Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj: Gž-1655/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Ivi Smokvina Dadasović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HEP-Toplinarstvo d.o.o. Zagreb, Miševečka 15a, OIB: 15907062900, zastupan po Jadranki Kustura, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika EĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi isplate, o dlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici pod od posl. br. Povrv- 382/2019 od 24. svibnja 2022., dana 11. veljače 2025.
r i j e š i o j e
Ukida se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici pod posl. br. Povrv-382/2019 od 24. svibnja 2022. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom ukinut je u cijelosti platni nalog sadržan u Rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Marka Jurline iz [adresa] pod posl. br. Ovrv-2833/2019 od 15.07.2019., te je odbijen tužbeni zahtjev.
2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tužitelj zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno iz žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a). Predlaže ukinuti pobijanu odluku i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, odnosno podredno preinačiti.
3. U žalbi tužitelj u bitnom navodi da je prvostupanjski sud donošenjem pobijane odluke počinio bitnu povredu iz čl. 354. st.1. toč. 11. ZPP-a jer da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi i sadržaju isprave. Navodi da je predmetna stambeno poslovna zgrada na adresi E [adresa], u [adresa], a u kojoj je tuženik vlasnik poslovnog prostora, priključena na centralni toplinski sustav slijedom čega da za tu zgradu isporučuje toplinsku energiju. Navodi da se tuženik kao suvlasnik zgrade nije izdvojio iz zajedničkog toplinskog sustava na način i po postupku propisanom čl. 26. Općih uvjeta za isporuku toplinske energije ( 35/14, 129/15, dalje Opći uvjeti) i u skladu s čl. 20. Ugovora potrošnji toplinske energije kojeg je zaključio sa predstavnikom suvlasnika predmetne zgrade.
4. Odgovor na žalbu nije podnesen.
5. Žalba je osnovana.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom obračunate potrošnje toplinske energije za poslovni prostor u stambeno-poslovnoj zgradi na adresi [adresa] za razdoblje od listopada 2017 do travnja 2019.
7. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud utvrđuje:
- da nije sporno da je tuženik vlasnik poslovnog prostora u predmetnoj zgradi
- da nije sporno da tuženik u tom poslovnom prostoru nema, niti je ikada imao ugrađene radijatore, a zbog čega da mu usluga tužitelja nije niti isporučivana,
- da se ne može prihvatiti stav tužitelja o obvezi plaćanja utuženog potraživanja na temelju Ugovora o potrošnji toplinske energije od 07.07.2015. jer da tužitelj kao pravna osoba koja obavlja usluge isporuke toplinske energije, može od tuženika potraživati naknadu isključivo za uslugu koju mu je pružio,
- da je neosnovano pozivanje tužitelja i na odredbu čl. 26. Općih uvjeta jer da je pretpostavka za primjenu tih Općih uvjeta, da je tuženik prethodno stvarno bio priključen na sustav zajedničkog centralnog grijanja, što tužitelj tijekom postupka nije dokazao, već da se samo paušalno pozvao na energetsku suglasnost od 30.6.2005.
8. Slijedom navedenog prvostupanjski sud zaključuje da se odnos tužitelja i tuženika u konkretnom slučaju treba promatrati kao dvostrano obvezujući pravni odnos tj. odnos kod kojeg je svaka strana istodobno dužnik i vjerovnik, te kako da tužitelj nije tuženiku niti isporučio toplinsku energiju niti omogućio korištenje iste, to da tuženik nije u obvezi platiti nešto što nije dobio sukladno načelu savjesnosti i poštenja i načelu jednake vrijednosti činidaba iz čl. 4. i čl. 7. Zakona o obveznim odnosima ( ( NN 35/2005, 41/008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/22, dalje ZOO-a ), pa odbija tužbeni zahtjev u cijelosti.
9. Prvostupanjski je sud kod donošenja pobijane presude počinio bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju se poziva tužitelj u žalbi jer presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama i ne može se ispitati.
10. Naime, iz stanja u spisu proizlaze slijedeće činjenice:
- da je tuženik vlasnik poslovnog prostora u zgradi na adresi E [adresa], u [adresa]
- da tužitelj suvlasnicima predmetne nekretnine pruža uslugu opskrbe toplinskom energijom na temelju Ugovora o potrošnji toplinskom energijom od 07.07.2015.
- da tuženik u svom poslovnom prostoru nema, niti je ikada imao ugrađene radijatore
- da je navedena činjenica bila poznata tužitelju iz prijašnjih sudskih postupaka koje je vodio sa tuženikom u svezi predmetnih troškova toplinske energije.
11. Budući da tuženik u svom poslovnom prostoru nikada nije imao ugrađene radijatore, a koja činjenica je tužitelju bila poznata iz sudskih postupaka koje je vodio protiv tuženika, to je tuženik po stavu ovog suda u trenutku zaključenja Ugovora o potrošnji toplinskom energijom od 07.07.2015. imao status izdvojenog krajnjeg kupca, pa su žalbeni navodi u tom pravcu neosnovani.
