REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Čakovcu

Ruđera Boškovića 18

40000 Čakovec

Poslovni broj: P-15/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Valentini Varga Gombar, u pravnoj stvari tužiteljice GO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po Jasni Preložnjak-Bedić, odvjetnici iz Čakovca, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, zastupanog po punomoćniku Odvjetničko društvo Kožul i Petrinović društvo s ograničenom odgovornošću iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene, glavne i javne rasprave dana 16. siječnja 2025.god. u nazočnosti tužiteljice GO osobno i punomoćnice tužiteljice Jasne Preložnjak-Bedić, odvjetnice, a u odsutnosti uredno pozvanih punomoćnika tuženika, dana 11. veljače 2025.god., objavio je i

p r e s u d i o  je :

I. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da isplati tužiteljici GO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] preplaćeni iznos s osnove kamate i tečaja, u iznosu 16.080,39 EUR (šesnaesttisućaiosammdeset eura i tridesetidevet centi ) / ranije 121.157,75 kn (sto- dvadesetijednatisućastopedesetisedam kuna i sedamdesetipet lipa ),sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos:

– 34,18 EUR od 5.2.2008.do isplate,

– 47,05 EUR od 5.3.2008.

– 96,47 EUR od 3.4.2008.

– 81,01 EUR od 6.5.2008.

– 86,94 EUR od 5.6.2008.

– 84,57 EUR od 3.7.2008.

– 78,21 EUR od 6.8.2008.

– 79,72 EUR od 3.09.2008.

– 87,96 EUR od 3.10.2008.

– 114,19 EUR od 6.11.2008.

– 99,11 EUR od 11.12.2008.

– 140,35 EUR od 7.1.2009.

– 148,81 EUR od 6.2. 2009.

– 159,68 EUR od 10.3.2009.

– 139,14 EUR od 10.4.2009.

– 142,56 EUR od 7.5.2009.

– 135,90 EUR od 5.6.2009.

– 134,74 EUR od 9.7.2009.

– 131,11 EUR od 6.8.2009.

– 135,51 EUR od 7.09.2009.

– 131,99 EUR od 6.10.2009.

– 131,44 EUR od 6.11.2009.

– 137,38 EUR od 7.12.2009.

– 143,99 EUR od 8.1.2010.

– 148,61 EUR od 4.2.2010.

– 148,83 EUR od 4.3.2010.

– 160,61 EUR od 7.4.2010.

– 161,05 EUR od 6.5.2010.

– 172,50 EUR od 7.6.2010.

– 194,73 EUR od 7.7.2010.

– 180,97 EUR od 6.8.2010.

– 215,64 EUR od 7.9.2010.

– 203,87 EUR od 7.10.2010.

– 190,22 EUR od 5.11.2010.

– 224,23 EUR od 8.12.2010.

– 233,52 EUR od 7.1.2011.

– 218,49 EUR od 7.2.2011.

– 223,86 EUR od 4.3.2011.

– 205,77 EUR od 7.4.2011.

– 220,76 EUR od 5.5.2011.

– 259,99 EUR od 6.6.2011.

– 252,56 EUR od 6.7.2011.

– 324,02 EUR od 4.8.2011.

– 331,68 EUR od 6.9.2011.

– 260,12 EUR od 6.10.2011.

– 230,01 EUR od 7.11.2011.

– 223,51 EUR od 7.12.2011.

– 235,61 EUR od 9.1.2012.

– 246,00 EUR od 6.2.2012.

– 244,14 EUR od 7.3.2012.

– 239,42 EUR od 6.4.2012.

– 241,31 EUR od 7.5.2012.

– 245,94 EUR od 6.6.2012.

– 243,10 EUR od 30.6.2012.

– 243,03 EUR od 7.8.2012.

– 235,88 EUR od 7.9.2012.

– 231,80 EUR od 5.10.2012.

– 239,82 EUR od 8.11.2012.

– 236,86 EUR od 7.12.2012.

– 243,37 EUR od 8.1.2013.

– 233,45 EUR od 18.2.2013.

– 231,79 EUR od 8.3.2013.

– 241,12 EUR od 10.4.2013.

– 232,72 EUR od 10.5.2013.

– 225,73 EUR od 7.6.2013.

– 221,69 EUR od 5.7.2013.

– 226,70 EUR od 9.8.2013.

– 230,70 EUR od 2.9.2013.

– 238,94 EUR od 30.9.2013.

– 234,69 EUR od 31.10.2013.

– 240,66 EUR od 9.12.2013.

– 233,57 EUR od 10.1.2014.

– 117,74 EUR od 10.2.2014.

– 119,92 EUR od 10.3.2014.

– 117,71 EUR od 8.4.2014.

– 115,73 EUR od 8.5.2014.

– 113,60 EUR od 6.6.2014.

– 116,14 EUR od 7.7.2014.

– 120,07 EUR od 8.8.2014.

– 122,17 EUR od 5.9.2014.

– 121,57 EUR od 7.10.2014.

– 125,82 EUR od 7.11.2014.

– 128,40 EUR od 8.12.2014.

– 128,64 EUR od 9.1.2015.

– 128,41 EUR od 6.2.2015.

– 128,41 EUR od 6.3.2015.

– 128,41 EUR od 8.4.2015.

– 128,41 EUR od 8.5.2015.

– 128,41 EUR od 8.6.2015.

– 128,41 EUR od 7.7.2015.

– 128,41 EUR od 10.8.2015.

– 128,41 EUR od 7.9.2015.

pa do isplate svih navedenih iznosa i to od dospijeća do 31.srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena,a od 1.kolovoza 2015.pa do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 7.574,22 EUR (sedamtisućapetstosedamdesetiičetiri eura i dvadesetidva centa ), prema troškovniku, sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od dana presuđenja pa do isplate, prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve to u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e :

Utvrđuje se da tužiteljica u podnesku zaprimljenom 03. siječnja 2025.god. mogla postaviti tužbeni zahtjev kada je isti postavila nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja u ovom postupku na način da od tuženika potražuje isplatu ukupnog iznosa, kao i pojedinačnih mjesečnih iznosa, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća pojedinog iznosa do isplate.

