REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž R-10/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, Renate Marić kao izvjestiteljice i članice vijeća i Branke Ribičić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Karlo Novosel, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Medical Intertrade d.o.o. Sv. Nedjelja, Ulica dr. Franje Tuđmana 3, [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Jaša Kraus, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pr-3/2024- 10 od 15. studenoga 2024. u sjednici vijeća dana 11.veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika Medical Intertrade d.o.o. Sv. Nedjelja, kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pr-3/2024-10 od 15. studenoga 2024.

II Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku Medical Intertade d.o.o. da tužitelju ČS isplati neto iznos 3.036,15 EUR sa zateznim kamatama koje teku na način opisan u točki I izreke. U točki II naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 832,00 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 15.11.2024. do isplate , dok je u točki III naloženo tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 437,50 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 15.11.2024. do isplate.

2. Pravodobno izjavljenom žalbom tuženik pobija presudu u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku, predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova parničnog i žalbenog postupka.

2.1. U žalbi navodi da se sud u prvostupanjskoj presudi poziva na zakon koji nije mjerodavan, presuda je i nejasna te se ne može ispitati jer su razlozi za njeno donošenje nejasni i proturječni, a čime je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP. Odredbom čl. 124. st. 5. ZR95 propisano je da se Pravilnik o radu mijenja i dopunjuje na način propisan zakonom za njegovo donošenje, odnosno sukladno čl. 124. st. 1. ZR. Budući da je prvostupanjski sud utvrdio da kod poslodavca u vrijeme donošenja Odluke nije bilo ustrojeno radničko vijeća te nije bilo sindikalnog povjerenika, nije moglo doći do subrogacije u smislu čl. 124. st. 7. ZR. Slijedom navedenog, izmjene Pravilnika o radu ne mogu se donositi uz savjetovanje s tijelima koja nisu ustrojena, odnosno ne postoje, pa je stoga ovlast za izmjenu Pravilnika ista kao i za donošenje - isključivo na poslodavcu. Odluka je objavljena na oglasnoj ploči tuženika te je njome stavljena izvan snage odredba čl. 75. Pravilnika o radu, a koji postupak je sukladan čl. 124. ZR95. Budući da je obustava isplate naknade za prijevoz utemeljena na Odluci uprave kojom je izvan snage stavljena odredba čl. 75. Pravilnika o radu, takva odluka mogla je biti osporena isključivo u postupku propisanom čl. 124. st. 6. ZR95. Uzimajući u obzir da nije proveden postupak iz čl. 124. st. 6. ZR95 prvostupanjski sud je donoseći ovakvu presudu počinio i apsolutno bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. točka 14. ZPP-a. Uzimajući u obzir da vrijeme donošenja Odluke i činjenicu da zahtjevi za isplatu dospijevaju u razdoblju od 16.01.2011 do 16.07.2013. u odnosu na zahtjev za isplatu za neplaćeni prekovremeni rad i naknade za prijevoz, opet je mjerodavan ZR95, a ne ZR14 koji je primijenio prvostupanjski sud.

2.2. U pogledu troškova postupka tuženi nadalje u žalbi navodi da je tužitelj tužbom od 22.12.2015. tražio isplatu HRK 135.377,77 (EUR 17.967.71), da bi podneskom od 22.09.2023. dio tužbe povukao, s čemu se tuženik na ročištu održanom 26.09.2023. nije usprotivio pa je time u tom djelu tužbeni zahtjev povučen. Na istom ročištu po zaključenju postupka tuženik zatražio naknadu troškova sukladno troškovniku predanom na zapisnik. Kako je u daljnjem djelu specificiranog tužbenog zahtjeva tužitelj djelomično odbijen jer je sud usvojio dio zahtjeva za isplatu ukupno HRK 27.890,31 (EUR 3.701,68) netočno je utvrđenje suda da bi tužbeni zahtjev iznosio EUR 11.127,03., pa da bi slijedom toga tuženik uspio u sporu 34%. Uzimajući u obzir da je tužitelj zahtijevao isplatu HRK 135.377,77 (EUR 17.967.71) da bi povlačenjem tužbe i odbijajućim djelom presude uspio u zahtjevu za isplatu HRK 27.890,31 (EUR 3.701,68) jasno je da je tužitelj u sporu uspio s 20,50 %. Kako tuženik osporava točke I. presude, a naknada troška postupka ovisi o konačnom uspjehu u sporu, tuženik i zbog ovog izjavljuje žalbu protiv točke II presude.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ovaj drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda te u smislu članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, dalje: ZPP), te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 354. stavak 2. ZPP-a, nije našao da bi sud prvog stupnja donošenjem pobijane presude počinio neku od bitnih povreda postupka, niti je pogrešno primijenio materijalno pravo. Činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno.

5.1. U razlozima presude prvostupanjski sud dao je za svoj pravni stav jasno obrazloženje, tako da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla preispitati, niti je u bilo čemu nerazumljiva ili ima proturječja između izreke i razloga presude. Sud nije počinio niti povredu iz čl. 354. st. 2. točka 14. ZPP-a na koju ukazuje tuženi.

6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu naknade za prijevoz u iznosu 3.036,15 EUR. U postupku nije sporno da je tužitelj bio radnik tuženika od 07.02.2009. do 30.06.2013., na radnom mjestu skladišnog radnika. Sporno je da li mu je tuženik u razdoblju od prosinca 2010. do lipnja 2013. bio dužan isplaćivati naknadu za prijevoz.

7. Člankom 75. tuženikovog Pravilnika o radu (str. 27 spisa) bilo je propisano da radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i sa posla u visini cijene za poslodavca najjeftinijeg sredstva javnog prijevoza, a ako nema javnog prijevoza, a radnik objektivno ima troškove u svezi s plaćanjem prijevoza dolaska i odlaska sa posla, poslodavac utvrđuje i isplaćuje određeni novčani iznos na ime troškova prijevoza, vodeći računa o iznosima koji se za slične udaljenosti isplaćuju drugim radnicima.

8. Tuženik se kako tijekom postupku tako i u žalbenom postupku poziva na Odluku direktora od 30.11.2008. (str. 364 spisa) iz čijeg sadržaja proizlazi da je kod tuženika privremeno obustavljeno plaćanje troškova prijevoza, i to zbog negativnih posljedica globalne ekonomske krize. Tuženik podnescima od 24.04.2024. (str. 592 spisa) i 19.06.2024. (str. 596 spisa) očitovao na način da u vrijeme donošenja Odluke od 30.11.2008. kod njega nije bilo ustrojeno radničko vijeće niti je postojao sindikalni povjerenik, kao i da nije postojao sporazum radničkog vijeća i poslodavca te da nije bio stranka kolektivnog ugovora.

9. Sud zaključuje da Odluka od 30.11.2008. o privremenoj obustavi isplate naknade za prijevoz nije dovela do prestanka tužiteljevog prava na naknadu za prijevoz. S obzirom na način na koji je stipuliran čl. 74. Pravilnika o radu – po kojem se samo pravo na naknadu za prijevoz ne čini ovisnim o nikakvoj daljnjoj odluci poslodavca – da se u konkretnom slučaju pravo na naknadu za prijevoz moglo ukinuti isključivo izmjenama tog Pravilnika o radu, a konkretna Odluka od 30.11.2008. se ni po svojem sadržaju ni po svojoj formi ne može smatrati izmjenom Pravilnika o radu (niti je tuženik u prvostupanjskom postupku tvrdio da bi ta Odluka sadržajno predstavljala Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu). Zbog navedenog, sud zaključuje da je tuženik dužan tužitelju isplatiti naknadu za prijevoz čiju isplatu mu je u utuženom razdoblju uskratio bez valjane pravne osnove.

10. Tuženik se poziva na Odluku direktora od 30.11.2008. (str. 364 spisa) iz čijeg sadržaja proizlazi da je kod tuženika privremeno obustavljeno plaćanje troškova prijevoza, i to zbog negativnih posljedica globalne ekonomske krize. Po čl. 8. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 93/14,121/17,98/19,151/22, 46/23, 64/23; dalje ZR) u radnom odnosu poslodavac se dužan pridržavati, između ostaloga, i odredbi pravilnika o radu, a po čl. 27. st. 4. ZR pravilnik o radu mijenja se i dopunjuje na način propisan za njegovo donošenje. Poslodavac je dužan ispunjavati svoje obveze prema radnicima koje su zajamčene Pravilnikom o radu, a direktor društva nije ovlašten jednostranom odlukom derogirati odredbe Pravilnika o radu, a time ni radnička prava koja su zagarantirana Pravilnikom o radu. Sud u obrazloženju presude pravilno navodi da bez obzira na činjenicu što je u čl. 120. st. 1. Pravilnika o radu (str. 35 spisa) propisano da sve odluke, čije donošenje proizlazi iz tog Pravilnika, donosi direktor samostalno. Naime ta odredba, kako to jasno proizlazi iz njenog sadržaja, odnosi se samo na ona pitanja za koja je tim Pravilnikom predviđeno da o njima odlučuje poslodavac. Kada se radi o naknadi za prijevoz, Pravilnik uopće ne predviđa da poslodavac odlučuje o početku prava na naknadu za prijevoz, kao ni o prestanku tog prava, već upravo suprotno čl. 75. Pravilnika svim radnicima koji imaju troškove dolaska na posao jamči pravo na isplatu naknade za prijevoz. Prema tome, čl. 120. st. 1. Pravilnika ne daje direktoru ovlaštenje da jednostrano odlučuje o prestanku isplate naknade za prijevoz.