12. Međutim prvostupanjski sud prilikom donošenja predmetne odluke uopće nije vodio računa da su krajnji kupci dužni nakon izdvajanja, a sukladno odredbi čl. 45. st. 3. Zakona o tržištu toplinskom energijom ( NN 80/13, 14/14, 102/14 i 95/15) plaćati sve ostale troškove, osim troškova toplinske energije, odnosno da su dužni plaćati tzv. fiksnu naknadu za troškove održavanja postrojenja i distribucijske mreže, te za grijanje zajedničkih dijelova zgrade, a u kojem pravcu je i Vrhovni sud RH izrazio svoj stav u brojnim svojim odlukama ( Rev-811/21 od 06.06.2023., Rev-575/23 od 24.10.2023. i dr. ).
13. Takav stav temelji se na shvaćanju Suda Europske unije u presudama od 05.12.2019. u spojenim predmetima C-708/17 i C-725/17 ( „EVN Bulgaria Toplofikacia“ EAD protiv EĆD i „Toplofikacia Sofia“ EAD protiv OĆD ) prema kojem:
- čl. 27. Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača, izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, u vezi s čl. 5. st. 1. i 5. Direktive 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktive 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća (Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi) treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni propis kojim se predviđa da su vlasnici stana u zgradi u suvlasništvu priključenoj na mrežu područnog grijanja dužni doprinositi troškovima potrošnje toplinske energije zajedničkih dijelova i unutarnjih instalacija zgrade, iako pojedinačno nisu zatražili isporuku grijanja i ne koriste ga u svojem stanu,
- čl. 13. st. 2. Direktive 2006/32/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. travnja 2006. o energetskoj učinkovitosti u krajnjoj potrošnji i energetskim uslugama te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 93/76/EEZ i čl. 10. st. 1. Direktive 2012/27/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o energetskoj učinkovitosti, izmjeni direktiva 2009/125/EZ i 2010/30/EU i stavljanju izvan snage direktiva 2004/8/EZ i 2006/32/EZ treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalni propis kojim se predviđa da se u zgradi u suvlasništvu računi koji se odnose na potrošnju toplinske energije unutarnjih instalacija svakom vlasniku stana u zgradi ispostavljaju razmjerno grijanom obujmu njegova stana.
14. Prema navedenom shvaćanju Suda Europske unije može se zaključiti:
- da se i propisi u Republici Hrvatskoj, a kojima je (ili bi bilo) propisano da su vlasnici stana u zgradi sa više stanova različitih vlasnika (kao vlasnici posebnih dijelova zgrade, povezanih sa suvlasništvom nekretnine), zgradi priključenoj na mrežu područnog grijanja, dakle i oni vlasnici koji se izdvoje iz zajedničkog toplinskog sustava, dužni podmirivati troškove potrošnje toplinske energije zajedničkih dijelova i unutarnjih instalacija zgrade - iako pojedinačno ne koriste toplinsku energiju za grijanje u svojem stanu, ne mogu tumačiti kao protivni propisima ili direktivama Europskog parlamenta i Vijeća o pravima potrošača, onim propisima ili direktivama koje uređuju zabranu nepoštene poslovne prakse poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu,
- da onaj vlasnik i korisnik stana, koji se (jer mu je to dopušteno) izdvoji iz zajedničkog toplinskog sustava i time ne koristi toplinsku energiju za grijanje svoga stana ili neke svoje prostorije, nije dužan plaćati naknadu za ono što ne koristi - za troškove koji bi nastali da se njegov stan ili njegova prostorija grije, ali je dužan podmirivati drugo, ono čemu se daje značaj tzv. fiksnih troškova grijanja, uz ostalo i troškove toplinske energije potrošene u grijanju zajedničkih dijelova zgrade i unutarnjih instalacija zgrade.
15. Iz navedenog jasno proizlazi da je krajnji kupac dužan plaćati tzv. fiksnu naknadu koja se odnosi na troškove snage tj. one troškove koji nisu u vezi sa (ne)grijanjem njihova stana ili poslovnog prostora (dakle troškove koji nisu u vezi sa troškovima isporučene toplinske energije za stan i troškovima isporučene toplinske energije za zagrijavanje tople vode) ali nastaju kao nužni.
16. Kako prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog shvaćanja nije razmotrio okolnosti i činjenice koje su odlučne za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari glede visine potraživanja tužitelja (koja se naknada na utuženim računima odnosi na fiksni dio, a koja na isporučenu toplinsku energiju), to nema uvjeta za preinaku pobijane presude.
17. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će utvrditi visinu tzv. fiksnih troškova, te uvažavajući naprijed iznijeto shvaćanje, ponovno ocijeniti provedene dokaze i donijeti novu pravilnu i zakonitu odluku.
18. Slijedom navedenog valjalo je primjenom odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ovog rješenja.
U Rijeci, 11. veljače 2025.
Sutkinja:
Iva Smokvina Dadasović