Obrazloženje:

1. Tužiteljica GO (u daljnjem tekstu tužiteljica ) je podnijela tužbu protiv tuženika dana 12. lipnja 2019.god., koja tužba je zaprimljena kod ovoga suda pod brojem P-674/2019, u kojoj navodi da su tužiteljica i pravni prednik tuženika Hypo- Alpe-Adria Bank d.d. kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj 146-118/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine dana 18. travnja 2007.god. koji je solemniziran kod javnog bilježnika. Temeljem tog ugovora se banka obvezala tužiteljici staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti 136.000,00 CHF (švicarskih franaka), uz kamatu od 4,20 % godišnje, a koja kamata je promjenjiva sukladno odluci banke o kamatnim stopama. Stranke su sklopile Aneks Ugovora o kreditu broj 146-118/2007 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15.), a kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u eur. Provedena konverzija kredita da sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju iz 2015.g., nije od utjecaja na ništetne odredbe Ugovora o kreditu i to ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno Odluci tuženika, te ništetnoj ugovornoj odredbi po kojoj su glavnica i kamata vezani uz valutu CHF. Odredbom čl. 236. Zakona o obveznim odnosima da je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Konverzijom se, kao niti Zakonom o potrošačkom kreditiranju ne propisuje uklanjanje ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora, što je potvrđeno rješenjm Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/18, na koju se poziva, te smatra da tužiteljica kao korisnik kredita sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu nije izgubio pravo na utvrđenje pojedinih odredaba ugovora o kreditu ništetnima. Postupanje tuženika je bilo nepošteno i u trenutku sklapanja Dodatka (aneksa ) ugovora o kreditu. Tužiteljica se poziva na ništetnost pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, kao i ništetnost odredbe čl. 12. Dodatka (aneksa ), te na odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Nadalje tužiteljica navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik kao banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a u kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektvinih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, izmjene ugovora i sl., a sukladno čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku. Tužiteljica smatra da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi od tužiteljice naplatio i primio određene iznose, koje je tuženik stekao bez osnove i treba ih vratiti tužiteljici. Tužiteljica se poziva i na odluku Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.god. kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa je ovdje tuženik stekao bez osnove od tužitelja određeni novčani iznos. Tužiteljica smatra da u trenutku konverzije nije priznata pretplata na koju je imao pravo, pa stoga podnosi ovu tužbu. Tužiteljica smatra da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi od tužiteljica naplatio i primio određene iznose, koje je tuženik stekao bez osnove i treba ih vratiti tužiteljici. Navodi da je dopisom od tuženika prije pokretanja ovog postupka na sudu zatražila dostavu dokumnetacije, ali joj sud istu još nije dostavio. Stoga predlaže da sud temeljem čl. 186.b. st. 3. Zakona o parničnom postupku prvo obveže tuženika da u spis dostavi svu dokumentaciju u svezi tog ugovora o kreditu, a nakon toga će sita postaviti svoj tužbeni zahtjev na isplatu uz zahtjev da sud obveže tuženika na isplatu iznosa koji iznos je banci previše uplatila, s osnova preplaćenog zbog promjene kamatne stope i s osnova preplaćenog zbog promjene tečaja CHF, sve u pojedinačnim u mjesečnim iznosima, sve uz zakonsku zateznu kamatu i troškove postupka.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu navodi da ne osporava činjenicu sklapanja ugovora o kreditu, niti njegovog sadržaja, no osporava da bi valutna klauzula bila ništetna kao i odredba o primjenjivosti kamatne stope iz ugovora o kreditu. Smatra da sud nije vezan za utvrđenja iz spomenutih presuda Visokog trgovačkog suda RH. Smatra da su odredbe ugovora u kojima je sadržana valutna klauzula jasne, lako razumljive i lako uočljive. Osporava i to da tužiteljici ne bi bile pružene informacije o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u. Naime, tuženik da je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače o rizicima sklapanja ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak, te je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u CHF valuti, te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Također da je i zaposlenik tuženika koji je sudjelovao na obradi kredita, tužiteljici priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa CHF valutnom klauzulom, a sve u smislu da postoji mogućnost da tečaj CHF-a u budućnosti raste. Tuženik je klijente redovno obavješćivao i odgovarao na njihova pitanja. Ne osporava da je došlo do drastičnog rasta tečaja CHF-a, te ni tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja, tim više što je švicarski franak dugo godina bio stabilna valuta s malim oscilacijama u kretanju. Ističe i to da je nakon sklapanja ugovora o kreditu, a zbog neočekivanog rasta tečaja CHF-a, poduzeo niz mjera kako bi pomogao potrošačima da što lakše otplate kredit, a što potvrđuje činjenicu da tuženik u svom poslovanju djeluje savjesno. U odnosu na odredbu o promjenjivosti kamatne stope, smatra da, potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti radi utvrđenja ništetnosti članka ugovora, a to su da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba nejasna ili teško razumljiva, te da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Po mišljenju tuženika odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Skreće pozornost da je tužiteljica imala mogućnost izbora, te je mogao izabrati prihvatiti ili ne prihvatiti izračun konverzije kredita, odnosno sklopiti ili ne sklopiti s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15. Navodi da je konverzija bila na dispoziciju tužiteljice te svih ostalih potrošača na koje se spomenuti zakon primjenjivao, te da tužiteljica, ako nije htjela konvertirati, bi zadržao prava iz originalnog ugovora, ako pak jest, originalni ugovor je zamijenjen drugim. Naveo je da prema izričitoj odredbi članka 19.e st. 6. ZID ZPK/15 ako potrošač nije prihvatio izračun konverzije kredita ili nije sklopio s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c st. 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavila bi se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Ukazao je i da je način izračuna konverzije kredita, detaljno uređen odredbama čl. 19.c ZID ZPK/15, te nije rezultat proizvoljnih, jednostranih odluka i postupanja tuženika. Kamate nakon konverzije jesu promjenjive, jer je zakon tako naložio - to je ujedno razlog što se o njima nije pregovaralo, niti, barem na strani kreditora, nije smjelo pregovarati te da se Zakon se morao primijeniti kako glasi u odnosu na sve jednako. Naveo je da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/2015). Tvrdi da bi eventualno usvajanje tužbenog zahtjeva vodilo neosnovanom dvostrukom namirenju tužiteljice, te da je tužiteljica pravilnost izračuna konverzije potvrdio potpisom samog Sporazuma o pretplati. Istaknuo je da je banka sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Naveo je i da ako bi bilo tko trebao dokazivati da svi plaćeni iznosi nisu u konverziji, onda to jedino može biti tužiteljica, dok na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izvršen u skladu sa zakonom, obzirom da je to upravo potvrdio sudski vještak, odnosno u konkretnom slučaju neovisni revizor, a ako je navedeno sporno predložio je odrediti vještačenje sa zadatkom vještaku da utvrdi da li su svi koje tužiteljica potražuje u ovom postupku uvršteni u izračun konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15. Stavlja prigovor zastare utuženih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara potraživanja, a ne mogu se primijeniti odredbe o prekidu zastare. Stoga tuženik predlaže da su u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i obveže tužiteljicu na naknadu troškova tuženiku.

3. Na ročištu održanom dana 21. studenog 2019.god. sud je tuženiku naložio da temeljem čl. 233. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe u ovom postupku) u spis dostavi svu dokumentaciju u svezi tog Ugovora o kreditu.

4. Tuženik je svu dokumentaciju dostavio uz podnesak od dana 11. prosinca 2019.god..

5. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

6. Sud je Rješenjem broj P-674/19-41 od dana 14. lipnja 2021.god. odredio prekid postupka temeljem čl. 213. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku, do okončanja postupaka koji se pred Sudom Europske unije pod brojem C-474/20 i C-567/20. Isto rješenje je postalo pravomoćno.

7. Zatim je sud Rješenjem broj P-674/2019-45 od dana 24. veljače 2023.god. donio Rješenje o nastavku postupka jer su postupci, zbog dovršetka kojeg je ovaj postupak prekinut, dovršeni. Rješenje je postalo pravomoćno.

8. Sud je stranke pozvao dopisom da se izričito očituju koje još dokaze predlažu da se provedu, te su se iste očitovale što još predlažu.

9. Tuženik je tijekom postupka odustao od saslušanja svjedoka ĆO i GOZ, za koju je predložio da se koristi njezina pisana izjava. Zatim je tuženik naknadno odustao i od saslušanja svjedokinje PO.

10. Sud rješenjem od dana 01. kolovoza 2024.god. odnio dokazni prijedlog tuženika da se kao svjedok sasluša javna bilježnica Jasenka Crnčec iz Čakovca iz razloga jer sukladno recentnoj sudskoj praksi, posebice odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske saslušanje javnih bilježnika u ovakvim postupcima nije potrebno. Odlučeno je da protiv toga rješenja nije dopuštena posebna žalba.

11. Zatim je sud Rješenjem protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba odbio dokazni prijedlog tuženika da se u ovom postupku provede dopunsko financijsko- knjigovodstveno vještačenje, a razlozi za isto su navedeni u tom rješenju.

12. Spis je sukladno Sudskom poslovniku dobio novi broj i to P-15/2025 i dalje se postupak provodi pod tim brojem.

13. Po pozivu suda stranke nisu predložile usmeno saslušanje vještaka.

14. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, te nakon očitova- nja vještaka u svezi izračuna, tužiteljica je postavila svoj tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu novčanog iznosa u podnesku zaprimljenom dana 03. siječnja 2025.god. i sada traži isplatu ukupnog iznosa s osnova preplaćenog zbog promjene kamata i s osnova preplaćenog zbog promjene tečaja CHF, a sve prema nalazu vještaka, dakle sada traži isplatu u iznosu od ukupno 16.080,39 EUR/121.157,75 HRK, u pojedinačnim mjesečnim iznosima, u razdoblju od 05. veljače 2008.god. do 07. rujna 2015.god., zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

15. Tuženik je i nadalje ostao kod svojih navoda, te se usprotivio i ovako postavljenom tužbenom zahtjevu, te je naveo da je tužiteljica tužbeni zahtjev postavila tek u fazi glavne rasprave. Stoga predlaže da se isti odbaci.

16. Sud smatra da je tužiteljica mogla postaviti svoj tužbeni zahtjev u fazi glavne rasprave sukladno odredbi čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku je određeno da iznimno od odredbe stavka 1., tužiteljica može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Stoga je po ocjeni ovog suda tužiteljica o egzaktnoj visini svoje tražbine mogla saznati tek nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem i zbog čega je unatoč protivljenju tuženika preinaci tužbe, suglasno ovlaštenju iz čl.190. st.3. ZPP-a u ovom postupku dopustio preinaku tužbe. Osim toga sukladno čl. 186.b. Zakona o parničnom postupku, tužiteljica je svoj tužbeni zahtjev mogla postaviti nakon što joj je tuženik u ovom spisu dostavio svu dokumentaciju i nakon što se provelo financijsko-knjigovodstveno vještačenje, budući da je tuženik tek tijekom postupka u spis dostavio dokumentaciju koja se odnosi na sporni ugovor o kreditu, da se nakon toga trebalo u ovom postupku provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje, budući da bez istog tužiteljica svoj tužbeni zahtjev nije mogla niti postaviti jer nema dovoljna stručna financijska znanja, kao i činjenici da se vještak i u pogledu samih izračuna iz nalaza morao dodatno očitovati i to kako na primjedbe tuženika, tako i na primjedbe tužiteljice. Stoga sud smatra da nema osnova da se tužba odbaci kako to predlaže tuženik, već o istoj sukladno postavljenom tužbenom zahtjevu treba odlučiti.

17. Stoga je doneseno rješenje kao u izreci.

18. Sud je na ročištu održanom dana 16. siječnja 2025.god., nakon saslušanja tužiteljice, s obzirom da daljnjih dokaznih prijedloga stranaka nije bilo, proveo još dokaze uvidom u dokumentaciju, te je zaključio glavnu raspravu, a odluka se donosi na temelju postavljenog specificiranog tužbenog zahtjeva tužiteljice, kako je gore obrazloženo.

