republika Hrvatska ušla u Europsku uniju te se ne bi neposredno primjenjivalo pravo Europske unije postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njezine pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je bio u primjeni od 2005. godine (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015.).Dakle, po ocjeni ovog suda trebalo je primijeniti navedenu Direktivu budući da Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12.) sadrži odredbe koje su u skladu sa navedenim aktom te se navedena Direktiva ima primijeniti kao nacionalni propis.Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.) s time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu naprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.). Prema odredbi čl. 6. Direktive države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (stavak 1.), kao i države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (stavak 2.). U skladu s gornjim odredbama Direktive i prema odredba čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.; dalje ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. U pogledu činjenice da odredba čl. 19.l st. 1. ZPK nije bila propisana u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu valja reći je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, što je lex specialis u odnosu na odredbe ZPP. S obzirom na to da ova odredba uređuje nadležnost sudova, njezina primjena po prirodi stvari ne ovisi o tome kad je nastao ugovor u vezi s kojim nastane spor, već o tome kad je postupak pred sudom pokrenut, a ovaj postupak je pokrenut 13. srpnja 2021., dakle nakon stupanja na snagu navedene odredbe koja je stupila na snagu 30. rujna 2015.

Slijedom naprijed izloženog sud nalazi da je prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda neosnovan.

8.Što se tiče prigovora nepostojanja pravnog interesa tužitelja za podnošenje ove tužbe isti je neosnovan. Naime, tužitelj je postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu zbog stjecanja bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Stoga tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju. Navedeni stav da čim se postavi kondemnatorni tužbeni zahtjev da tužitelj ima pravni interes zauzima VSRH u odluci Rev-2868/18-2 od 12. veljače 2019. Činjenica da je predmetni kredit otplaćen nije odlučna za odluku u ovoj pravnoj stvari, jer obveza povrata stečenog bez osnove postoji bez obzira je li ugovor otplaćen ili ne. Kako je naprijed kazano sankcija ništetnosti je to da je svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO-a).

9. Čitanjem Ugovora o kreditu broj ugovora: 061006462898 SN zaključenog između tužitelja i tuženika dana 05. listopada 2006., sud je utvrdio da su tužitelj tuženik sklopili ugovor o kreditu na iznos od 284.180,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, koji kredit je odobren tužitelju u svrhu kupnju i adaptaciju nekretnine te se iznos isplate kredita i otplata kredita u kunama obračunavaju se primjenom valutne klauzule, kako proizlazi iz priloženog ugovora (čl. 1. ugovora), da je predmetni kredit trebalo otplatiti u 84 jednakih mjesečnih anuiteta čiju visinu utvrđuje banka planom otplate, kamatna stopa je promjenjiva i iznosi 4,39% godišnje, a čija promjena se vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke (članak 3.3 Ugovora).

9.1. Tužitelj, saslušana pred sudom, iskazuje da je 2006. godine namjeravao kupiti nekretninu kako bi riješio svoje stambeno pitanje te se obratio tuženiku obzirom da je to bila njegova matična banka u kojoj je imao otvoren račun te je preko nje i primao svoj dohodak. U banci su mu kao najpovoljnija i najstabilnija opciju ponudili kredit u CHF. Obzirom na takav stav banke odlučio se za kredit u švicarcima te mu je početna rata iznosila oko 2.450,00 eura, da bi naknadno ta rata narasla na 3.600,00 eura. Što se tiče samog razgovora sa službenikom u banci razgovor se odnosio na uvjete dobivanja samog kredita odnosno na dokumentaciju koju je morao donijeti da bi zadovoljio njihove uvjete, a nisu ništa posebno objašnjavali vezano za samu valutu i način otplate niti da bi ta rata ovisila o promjeni tečaja. Ugovor je solemnizirao kod javnog bilježnika gdje nisu ulazili u sadržaj ugovora već isključivo je bila riječ o formalnoj ovjeri ugovora i potpisa. Ugovor je pročitao prije nego što ga je potpisao, i ono što je mogao iz toga zaključiti je iznos kredita koji mu je odobren kao i mjesečni iznos rate koji je na ime tog kredita bio dužan isplaćivati. Nikakvog govora niti objašnjavanja nije bilo o tome da se ugovor sklapa po valutnim klauzulama odnosno nisu mu se objasnile posljedice koje iz toga mogu proizaći niti ga se upozorilo na valutni rizik. To je bio prvi kredit koji je u životu imao, a koji je uzeo radi kupnje stana za svoje stanovanje. Što se tiče vraćanja kredita sreća je bila što je u međuvremenu na brodu napredovao te mu je s time i rasla plaća, međutim 5-6 godina mu doslovno od mjesečne plaće ništa nije ostajalo, te nije bio u mogućnosti niti preskočiti niti jedan brodski ugovor, a srećom zdravlje ga je poslužilo pa je stoga i uspio ovaj kredit otplatiti. Kredit je otplaćen u cijelosti 2013. godine. U drugoj valuti osim u CHF u banci mu nisu nudili da uzme kredit.