11. Takva činjenična i pravna utvrđenja prihvaća i ovaj sud. Jednostrana odluka direktora društva u konkretnoj situaciji, koja je protivna Pravilniku o radu, ne predstavlja i ne može predstavljati valjani način prestanka tuženikove obveze isplate naknade za prijevoz tužitelju. Osim toga i čl. 124. st. 5. Zakona o radu (NN 38/1995, 54/1995, 65/1995, 102/1998, 17/2001, 82/2001, 114/2003, 142/2003, 123/2003, 30/2003, 68/2005, 94/2009, 149/2009) propisuje da se Pravilnik o radu mijenja i dopunjuje na način propisan ovim Zakonom za njegovo donošenje, a u st. 124. st.1. istog Zakona je propisano da se o donošenju pravilnika poslodavac mora savjetovati s radničkim vijećem. Osim toga, čl. 7a istog zakona propisuje da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.

11.1. Zbog navedenog, tuženik svojim žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost osporene odluke u pogledu dosuđene naknade za prijevoz.

12. Tuženik u žalbi osporava izračunati uspjeh tužitelja u parnici. Sud pravilno navodi da za dio postupka do 5.3.2024. vrijednost predmeta spora prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu iznosila je 11.127,03 EUR, s time da se radilo o četiri različita novčana zahtjeva (naknada štete, plaća za prekovremeni rad, dodatak za otežane uvjete rada, naknada za prijevoz). Tužitelj je u konačnici uspio za 3.701,68 EUR (dva zahtjeva), dok je odbijen za 7.425,35 EUR (dva zahtjeva), što znači da je za ovaj dio postupka tužiteljev i kvalitativni i kvantitativni uspjeh u sporu 34%, a tuženikov uspjeh u sporu je 66%. Dakle, za ovaj dio postupka tužitelj je djelomično uspio u sporu, a kada se u skladu sa čl. 154. st. 2. ZPP postotak uspjeha stranke koja je više uspjela u sporu umanji za postotak stranke koja je manje uspjela u sporu, proizlazi zaključak da za taj dio postupka tuženik ima pravo na naknadu troškova u omjeru od 32%. Tuženika je zastupao punomoćnik odvjetnik, pa je imao sljedeće potrebne troškove ovog postupka (bez PDV-a, jer nije zatražen): sastav odgovora na tužbu – 200,00 EUR (Tbr. 8/1); sastav podnesaka od 27.02.2018. – 50,00 EUR (Tbr. 8/1); zastupanje na ročištima od 17.05.2016., 26.04.2017., 03.10.2017., 24.01.2018., 25.10.2018., 10.12.2019., 01.06.2020,. 26.05.2021., 01.07.2021. i 26.09.2023. – 200,00 EUR (Tbr. 9/1); zastupanje na ročištu od 13.10.2016. – 100,00 EUR (Tbr. 9/2); sastav žalbe od 13.11.2023. – 250,00 EUR (Tbr. 10/1); što sveukupno iznosi 2.600,00 EUR, a tuženik ima pravo na naknadu tog troška u omjeru od 32%, što iznosi 832,00 EUR. Stoga je za ovaj dio prvostupanjskog postupka sud tužitelju dosudio troškove postupka u iznosu 832,00 EUR

12.1. U odnosu na drugi dio prvostupanjskog postupka (od 06.03.2024.) tužitelj je u tom dijelu u cijelosti uspio u parnici, pa mu je za taj dio postupka tuženik dužan naknaditi troškove postupka u cijelosti. Tužitelja je zastupao punomoćnik odvjetnika te mu je za ovaj dio postupka priznat trošak sastava podneska od 25.04.2024. u iznosu 62,50 EUR (Tbr. 8/4), zastupanja na ročištu od 04.10.2024. u iznosu 250,00 EUR (Tbr. 9/1) i zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu 125,00 EUR – ukupno 437,50 EUR.

12.2. Troškovi postupka pravilno su izračunati kako u odnosu na prvi tako i u odnosu na drugi dio postupka. Odredba čl. 154. st. 2. ZPP-a propisuje da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Tužitelj je postavio konačni tužbeni zahtjev 22.9.2023., a sud je pravilno omjer uspjeha odredio prema vrijednosti predmeta spora iz tog zahtjeva. Tuženi se na raspravi 26.9.2023. nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe, ali nije niti specificirao troškove u odnosu na povučeni dio zahtjeva. Na istoj raspravi je zaključen dokazni postupak, te su stranke postavile troškovnike u odnosu na cijeli postupak, a tuženi je troškovnik postavio pod pretpostavkom da će tužbeni zahtjev biti odbijen. Zbog navedenog, žalbeni razlozi tuženika niti u pogledu troškova postupka nisu osnovani.

13. Zbog navedenog, a temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci presude.

14. Kako tuženi nije uspio sa žalbom, zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka sud je odbio kao neosnovan sukladno odredbi čl.154.st.1. i 166.st.1.ZPP-a.

U Požegi, 11. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević