Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž 47/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Vitomira Boića, predsjednika vijeća, Ankice Jakovina, sutkinje izvjestiteljice i Dragice Sirovice Hranilović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici Miro Glavaš i Hrvoje Šutalo, odvjetnici u Vinkovcima, protiv tužene Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Jelačića 10, OIB: 92963223473, koju zastupaju punomoćnici - odvjetnici Odvjetničkog društva Metelko&Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude i rješenja Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-336/22-20 od 29. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj 11. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Zagrebačke banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-336/22-20 od 29. studenog 2023. pod stavkom I., II., te III. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženoj Zagrebačkoj banci d.d. nadoknaditi tužiteljici UD trošak parničnog postupka u iznosu od 1.542,88 CHF sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

II. Preinačuje se navedena presuda pod stavkom III. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženoj Zagrebačkoj banci d.d. nadoknaditi tužiteljici UD trošak parničnog postupka u iznosu od 66,36 EUR-a i za navedeno odlučuje:

Odbija se zahtjev tužiteljice UD za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 66,36 EUR-a.

III. Odbija se tužena Zagrebačka banka d.d. sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tužene Zagrebačke banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-336/22-20 od 29. studenog 2023.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđuje se ništetnom odredba članka 6. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, broj 3214915193/08 (uz valutnu klauzulu CHF) od 12. studenog 2008. koji je sklopljen između Zagrebačke banke d.d. i UD, kojima se regulira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za valutu ugovora (CHF), odnosno primjena valutne klauzule (otplata mjesečnih rata vezanu uz tečaj CHF na dan plaćanja mjesečnog otplatnog iznosa ugovorenog u anuitetima) tijekom trajanja otplate po predmetnom Ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3214915193/08 od 12. studenog 2008. te isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak na ugovorne strane (stavak I. izreke). Nadalje, nalaže se tuženoj da tužiteljici s osnova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izvrši isplatu novčane tražbine u iznosu od 1.984,96 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (stavak II. izreke) kao i da tužiteljici isplati trošak parničnog postupka u iznosu od 1.609,24 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate (stavak III. izreke).

2. Rješenjem suda prvoga stupnja odbija se prigovor tužene o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima.

3. Protiv navedene presude i rješenja žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se navedene odluke preinače, podredno ukinu i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu broj 3214915193/08 zaključenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tužene kao kreditora, kojim je tužiteljici odobren kredit u visini od 14.454,84 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene i to onih odredbi koje se odnose na otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tužene važeće na dan plaćanja mjesečnog otplatnog iznosa kao i zahtjev za isplatu preplaćene razlike u tečaju valute CHF u odnosu na dan korištenja Ugovora o kreditu i svota isplaćenih po tužiteljici.

U odnosu na drugostupanjsku presudu

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena jer ista sadrži jasne i neproturječne razloge o svim činjenicama odlučnim za presuđenje zbog čega se može ispitati.

7. Nadalje, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP time što sud prvoga stupnja nije saslušao tužiteljicu, niti je time povrijeđeno pravo tužene na pravično suđenje u pogledu prava na jednakost oružja.

8. Naime, iz sadržaja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III- 5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi da je taj sud prihvatio argumentaciju banaka da je odbijanje dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita ostvarena povreda načela jednakosti oružja, dakle ne i odbijanjem saslušanja tužitelja, što je i logično obzirom da tužiteljica tužbene navode temelji upravo na okolnostima da nije od tužene dobila odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama pa bi njezino saslušanje bilo nesvrsishodno .

9. Također, nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena jer presuda, suprotno žalbenim navodima ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju jasno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje je utvrđivao, dokaze koji su se provodili, te kako ih je ocijenio.

10. Nije sporno da je između tužene kao kreditora i tužiteljice, kao korisnice kredita 12. studenog 2008. sklopljen Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, broj 3214915193/08, na iznos od 14.454,84 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita s rokom otplate od 60 mjeseci u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan plaćanja.

11. Tijekom postupka a i u fazi žalbe prvenstveno je sporno pitanje da li tužiteljica u konkretnom slučaju ima svojstvo potrošača.

12. Za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pri tome je potrebno imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe Ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti.

13. Iz sadržaja samog između stranaka zaključenog Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila je razvidno da je tužiteljica nastupala isključivo kao fizička osoba, stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru, odnosno, da tužiteljica u konkretnom slučaju ima svojstvo potrošača, dok tužena na kojoj je teret dokaza da tužiteljica nije potrošač nego trgovac tijekom postupka takvo što nije niti dokazivala niti dokazala (stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci Rev- 18/2018 od 25. svibnja 2020.).

14. Tužiteljica se u činjeničnim navodima tužbe pozvala na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesenu u postupku protiv, između ostalih banaka i tužene , a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tužena u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prethodno banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana.

15. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. kojom je odbio revizije tuženika, između ostalih i tužene, kao neosnovane, te presude istog suda poslovni broj Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019. zauzeto je stajalište o ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u slučajevima kao što je konkretni.

16. Zato je pravilan zaključak, da je odredba čl. 6. navedenog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF nepoštena i time ništetna u smislu čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje u tekstu: ZOO).

17. Na žalbene navode tužene valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužiteljica na njih pozvala. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 14/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene.

18. Nedvojbeno je da je zahtjev tužiteljice za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica proglašenja odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu ništetnim. Odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO i umanjenje nečije imovine.

19. Stoga su neosnovani žalbeni navodi da se utvrđenja iz presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. ne mogu odnositi na predmetni Ugovor o kreditu. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF tužene na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tužena je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

20. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

21. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

22. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetne odredbe (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tužene važeće na dan korištenja kredita.

23. Naime, imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu 12. studenog 2008. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (NN 97/07 i 125/07, dalje: ZZP/07), koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

24. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, te da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 12. studenog 2008., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženoj, a ne na tužiteljici, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tužena u tijeku postupka nije dokazala.

25. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da je ugovorna odredba koja se odnosi na otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tužene važeće na dan plaćanja mjesečnog anuiteta ništetan.

26. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli preplatila tuženoj 1.984,96 EUR-a, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženu da isplati tužiteljici navedeni iznos sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

27. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tužena sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi da je tužena nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužiteljici nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO, a ne od dana presuđenja kako to u žalbi pogrešno navodi tužena.

28. Također, nisu osnovani niti žalbeni navodi o pogrešnoj primijeni materijalnog prava u odnosu na zastaru potraživanja s obzirom da tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavlja tužbu iz čl. 241. ZOO koja ima učinak prekida zastare pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-2245/2018 od 20. ožujka 2018.).

29. Stoga, zastara prava potraživanja po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za CHF nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle, nastupila je 14. lipnja 2023., dok je tužba u ovome predmetu podnesena 7. rujna 2022.

30. Tužena žalbu u pogledu dosuđenog troška obrazlaže kroz tvrdnju da je tužbeni zahtjev trebao biti odbijen i posljedično tome njoj dosuđen parnični trošak, a posebno ističe da tužiteljici nije bilo potrebno dosuditi trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 EUR-a.

31. Takav žalbeni navod je osnovan. To stoga što je temeljem čl. 13. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23, dalje u tekstu: ZSP) kada stranka oslobođena od plaćanja pristojbi uspije u postupku, pristojbe koje bi trebala platiti da nije bila oslobođena plaćanja stranka koja nije oslobođena od plaćanja pristojbi, i to u omjeru u kojem je oslobođena stranka uspjela u postupku. Nadalje, temeljem čl. 11. st. 1. t. 20. ZSP oslobođeni su od plaćanja sudskih pristojbi potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a što je ovdje tužiteljica.

32. Slijedom navedenog, valjalo je djelomično odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao pod stavkom I. izreke ove drugostupanjske presude, a djelomično je prihvatiti kao osnovanu i temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP odlučiti kao pod stavkom II. izreke ove drugostupanjske presude.

33. Kako je tužena žalbom uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu, odnosno samo glede manjeg dijela odluke o troškovima postupka radi kojega nisu nastali posebni troškovi, tako je valjalo odbiti njezin zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka (čl. 166. st. 1. u svezi s čl. 154. st. 3. ZPP).

U odnosu na drugostupanjsko rješenje

34. Ispitujući pobijano rješenje nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bilo koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, niti tužena u žalbi konkretno navodi o kojim bi se to bitnim povredama odredaba parničnog postupka radilo.