10.Već iz citiranog sadržaja ovog ugovora, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužiteljice u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu i na ovdje tuženika, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF pa se tužitelj sukladno čl. 502 c ZPP-a ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku po kojem su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovoreno primjena ugovorenu valutne klauzulu u CHF-a bez prethodnog potpunog informiranja korisnika kredita – potrošača od stranke kreditora- trgovca.

11. Pravo tužitelja na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora je utemeljena jer je smisao kolektivne zaštite, kao i utvrđenja ništetnosti odredbe, u obeštećenju oštećene strane ugovora, dok zakonski termin ¨parnicama radi naknade štete¨, kako to propisuje čl. 502c ZPP-a, treba tumačiti ekstenzivno i teološki kao parnica u kojima se oštećenom potrošaču nadoknađuje štete koja mu je nastala povredom prava i interesa, a što je biti ove parnice u kojoj tužitelj zahtjeva da se za konkretni ugovor utvrdi ništetnost istovjetne odredbe ugovora o kreditu u vezi valutne klauzule i da mu se isplati šteta koja mu je nastala temeljem ništetne odredbe u vidu preplaćenih iznosa anuiteta kredita nastalih primjenom ništetne valutne klauzule.

12. Odredbom čl. 502.c ZPP-a je propisano da su fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. U navedenom kolektivnom sporu, a u kojem je tuženik bio stranka istog, također u ulozi tuženika, za ugovore koji su sklopljeni u isto vrijeme kada je sklopljen i ovdje predmetni kredit uz ugovaranje valutne klauzule u CHF- u, u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo u smislu odredbe o valutnoj klauzuli, uz potpuno informiranje potrošača o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka.

14. Pri tome se ukazuje da je za primjenu odluke donesene u navedenom kolektivnom sporu u pogledu primjene pravnih utvrđenja iste na individualni spor, uvjet da je tužitelj osoba čija su se prava štitila u kolektivnom sporu, time da je tužitelj osoba koja je u navedenom pravnom odnosu nastupala kao potrošač u odnosu na tuženika kao trgovca.

15. Člankom 3. točkom 1. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03.) je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz sadržaja ovdje predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je tužitelj u ugovoru sudjelovao kao fizička osoba i to radi stjecanja imovine potrebne za njegove osobne potrebe, dok tuženica ne dokazuje suprotno, zaključak je ovog suda da je tužitelj u spornom ugovornom odnosu potrošač i da stoga uživa sva prava koja mu pripadaju po prethodno citiranoj presudi za zaštitu kolektivnih prava i interesa.

16. Iz sadržaja ugovora o kreditu kao tipskog ugovora uz primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženice, jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijim bi sadržaj potrošač mogao utjecati jer je potpuno nelogično da bi isti pristao da plati iznos koji ovisi o potpuno nepoznatom i neodređenom tečaju valute, a koja nije platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, i to iznos koji može, i jest, s vremenom znatno mijenjao, pa da bi pristao da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobio jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Logično je i životno da je potrošač svoju obvezu shvatio kao iznos koji je naveden da mora mjesečno plaćati u otplatnom razdoblju za iznos koji mu je isplaćen, a očito je da isti nije znao, mogao znati, a sigurno ne bi pristao, da za dobiveni iznos plati višestruko uvećani iznos isključivo zbog znatnog povećanja valute CHF u odnosu na kunu, na koje nije mogao utjecati, a niti po logici stvari predvidjeti, čime je njegova imovina znatno umanjenja, obveza znatno otežana, a tuženik kao stručna osoba – trgovac stekao znatno povećanje svoje imovine.