19. Tijekom postupka dokazivanja sud je izvršio uvid u zahtjev za izdavanje dokumentacije (list 5 i 6 spisa), dopis – odgovor na zahtjev (list 7 spisa), ugovor o kreditu (list 13-16 spisa), aneks uz ugovor o kreditu (list 17 i 18 spisa), izračun konverzije (list 19 i 20 spisa), obavijest o provedenoj konverziji (list 25 i 26, te list 32 spisa), pregled prometa za klijenta (list 37-45 spisa), obavijesti o promjenama kamatnih stopa (list 46 i 47 spisa), otplatni plan (list 48 i 49 spisa), obavijesti o promjeni kamatne stope (list 50 i 51 spisa), otplatni plan (list 52-54 spisa), obavijesti i otplatni plan (list 55-75 spisa), metodologiju promjene kamatnih stopa (list 102 i 103 spisa), mišljenja (list 104-113 spisa), sudsku praksu (list 114-171 spisa), ponude za kredit (list 172-188 spisa), dopis HNB (list 189 i 190 spisa), sudsku praksu (list 191- 203 spisa), mišljenja (list 204-216 spisa), odluku VSRH (list 217 spisa), kamatne stope banaka (list 218-221 spisa), specifikaciju uplata (list 222-228 spisa), sudsku praksu (list 229-245 spisa), suglasnost broj 1 za promjenu dospijeća (list 251 i 252 spisa), ugovor o kreditu (list 253-259 spisa), dopis – izračun konverzije (list 263-265 spisa), obavijest o provedenoj konverziji (list 266 i 267 spisa), otplatni plan (list 268- 272 spisa), sudsku praksu (list 273-312 spisa), izjavu o načinu isplate (list 313 spisa), zahtjev za kredit (list 314 spisa), izračun prijevremene otplate (list 315 spisa), potvrdu (list 316 spisa), izjave (list 317-321 spisa), izračun konverzije i otplatni plan te izjave, potvrde i zahtjeve (list 332-350 spisa), sudsku praksu (list 358-378 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Mikac Matije zaprimljeno 15. studenog 2020. (list 384-394 spisa), sudsku praksu (list 409-424 spisa), izjavu (list 426-430 spisa), očitovanje vještaka Mikaca od 03. ožujka 2021. (list 439 spisa), očitovanje vještaka Mikaca od 26. siječnja 2024. (list 481-485 spisa), očitovanje vještaka Mikaca od 12. ožujka 2024. (list 495-498 spisa), očitovanje vještaka Mikaca od 23. travnja 2024. (list 503 i 504 spisa), očitovanje vještaka Mikaca od 21. kolovoza 2024. (list 522 spisa), očitovanje vještaka Mikaca od 09. rujna 2024. (list 534 i 535 spisa), očitovanje vještaka Mikaca od 02. listopada 2024. (list 540 spisa), sudsku praksu (list 555-564 spisa), te je saslušao tužiteljicu GO kao stranku u svrhu dokazivanja.

20. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužiteljice od dana 03. siječnja 2025.god. u cijelosti osnovan, kako će dalje biti obrazloženo.

21. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

22. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

23. Nije sporno da je tuženik ADDIKO BANK d.d. Zagreb pravni slijednik Hypo-Alpe- Adria-bank d.d., što je vidljivo iz Sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu.

24. Nije sporno da su tužiteljica GO kao korisnik kredita i pravni prednik tuženik Hypo Alpe Adria Bank, kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj 146-118/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine dana 18. travnja 2007.god., po kojemu je banka odobrila korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 136.000,00 CHF (švicarskih franaka ) i to stambeni kredit na rok od 30 godina (360 mjesečnih rata ), uz kamatnu stopu od 4,20 %, promjenjivom u skladu s Odlukom banke, s time da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u iznosu od 665,07 CHF u kunskoj protuvrijednosti kako je navedeno u čl. 4. Ugovora. Uz Ugovor o kreditu tuženik je tužiteljici dao i Otplatni plan. Ugovor o kreditu je solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec iz Čakovca, ugovor je potpisao i sudužnik i založni dužnik EO, a iznos kredita je uplaćen tužiteljici, što nije sporno. Banka je temeljem tog ugovora upisala založno pravo na nekretnini. Kredit je uzela tužiteljica kao fizička osoba.

25. Nije sporno da je u čl. 3. Ugovora određeno da kamatna stopa iznosi 4,20 % godišnje i da je promjenjiva, sukladno Odlukama banke.

26. Nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika ( banka) dana 06. veljače 2016.god. sklopili Aneks (dodatak) ugovora o kreditu broj 146- 118/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji Aneks su sklopili temeljem odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i kojim Aneksom tuženik tužiteljici izračunao da ima preplatu uplata na dan 30.09.2015.god. sukladno navedenom Zakonu u iznosu od 26.440,14 HRK. Kredit je denominiran iz valute CHF u valutu EUR..

27. Stranke su zatim sklopile i Suglasnost broj 1 za promjenu dospijeća mjesečne obveze uz Ugovor o kreditu broj 146-118/2007 i to dana 21. siječnja 2017.god. 28. Nije sporno da se kredit još uvijek otplaćuje.

29. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužiteljice. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi.

30. Sporno je da li je tužiteljica izvršenom konverzijom u potpunosti namiren sa pretplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu koja je ugovorena osnovnim ugovorom o kreditu.

31. Tužiteljica u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužiteljici postupanjem tuženika (banke ) oštećen, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku (odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).

32. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

33. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

34. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta ) i sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist ), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha ( neimovinska šteta ).

35. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovornost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).

36. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

37. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

38. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).

39. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe, pa će ovaj sud dalje obrazložiti s kojeg osnova eventualno tužiteljica ima pravo na isplatu i kojeg iznosa.

40. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

41. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužiteljica poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

42. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

43. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

44. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

45. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03.09.2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

46. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

47. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare valja razlučiti iznos dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu anuiteta s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te visinu preplate anuiteta s osnove otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF (švicarski franak ).

48. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

49. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014.god., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, to se ima smatrati da tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012.god., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014.god., a u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 04. travnja 2012.god., tužiteljica je još uvijek otplaćivala sporni kredit, te je za njega zastara prekinuta, podnošenjem ove kolektivne tužbe, te je ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012.

50. Naime, tužba je i za potraživanje isplate s osnova razlike preplate po osnovi jednostrano promjenjive kamate podnesena prije nego je nastupila zastara prava na utuženje koje bi nastupilo sa danom 13. lipnja 2019.god., a tužba je podnesena prije nastupa zastare za to potraživanje dana 12. lipnja 2019.god. (putem pošte preporučeno ).

51. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020.god. a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-76/19 do C-782/19.

52. Građanski odjel Vrhovnog suda Republika Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

53. Osim toga, što se tiče pravnih stajališta Suda EU u spojenim predmetima broj C- 698/18 i C-699/18 u istima je određeno da se nacionalnim propisom može predvidjeti rok zastare za tužbu radi povrata na temelju nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između trgovca i potrošača, a taj rok ne smije biti nepovoljniji od roka koji je nacionalnim pravom predviđen za slična pravna sredstva i u praksi ne smije onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava koja priznaje pravo Unije.

54. U odnosu na potraživanje tužiteljice s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF) pa stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, jer je tužba tužiteljice podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 12. lipnja 2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu.

55. Naime, odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.) zastara počela teći iznova.

56. Dakle, tužba tužiteljice je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 12. lipnja 2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

57. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju, saslušao je tužiteljicu kao stranku u svrhu dokazivanja, te je proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenjem. Tuženik je odustao od saslušanja svjedoka prije zaključenja glavne rasprave, kako je naprijed navedeno.

58. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

59. U svezi saslušanja svjedoka sada je Ustavni sud RH donio i odluke U-III- 1730/2022, U-III-1593/2021 i U-III-786/2022 gdje je također jasno navedeno da nije potrebno saslušavati svjedoke, djelatnike banke, u ovakvim postupcima.

60. Naime, sukladno sudskoj praksi nije niti potrebno saslušanje svjedoka koji niti nisu sudjelovali izravno u pregovaranju tužiteljice i banke o dobivanju spornog kredita, niti pak je naveden kao potpisnik u ugovoru o kreditu ili aneksu ugovora o kreditu. Takva je recentna sudska praksa i Ustavnog suda Republike Hrvatske npr. U-III-1593/2021 i dr. od 29. studenog 2023.god.

61. Tužiteljica GO je u svom iskazu izjavila da je njezina ranija adresa bila Kotoriba, Nikole Tesla 14b, a sada joj je [adresa]. godine je trebala kredit za gradnju kuće u [adresa], gdje i danas živi, a koja nekretnina je tada bila u fazi da je bila započeta gradnja kuće, ali je ista bila bez krova. Za kredit je išla pitat u PBZ, tj. tadašnju Međimursku banku gdje je primala plaću, međutim kako je bila na porodiljinom dopustu, nije zadovoljavala uvjete da dobije kredit, išla je pitati u Erste banku, tamo isto nije zadovoljavala uvjete, a onda je išla pitat u tadašnju Hypo Alpe Adria bank gdje su joj rekli da može dobiti kredit uz uvjet da svoja redovna primanja prebaci u tu banku, a što je tada i napravila. Kredit joj je ponuđen u valuti EUR i u valuti CHF, razlika je bila u kamatnoj stopi, a osim toga je bilo rečeno da tko uzme kredit u valuti CHF da će dobiti bonus od jedne godine gdje će biti manja kamatna stopa, misli da bilo prvo 3,88%, a onda dalje nakon godine dana porasla na 4,20%, pa je zbog toga taj kredit bio povoljniji. Znala je da je kamata promjenjiva i shvatila je da se ista može mijenjati, ali ne toliko koliko se je promijenila. Isto tako je znala da je rata vezana uz tečaj isto kao i kod kredita u eurima, međutim švicarski franak je bio stabilna valuta, mislila je da može malo rasti ili padati tečaj, međutim nije mislila da će doći do tako velikih promjena. U banci ih nisu upozorili da postoji kakva opasnost, niti pak su im što dodatno objašnjavali. Ugovor je pročitala, isti je shvatila koliko je mogla, s obzirom da je laik za financijsko tržište. Kod uzimanja kredita joj je bila bitna visina mjesečne rate u odnosu na njezinu mjesečnu plaću i da te rate bude mogla plaćati. Založni dužnik po tom kreditu je bio njezin suprug EO. Prije dobivanja kredita su došli procijeniti gradilište i tu neizgrađenu kuću u [adresa] i onda su dobili kredit. Bili su na potpisu kod javnog bilježnika, međutim tamo im nije ništa posebno objašnjavano, tamo je bila samo ovjera potpisa. Kredit je uzet u iznosu od 136.000,00 CHF na 30 godina, stambeni, a rate je plaćala da su joj iste skidali s plaće. Prve rate su bile u protuvrijednosti 660,00 CHF, što je bilo 2.998,00 kuna, prema tečaju 4,090, tijekom 2008. i 2009. su se mjesečne rate povećale, a najviše je plaćala u lipnju 2013. kada je rata bila 4.800,00 kuna. Njoj je plaća tada bila 4.100,00 – 4.200,00 kuna i da bi platila ratu morala je još uzeti novce od supruga, pa su tako u tom razdoblju rate plaćali na način da je cijela njezina plaća otišla za ratu, a onda je još za ostatak nosila novce na šalter banke. Prvo su rate plaćali do 30. u mjesecu, a onda je to prebačeno do 15. u mjesecu. Kredit još uvijek otplaćuje. Kada su se rate povisile mislili su da će se to stabilizirati, probali su izdržati plaćanje tih visokih rata, pratili promjene tečaja i sve što se događa oko švicarskog franka, a nije išla ništa posebno pitati u banku jer po ugovoru nije ništa posebno mogla mijenjati, nije bilo mogućnosti prebijanja, niti je mogla prebaciti se u drugu banku. Zatim je banka javila da je moguće provesti konverziju tog kredita, da je određen rok do kojeg to mogu napraviti, opcije su im bile da to prihvate ili ne, s time da u slučaju da ne bi prihvatili konverziju i ako bi prepustili taj rok, onda bi od 2016. nakon što je protekao rok kada je Vlada RH zamrznula tečaj CHF opet morali plaćati visoke rate jer je tečaj bio iznad 7,5, pa su onda bili praktički prisiljeni prihvatiti konverziju kako bi si smanjili daljnje rate. Prilikom konverzije je banka izračunala neku preplatu, ne zna na koji način, te novce nisu dobili isplaćene, nego su sljedećih 13 mjeseci plaćali niže rate. Nakon konverzije je rata pala na 4.200,00 kuna, a trenutno mjesečnu ratu plaća 450,00 eura. Tu kuću u [adresa] su završili i u nju su se uselili u listopadu 2008. i od tada u toj kući živi s obitelji. Nikada tu kuću nisu iznajmljivali, nikada nisu imali niti obrt, niti trgovačko društvo, i suprug i ona su zaposleni u drugim firmama. Kada su taj kredit dobili za 30% iznosa su im sredstva bila blokirana i to su morali pravdati za izgradnju kuće, a 70% su odmah mogli koristiti. Sve rate se plaćaju na način da se ustežu s njezine plaće, osim u razdoblju kada su bile više od njezine plaće, pa je nosila novce i na šalter banke. Od banke je svakih 6 mjeseci dobivala obavijesti o promjenama kamatne stope, ali veći problem od povišenja rata je bila promjena tečaja CHF. U banci prije potpisivanja ugovora su im samo rekli da se kamatna stopa može mijenjati, da nije fiksna, a na koji način i na temelju čega se ista mijenja, nisu objasnili. Taj ugovor o kreditu je pripremila banka, oni su to pripremili i napisali, onda su ih zvali da je gotov, dali su im taj ugovor i išli su na ovjeru potpisa i onda ga ovjerenog donijeli u banku.

62. Tužiteljica je u svom iskazu ostala kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužiteljice sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv. 63. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika i kojima je ugovorena valuta CHF (švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula).

64. Analizirajući iskaz tužiteljice valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužiteljica nije bio u dovoljnoj mjeri informirana o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužiteljicu prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

65. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužiteljicu moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

66. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

67. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

68. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

69. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

70. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

71. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. 72. Predmetni ugovor ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika.

73. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.

74. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužiteljice, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužiteljicu, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužiteljici, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužiteljice.

75. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužiteljicu u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužiteljice tako što proizlazi.

76. Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

77. Tužiteljici je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužiteljici kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe ( koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.

78. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužiteljice, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).

79. Isto tako tuženik je bio dužan tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužiteljica ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

80. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužiteljica bila upoznata i svjesna činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

81. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužiteljica ima obvezu vratiti banci i cijena.

82. Bitno je istači da je sud utvrdio da tužiteljica kao korisnik kredita ( potrošač ) nije mogla pregovarati niti o kamatnoj stopi, niti o valutnoj klauzuli, a kasnije prilikom otplate kredita je tužiteljica snosila sve rizike i promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF, upravo tužiteljica je morala sama plaćati te povišene mjesečne rate kredita, a koje su se u konačnici povisile i u značajnom postotku, čak preko 50 % više ( u jednom razdoblju ) nego su to bile prvotne rate, dok tuženik kao banka iste rizike nije snosio, cjelokupni rizik povećanja je dakle prebačen na korisnika kredita (potrošača, tužiteljicu).

83. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljicom.

84. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P-1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

85. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.

86. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužiteljice u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužiteljice kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

87. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

88. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

89. Posebno se ističe odluka Vrhovnog suda RH broj Rev 174/20 gdje isti potvrđuje pravo potrošača na obeštećenje zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U III-1995/23 od 28.06.2023.god.

90. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

91. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U III-5853/20 od 05.04.2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije.

92. Ovo iz razloga što sklapanjem Aneksa ( Dodatka ) od 06. veljače 2016.god. nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

93. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

94. Kamatna stopa određena Aneksom od 06. veljače 2016.god. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

95. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača, jer Aneksom od 06. veljače 2016.god. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

96. Sklapanjem Dodatka ( Aneksa ) ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužiteljica i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećena, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

97. Ovo stoga jer konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod ( kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

98. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 (Narodne novine RH broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba.

99. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

100. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

101. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.

102. U međuvremenu je donesena odluka od 09. srpnja 2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

103. Ovaj sud smatra da se tužiteljica sklapanjem aneksa nije odrekla tih prava, niti je dala, niti je mogla dati slobodan i informirani pristanak na to, te se aneksom o konverziji nije odrekla svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristala na isto, a čak da je i dala takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužiteljica nije bio informirana niti je mogla znati čime bi se takvim odricanjem odrekla.

104. Nadalje, tim aneksom nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužiteljici tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužiteljica sklapanjem aneksa odrekla, niti je ona to mogla znati.

105. Dakle, tužiteljica ima prema stajalištu suda pravni interes za vođenje ovog postupka.

106. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak ) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR ( euro ) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZIDZOPK) , valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon. 107. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK- a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

108. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

109. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

110. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužiteljica ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužiteljici ponudio sklapanje Dodatka (Aneksa) i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK-a, istoj je priznao svojstvo potrošača.

111. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke, te da je na taj način tuženik utvrdio da je do 30.09.2015. tužiteljica više uplatila određeni iznos ( u Aneksu nazvan pretplatom ). 112. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.

113. Iz iskaza tužiteljice ( potrošača ) sud je utvrdio da je ista pristala na tu konverziju tog kredita upravo iz razloga jer joj se samim pretvaranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR u tom trenutku, sukladno Zakonu, njezina mjesečna rata kredita bitno snizila (smanjila ), dakle lakše joj je istu ratu bilo mjesečno podmirivati, pa je životno i logično da je zbog toga na isto pristala jer joj se time bitno olakšala daljnja financijska situacija prilikom otplate spornog kredita ubuduće. Međutim to ne znači da se odrekla daljnjih eventualnih utvrđivanja da li je tim provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika spornog kredita.

114. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužiteljica kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope.

115. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužiteljica i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

116. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv, to tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

117. Sud je Rješenjem od dana 29. rujna 2020. odredio provođenje dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem na okolnost kredita koji je tužitelj kao korisnik kredita uzeo od pravnog prednika tuženika, tadašnje Hypo Alpe Adria bank d.d. temeljem Ugovora o kreditu broj 146-118/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini dana 18. travnja 2007.god. i to da vještak izračuna visine pretplate za svaki pojedini mjesečni anuitet koji se odnosi i na kamatnu stopu i na valutnu klauzulu u CHF (švicarski franak ) s obzirom na početni otplatni plan, te da vještak uzme u obzir dodatak (aneks ) ugovora o kreditu od dana 06. veljače 2016.god. kojim je tužitelju priznat određeni iznos pretplate. Također je potrebno da se vještak očituje koje parametre je tuženik primjenjivao prilikom obračuna kamata, te da li je konverzijom uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana. Vještačenje je povjereno stalnom sudskom vještaku Mikac Matiji iz Čakovca.

118. Vještak Mikac Matija je u izradi svog nalaza koristio dokumentaciju o predmetnom ugovoru u kreditu koja je dostavljena u spis tijekom prethodnog postupka.

119. Stalni sudski vještak Matija Mikac je dana 15. studenog 2020.god. dostavio svoj nalaz i mišljenje u kojem navodi da Tužiteljica je u periodu od stavljanja kredita u korištenje do datuma 30.9.2015 ukupno na ime promijenjenih kamatnih stopa i promjena po tečaju CHFHRK platila 119.756,66 HRK više u odnosu na iznos koji bi platila da nije bilo promjena kamatnih stopa i tečaja. Kada se u obzir uzme preplata iz konverzije koju je Banka na datum 30.9.2015 priznala korisnici i njome se zatvore utvrđene preplate uključujući zakonske zatezne kamate iz početnih mjeseci otplate, tada ostatak nepodmirenih preplata do 30.9.2015 iznosi 105.858,95 HRK. Temeljem navedenog a vezano uz pitanje da se očitujem da li je konverzijom uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana, ako se ravnotežom smatra situacija gdje su tužiteljici konverzijom podmirene sve pretplate koje su proizašle temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tada je činjenica da ta ravnoteža nije uspostavljena. Od mene se traži i da se očitujem o tome koje parametre je tuženik primjenjivao prilikom obračuna kamata. Parametri za mjesečni obračun kamata su visina određene kamatne stope od strane tuženika, vrsta kamatnog računa što je u ovom slučaju proporcionalna jednostavna metoda i visina ostatka glavnice na datum obračuna.

