Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj: Gž-1216/2022-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec, kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Larise Gačanin kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja Međimurje-plin d.o.o. Čakovec, Obrtnička 4, OIB: 29035933600, protiv tuženika Ninaj d.o.o. Sveti Martin [adresa], OIB: 71736190840, zastupan po Krešimiru Golubiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Golubić & Šikić iz Čakovca, radi isplate, o dlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Čakovcu pod posl. br. Povrv-216/2021 od 05. srpnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 11. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Čakovcu pod posl. br. Povrv-216/2021 od 05. srpnja 2022.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom u točci I) izreke ukinut je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Andreasa Varge iz Preloga pod posl. br. Ovrv- 145/2021 od 24.11.2021. kojim je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 19.192,11 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 27.07.2021. do isplate, te je odbijen tužbeni zahtjev u cijelosti, dok je toč. II) izreke naloženo tužitelju da nadoknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 3.947,50 kn u roku od 15 dana.
2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tužitelj zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno iz žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a), navodeći u bitnom da je sud pogrešno zaključio da se uplata iznosa od 19.192,11 kn ne može smatrati priznanjem duga u smislu čl. 240. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/2005, 41/008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/22, dalje ZOO-a ) jer da iz dokumentacije priložene spisu proizlazi da tuženik na plaćanje utuženog iznosa nije bio prisiljen, niti je isto bilo uvjetovano nastavkom isporuke plina, odnosno izbjegavanja isključenja plina. Navodi da je obračun potrošnje izvršio u skladu s Mrežnim pravilima plinskog distribucijskog sustava koja propisuju da operator distribucijskog sustava ima pravo procijeniti količinu plina isporučenu u obračunskom razdoblju, pa da je zbog nepotpune dokumentacije i neprijavljivanja potrošnje, odnosno neispravnosti plinomjera izvršio procjenu u skladu s dobrim običajima i praksom. Slijedom navedenog predlaže pobijanu presudu preinačiti održavanjem predmetnog platnog naloga djelomično na snazi u dijelu zatraženih zakonskih zateznih kamata na plaćenu glavnicu i troškove ovršnog i parničnog postupka.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom računa br. 401-119694-0 od 30.06.2021. kojim je obračunata potrošnja plina za nekretninu na adresi [adresa], u [adresa] u iznosu od 19.192,11 kn.
6. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud utvrđuje:
- da među strankama nije sporno da je tuženik evidentiran kao krajnji kupac u evidencijama tužitelja, te da mu je ugrađen plinomjer
- da nije sporno da je tuženik nakon pokretanja ovog postupka platio utuženu glavnicu u iznosu od 19.192,11 kn
- da je tužitelj nakon podmirenja glavnice djelomično povukao tužbu
- da se tuženik usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe, pa da isto temeljem čl. 193. st. 2. ZPP-a nije prihvaćeno
-da je među strankama sporna visina potraživanja, kao i da li je tuženik podmirenjem glavnice priznao utuženi dug
- da iz dokumentacije priložene spisu proizlazi da tuženik glavnicu nije platio s ciljem priznanja duga, već iz razloga kao bi izbjegao isključenje plina, te da kako je isti već ranije osporio utuženo potraživanje, to da se predmetna uplata ne može prihvatiti kao priznanje duga u smislu čl. 240. st. 2. ZOO-a
- da tužitelj tijekom postupka nije dokazao, niti objasnio visinu potraživanja, odnosno temeljem čega je došao do prosječne potrošnje od 4900 m3 i iznosa duga od 19.192,11 kuna, niti koliko je dana uzeto u obzir i o kojem se obračunskom razdoblju se radi, a niti je dostavio u spis utuženi račun broj 401- 119694-0 na kojem temelji predmetno potraživanje.
7. Slijedom navedenog prvostupanjski sud primjenom odredbi čl. 221.a ZPP-a odbija tužbeni zahtjev u cijelosti, dok odluku o trošku donosi primjenom odredbe 154. st. 1. ZPP-a.
8. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.
9. Isto tako pravilno je i potpuno prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, te izveo pravilne zaključke koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Stoga su žalbeni navodi neosnovani.
10. Naime, izjava o priznanju duga mora biti dana jasno, određeno i bezuvjetno, odnosno učinjena na način iz kojega nedvojbeno proizlazi priznanje duga, kao i osnov i visina priznatog duga.