17. Da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, jasno proizlazi iz forme i sadržaja istog, a iz kojih je razvidno da je sadržaj ugovornih odredbi unaprijed formuliran za veći broj ugovora bitno istog sadržaja, a kojim tuženica- banka pruža financijske usluge (kreditiranje) kao svoju temeljnu djelatnost. Tuženica sama navodi da je u ponudi imao više vrsta kreditiranja, koje su definirane njenom ponudom i općim uvjetima, koje potrošač može prihvatiti na način da prihvati unaprijed formuliranu ponudu kredita, što time pretpostavlja da potrošač nema utjecaja na same odredbe ponude na način da bi o istima pregovarao kao jednaka ugovorna strana pa da time potpuno informirano i svojevoljno ugovara prava i obveze po istom ugovoru. Dapače, iz činjenice da je tužitelj, po tvrdnji tuženice, mogao izabrati jednu od ponuđenih varijanti već pripremljenih uvjeta kreditiranja, jasno proizlazi da su stranke pregovarale isključivo o valuti kredita i kamatnoj stopi istog, kao cijeni zajma, a što za potrošača podrazumijeva da je isti informiran o cijeni koju plaća zajam (kredit) na način da mu je banka kao trgovac, uz otplatni plan, dala informaciju iznosa ukupne cijene kredita i iznosa pojedinačnog anuiteta koji je tužitelj dužan platiti.

18. Tužitelj kao prosječna osoba – potrošač kojem parametri kretanja tečaja i osnove za kretanje tečaja nisu mjerila koja poznaje, za razliku od tuženika koji o istima ima stručna znanja vezana za obavljanje financijske djelatnosti kao svoje temeljne djelatnosti, nije temeljem ponude tuženika kako je ista formulirana u ugovoru o kreditu tuženika mogao shvatiti potpuni rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u, kao valute koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila strana u poslovanju i svakodnevnom životu Republike Hrvatske, kao države u kojoj je ugovoren i realiziran kredit, ujedno države u kojoj je tužitelj živio i djelovao.

19. Kada se utvrđenja iz kolektivnog spora dovedu u vezu sa sadržajem ovdje predmetnog ugovora o kreditu te činjenicom da je tužitelj tijekom otplate kredita zbog primjene valutne klauzule otplaćivao anuitete koji su znatno uvećani u odnosu na početne anuitete, zaključuje se da je tuženik kao trgovac očito nametnuo potrošaču citiranu odredbu ugovora kao ¨jača¨ strana ugovora jer time u biti ugovorio da cijenu svoje usluge može mijenjati po vlastitom nahođenju bez obveze da promjenu cijene veže za objektivne razloge i bez mogućnosti potrošača da istoj prigovori, čime je tužitelja kao potrošača doveo u znatno nepovoljniji položaj, dok je sasvim logično i životno da tužitelj kao potrošač, nestručna osoba, u odnosu na tuženika kao osobu koja se profesionalno bavi financijama, bio potpuno nesvjestan rizika vezivanja otplate kredita uz valutu CHF, koja kao takva nije platežno sredstvo kojim je isti uobičajeno poslovao, dapače koja je kao valuta u vrijeme sklapanja ugovora bila potpuna novina u Republici Hrvatskoj te se u svakodnevnom životu nije primjenjivala niti su se svakodnevne cijene i troškovi vezali za istu.

20. Slijedom navedenog, zaključak je ovog suda da tuženik nije potpuno informirao tužitelja o značenju i učincima ugovorene valutne klauzule niti su isti o ovoj odredbi pojedinačno pregovarali, pa kako je ova odredba rezultirala nespornim značajnom povećanjem obveza tužitelja u ugovornom odnosu te stjecanjem značajnije imovine na strani banke, jasno je da se radi o nepoštenoj, time ništetnoj odredbi ugovora.

21. Članak 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (¨Narodne novine¨ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, u nastavku: ZOO) propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a st. 3. istog članka da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

22. Tuženica je, sukladno prethodno navedenom, temeljem ništetne ugovorne odredbe stekla imovinu koju je dužna vratiti tužiteljici kao imovinu stečenu bez valjane pravne osnove.

23. U odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja tužitelja, ukazuje se da pravo na isticanje ništetnosti sukladno čl. 328. ZOO-a nikada ne zastarijeva, dok sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je presuda donesena u kolektivnom sporu koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 postala pravomoćna 14. lipnja 2018., jasno je da u trenutku podnošenja tužbe u ovom sporu nije protekao zakonski zastarni rok od 5 godina, a koji se primjenjuje na restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu.

24. Jedine odredbe ugovora o kreditu koje su kao takve jasne i razumljive te odmah određene i primijenjene u smislu iznosa glavnice tražbine/duga su, po ocjeni ovog suda, iznos glavnice koji je primijenjen kod isplate kredita u smislu iznosa kredita koji je isplaćen tužitelju i na koji iznos je primijenjen tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate. To su parametri koji su bili jasni i potpuni i o kojima je tužitelj kao potrošač jasno informiran jer se radi o objektivno razvidnim iznosima i parametrima, pa je slijedom navedenog sudskoj vještakinji dan zadatak da izračuna iznos anuiteta kredita tijekom otplate kredita uz primjenu tečaj CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan isplate kredita.

25. Stalna sudska vještakinja financijske struke Stefani Gardašanić je nakon pregleda uplata po kreditu i samog ugovora o kreditu, izradila izračun u kojem je obračunala anuitete kredita primjenom tečaja CHF-a koji je vrijedio na dan isplate kredita te je iskazala da pozitivne tečajne razlike, počev od 15.11.2008.g. iznose 31.819,49€, a negativne tečajne razlike iznose 2.062,96€. Potom je takav izračun usporedila sa stvarnim uplatama po kreditu i iskazala razlike između izračuna i uplata, uz primjenu pravila o uračunavanju istovrsnih tražbina na način da je najstarije pretplate (pozitivne razlike) umanjivala za iznose do tada manje plaćenih anuiteta kredita (negativnih razlika) te iskazala neto pretplatu tečaja od 29.756,53€. Nakon zaprimljenog nalaza i mišljenja vještakinje, tuženik nije prigovarao stručnosti i matematičkoj pravilnosti nalaza vještakinje dok je tužitelj tražio objašnjenja u odnosu na dan dospijeća pozitivnih tečajnih razlika te se istovremeno protivio uračunavanju negativnih tečajnih razlika jer za iste nije postavljen od strane tuženika nikakav zahtjev.

25.1.Vještakinja je saslušana pred sudom 23.travnja 2024 te se očitovala na način da je objasnila zbog čega je pozitivne tečajne razlike u nalazu vještakinja odredila od 15.studenog 2008.g., a negativne tečajne razlike od 15.studenog 2006.g., te istaknula da razlika anuiteta po mjesecima nikada nije jednaka te da je u periodu od 15.studenog 2006.g. postojala isključivo negativna tečajna razlika u odnosu na početni tečaj odnosno da je u tom periodu tužitelj plaćao manje iznose tečaja u odnosu na početni, a kako je sve prikazano u tablici br. 3 njenog nalaza i mišljenja. Naknadno je u periodu od 15.studenog 2008.g. tečaj počeo rasti u odnosu na početni tečaj, te su od tada evidentirane pozitivne tečajne razlike u korist tužitelja. Vještakinja pojašnjava da se od 15.05.2010.g. pojavljuje samo pozitivna razlika tečaja, a da je do tada prebijena odnosno uračunata od pozitivne i negativna razlika koja je nastala do dana 15.10.2008.g. a jedna je bila 15.12.2008.g. Na daljnje pitanje da je vještakinja izvršila izračun počevši od 16.06.2009.g. tada smatra da pretplata ne bi uključivala negativne razlike, odnosno u manjem dijelu koji sad ne može točno izračunati, te bi svakako iznos bio drugačiji.

25.2.Pismenom dopunom nalaza i mišljenja, predanom u spis 10.lipnja 2024.g., vještakinja je prikazala pretplatu tečaja od 16.07.2009. kada je tečaj bio veći od početnog u iznosu od 31.076,46€. U tom periodu nije bilo negativnih tečajnih razlika te je u skladu s nalazom tužitelj postavio i uredio tužbeni zahtjev.

25.3.U odnosu na nalaz i mišljenje vještakinje potrebno je reći kako je isti ocijenjen kao potpun, jasan te sastavljen temeljem isprava u spisu, sukladno pravilima struke i danom zadatku, prihvaćen u cijelosti te je sud njen nalaz u cijelosti prihvatio kao vjerodostojan dok naknadne primjedbe i zahtjeve tužitelja sud nije uzeo u obzir jer je sud naložio vještaku da nadopuni nalaz upravo prema traženju i navodima samog tužitelja na ročištu 23.travnja 2024, dok istovremeno tužitelj nije imao primjedbi na zadatak vještaku te je u skladu s istim i uredio tužbeni zahtjev podneskom 08.srpnja 2024.g.kada je imao mogućnost određeno i jasno postaviti zahtjev i za isplatom dodatnog iznosa za koji je smatrao da mu pripadaju.

26.Što se tiče uračunavanja negativnih tečajnih razlika ističe se da u ovom postupku tužitelj upravo postavlja zahtjev za vraćanjem onog što je na ime anuiteta kredita isplatio tuženici na temelju ništetne ugovorne odredbe o iznosu kredita kojeg je dužan vratiti i koji se obračunava primjenom valutne klauzule (čl. 22. ZOO) vezana za tečaj CHF u vrijeme plaćanja, a koji predstavlja razliku između stvarno vraćenog iznosa kredita i iznosa koji bi trebao biti vraćen da se je obveza tužitelja kao primatelja kredita izračunala na bazi tečaja CHF u kunama u vrijeme sklapanja ugovora.

Nije u ovoj parnici sporno da je u određenom periodu tečaj CHF u kunama bio za primatelja kredita, tužitelja, povoljniji i da je na ime anuiteta plaćao nešto niže iznose od onih utvrđenih na temelju tečaja CHF u kune u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Dakle, kada je tome tako, tuženica kada ističe prigovor da je prilikom obračuna više primljenog zbog kasnije utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe o načinu primjene valutne klauzule potrebno uzeti u obzir stvarni iznos više uplaćenog tuženica ne postavlja zahtjev za isplatu već prigovora visini tražbine ističući prigovor da tužitelj nema pravo na isplatu dijela anuiteta kada je tečaj CHF prema kuni bio niži (povoljniji za tužitelja) od onog koji je egzistirao u vrijeme zaključena ugovora, a prema kojem je utvrđena u postupku visina obveze tuženice. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

Kako takav zahtjev ili prigovor tuženica nije postavila sud nije uzeo u obzir negativne tečajne razlike. (ovako Vrhovni suda Rev 549/2023)

27. Ocjena je ovog suda da je tuženica od trenutka stjecanja, time trenutka uplate anuiteta koji je sama obračunala primjenom ništetnih odredbi ugovora znala ili morala znati da nema pravo na isplatu istih pa je temeljem čl. 29. st. 1. i. 2. ZOO-a dužan platiti zatezne kamate na svaki pojedinačno preplaćeni iznos od idućeg dana od dana kada je iste primila. Zatezne kamate su sporedno potraživanje koje svoju osnovu i visinu temelji na činjenici da je određen iznos uplaćen bez osnove i to određenog datuma pa tužitelj ima pravo na iste kako je navedeno u točki I. izreke presude.

28.Tužiteljica je u cijelosti uspjela u postupku pa sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a, u vezi s čl. 155. ZPP-a, ima pravo na nadoknadu troška nastalog uslijed zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno vrijednosti predmeta spora i to za sastav tužbe u iznosu od 500,00 eura ( 250 bod -tbr. 7. t. 1. u vezi s tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., dalje: OT), sastav podnesaka od 09.02.2024. i 08.07.2024 u iznosu od po 500,00 eura (tbr. 8. toč. 1. u vezi tbr. 46. OT-a) te zastupanja na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari 22.09.2023, 01.12.2023., 23.04.2024 i 16.01.2025 u ukupnom iznosu od po 500,00 eura (tbr. 9. toč. 1. u vezi tbr. 46. OT-a), uz PDV od 25%, što daje ukupni trošak zastupanja u iznosu od 4.375,00 eura.

28.1. Tužitelj ima pravo i na nadoknadu troška plaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 300,00 eura i plaćenu sudsku pristojbu na tužbu od 438,12€, što s troškom zastupanja daje ukupni trošak postupka u iznosu od 5.113,12 eura.

28.2. O osnovi i visini zatezne kamate na dosuđeni trošak je odlučeno primjenom čl. 29. ZOO-a i čl. 151. st. 3. ZPP-a.

Dubrovnik, 11. veljače 2025.

Sutkinja

Jadranka Klečak

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa istih. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda, pisano u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. Pun. tužitelja Nada Ogresta

2. Pun. tuženice Boris Anić