120. Na isti nalaz i mišljenje je tuženik stavio primjedbe, te ističe da je vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja postupio protivno danog zadatka po rješenju suda. Imao je primjedbe na matematički izračun vještaka, ali i nadalje osporava osnovu potraživanja.

121. Na primjedbe tuženika vještak se očitovao dana 03. ožujka 2021.god. gdje navodi da u svome podnesku tuženik nema prigovor na sam matematički izračun preplate koji je izračunat u skladu s gore postavljenim zadatkom već problematizira sam zadatak, odnosno pravnu osnovu za isti. Traži se dopuna vještačenja gdje bi se ponovo računala konverzija kredita odnosno utvrđivala eventualna preplata u slučaju da se uplatama po kreditu zatvaraju simulirane obveze iz kredita u Eurima. Kako mi takav zadatak nije sudski postavljen nemam dodatnih očitovanja na podnesak tuženika.

122. Zatim se vještak Mikac očitovao i dana 26. siječnja 2024.god. gdje navodi da vezano uz podnesak tuženika, svi zahtjevi za dodatnim vještačenjima odnosno dopunama nalaza izlaze iz okvira zadatka te će iste izvršiti temeljem sudskog naloga o proširenju zadatka vještačenja. U skladu s traženjem tužitelja u nastavku se daju tablice iz nalaza s dvojno iskazanim iznosima u HRK, odnosno EUR preračunato prema fiksnom tečaju od 7,5345 HRK za EUR. 123. Zatim je primjedbe imala tužiteljica, te se vještak očitovao dana 12. ožujka 2024.god. gdje navodi da su oba iznosa dvojno prikazani u HRK i EUR u podnesku od 26.siječnja 2024. i na zastupnici tužitelja je da temeljem istih formira svoj tužbeni zahtjev. Vještak je napomenuo da nikako nije izašao iz okvira zadatka kao što se ističe s obzirom da mu je eksplicitno naloženo da: „da vještak uzme u obzir dodatak ugovora o kreditu od dana 6.veljače 2016.god kojim je tužitelju priznat određeni iznos pretplate.“ Također, bitno je napomenuti da ukupni iznos od 119.756,66 HRK sadrži i negativne pojedinačne iznose iz početnih mjeseci otplate, kao i iz za zadnji anuitet koji je dospio 30.9.2015. Kada se zanemare svi negativni iznosi i prikažu samo pozitivni iznosi preplate prije bilo kakvog prijeboja s priznatim iznosom preplate u konverziji tada je ukupni iznos 121.157,75 HRK, odnosno 16.080,39 EUR prema fiksnom tečaju, sve prema specifikaciji koju je vještak prikazao u svojoj posebnoj tablici.

124. Zatim se vještak Mikac očitovao na primjedbe tuženika i u očitovanju od dana 23. travnja 2024.god. je naveo da je konverzija kredita provedena po zakonu odnosno prema metodologiji određenoj Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). Prilikom obračuna konverzije u obzir su uzete sve uplate na ime otplate glavnice i kamate po kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Visina tih uplata je bila uvjetovana promjenama kamatnih stopa i tečaja. Svim uplatama su se zatvarale obveze prema konvertiranom EUR kreditu. Dana 21. kolovoza 2024.god. se vještak očitovao da je nalaz sačinio u okviru zadatka koji mu je postavio sud.

125. U podnesku od 09. rujna 2024.god. vještak je naveo da je ispravna tvrdnja tužiteljice da iznosi preplaćene kamate i tečaja nisu bili predmetom izračuna konverzije, odnosno da se postupkom konverzije nisu namirivali preplaćeni iznosi anuiteta koji proizlaze temeljem promjenjive kamatne stope i povećanja tečaja CHF. Konverzijom je promijenjena valutna klauzula kredita na način da su se uzimale realne uplate po CHF kreditu i njima se zatvaralo obveze prema simuliranom EUR kreditu (koji je bio simuliran temeljem istovjetnih uvjeta koje je banka imala za kredite u valuti EUR). Međutim, bitno je napomenuti da su u realno izvršenim uplatama kojima su se zatvarale simulirane obveze prema EUR kreditu također sadržane i navedene preplate koje su predmet ovog vještačenja.

126. U podnesku od dana 02. listopada 2024.god. pak je vještak naveo da ne smatra da se radi o kontradiktornim tvrdnjama. U tvrdnji s kojom se tuženik ne slaže je samo izrečeno da cilj konverzije nije bio namirenje bilo kakvih preplata proizašlih temeljem ništetnosti valutne klauzule i/ili promjenjive kamatne stope, odnosno da Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), na temelju kojeg je konverzija provedena, ni na koji način nije bilo utvrđeno izračunavanje i namirenje preplata temeljem promjena tečaja i kamatnih stopa. 127. Nakon toga je tužiteljica sukladno tome specificirala svoj tužbeni zahtjev u podnesku od dana 03. siječnja 2025.god. i isti glasi kao u izreci ove presude. 128. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje, te očitovanje stalnog sudskog vještaka Mikac Matije jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještak dao sve odgovore na postavljena pitanja. Bitno je istači da se uzima u obzir prilikom odlučivanja ono što je sud vještaku u rješenju o vještačenju postavio kao zadatak. 129. Primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka se u suštini odnose na pravno pitanje, a što je sve već naprijed obrazloženo tj. zbog čega su navodi tuženika neosnovani, o čemu je već odlučeno u pravomoćnim sudskim odlukama.

130. Tuženik tijekom postupka nije stavio nikakav prigovor radi prijeboja, tuženik te iznose nije specificirao, niti posebno naznačio, te niti nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, međutim i u tom slučaju valja istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske pod brojem Rev-549/2023 donio odluku kojom je odbilo reviziju banke i u istoj je naveo da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita. Dakle, da bi se radilo o procesnopravnom prigovoru radi prebijanja potrebno je da tuženik ima neku postojeću tražbinu prema tužitelju, a u ovom slučaju u naravi ne postoji nikakva tuženikova tražbina prema tužitelju, a osobito ne neka koja bi bila kompenzibilna.

131. Stoga sud odlučuje o tužbenom zahtjevu kako je isti tužiteljica specificirala dana 03. siječnja 2025.god., a prema izračunu vještaka Mikaca iz Očitovanja od dana 12. ožujka 2024.god. i tamo naznačenoj tablici.

132. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan, jer je nerazumljiv, to tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, pa je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od ukupno 16.080,39 EUR ( što je ranije u HRK bio iznos od 121.157,75 kuna sukladno fiksnom tečaju konverzije EUR/HRK 7,53450), a navedeni iznos predstavlja razliku između kamata obračunatih po osnovnom Ugovoru o kreditu, s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,20 % godišnje i kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjenama kamatnih stopa, a koji iznos je utvrđen provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, i vještak je taj iznos prikazao u posebnoj tablici u svom nalazu i to u ukupnom iznosu i u pojedinačnim mjesečnim iznosima, te je na taj način tužiteljica onda i postavila svoj tužbeni zahtjev. Stoga je donesena odluka kao pod I. izreke presude.

133. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužiteljici u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća od 05. veljače 2008.god. do zaključno 07. rujna 2015.god. nadalje do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima s time da je sud mjesečne iznose u izreci presude naveo po datumima kako je tužiteljica plaćala pojedine anuitete, a kako je vještak i obrazložio u svom nalazu.

134. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

135. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer tužiteljica u ovom postupku sa svojim specificiranim tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti.

136. Trošak tužiteljice priznaje trošak u skladu s vrijednošću predmeta spora (16.080,39 EUR / 121.157,75 kuna ) i s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23), posebice Tbr. 48. iste, te Tbr. 52 (Tarifa objavljena u NN RH broj 138/23 ) iste tj. 2,00 EUR/bod, te Tbr. 54., što je sukladno recentnoj sudskoj praksi, a kako je to tužiteljica zatražila u predanom troškovniku sve temeljem i čl. 164. Zakona o parničnom postupku.

137. Tužiteljici se priznaje trošak za zastupanje na raspravama: 21.11.2019. Trb.9.t.1. 500,00 EUR, 08.07.2020. Trb.9.t.1. 500,00 EUR, 23.09.2020. Trb.9.t.1. 500,00 EUR, 16.01.2025. Trb.9.t.1. 500,00 EUR, Objava 100,00 EUR. Zatim joj se priznanje trošak sastava podnesaka sudu: sastav tužbe Trb.7 500,00 EUR, podnesak od 03.01.2025. Trb.8.t.1. 500,00 EUR, podnesak od 28.05.2024. Trb.8.t.1. 500,00 EUR, podnesak od 05.03.2024. Trb.8.t.1. 500,00 EUR, podnesak od 25.10.2023. Trb.8.t.1. 500,00 EUR, podnesak od 31.03.2021. Trb.8.t.1. 500,00 EUR, podnesak od 06.06.2020. Trb.8.t.1. 500,00 EUR. Podnesak od 11.12.2019. Trb.8.t.3. 200,00 EUR, podnesak od 08.09.2020. Trb.8.t.3. 200,00 EUR, podnesak od 20.07.2020. Trb.8.t.3. 200,00 EUR, podnesak od 04.02.2021. Trb.8.t.3. 200,00 EUR, podnesak od 18.01.2023. Trb.8.t.3. 200,00 EUR, podnesak od 26.08.2024. Trb.8.t.3. 200,00 EUR, Podnesak od 24.05. 2019. (za potrebe tužbe) Trb.8.t.4. 50,00 EUR, podnesak od 06.12.2019. Trb.8.t.4. 50,00 EUR, podnesak od 08.07.2020. Trb.8.t.4. 50,00 EUR, podnesak od 20.10.2020. Trb.8.t.4. 50,00 EUR, podnesak od 18.12.2020. Trb.8.t.4. 50,00 EUR, podnesak od 26.12.2020. Trb.8.t.4. 50,00 EUR, podnesak od 19.06.2021. Trb.8.t.4. 50,00 EUR, podnesak od 10.10.2023. Trb.8.t.4. 50,00 EUR, podnesak od 20.02.2024. Trb.8.t.4. 50,00 EUR.

138. Tužiteljici je priznat i trošak koji se odnosi na plaćanje troškova financijsko- knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 264,44 EUR ( 2.000,00 kuna ). Priznat joj je i trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 53,09 EUR ( 400,00 kuna ), koji iznos je odmjeren temeljem Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine RH broj 118/18) i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine RH broj 53/19 i 92/21), koje su bile tada na snazi. Tužiteljici je priznat i trošak poštarine za preporučene pošiljke sudu koju poštarinu je platila Hrvatskoj pošti i o tome u spis dostavila račune i to dana 11.12.2019. za slanje podneska sudu u iznosu od 1,53 EUR (11,50 kn ), dana 06.06.2020. za slanje podneska sudu u iznosu od 1,72 EUR (13,00 kn ), dana 06.06.2020. za slanje tog podneska izravno tuženiku u iznosu od 1,72 EUR (13,00 kn), dana 09.07.2020. za slanje podneska sudu u iznosu od 1,72 EUR (13,00 kn ). 139. Tužiteljici nema trošak s osnova sudske pristojbe na presudu jer tužiteljica nije u obvezi platiti sudsku pristojbu na presudu s obzirom da je Zakonom o sudskim pristojbama ( Narodne novine RH broj 118/18, 51/23), čije su izmjene stupile na snagu dana 20.05.2023. godine, propisano je u čl. 11. st. 1. toč. 20. da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a kako je u konkretnom predmetu parnica pokrenuta temeljem pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, sukladno odredbama ZOSP.

140. Tako ukupno priznati trošak tužiteljice iznosi 7.574,22 EUR, a na plaćanje je obvezan tuženik koji je izgubio spor, te je odlučeno kao u toč. II. izreke. 141. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

U Čakovcu, 11. veljače 2025. godine

S U T K I N J A:

Valentina Varga Gombar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tom obavijest :

1. punomoćnica tužiteljice Jasna Preložnjak-Bedić, odvjetnica iz Čakovca

2. punomoćnik tuženika OD Kožul i Petrinović iz Zagreba