35. Odbijanjem prigovora mjesne nenadležnosti sud prvog stupnja je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

36. Naime, tužena je u odgovoru na tužbu istaknula prigovor mjesne nenadležnosti, pozivajući se na sporazum o mjesnoj nadležnosti suda u mjestu sjedišta kreditora (čl. 16. Ugovora o kreditu).

37. Sud prvog stupnja, polazeći od utvrđenja da je odredbom čl. 16. Ugovora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, da se radi o odredbi koje je sastavljena na unaprijed formuliranom sadržaju o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te tužiteljica nije imala nikakav utjecaj na njen sadržaj, zaključuje da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništava (čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03; dalje ZZP), radi čega je i sporazum o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke tj. tužene ništetan, slijedom čega odlučuje kao u izreci.

38. Odredbom čl. 70. st. 1. ZPP propisano je da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan, dok je st. 3. istog članka propisano da taj sporazum važi samo ako je sastavljen u pismenom obliku i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa.

39. Sporazum o mjesnoj nadležnosti iz predmetnog Ugovora o kreditu prema kojem je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora, a to je Općinski građanski sud u Zagrebu, je jasan i razumljiv i u skladu je s odredbom čl. 70. ZPP.

40. Međutim, prema ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, sklapanjem sporazuma o mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu otežava se pravo tužiteljice kao potrošača ostvariti svoja prava iz ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom.

41. Odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu (čl. 81. st. 1. ZZP) koja je sročena od strane tužene sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta, te time ostvari pogodnost i bitno smanji troškove, da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj, a ona (suprotno načelu savjesnosti i poštenja) uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača, kako je to pravilno ocijenio i sud prvog stupnja.

42. Naime, tužiteljica ima prebivalište u [adresa], dok se sjedište tužene nalazi u Zagrebu, pa cijeneći udaljenost od prebivališta tužiteljice do [adresa] i potrebu ulaganja dodatnog vremena, očito je da bi financijski trošak, utrošak vremena i način dolaska/putovanja na sud u Zagreb mogli utjecati na tužiteljičinu inicijativu za vođenje ove parnice, odnosno odvratiti je od ostvarivanja svojih prava iz Ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno od njegovog prava na pristup sudu, koji je zajamčen čl. 6.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10).

43. U tom se smislu, ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti može smatrati nepoštenom odredbom ugovora, kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja, pozivajući se na odredbu čl. 81. st. 1. ZZP.

44. U odnosu na žalbeni navod tužene da se nepoštenost odredbe ugovora o kreditu, a time i njezina ništetnost može ispitivati samo u kontradiktornom postupku, valja navesti da je tužiteljica podnošenjem tužbe izabrala sud u kojem želi ostvariti zaštitu, a tužena je imala mogućnost da se o tome izjasni i tu mogućnost je iskoristila isticanjem prigovora mjesne nenadležnosti. Sud je omogućio i tužitelju izjašnjavanje o prigovoru mjesne nenadležnosti tužene, tako što mu je dostavio odgovor na tužbu, a na koji se tužitelj očitovala podneskom od 12. listopada 2022., pa je po ocjeni ovog suda strankama omogućeno raspravljanje o prigovoru, te se ne može prihvatiti tvrdnja tužene da nije raspravljano o prigovoru mjesne nenadležnosti.

45. Stoga suprotni žalbeni navodi tužene nisu osnovani.

46. Kako je prorogacijska klauzula ništetna, mjesno nadležan mogao bi biti (i) sud nadležan prema prebivalištu tužiteljice te je riječ o izbornoj (elektivnoj) mjesnoj nadležnosti sukladno čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN75/09, 112/12, 143713, 147/13, 9/15, 89/15, 102/15 i 52/16 dalje u tekstu: ZPK).

47. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Gr 1-143/19 (odluka od 11. prosinca 2019.) zauzeo je pravno shvaćanje prema kojem je za spor u svezi s Ugovorom o kreditu u smislu odredbe čl. 19.l st. 1. ZPK mjesno nadležan sud prebivališta potrošača, a koja odredba se primjenjuje neovisno o tome kad je nastao Ugovor o kreditu, već ovisno o tome kad je postupak pokrenut pred sudom.

48. Zbog navedenih razloga, sukladno odredbi čl. 380. toč. 2. ZPP, odlučeno je kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

U Velikoj Gorici 11. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Vitomir Boić