11. U konkretnom slučaju iz stanja spisa nesporno proizlazi da je tuženik tijekom postupka, odnosno nakon utuženja platio utuženo glavnicu u iznosu od 19.192,11 kn, ali je istovremeno pismenim dopisom od 04.02.2022. ( list 42 spisa ) izvijestio tužitelja da je utuženi račun platio zbog izbjegavanja isključenja plina, te da zadržava pravo na povrat ukoliko se utvrdi da nije bio dužan navedeni iznos platiti.
12. Obzirom da je tuženik u konkretnom slučaju izvijestio tužitelja pismenim putem da plaćanjem utužene glavnice, zadržava pravo na povrat plaćenog iznosa, ukoliko se utvrdi da istu nije bio dužan platiti, to je jasno da se radi o uvjetnoj izjavi, pa se ista ne može smatrati priznanjem duga u smislu čl. 240. st. 2. ZOO-a kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.
13. Pri tom, po stavu ovog suda, suprotno žalbenim navodima, za ocjenu predmetnog posrednog priznanja duga davanjem otplate, nije bitan razlog navođenja plaćanja glavnice ( izbjegavanje isključenja plina ), već je odlučna činjenica da je tuženik zadržao pravo na povrat plaćene glavnice ukoliko se utvrdi da istu nije bio dužan platiti jer upravo to njegovu izjavu o plaćanju glavnice čini uvjetnom.
14. Nadalje pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj u konkretnom slučaju nije dokazao visinu utuženog potraživanja.
15. Naime, prema čl. 69. i 70. Mrežnih pravila plinskog distribucijskog sustava ( NN 50/18, 36/20, 100/21 ) u slučaju da operator distribucijskog sustava ne raspolaže podacima o količini plina isporučenoj na obračunskom mjernom mjestu ili da utvrdi neispravnost plinomjera i/ili druge mjerne opreme, ima pravo procijeniti količinu plina isporučenu u obračunskom razdoblju, na način da za procjenu koristi potrošnju plina razmjerno broju dana od zadnjeg očitanja, odnosno od zadnjeg očitanja do dana zamjene neispravnog plinomjera, uzimajući u obzir prosječnu potrošnju plina na obračunskom mjernom mjestu iz odgovarajućeg obračunskog razdoblja od najviše tri godine ili ako to nije moguće, prema odgovarajućem narednom obračunskom razdoblju potrošnje plina i odnos ulaznih količina plina u distribucijski sustav u razdoblju za koje se procjenjuje potrošnja i odabranom obračunskom razdoblju prema kojem se procjenjuje potrošnja.
16. Obzirom da je tuženik osporio utuženu visinu obračunate potrošnje plina, to je tužitelj tijekom postupka bio dužan dokazati na temelju kojih parametara je u smislu naprijed citiranih odredbi Mrežnih pravila plinskog distribucijskog sustava obračunao visinu utuženog duga ( broj dana, zadnje očitanje, prosječna potrošnja i dr. ), a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud.
17. Naime, u konkretnom slučaju radi se o građanskopravnoj parnici u kojoj je dužnost stranaka da iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve, te da predlože dokaze kojima se te tvrdnje mogu provjeriti. Teret dokaza iznesenih tvrdnji o činjenicama je na tužitelju ( Probatio incubit actori ).
18. Slijedom navedenog, a kako je tuženik u konkretnom slučaju osporio visinu utuženog potraživanja, to je tužitelj tijekom postupka bio dužan dokazati visinu istog. Pri tom valja istaknuti da Izvod iz poslovnih knjiga na kojem tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev predstavlja jednostrani akt tužitelja koji sam po sebi ne dokazuje niti osnovanost, niti visinu utuženog potraživanja.
19. Stoga je pravilno sud primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a zaključio da na temelju dostavljene dokumentacije ne može utvrditi visinu utuženog potraživanja, odnosno nije prihvatio istinitost tvrdnji, za čiju istinitost tužitelj nije sudu predočio dovoljno adekvatnih dokaznih sredstva.
20. Također je pravilna i odluka prvostupanjskog suda o naknadi parničnog troška primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a. Pri tom valja istaknuti da iz sadržaja žalbe ne proizlazi na koje se konkretno parnične troškove i iz kojeg razloga upire žalbom, a ovaj sud temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.
21. Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Rijeci, 11. veljače 2025.
PREDSJEDNICA VIJEĆA:
Ksenija Dimec
