REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U OSIJEKU

Europska avenija 7

P-121/2020-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski sud u Osijeku, po sucu Nikolini Primorac, u pravnoj stvari tužitelja ŽR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Tomislavu Bogdanu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Branimiru Ivekoviću, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 10. siječnja 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja Tomislava Bogdana i zamjenika punomoćnika tuženika BR, **.**.2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od ukupno 349,10 eura (slovima: tristočetrdesetdeveteuradesetcenti) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 1. listopada 2014. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena".

II. Nalaže se tužiteljici ŽR da tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. u roku 15 dana naknadi trošak postupka u iznosu 500,00 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom računajući od dana donošenja prvostupanjske presude 11. veljače 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

i

r i j e š i o  j e

Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 24. veljače 2020. podnio tužbu u kojoj je naveo da je kod ovog suda već vodio parnični postupak u predmetu P-1108/2018 radi utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu broj 528-50-4359838 kojeg je tužitelj kao korisnik kredita sklopio s tuženikom kao davateljem kredita, a koje se odredbe tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, te koji je postupak vođen i radi isplate preplaćenih iznosa anuiteta temeljem navedenih ugovornih odredbi. Navodi da je presudom broj P-1108/2018-24 u cijelosti usvojen njegov tužbeni zahtjev, te da je presuda postala pravomoćna 25. listopada 2019. Pojašnjava da je u navedenom predmetu tužbeni zahtjev postavio na iznos od 53.000,00 kuna u kojem nije u cijelosti obuhvatio zadnji preplaćeni anuitet uplaćen 30. rujna 2014. u iznosu 2.630,31 kuna (349,10 eura), a koji preplaćeni iznos proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka iz navedenog predmeta. Uzimajući u obzir navedeno kao i utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te odredbu čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, predložio je sudu da donese presudu kao u citiranom dijelu točke I. izreke.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu. Istakao je prigovor pravomoćno presuđene stvari navodeći da je o tužbenom zahtjevu već ranije odlučeno u predmetu ovoga suda broj P-1108/2018. Istakao je i prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku jer je Ugovorom o kreditu ugovorena mjesna nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Istakao je i prigovor zastare. Osporava status tužitelja kao potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača zbog čega prigovara njegovoj aktivnoj legitimaciji u ovom postupku. Navodi da je valutna klauzula zakonom dopuštena, te da banka nije znala niti je imala razloga sumnjati u buduće kretanje tečaja valute CHF. Navodi da su sporne odredbe Ugovora o kreditu bile jasne, razumljive i lako uočljive, te da je o istima pregovarao s tužiteljem i da sporne odredbe ugovora nisu u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja odnosno da nisu uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Ugovor o kreditu je u konačnici i solemnizirana isprava koja je kao takva tužitelju objašnjena i od strane javnog bilježnika. Navodi da je tužitelj samostalno odabrao kredit s valutnom klauzulom u CHF iako je mogao odabrati i drugu valutu. Istaknuo je i „uvjetni prijeboj“ tužiteljeve tražbine s njegovom tražbinom koja se odnosi na isplatu iznosa plaćenih anuiteta u razdoblju u kojem je tečaj CHF bio niži od tečaja koji je vrijedio na dan korištenja kredita. Stoga je predložio sudu da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Sud je utvrdio neosnovanim tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku temeljem čl. 49., čl. 51. i čl. 55. Zakona o zaštiti potrošača, te čl. 70. st. 1.-4. ZPP-a. Naime, odredbom čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (a što je sukladno i s aktom Europske unije i to Direktive vijeća broj 93/13) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, osobito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je čl. 55. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U konkretnom slučaju, Ugovor o kreditu bio je sklopljen na naprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije smatra da se radi o unaprijed formuliranim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale zbog čega tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Uzimajući u obzir navedeno, kao i činjenicu da je sud u Zagrebu, kao sud mjesta sjedišta tuženika (čija je mjesna nadležnost ugovorena Ugovorom o kreditu), od prebivališta tužitelja udaljena cca. 280 km, utvrđeno je da odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz Ugovora povjeri sudu sjedišta tuženika, te da se time ostvari pogodnost i bitno manji troškovi na strani tuženika. Ako se uzme u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena, takva bi ugovorna odredba za tužitelja izazvala visoke troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u procesno pravnom položaju ugovornih stranaka. Iz navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1.-4. ZPP-a, pa je stoga istaknuti prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti ovog suda u cijelosti neosnovan. Osim navedenog, prigovor nenadležnosti ovog suda je neosnovan i u smislu odredbe čl. 59. ZPP-a, budući da je istom zakonskom odredbom jasno određeno da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svoga sjedišta, i ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Budući da iz Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovor sklopljen u Podružnici Osijek, te da je tužitelj podnoseći tužbu izabrao Općinski sud u Osijeku kao mjesno nadležan sud, sud je odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti zbog čega je odlučeno kao u izreci rješenja.

4. Sud je utvrdio neosnovanim i tuženikov prigovor promašene aktivne legitimacije jer da tužitelj nije potrošač. Ovo stoga što je odredbom čl.3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine", broj 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Budući da iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, a da tuženik tijekom postupka nije dokazao suprotno, utvrđeno je da tužitelj u ovom postupku ima status potrošača sukladno odredbama Zakonu o zaštiti potrošača. Za napomenuti je i to da je tužitelj kao potrošač već uspio u parničnom postupku u predmetu ovoga suda broj P- 1108/2018 radi utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu, pa je prigovor tuženika koji se odnosi na tužiteljev status potrošača u ovom postupku bespredmetan. 5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u ovosudni spis P-1108/2018 u kojem je provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje na okolnost visine tužbenog zahtjeva. Tuženik je tijekom postupka odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje djelatnika banke u svojstvu svjedoka.

5.1.Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanje javnog bilježnika Lidije Perić na okolnost tumačenja predmetnog Ugovora o kreditu prilikom solemnizacije istog iz razloga što činjenice koje bi se navedenim dokazom trebale utvrditi nisu od utjecaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari budući da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli već utvrđene ništetnim u presudi ovoga suda broj P-1108/2018.

6. Predmet spora u ovom postupku je kondemnatorni zahtjev tužiteljice za isplatu razlike zadnjeg preplaćenog anuiteta kredita iz rujna 2014. u iznosu 349,10 eura (2.630,31 kuna).

7. Među strankama nije sporno:

- da je kod ovog suda u predmetu broj P-1108/2018 vođen parnični postupak između tužitelja i tuženika radi utvrđenja ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu broj 528- 50-4359838 koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule i radi isplate preplaćenih iznosa anuiteta temeljem takvih ništetnih odredbi,

- da je u navedenom parničnom predmetu donesena presuda 9. listopada 2019. koja je postala pravomoćna 25. listopada 2019.

7.1. Navedene nesporne činjenice proizlaze i iz ovosudnog spisa broj P-1108/2018.

8. Među strankama je sporno je li o tužbenom zahtjevu već ranije odlučeno u predmetu ovoga suda broj P-1108/2018 odnosno radi li se o pravomoćno presuđenoj stvari. Sporno je i to ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa kredita koji se odnosi na razliku zadnjeg preplaćenog anuiteta iz rujna 2014., te je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

9. Uvidom u ovosudni spis P-1108/2018 utvrđeno je da su pravomoćnom presudom ovoga suda od 9. listopada 2019. utvrđene ništetne odredbe ugovora o kreditu broj 528-50-4359838 koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu zbog čega je tužitelju dosuđen iznos od ukupno 53.000,00 kuna na temelju navedenih ništetnih odredbi zajedno sa zateznim kamatama i troškovima postupka. Točkom II. izreke navedene presude tužitelju je kao zadnji preplaćeni anuitet i to za rujan 2014. dosuđen iznos od 10.238,21 kuna sa zateznim kamatama od 1. listopada 2014. do isplate kao što je tužitelj i potraživao uređenim tužbenim zahtjevom nakon provedenog vještačenja (list 147-147 spisa P-1108/2018).

9.1. U odnosu na prigovor res iudicata, uvidom u financijsko knjigovodstveno vještačenje u predmetu P-1108/2018 (list 137-142 spisa P-1108/2018) utvrđeno je da je tužitelj u zadnjem vještačenom anuitetu u rujnu 2014. koji je dospio na naplatu 30. rujna 2014. preplatio ukupno 12.868,52 kuna. Budući da je tužitelj u predmetu P- 1108/2018 za rujan 2014. tužbenim zahtjevom tražio isplatu iznosa od 10.238,21 kuna koji mu je pravomoćnom presudom i dosuđen, te da u ovom predmetu tužbenim zahtjevom potražuje razliku utvrđene preplate za rujan 2014. do iznosa od 12.868,52 kuna, dakle 2.630,31 kuna (349,10 eura), utvrđeno je da se ne radi o objektivnom identitetu tužbenog zahtjeva zbog čega je neosnovan prigovor tuženika o pravomoćno presuđenoj stvari.

10. Budući da je o osnovi tužbenog zahtjeva u ovom predmetu već odlučeno pravomoćnom presudom ovoga suda u predmetu P-1108/2018 (ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), sud je u ovom postupku utvrđivao samo visinu tužbenog zahtjeva.

10.1. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva tužitelj je predložio dokaz uvidom u financijsko knjigovodstveno vještačenje iz predmeta P-1108/2018.

10.2. Uvidom u financijsko knjigovodstveno vještačenje, utvrđeno je da je isto provedeno na okolnost preplaćenih iznosa anuiteta temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj CHF koji je vrijedio na dan korištenja kredita. Vještak je u navedenom predmetu izvještačio ukupno preplaćene iznose na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu bez da je posebno razgraničio koje je iznose tužitelj preplatio na temelju ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koje iznose na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli. Uzimajući u obzir navedeno, utvrđeno je da se svaki preplaćeni iznos anuiteta iz nalaza i mišljenja vještaka pa tako i preplaćeni iznos anuiteta za rujan 2014., koji prema nalazu vještaka iznosi 12.868,52 kuna, sastoji i od iznosa koji se odnosi na preplaćenu kamatu i od iznosa koji se odnosi na preplaćeni tečaj. S obzirom da je tuženik u odgovoru na tužbu istakao prigovor zastare, da bi se o prigovoru odlučilo potrebno je utvrditi koji se dio utuženog iznosa odnosi na preplatu temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koji na preplatu temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli pogotovo stoga što je tužba u ovom predmetu podnesena 24. veljače 2020. zbog čega je potraživanje preplaćenog iznosa na ime ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi svakako u zastari.

10.3. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu pravomoćna je 13. lipnja 2014. (glede ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.), odnosno 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzulu; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.). Budući da je tužba u ovom postupku podnesena 24. veljače 2020. protekao je zastarni rok od pet godina u odnosu na potraživanje preplaćenih anuiteta zbog promjenjive kamatne stope, dok u odnosu na potraživanje preplaćenih anuiteta zbog valutne klauzule nije (čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i 41/08, u nastavku: ZOO)).

10.4. S obzirom da je općepoznata činjenica da se svaki anuitet sastoji od glavnice i kamate, da je vještak u predmetu P-1108/2018 preplaćeni iznos iz rujna 2014. izračunao u ukupnom iznosu od 12.868,52 kuna, da se dakle taj iznos sastoji i od preplate na ime povećanja kamatne stope i od preplate na ime povećanja tečaja, da je potraživanje preplaćenog iznosa anuiteta koji se odnosi na ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi u zastari, da tužitelj u ovom postupku nije predlagao vještačenje na okolnost visine iznosa preplaćenog anuiteta iz rujna 2014. koji bi se odnosio samo na preplaćeni iznos zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja budući da isti tijekom postupka nije dokazao na što se odnosi razlika preplaćenog anuiteta iz rujna 2014. u iznosu 349,10 eura (2.630,31 kuna) odnosno budući da isti nije dokazao koliki se iznos od 349,10 eura odnosi na preplatu temeljem valutne klauzule (što tvrdi tijekom postupka) na koju bi imao pravo, jer je dio iznosa koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu u zastari.

11. Budući da je tužiteljica u cijelosti izgubila parnicu, dužna je tuženiku naknaditi trošak postupka na temelju čl.154. st.1. ZPP. Tuženiku je, prema vrijednosti predmeta spora, dosuđen trošak u iznosu 500,00 eura, a koji trošak obuhvaća sastav odgovora na tužbu 50 bodova prema Tbr.8.t.1., sastav obrazloženog podneska (od 11. prosinca 2024.) 50 bodova prema Tbr.8.t.1., zastupanje na ročištima (14. rujna 2023. i 10. siječnja 2025.) 50 bodova svaki prema T.br.9.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23), te pripadajući PDV u iznosu 100,00 eura. Sud nije priznao tuženiku trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu i na presudu budući da iste nije platio.

Osijek, 11. veljače 2025.

Sudac

Nikolina Primorac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi elektronskim putem ovome sudu, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana primitka presude.

DOSTAVITI:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika