Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2

52440 Poreč-Parenzo

Posl. br. P-1895/2019-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja VO, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog p.p. Ines Ferlin i dr., odvjetnicima u Umagu-Umago, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 19, zastupanog p.p. odvjetnicima iz odvjetničkog društva Porobija & Porobija, iz Zagreba, radi isplate i dr., nakon glavne rasprave zaključene dana 16. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti tuženika, dana 10. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

IOdbijaju se tužbeni zahtjevi koji glase:

"1. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. OIB 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju VO OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati na ime više obračunate kamate u odnosu na osnovnu ugovorenu kamatu u visini od 4,40 % godišnje, za cijeli period od početka otplate kredita do 30.09.2015. iznos od 40.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dana dospijeća, po stopi od 15 % godišnje do 30.12.2007., od 01.02.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena i od 01.08.2015. pa do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana nakon pravomoćnosti pod prijetnjom ovrhe (pri čemu će se visina novčane obveze tužene precizirati sukladno nalazu sudskog vještaka).

2. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. OIB 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju VO OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati na ime više obračunatih kunskih mjesečnih anuiteta, uz primjenu valutne klauzule u CHF, za cijeli period od početka otplate kredita pa do 30.09.2015. godine, iznos od 65.000,00 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dana dospijeća, po stopi od 15 % godišnje do 30.12.2007., od 01.01.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena i od 01.08.2015. pa do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana nakon pravomoćnosti pod prijetnjom ovrhe (pri čemu će se visina novčane obveze tuženice precizirati sukladno nalazu sudskog vještaka)."

IIOdbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova.

III Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 625,00 eur, sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, u roku od 15 dana.

Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 11. lipnja 2019. tužitelj tvrdi da je dana 31. listopada 2006. sklopljen ugovor o namjenskom kreditu (dalje: ugovor) između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženice banke, kao kreditora, koji da je dana 14. prosinca 2006. solemniziran kod javnog bilježnika Željka Krajine, iz [adresa], pod posl. br. OU-1860/06, a kojim ugovorom da je tuženik odobrio tužitelju potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 96.000,00 CHF, pod uvjetima i rokovima kako da je utvrđeno predmetnim ugovorom. Odredbom čl. 2. ugovora ugovorena da je kamatna stopa, koja da je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,40 %, a koja kamatna stopa da je sukladno odredbi istog članka predmetnog ugovora bila ugovorena kao promjenjiva sukladno važećoj odluci o kamatnim stopama tužene banke, pa da je tom (internom i jednostranom) odlukom o kamatnim stopama, banka bila ovlaštena mijenjati ugovornu kamatnu stopu neovisno o ugovornoj volji i interesima tužitelja, kao korisnika kredita. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik da nisu posebno i pojedinačno pregovarali o uvjetima i okolnostima koje da mogu utjecati na promjenu kamatne stope, te ugovorom da nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara, koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa na dalje, kamatna stopa da se u nekoliko navrata povećavala, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih otplatnih anuiteta. Presudom TS u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, potvrđenom odlukom VTS-a RH posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji da se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno da je da je tuženik (banka) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (građanina), zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nisu s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku suda o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Tom odlukom da je, dakle, pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista ugovorena kao promjenjiva jednostranom odlukom banke. Nadalje, odredba o redovnoj kamatnoj stopi da je temeljna ugovorna odredba ugovora o kreditu, jer da je kamata cijena koju korisnik kredita plaća kreditoru za korištenje novčanog iznosa pozajmljenog od kreditora, dakle, njom da se određuje visina i predmet obveze (činidba) kreditnog dužnika, te da stoga predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu (čl. 1065. ZOO/91; čl. 1021. ZOO/05). Zbog navedenog, odredba o kamati da mora biti određena, odnosno, odrediva u smislu čl. 46. i 50. ZOO (čl. 269. st. 2. i 272. ZOO/05). Odredbom čl. 46. ZOO/91 (čl. 270. ZOO/05) propisano da je da ugovorna obveza (činidba) mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno, odrediva. Kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor da je ništetan. Nadalje, u odredbi čl. 50. st. 1. ZOO/91 (čl. 272. st. 1. ZOO/05) dana da je definicija odredivog predmeta obveze (činidbe): predmet obveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi. Iz navedenog da proizlazi da je predmet tužiteljeve obveze neodređen i neodrediv, ako on nije odrediv niti prema elementima sadržanim u ugovoru niti ovisi o volji treće strane, nego naprotiv, visina obveze dužnika isključivo ovisi o volji druge ugovorne strane – vjerovnika (tužene banke). VSRH u odluci posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. da iznosi i obrazlaže pravno shvaćanje o odredivosti ugovorne kamate: "Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu, sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga, ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno, odrediva, sve u smislu odredbe čl. 46. st. 2. i čl. 50. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO/91) odnosno, čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 – dalje: ZOO/05). Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava. Polazeći od navedenog, izvjesno je da unošenje u ugovore o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, a kako su to činile banke u spornom razdoblju je bilo suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su 1.-7. tužene banke sklapale s potrošačima u spornom razdoblju, bila takva da su na temelju njih potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok oni ni približno nisu moglo ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Dakle, na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva niti je bila određena, a niti odrediva. Ne samo to, radilo se o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio, niti je mogao biti razumljiv." Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu posl. br. C-26/13, čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 da treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički već i suštinski razumljiva, što da u konkretnom slučaju znači da mora na transparentan način potrošaču biti objašnjeno "... funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze ...". Slijedom navedenog ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, tužene banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, da uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, jer da dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji da promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene da ne može niti provjeriti, jer da nema na raspolaganju nikakvih egzaktnih kriterija da bi to učinio. Radi da se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama stranaka, i to na štetu potrošača, jer da su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik da je u potpunosti izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što da je suprotno odredbi čl. 26. ZOO/91 odnosno čl. 247. ZOO/05, koje da propisuju da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, pri čemu da su bitni sastojci ugovora o kreditu predmet i cijena, a kamate da su cijena. Kao dodatnu okolnost od presudnog značaja za ocjenu da li odredba iz ugovora prouzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužitelja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrebno da je uzeti činjenicu da je navedena odredba u ugovor ušla na inicijativu banke, i to kao sadržaj standardnog / tipskog ugovora tuženice, na koju da tužitelj nije mogao, odnosno, ne može utjecati, pri čemu da nije sporno da niti u ugovoru, a niti u općim uvjetima ugovaranja kredita, banke nisu utvrdile egzaktne parametre za promjenu kamatne stope, a niti metodu izračuna tih parametara. S obzirom da je s učinkom ex tunc ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke, koja da je sadržana u čl. 2. ugovora, to da su bez pravnog učinka i sve nastavne odluke banke, ovdje tuženice, o promjeni kamatne stope, donesene tijekom trajanja kredita, s istim pravnim učinkom. Odredbom čl. 1. predmetnog ugovora ugovoreno da je da banka odobrava korisniku kredita potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti od 96.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF HNB-a važećem na dan isplate kredita, za namjenu – kupnju stana. Odredbom čl. 3. i 7. ugovora ugovoreno da je trajanje kredita do 31. listopada 2028., a koji da se otplaćuje u 252 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti od po 579,85 CHF, obračunatih po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan plaćanja, počevši od 01. veljače 2007. Iz ranije spomenute presude suda EU u predmetu C-26/13 da se navodi da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički, veći suštinski razumljiva, što da u konkretnom slučaju znači da je u vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a na temelju koje se prodajni tečaj za tu valutu primjenjuje na obračun rata otplate kredita ako se utvrdi da ta odredba predstavlja bitnu činidbu tog ugovora, koja da ga kao takva bitno određuje (što da će sud provjeriti obzirom na narav, opću strukturu i odredbe ugovora kao i činjenični i pravni kontekst te odredbe) tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju ugovora, utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora, što da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tužitelj da u vrijeme kada je ugovarao kredit nije bio upoznat o valutnom riziku koji da za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Ono o čemu da je tuženica morala informirati tužitelja da su rizici i konkretne valutne klauzule CHF, te moguće pojave tijekom otplate, koje da mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Potrebno da je naglasiti da je tuženica osoba koja se profesionalno bavi djelatnošću plasiranja kredita, pa da je kao ovlaštena bankarska ustanova raspolagala i posebnim informacijama o riziku kreditnih plasmana u stranoj valuti, o kojim informacijama da je bila dužna upoznati i upozoriti drugu stranu – potencijalnog korisnika kreditne usluge koju nudi na tržištu. Međutim, tužitelj da od strane tuženice, kao osobe koja da je u obveznom odnosu dužna u ispunjavanju svoje obveze postupati s posebnom pažnjom dobrog stručnjaka (čl. 10. st. 2. ZOO/05), nije bila upozorena niti na jedan od bitnih rizika koje da sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF, i to posebno: a) tužitelj da nije bio upozoren da je daleko rizičnije ugovoriti valutnu klauzulu u CHF, nego valutnu klauzulu eur, a to stoga što da HNB štiti tečaj kn u odnosu na tečaj eur, dok da ne štiti tečaj kn u odnosu niti na jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF, b) tužitelj da nije bio upozoren da je CHF valuta koja da se u hrvatskom monetarnom sustavu nalazi tek neznatno zastupljena (samo u tragovima), pa da je utoliko veći i rizik ugovaranja kredita u valuti koja da nije temelj domaćeg monetarnog sustava, jer da su pravi temelj za potrošačke kredite depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama. Tužitelj da se tek u vrijeme donošenja odluke o podnošenju ove tužbe upoznao s okolnošću da je tuženik, kao i sve ostale poslovne banke u Hrvatskoj, bio upoznat s time da je MMF višekratno upozoravao sve EU banke, pa dakle i tuženicu, na realnu mogućnost ubrzanog rasta tečaja CHF u odnosu na eur nakon uvođenja euro zone, upravo zbog toga da ih upozori da nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. O tome da se detaljno govori i u pravomoćnoj presudi TS u Zagrebu posl. br. P-1401/12. MMF da je upozoravao banke na trostruki rizik, i to posebno na a) rizik aprecijacije CHF u odnosu na eur, pa time posljedično i na kn čiji da tečaj HNB, u svrhu zaštite domaće valute, veže za tečaj eur, b) rizik pasivnosti države koja da ne čini dovoljno da spriječi ugovaranje takvih kredita, te konačno i na c) rizik za potrošače koji da bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovog anuiteta u kn. Time što da je tuženik uz povećani tečaj naplaćivao i povećanu kamatnu stopu, dvostruko da je opteretio tužitelja izuzetno visokim iznosima anuiteta. Na dan isplate kredita (22. prosinca 2016.) srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi HNB-a iznosio da je 1,00 CHF = 4,593 kn. Od početka otplate kredita pa na dalje, tečaj CHF da se stalno mijenjao na gore tj. povećavao, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja, na datum 30. rujna 2015. dosegao da je odnos 1,00 CHF = 6,98 kn (povećanje od cca 50 % u odnosu na početno ugovoreni), što da je imalo za posljedicu ubrzano i neočekivano povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja u kn. Presudom TS u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, potvrđenom odlukom VTS-a RH posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno da je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Dakle, navedenom odredbom pravomoćno da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, jer banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Presudom TS u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, potvrđenom odlukom VTS RH posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., koja da je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a koja da je obvezujuća u pojedinačnim sudskim postupcima, koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke, utvrđena da je: ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope, ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF. Prema čl. 502.c ZPP-a, utvrđenja suda u odluci koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa, da obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci banke te odredbi u kojima se ugovara CHF valutna klauzula, da ima učinak uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da su te odredbe pošteno ugovorene, odnosno, kamata i tečaj da se vraćaju na početno ugovoreni tečaj (4,593 kn) i kamatnu stopu (4,40 %), jer da su to jedini parametri koji su u ugovoru o kreditu navedeni i korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora bili poznati. Sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi da ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. S obzirom da su ništetne ugovorne odredbe kojima se glavnica kredita i mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka, te način promjene kamatne stope, tužitelj smatra da je predmetni kredit do dana podnošenja tužbe preplatio za iznos koji da će se utvrditi knjigovodstveno financijskim vještačenjem. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju da pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZID ZPK), 15. siječnja 2015. sklopljen da je "Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eur", kojim da je izvršena konverzija predmetnog kredita s valutnom klauzulom u eur. Istim dodatkom da je dana 30. rujna 2015. utvrđena neotplaćena glavnica kredita u iznosu od 67.837,12 CHF, što da je u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan 30. rujna 2015. iznosilo 473.555,47 kn, te da preplata iznosi 26.442,63 kn. Prema pravnom shvaćanju VSRH u odluci br. Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., korisnik kredita da ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što da: 1. sklapanjem dodatka ugovoru od 15. siječnja 2016. nije u cijelosti podmiren dug, 2. ništetnost da nastupa po samom zakonu i da djeluje od samog trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), uz zakonom propisane posljedice utvrđenja ništetnosti, pri čemu da ništetan ugovor ne postaje valjan ni tada, kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (osim pod uvjetima koje da propisuje čl. 326. ZOO-a, a koji da u predmetnom slučaju nisu ispunjeni). Tuženica da je ponudom konverzije formalno ispunila obvezu iz Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), koji da je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim da je propisano načelo konverzije kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eur, na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u eur. Međutim, opisanim postupanjem, u postupku konvertiranja da nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već da je ista dodatno produbljena. Sud EU da je u presudi SO protiv Erste bank Hungary Zrt (C-118/17 od 14. ožujka 2019.) dajući odgovor na pitanje o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrdio da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom, mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, da ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. presude). Uvažavajući iznesene stavove Suda EU za zaključiti da je da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer da u dodatku ugovoru od 15. siječnja 2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Predmetnim dodatkom ugovoru ne samo da nije otklonjena posljedica nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivim ugovornom kamatnim stopama i valutnoj klauzuli, već da je utvrđen daleko veći iznos nedospjele glavnice na dan konverzije, nego što da bi ista iznosila u slučaju kada bi se uzeo u obzir otplatni plan temeljem kunskog iznosa kredita od 440.956,80 kn s početnim anuitetom prema početnom otplatnom planu u kojem da su tečaj i kamata ostali jednaki ugovorenima u ugovoru od 30. listopada 2006. Tužitelj da je, kao osoba koja da se ne bavi, niti u dovoljnoj mjeri poznaje problematiku izračunavanja strukture kreditnih parametara, kao i s njim povezanih iznosa anuiteta, u kojima da su ukalkulirane veličine otplatnih iznosa glavnice kredita, dugovanih kamata i obračunatih naknada tuženici, u dobroj vjeri, smatrajući da je tuženica postupila u potpunosti sukladno odredbama ZID ZPK, kao i svim drugim propisima u RH, koji da se odnose na profesionalno korektno ugovaranje plasmana kredita, pristupio sklapanju "Dodatka ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eur" od 15. siječnja 2016., u kojem dodatku da je sukladno konverzijskom obračunu tuženice bilo izraženo (čl. 8.) stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan 30. rujna 2015., u visini od 44.115,49 eur (336.692,86 kn), koju da se tužitelj obvezao podmiriti mjesečnom anuitetnom otplatom, u iznosima od po 416,63 eur plativo u kunskoj protuvrijednosti, sukladno priloženom otplatnom planu, u roku do zaključno 01. siječnja 2028. Međutim, kako da je u tužbi već ranije obrazloženo, u sudskim postupcima koji da su vođeni pred nadležnim sudovima u RH, pravomoćno da je utvrđeno i potvrđeno, a to nakon sklapanja i solemnizacije prethodno spomenutog dogovora između tužitelja i tuženice, kako je tuženica, jednako kao i većina drugih banaka u RH, u postupku ugovaranja kredita s ugovorenom valutnom klauzulom u CHF i jednostrano promjenjivom kamatnom stopom tijekom anuitetske otplate kredita, postupala suprotno propisima, pa da je slijedom toga utvrđena ništetnost ugovornih odredaba koje su se odnosile na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, kao i jednostrano promjenjive kamatne stope. Posljedično, niti konverzijski obračun, koji da je tuženica izrazila kao ponudu tužitelju, a nakon toga niti sadržaj ponuđenog dodatka osnovnom ugovoru da nisu predstavljali odraz pošteno i profesionalno korektno ugovorenog kreditnog odnosa između tužitelja i tuženice, jer da su te isprave bile utemeljene na izračunu koji da je protivan sudskom utvrđenju ništetnosti osnovne dvije ugovorne klauzule – one o ugovaranju kredita uz valutnu klauzulu u CHF, kao i one o ugovaranju kredita uz jednostrano pravo tuženice na promjenu ugovorne kamatne stope tijekom anuitetne otplate kredita. Može da se reći da je donošenjem pravomoćnih presuda nadležnih hrvatskih sudova, silom obvezujuće sudske prakse došlo do bitno izmijenjenih okolnosti u odnosu na sadržaj ugovornog odnosa koji da je uspostavljen između tužitelja i tuženice, sukladno prihvaćenoj ponudi za sklapanje spomenutog dodatka, koji da je uobličen, potpisan i solemniziran kao ugovorna obveza tužitelja prema tuženici. U takvoj situaciji da se ima primijeniti čl. 369. i dr. Zakona o obveznim odnosima, te uskladiti sadržaj ugovornog odnosa između tužitelja i tuženice kojim da se uvažava obvezujuća sudska praksa u odnosu na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih klauzula iz osnovnog ugovornog odnosa. Tužitelj tvrdi da je prilikom sklapanja spomenutog dodatka ugovoru, uslijed nezakonitog postupanja tuženice, koja nezakonitost da je naknadno potvrđena obvezujućom sudskom praksom, doveden u neravnopravan položaj u odnosu na sljedeće okolnosti: a) nezakonitim postupanjem tuženice, tužitelj da je tijekom trajanja kreditnog ugovornog odnosa zaduživan kod tuženice godišnjom kamatnom stopom koja da se tijekom otplate predmetnog kredita neosnovano povećavala jednostranom odlukom tuženice, s ugovorene visine od 4,40 % povećavane na 5,05 %, 5,70 %, 6,20 % ... što da je dodatno opteretilo dug tužitelja prema tuženici za iznos razlike u primjeni kreditne kamatne stope za cijeli period od početka otplate kredita pa do zakonom propisane konverzije, a opterećuje da ga i na dalje preuzetim obvezama po dodatku ugovora, b) nezakonitom primjenom valutne klauzule ugovorene u CHF, uslijed koje primjene da je od početka otplate kredita pa do izvršene prisilne konverzije 30. rujna 2015. obveza tužitelja povišena za svakodobnu promjenu, odnosno, povećanje službenog tečaja CHF u odnosu na nacionalnu valutu kn, uslijed čega da je tužitelj bio zadužen i plaćao bitno veće iznose u kunskoj protuvrijednosti mjesečnih anuiteta utvrđenih u valuti CHF, c) nezakonito izvršenim obračunom zakonom propisane konverzije kredita u kn s ugovorenom valutnom klauzulom u eur (umjesto one u CHF) pri čemu da je tuženica izračun duga tužitelja na dan konverzije 30. rujna 2015. učinila uz puno uračunavanje kamatnih obveza sukladno nezakonito povećanim kamatnim stopama tijekom otplate kredita, u odnosu na osnovnu ugovorenu kamatu od 4,40 % godišnje, d) nezakonito izvršenim obračunom zakonom propisane konverzije kredita u kune s ugovorenom valutnom klauzulom u eur, pri čemu da je tuženica otplaćeni dio kreditnih obveza svakodobno preračunavala uz primjenu valutne klauzule vezane za CHF, te na taj način bitno umanjila dio već podmirenih obveza tužitelja iz osnove povrata kredita. Sve prethodno opisane povrede poštenog postupanja i korektnog profesionalnog odnosa prema tužitelju, tuženica da je svjesno počinila na način da je tužitelju ponudila konverziju kredita uz sklapanje i solemnizaciju spomenutog dodatka ugovoru, sa sadržajem u kojem da su sve posljedice nezakonitih obračuna iz t. a) do d) inkorporirane u utvrđenu obvezu tužitelja prema tuženici, pa da je time tužitelj neosnovano zadužen novim stanjem kredita na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 44.115,49 eur u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženice na dan plaćanja, iako da je njegova obveza prema tuženici trebala biti umanjena za: 1) razliku više obračunatih kamata tijekom povrata kredita u odnosu na osnovnu ugovorenu kamatnu stopu u visini od 4,40 % godišnje, 2) razliku više obračunatih i naplaćenih kunskih iznosa anuiteta, preračunatih na dan svakodobne uplate prema važećem srednjem tečaju tuženice za CHF, u odnosu na tečaj koji da je na dan isplate kredita po osnovnom ugovoru o namjenskom kreditu od 31. listopada 2006. iznosio 1 CHF = 4,593 kn. Spomenuti dodatak ugovoru da sadržajno, dakle, ne odgovara očekivanjima obje ugovorne strane, kao niti naknadno nastalim okolnostima u vezi sa sudskim tumačenjem (ne)zakonitog postupanja tuženice u postupku odobrenja i realizacije kredita, što da je potrebno ispraviti u ovom postupku, a nakon što se provede relevantno financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku. Nakon toga da će i tužitelj objektivno biti u mogućnosti precizicirati svoj tužbeni zahtjev upravljen k izmjeni ugovornog odnosa između njega i tuženice, koji da je u primjeni temeljem zadnjeg, sklopljenog i solemniziranog dodatka od 15. siječnja 2016., jer da tužitelj trpi objektivnu štetu zbog nezakonitog postupanja tuženice tijekom trajanja cijelog predmetnog kreditnog odnosa, a koja šteta da nije sanirana sklapanjem spomenutog dodatka od 15. siječnja 2016., već da je naprotiv još i produbljena u postupku neosnovanog i nezakonitog izračunavanja visine kreditne obveze tužitelja na dan 30. rujna 2015. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, kao i izvođenja drugih dokaza priloženih uz tužbu, uz pridržaj prava da sukladno nalazu sudskog vještaka financijske struke prilagodi i precizira svoj postavljeni tužbeni zahtjev, tužitelj zahtijeva donošenje presude sljedećeg sadržaja: "1. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. OIB 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju VO OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati na ime više obračunate kamate u odnosu na osnovnu ugovorenu kamatu u visini od 4,40 % godišnje, za cijeli period od početka otplate kredita do 30.09.2015. iznos od 40.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dana dospijeća, po stopi od 15 % godišnje do 30.12.2007., od 01.02.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena i od 01.08.2015. pa do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana nakon pravomoćnosti pod prijetnjom ovrhe (pri čemu će se visina novčane obveze tužene precizirati sukladno nalazu sudskog vještaka). 2. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. OIB 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju VO OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati na ime više obračunatih kunskih mjesečnih anuiteta, uz primjenu valutne klauzule u CHF, za cijeli period od početka otplate kredita pa do 30.09.2015. godine, iznos od 65.000,00 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dana dospijeća, po stopi od 15 % godišnje do 30.12.2007., od 01.01.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena i od 01.08.2015. pa do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana nakon pravomoćnosti pod prijetnjom ovrhe (pri čemu će se visina novčane obveze tuženice precizirati sukladno nalazu sudskog vještaka)."

2.U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava istaknute tužbene zahtjeve u pogledu urednosti i postupovne prihvatljivosti, pravne osnove, visine (izračuna), kao i činjenica i razloga kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik osporava osnovu i tijek zateznih kamata. Tuženik ističe prigovor zastare u pogledu bilo kojeg/svih iznosa dospjelih prije 11. lipnja 2014.g. Tuženik se protivi tužiteljevom dokaznom prijedlogu o provođenju financijskog vještačenja s obzirom, da se u konkretnom slučaju, spor vodi u vezi s pravnim pitanjem. Tužena banka ukazuje na važnost pravodobne ocjene opstojnosti pravne osnove tužiteljevih kondemnatornih tužbenih zahtjeva, kao preduvjeta za učinkovito i ekonomično vođenje parničnog postupka (BEZ nepotrebnih troškova), te da će u nastavku jasno izložiti razloge zbog kojih da, u konkretnom slučaju: (i) ne postoji pravna osnova tužiteljevih zahtjeva na povrat stečenoga bez osnove, budući da je tužitelj po svojoj slobodnoj volji od tužene banke zatražio konverziju i sklopio o tome dodatak ugovoru o kreditu, sve u skladu s odredbama specijalnog zakona, ZID ZPK/15, te da stoga (ii) nema ni potrebe za utvrđivanjem činjenica u odnosu na visinu preplate (stjecanje bez osnove na strani banke) po osnovi povijesnog kretanja tečaja, budući da su sklapanjem konkretnog dodatka ugovoru o kreditu, na temelju kojega da je tužitelj izjednačen s pravnim položajem potrošača koji je sklopio ugovor u protuvrijednosti EUR, čime da su ugovorne strane razriješile sve svoje pravne odnose s učinkom ab initio, dakle retroaktivno. Vrhovni sud RH da je u međuvremenu, nakon podnošenja tužbe, donio odluku (rješenje) u oglednom sporu posl. br. Gos 1/2019-36 od 4.3.2020. kojim da je zauzeo obvezujuća pravna shvaćanja za niže sudove u istovrsnim predmetima (u daljnjem tekstu „Rješenje“). Ponajprije, Vrhovni sud da je u izreci Rješenja potvrdio kako „sporazum o konverziji“ sklopljen na osnovi ZID ZPK/15, „ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Do takvog stajališta najviši sud došao da je uz opširnu, stupnjevitu raščlambu, sadržanu u obrazloženju Rješenja. Vrhovni sud da, naime, u obrazloženju Rješenja, između ostaloga, ističe sljedeća konkretna pravna shvaćanja u pogledu premisa na kojima da je zasnovao svoju odluku, kad navodi, a pozivajući se na izvore prava i ustavnosudsku ocjenu: „U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK/15 poseban zakon… u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima… te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja ugovora o konverziji.“ U nastavku da je Vrhovni sud zaključio: “Dakle, u odnosu na postavljeno pitanje treba pojasniti da se u predmetnom slučaju: (i) ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena, u prvom redu jer (ii) prisilni propis čl. 19.e ZID ZPK, a kako je već prethodno rečeno, govori o tome da ako potrošač ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama ovog Zakona, a drugo, (iii) taj sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ Prema tomu, Vrhovni sud u Rješenju da vrlo jasno navodi da je (i) pravna osnova za konverziju ZID ZPK/15, (ii) da je korisnik kredita po ZID ZPK/15 mogao birati konverziju ili rješenje iz čl. 19.e tog Zakona po kojem ostaje pri sklopljenom ugovoru vezanom za CHF (iii) da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen u skladu s uvjetima iz tog Zakona valjan, te (iv) da je sklapanjem sporazuma o konverziji tužiteljevom voljom nastala nova pravna osnova u pogledu prava i obveza ugovornih strana, koja je u cijelosti supstituirala ranije ugovorne uvjete iz izvornog ugovora o kreditu, i (v) koja proizvodi pravne učinke retroaktivno. To pak da znači da tužitelj u ovom postupku, nakon konverzije, ne može imati bilo kakvu tražbinu na povrat stečenoga bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kad se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF, jer da je izabrao izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Time da je tužitelj raniju pravnu osnovu, s koje da je primio i po kojoj da je do tada otplaćivao kredit s retroaktivnim učinkom zamijenio posve novom pravnom osnovom. Stoga da tužitelj više ne raspolaže zahtjevom koji bi se oslanjao na pravnu osnovu koja da je njegovom voljom ab initio izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze, kojega da je imala po izvorno sklopljenom ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF. Tek opreza radi, tuženik da u nastavku iznosi detaljnu argumentaciju u pogledu konverzije tužiteljeva kredita. Predmetni kredit konvertiran da je sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015 - u nastavku „ZID ZPK/15“), s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 15. siječnja 2016.g. sklopili dodatak ugovoru o kreditu kojim da je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete da su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Tužena banka ukazuje na to da je sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Prema tome, na strani banke da postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, s obzirom na to da je to upravo i potvrdio neovisni revizor. Konverzija kredita, nastupila da je: (i) na temelju očitovanja volje tužitelja koji da se kreditno zadužio uz valutnu klauzulu u CHF, da se njegov kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, i to (ii) nakon što da je tužitelj, u skladu s odredbama ZID ZPK/15 dobio od banke zakonom propisane, iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li, ili neće prihvatiti konverziju, uključujući podatak o pretplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate, u brojčanom iznosu, pri čemu da je (iii) sam način izračuna konverzije zakonodavac izričito propisao u članku 19.c ZID ZPK/15 na način da je banka bila dužna (i) početno odobrenu CHF glavnicu kredita pretvoriti u EUR glavnicu po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (ii) početno ugovorenu kamatnu stopu CHF kredita zamijeniti EUR kamatnom stopom koju je tužena banka primjenjivala na EUR kredite na datum sklapanja CHF ugovora o kreditu (iii) iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih CHF anuiteta pretvoriti u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate pri čemu su takvi iznosi pretvoreni u EUR predstavljali osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih po novom EUR otplatnom planu (iv) ukupno uplaćene iznose (preračunate u EUR), a koji su veći od iznosa potrebnih uplata po usporednom EUR kreditu rasporediti kao preplatu te iskoristiti za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplatiti korisniku kredita, ovisno koji je od dva moguća, zakonom propisana slučaja, nastupio (v) pri čemu na iznos preplate tužena banka da nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već da je njih, sukladno izričitoj zakonskoj odredbi, snosio potrošač. (iv) takvo zakonsko rješenje iz ZID ZPK/15 bilo da je naročito propagirano u javnosti, kako od strane zakonodavca, tako i od strane interesnih skupina potrošača, između ostaloga, radi „trajnog eliminiranja neravnopravnog položaja dužnika u CHF s ciljem otklanjanja posljedica velikih tečajnih neravnoteža u odnosu nacionalne hrvatske valute i CHF“ i rasterećenja općinskih sudova smanjenjem broja tužbi, a (v) tužena banka bila da je u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementirala volja tužitelja da konvertira svoj kredit, što da je ona i učinila pod prijetnjom strogih prekršajnih sankcija iz ZID ZPK/15; pa da je time naposljetku, sukladno intenciji zakonodavca (vi) tužitelj stavljen u položaj kao da je otpočetka, cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR, čime da je isključivo po svojem slobodnom izboru, izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sve na način koji da je bio utemeljen na valjano, od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZID ZPK/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate. Konkretni tužitelj da je, dakle, svojom slobodnom voljom, prihvatio konverziju. Sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između tužitelja i tuženika nastao da je pravni odnos koji da je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju da mu banka nije mogla uskratiti. Tužitelj da, međutim, u ovom sporu tvrdi da ga tako iskazana volja u pravnom poslu sklopljenom radi prihvata konverzije, ne obvezuje, te da i dalje unatoč prihvatu konverzije, traži povrat uvodno naznačenih iznosa na temelju stjecanja bez osnove, pozivajući se i dalje na ništetnost odredbe o promjeni kamatne stope i valutne klauzule iz izvornog ugovora sklopljenog u CHF. Za takvo stajalište da nema uporišta u primjeni materijalnog prava, kao što da se to obrazlaže u nastavku. A) Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, koji da je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, da jest pravni posao kojim da su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Pravni posao (dodatak) kojim da je izvršena konverzija odnosi da se na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope. Njime da su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji da je bio predmetom konverzije) temeljem koje da su se tužitelj (dobrovoljno) i tuženik (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote. Taj pravni posao bio da je, kao što da je to opće poznato, ujedno ekonomski nepovoljan za tuženu banku, ali da je ona po svemu postupila u skladu sa zakonom. Banka da je pri tome po ZID ZPK/15 bila dužna napraviti „novi otplatni plan“ i njime zamijeniti „početno utvrđeni otplatni plan“ (čl. 19.c, stavak (1) točka 3. ZID ZPK/15) s „novim anuitetima u EUR“, te svim „izmjenama ugovornih uvjeta“ koji da uključuju, „iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta“. Naposljetku, banka da je klijentu (ovdje tužitelju) bila dužna dostaviti propisani „izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu“ (čl. 19.e ZID ZPK/15), a potrošač da je bio slobodan prihvatiti ili ne prihvatiti tu ponudu. Ako tužitelju ponuda nije odgovarala, onda da nije trebao prihvatiti konverziju. Kada da je tužitelj razmatrao mogućnost konverzije, najprije da je prihvaćao „izračun konverzije“ utemeljen na „novom otplatnom planu“, te predviđen pravilima iz članka 19.c. ZID ZPK/15, a u kojem da su, između ostaloga, točnom brojkom bile navedene sve kamatne stope koje da su se morale primijeniti kroz cijelo već proteklo razdoblje otplate. Nakon toga, sklapao da se spomenuti pravni posao koji da je po sili zakonskog uređenja, uključivao: 1. promjenu valute kredita iz CHF u EUR, 2. promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovoru, te i ubuduće, na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuju sve one promjenjive kamatne stope – prikazane u apsolutnom iznosu - koje da je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR, 3. utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, te 4. sporazuma o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa. Dakle, sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka da su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, te da su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što da smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove, pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u, koji da je konverzijom ab initio, otpao i nadomješten da je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor), temeljem koje da je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. Kako da su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio), pa da je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužitelj da više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita. U potvrdu ovog stajališta, da govori i shvaćanje VSRH iz odluke Rev 1172/2018 od 19. ožujka 2019. koje da eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita: „U odnosu na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim: Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora“. Ta da je praksa nadalje potvrđena i u praksi brojnih županijskih sudova u zemlji. Iz navedenoga da proizlazi i daljnji zaključak: ako je tužitelj iz bilo kojeg razloga smatrao da mu zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, jer su po njegovu mišljenju trebali biti u bilo kojem pogledu drukčiji, tada da nije trebao prihvatiti konverziju, koja da je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji da su bili striktno propisani u ZID ZPK/15. Tužitelj da je, za razliku od tužene banke, imao punu slobodu izbora, kojom da se i koristio. Stoga da su i razlozi na koje se tužitelj konkretno poziva u tužbi, načelno u pravnom smislu pravno nerelevantni, jer da je tužitelj prethodno prihvatio ponudu na konverziju takvu kakvom da ju je zakonodavac definirao. U takvim okolnostima tuženik predlaže da sud primijeni načelo pacta sunt servanda, u skladu s važećim propisima. U odnosu na praksu ECJ da treba istaknuti kako okolnosti svih dosadašnjih postupaka pred tim sudom, nisu istovjetne okolnostima u ovom i drugim sličnim parničnim postupcima u Hrvatskoj. Naime, konverzija ugovora o kreditu sklopljenom uz valutnu klauzulu u CHF-u u ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u EUR, u Republici Hrvatskoj da nije bila posljedica intervencije državnog suda u sadržaj ugovora o kreditu, kao što da nije niti posljedica intervencije zakonodavca u sadržaj ugovora između tužitelja i tužene banke, na način da bi potrošač bio prisiljen prihvatiti konverziju. U Hrvatskoj nijednom potrošaču, pa tako ni tužitelju da nitko nije nametnuo da prihvati konverziju, dakle ni sud, ni zakonodavac, a ponajmanje tužena banka. Odluka VSRH Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019, usvojena da je u odnosu na procesno-pravno pitanje dopuštenosti postavljanja deklaratornog tužbenog zahtjeva i zadržavanja pravnog interesa postaviti takav tužbeni zahtjev nakon konverzije. U konkretnom predmetu, pozivanje na stavove iz odluka VSRH Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. koje da se odnose na isključivo načelno, procesno-pravno pitanje dopuštenosti postavljanja deklaratornih tužbenih zahtjeva, potpuno da je promašeno. U odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019, VSRH da se niti u najmanjoj mjeri, nije izjašnjavao o pravu korisnika kredita, koji su izvršili konverziju, nakon te konverzije, ostvarivati pravo na povrat razlike između stvarno plaćene kamate i početne kamate iz ugovora. U vezi s time, tek podredno da valja istaknuti da tužiteljeve tvrdnje također nemaju uporišta u pravu, kako da se to obrazlaže u nastavku. B) Tužitelju da su povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon toga razdoblja, kamate da su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite. Tužitelj da se, što izravno, što neizravno, poziva na pravomoćnu presudu VTSRH iz kolektivnog spora (Pž-7129/13), presudu VSRH (Revt 249/14) i ocjenu Ustavnog suda RH (U-III-2521/15), koje da su potvrdile da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u konkretnim ugovorima svih banaka u RH u CHF kreditima bile nejasne, nerazumljive odnosno nepoštene, jer da nisu omogućivale potrošaču da predvidi buduće posljedice njihove primjene tijekom razdoblja trajanja ugovora o kreditu. Tužena banka da nema mogućnosti dovoditi u pitanje sadržaj tih odluka pred redovnim sudovima, ali ukazuje na to da one ne potvrđuju osnovanost tužiteljevih tužbenih razloga u ovom sporu, nego da ih te odluke, štoviše, izravno demantiraju. Naime, u pravnom poslu koji da je bio sklopljen među strankama u povodu konverzije, povijesne kamatne stope da su bile izražene konkretnom brojkom u novom otplatnom planu za cijelo prethodno minulo razdoblje. Prihvatom takvog ugovora o konverziji, sukladnog ZID ZPK/15, potrošač da naprosto više nije bio u poziciji da „ne može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze“, odnosno da ne može provjeriti opravdanost budućih promjena kamatnih stopa. Pristajući, u takvim okolnostima, na izračun koji da je sadržavao tako iskazane kamatne stope u EUR kreditima, pristao da je na čvrsto definiranu prošlost, jer da su povijesne kamatne stope bile iskazane konkretnom brojkom (pa da su u tom smislu sadržajno bile fiksne), ali i na budućnost u pogledu visine kamatne stope nakon konverzije, za koje da je razdoblje naposljetku ugovorio primjenu točno određenog parametra i fiksnog dijela kamatne stope. C) Tužiteljeve tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjena CHF tečaja da nisu osnovane, jer da je preplata i po toj osnovi, uzeta u obzir na način kako da je to propisao ZID ZPK/15. ZID ZPK/15 da je propisao osnovno načelo konverzije podrazumijevajući konverziju kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom, radi promjene valutne klauzule na način da se položaj potrošača s kreditom s CHF valutnom klauzulom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Prihvatom konverzije, CHF valutna klauzula nadomještena da je EUR valutnom klauzulom. Sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka da su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, uključujući i po osnovi promjena CHF tečaja. „Novi otplatni plan“ iz čl. 19.c, stavak (1) točka 3.) ZID ZPK/15, a koji da je zamijenio „početno utvrđeni otplatni plan“ uključivao da je „iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa“ ali i „sve ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta“. Sve tužiteljeve uplate uvrštene u izračun konverzije iskorištene da su za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom, a preplata da je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, ovisno koji je slučaj bio primjenjiv. Izračun preplate uzeo da je u obzir sve promjene CHF tečaja, kako da je to razvidno iz kolone „primijenjeni CHF tečaj“ sadržanom u Izračunu konverzije na dan 30.09.2015. Nadalje, svi uplaćeni iznosi da su, sukladno odredbi članka 19.c. st.1. t. 4. ZID ZPK/15 preračunati u EUR prema tečaju na dan uplate, i to točno, zakonom određenom „tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR“. Upravo ti iznosi pretvoreni u EUR predstavljali da su osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih novim otplatnim planom, koji da je uključivao sve promjene, pa tako i promjene tečaja, koje da su uvjetovale izmjenu početnog plana i početnih anuiteta. Naposljetku, sukladno izričitoj odredbi članka 19.c. st.1. t. 5. treća alineja ZID ZPK/15 na iznos preplate tužena banka da nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već da je njih snosio potrošač. Stoga, i u odnosu na ovo pitanje tuženik upućuje na razmatranja pod A), a podredno ukazuje na odredbe čl. 19.c. ZID ZPK/15 iz koje da proizlazi opisani način na koji je zakonodavac uredio, a tužitelj prihvatio, obračun takve preplate, a čime da su, stranke, posljedice eventualno ništetne CHF valutne klauzule, također sporazumno, trajno i konačno uredile ab initio i nadomjestile EUR valutnom klauzulom. Dakako, na prvom mjestu to da je obvezujuće rješenje iz oglednog spora VSRH br. Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g., a iz kojeg da proizlazi neosnovanost tužbenih zahtjeva za isplatu na temelju konvertiranih CHF kredita, što da je ujedno i tužiteljev slučaj. Tuženik ukazuje na presudu Županijskog suda u Puli, posl. br. Gž- 925/2017-2 od 20. ožujka 2020. kojom da je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci i pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev za isplatu preplate u slučaju tužitelja - korisnika konvertiranog CHF kredita, upravo uvažavajući pravno shvaćanje VSRH iz navedenog oglednog spora, a u kojoj da je, između ostaloga, rečeno i: “Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim je rješenjem broj Gos-1/2019 od 04. ožujka 2020., odgovorio na pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava, da li je Sporazum o konverziji sklopljen osnovom Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na način da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Izraženo pravno shvaćanje primjenjuje se i u odnosu na postavljen zahtjev tužiteljice. Tako sklopljenim Dodatkom Ugovora stranke su se suglasile o načinu izračunavanja ugovorne obveze u skladu sa odredbom čl. 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje ZOO) koju obvezu tužiteljica ispunjava u eurima u protuvrijednosti kuna, te potpisivanjem Dodatka izrazila svoju suglasnost, odnosno volju za izmjenu načina obračuna obveza preuzete Ugovorom o kreditu od 13. listopada 2006. Obzirom da tužiteljica više nema osnove za zahtjev za isplatu na ime više uplaćenih kamata u dotadašnjoj otplati kredita, kako je otplaćivan do konverzije, obzirom je izvršena konverzija, time je i sklopljenim Sporazumom postignuta izvansudska nagodba o iznosu pretplate, dok priložen izračun kamate nije prijeporan, pa nije bilo potrebe za dostavom matematičkog izračuna kamate, na što se žalbom ukazuje. Sporazum o konverziji sklopljen je uz pravilnu primjenu odredbama ZPK i prvostupanjski sud je stoga u svemu pravilno primijenio materijalno pravo kada je kao neosnovan odbio taj zahtjev a za što su dani dovoljni, jasni i prihvatljivi razlozi.“ Nadalje, tuženik ukazuje i na presudu Županijskog suda u Splitu br. Gž-2460/2017 od 4. ožujka 2020.g. „Osnovom ispravno navedenih zaključaka, uz činjenicu da su tužiteljima ad. 1) i ad. 2), a u skladu sa člancima 1. i 2. predmetnih Dodataka ugovora o kreditu, sukladno članku 19.e stavku 1. ZPK, dostavljeni izračuni konverzije kredita, s prijedlogom izmijenjenog Ugovora o kreditu, a koje izračune tužitelji ad. 1) i ad. 2) su i prihvatili, pa slijedom toga i sklopili predmetni Dodatak ugovoru o kreditu, a na koje sklapanje predmetnih Dodataka ugovoru o kreditu o kreditu nisu bili obvezani, jer su tužitelji ad. 1) i ad. 2) mogli ostati u ugovornom odnosu s tuženom na način, kako je to bilo i prvobitno ugovoreno, pravilno je prvostupanjski sud postupio, kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja ad. 1) i ad. 2), presuđujući sve na način, kako je to pobliže opisano točkom I/ izreke prvostupanjske presude, ispravno pri tome i zaključujući, da su stranke sklapanjem predmetnih Dodataka ugovoru o kreditu izmijenile svoj ugovorni odnos, ne samo u pogledu valute, već su redefinirale i ugovorenu kamatnu stopu, te su prilikom uračunavanja izvršenih uplata, prema novom otplatnom planu, uzele u obzir sve izvršene uplate, pa tako i utužene uplate, zbog čega tužitelji ad. 1) i ad. 2) više nemaju pravnu osnovu za potraživanje preplaćene kamate, obračunate na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu, odobrenog u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF, odnosno ne postoji osnova u smislu članka 323. stavka 1., a niti odredbe članka 1111. sve Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO) za isplatu razlike između početne ugovorne kamatne stope za kredit u CHF i promijenjene kamatne stope za isti kredit u utuženom razdoblju. I prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, kojim su stranke izvršile konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR-e, izmijenjen je osnovni ugovor, među ostalim i u pogledu kamatne stope, u skladu s odredbama ZPK-a, na koji način je suglasnošću volja stranaka otklonjena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, u skladu s jednostranom odlukom tužene, a time i pravni učinci te ništetne ugovorne odredbe iz čega proizlazi da u vrijeme zaključenja glavne rasprave nije ni bilo ugovorne odredbe čija se ništetnost traži, pa je prvostupanjski sud ispravno postupio, kada je točkom I/ izreke svoje presude odbio tužbeni zahtjev tužitelja ad. 1) i ad. 2).“ Tuženik ukazuje i na presudu Županijskog suda u Karlovcu br. GŽ-73/2019 od 28. travnja 2020.g.: „Dakle, sporno je da li je sklapanjem Sporazuma o konverziji prestala obveza tužene da izvrši povrat novca koji tužitelj zahtijeva u ovom postupku. Po mišljenju ovog suda suprotno zaključku prvostupanjskog suda, sklapanjem Sporazuma o konverziji predmetnog Ugovora o kreditu riješeni su svi međusobni odnosi tužitelja i tužene koji proizlaze iz uplaćenog iznosa na ime kamata po stopama koje su jednostrano bile određivane od strane tužene, a sa koje osnove tužitelj potražuje ovdje predmetne iznose, a sve temeljem odredbe članka 19. točka c. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, i 102/15 - dalje: ZPK), budući iz navedene zakonske odredbe jasno proizlazi da se cjelokupan uplaćeni iznos uzima u obzir prilikom provedbe konverzije, odnosno uračunava u novi otplatni plan, a ako pretplata iznosi više nego obveza tada se ista vraća.“ Navedenim Sporazumom nije izričito navedeno da tužitelj više nema nikakvih potraživanja prema tuženiku s osnova do tada uplaćenog iznosa, međutim obzirom da je navedeni Sporazum sklopljen i da je tužitelj pristao na navedenu konverziju, posljedično tome za zaključiti je da je time pristao i da se sav uplaćeni iznos iskoristi na način propisan odredbama ZPK, pa je na taj način zapravo pristao na zamjenu ispunjenja (članak 167. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO).“ Pored toga, ovdje je posebno potrebno istaknuti i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u Odluci broj Gos/2019-36 od 4. ožujka 2020., a prema kojem stajalištu Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Slijedom svega navedenog proizlazi da tužbeni zahtjev tužitelja kako glavni, tako ni eventualno kumulirani nisu osnovani (…)“ Također, tu da je i presuda Županijskog suda u Šibeniku br. Gž- 658/2108 od 29. travnja 2020.g.:

„Naime, nije sporno da su stranke zaključile dodatak ugovora o kreditu i time jasno iskazale svoju volju, zbog čega je, zaključenjem nove obveze nastale iz tzv. osnovnog ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 21. srpnja 2006. godine – prestala ranije obveza, za što su se stekli uvjeti upravo donošenjem i stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPK/15 (Narodne novine 102/15). Zaključenjem dodatka ugovora o kreditu stranke su definirale sve bitne uvjete novonastalog ugovora, pa tako i načina izračuna konverzije kredita iz CHF u kredit u EUR sa valutnom klauzulom – promijenjena je valuta kredita, definirana redovna kamata, otplatni plan, a na što je sve tužiteljica dobrovoljno i samostalno pristala. Zaključenjem dodatka ugovora o kreditu tužiteljica je pristala na prestanak ranijeg ugovora zaključenog između stranaka, iskazavši svoju volju da postojeću obvezu zamijeni novom. Zaključenjem dodatka stranke su na kvalitetan i suglasan način riješile svoj odnos nastao zbog nemogućnosti tuženika da podiže kamatne stope bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita s promjenama, slijedom čega je tužiteljica na kvalitetan način dobila pravnu zaštitu u nastalom pravnom poslu. Protivno žalbenoj tvrdnji tužiteljice, upravo je odredbom članka 19.c stavak 1. točka 5. ZPK propisano da „Iznos pretplate iz ove točke preračunava se u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nije dužan obračunavati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač“. Osim toga, zaključenjem dodatka ugovora o kreditu u cijelosti je preuređen odnos stranaka, tako da je denominacijom, odnosno promjenom valute i utvrđenjem kamatne stope, u cijelosti uređen odnos ovih stranaka nastao iz osnovnog ugovora o kreditu od 21. srpnja 2006. godine, pa bio prihvaćanjem tužbenog zahtjeva došlo bi do stvaranja, de facto, dvostruke obveze tužene spram tužiteljice. Nadalje, nije osnovano pozivanje žaliteljice na odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO), jer se u ovom slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena, obzirom da prisilni propis članka 19.e ZID ZPK, govori o tome da ako potrošač ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovornim uvjetima, sukladno odredbama tog Zakona, a drugo, taj sporazum predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. godine).“ Tuženik ukazuje i na presudu Županijskog suda u Sisku, posl. br. Gž-604/2017-8 od 8. svibnja 2020. godine kojom da je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu i pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev za isplatu preplate u slučaju tužitelja - korisnika konvertiranog CHF kredita, upravo uvažavajući pravno shvaćanje VSRH iz navedenog oglednog spora, ističući kako provođenje vještačenja u slučaju konvertiranih kredita nije potrebno a u kojoj da je, između ostaloga, rečeno i: „Prvostupanjski sud nije proveo dokaz saslušanja tužitelja i financijsko vještačenje ocijenivši da je činjenično stanje dovoljno utvrđeno za donošenje pravilne i zakonite odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva, dao je jasne razloge za takvu odluku, koje u cijelosti prihvaća ovaj sud (…) sporno je da li je tuženica dužna isplatiti tužiteljici razliku između iznosa koji je tužiteljica platila u ispunjenju svoje obveze iz ugovora o kreditu i iznosa za koji tužiteljica tvrdi da je bila dužna platiti, vezano za ugovorenu kamatnu stopu, a slijedom toga i visina tužbenog zahtjeva i osnovanost prigovora zastare (…) Dodatkom ugovora o kreditu stranke su suglasno ugovorile da se obveza tužiteljice iz ugovora o kreditu smanji za iznos razlike između iznosa plaćenog tuženici sukladno odredbama ugovora o kreditu, uključujući i odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, te iznosa koji je tužiteljica dužna platiti prema konvertiranom kreditu, da to smanjenje iznosi 31.027,77 EUR te je ugovorena fiksna kamatna stopa od 4,55% godišnje. Tužiteljica nije dokazala da konverzija ugovora o kreditu nije provedena suglasno strogim odredbama ZID ZPK niti razloge eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost). Slijedom toga, prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog suda izveo pravilan zaključak da je tužiteljica sklopila Dodatak ugovoru o kreditu slobodno raspolažući svojom voljom, tijekom ove parnice, u skladu s odredbama ZID ZPK, da tužiteljica više nema pravni interes za podnošenje tužbe u smislu članka 187. st. 1. ZPP, u odnosu na dio tužbenog zahtjeva o kojem je odlučeno prvostupanjskim rješenjem, te da u ostalom dijelu tužbeni zahtjev ,kako glavni tako i eventualni uz pravilnu primjenu pravila o teretu dokazivanja i pravilnu primjerenu materijalnog prava odredbama ZID ZPK i Zakona o obveznim odnosima treba odbiti kao neosnovan. U tom dijelu pobijana odluka ima jasne i logične razloge koje u cijelosti prihvaća ovaj sud (…) Pri tome se napominje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučujući o prijedlogu za rješavanje pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava podnesenog od Općinskog suda u Pazinu, u predmetu poslovni broj P-1413/2019 od 20. rujna 2019. odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kako je to odlučeno rješenjem broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. godine. Sudska praksa na koju se u prilog svojih navoda poziva tužiteljica, priložena u spisu datira prije donošenja rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Gos-1/2019 i nije od utjecaja na ishod ovog spora, tim više što je u svakom pojedinom predmetu sud dužan cijeniti odlučne okolnosti tog predmeta“. Konačno, i presuda Županijskog suda u Puli br. Gž-124/2018 od 14. svibnja 2020.g. kojom da je preinačena presuda prvog stupnja u konvertiranom CHF kreditu na način da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev s pozivom na Rješenje Gos-1/2019: „Tako sklopljenim Dodatkom ugovora stranke su se suglasile o načinu izračunavanja ugovorne obveze, a tužiteljica je izračun tuženika prihvatila kada je potpisala Dodatak ugovora. Osim toga, tužiteljica nije ukazivala niti dokazala da je taj Dodatak ugovora pobojan. Prilikom uračunavanja izvršenih uplata prema novom otplatnom planu uzete su u obzir sve izvršene uplate, pa i one preplaćene, zbog čega tužiteljica nema više pravnu osnovu za utvrđivanjem ništavim odredbe čl. 2. i 7. Ugovora, a time niti za potraživanje preplaćene kamate obračunate na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu. Sklapanjem aneksa ugovora o kreditu, stranke su se suglasile o načinu izračunavanja ugovorne obveze u skladu s odredbom čl. 22. ZOO, koju obvezu tužiteljica ispunjava u kunama, te je ona potpisivanjem aneksa ugovora izrazila svoju suglasnost, odnosno volju za izmjenu načina obračuna obveze preuzete Ugovorom o kreditu. Tako tužiteljica više nema osnovu za zahtjev da se utvrdi da ranija ugovorna obveza o promjenjivoj kamatnoj stopi ne proizvodi pravni učinak, a ni osnovu za bilo kakav zahtjev za isplatu na ime više plaćenih kamata u dosadašnjoj otplati kredita, kako je otplaćivan do dana konverzije.“ Postoje da i nepravomoćne presude prvostupanjskih sudova koje da se na sličan način pozivaju na Rješenje Vrhovnog suda, ali one da još nisu pravomoćne pa da ih tuženik ne citira. Nadalje, tuženik ukazuje i na pravomoćnu presudu OS u Splitu (br. P 1980/19 od 8. studenog 2019.g.) kojom da je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu u predmetu jednog konvertiranog CHF kredita. Tuženik ukazuje na obrazloženje, koje da opovrgava navode tužitelja iz tužbe, a u kojem da se navodi: „Sklapanjem Dodatka Ugovoru stranke su, po ocjeni ovog suda, izmijenile svoj ugovorni odnos ne samo u pogledu valute, već su redefinirale i ugovorenu kamatnu stopu, te su prilikom uračunavanja izvršenih uplata prema novom otplatnom planu uzele u obzir sve izvršene uplate, pa tako i utužene uplate, čime su stranke suglasno izmijenile nepoštenu ugovornu odredbu čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207698467/06 od 19. listopada 2006. g. jer su tu odredbu stranke suglasno izmijenile u čl. 8. Dodatka Ugovora. Stoga tužitelj nema valjani pravni osnov za potraživanje preplaćene kamate obračunate na temelju ništavih odredbi Ugovora o kreditu odobrenog u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF“. Shvaćanja iz presude suda Europske unije u Luxemburgu posl.br. C-118/2017 od 14. ožujka 2019.g., da nisu primjenjiva na odnose proizašle iz hrvatskih mjerodavnih propisa. Mađarski nacionalni zakonodavac, po sili zakona, izravno da je intervenirao u sadržaj privatnog ugovornog odnosa između banaka i potrošača. Naime, tijekom 2014. Mađarska da je donijela nekoliko zakona, a kojima da je propisala i konverziju ugovora o zajmu u stranoj valuti ili sa valutnom klauzulom u nacionalnu valutu – mađarske forinte, te da je vezano uz specifične odredbe tih zakona, mađarski sud postavio zahtjev za prethodnu odluku i zatražio od ES tumačenje o usklađenosti nacionalnih Zakona iz 2014. s Direktivom 93/13/EZ. Sukladno hrvatskim propisima, odredbama ZID ZPK/15, tužitelj da je imao mogućnost izbora, te da je mogao izabrati prihvatiti ili ne prihvatiti izračun konverzije kredita, odnosno sklopiti ili ne sklopiti s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15. Konverzija da je bila na dispoziciju tuženika te svih ostalih potrošača na koje da se spomenuti zakon primjenjivao. Tužitelj, ukoliko nije htio konvertirati, zadržao da je prava iz originalnog ugovora, ako pak jest, originalni ugovor da je ab initio zamijenjen drugim. S time da je u skladu i pravno shvaćanje VSRH izloženo u Rješenju: „U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 SO protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Zauzeto je pravno shvaćanje da zakonska intervencija kojom se ostvaruje navedeni cilj nije zabranjena. Međutim, istovremeno kada se govori o posljedicama koje trebaju nastati - proizaći iz eventualne nepoštenosti odredbi, Europski sud je između ostalog naveo da se člankom 6. st. 1. Direktive Vijeća EEZ od 5. travnja 1993. želi ponovno uspostaviti ravnoteža između stranaka odnosno trgovca i potrošača, a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe. Naime čl. 6. st. 1. glasi: "Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba." Nastavno je rečeno da se taj ugovor u načelu mora nastaviti bez bilo koje druge izmjene, osim one koja proizlazi iz uklanjanja nepoštenih uvjeta, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava. Ali temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena navedena presuda Europskog suda i učincima ZID ZPK je u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi." U odnosu na (neosnovane) tvrdnje tužitelja kako mu je konverzijom nezakonito više obračunata glavnica radeći pritom razliku između neotplaćene CHF glavnice obračunate na dan konverzije i neotplaćene CHF glavnice kakva bi bila prema početnom otplatnom planu, tuženik ističe kako je takav izračun tužitelja neutemeljen i protivan članku 19. c toč. 8. ZID ZPK/15 koji izričito navodi da se učinak konverzije očituje kao razlika (i) neotplaćene glavnice u CHF valuti kako da je ista bila evidentirana u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. godine (dan konverzije) te (ii) neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđenom na dan 30. rujna 2015. godine (a ne s iznosom preostale neotplaćene glavnice u CHF prema početnom otplatnom planu kako da to tvrdi tužitelj), svako drugo postupanje banke da bi bilo protivno izričitim zakonskim propisima. Neovisno o tome, tužena banka ukazuje da se radi o nedospjeloj glavnici (o računovodstvenoj kategoriji) odnosno o glavnici koja da u cijelosti dospijeva tek 2028. godine pa da se nikako ne može govoriti o stjecanju bez osnove na strani banke, niti o tome da se imovina banke povećala, jer da do nikakvog prelaska imovine nije ni došlo jer da upravo ta nedospjela glavnica nije niti plaćena pa da nema govora o smanjenju imovine tužitelja odnosno povećanju imovine tuženika. Pod pretpostavkom da tuženik doista treba vratiti traženi novčani iznos po osnovi stjecanja bez osnove, što da tuženik osporava, valja da ukazati da se plaćanje tužitelja i primanje tih isplata od tuženika odvijalo sukcesivno kroz vrijeme (mjesečna otplata u anuitetima). Prema tome, čak i pod prethodno navedenom pretpostavkom koju da tuženik osporava, stjecanje na strani tuženika da se ne bi moglo, niti se dogodilo primitkom jednokratne uplate tužitelja tuženiku od 40.000,00 kn ili 65.000,00 kn. Promet po kreditu u vezi s tužiteljevom kreditnom partijom da dokazuje da nikakve uplate tužitelja tuženiku od 40.000,00 kn ili 65.000,00 kn u navedenom razdoblju, nije bilo. Tužitelj u gore navedenim tužbenim zahtjevima da traži od suda da izmjeni odredbe Dodatka ugovora o kreditu koje da su (i) zakonski određene (ZID ZPK/15), a (ii) koji zakon da je Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio u skladu s Ustavom RH, i (iii) za koje da je Vrhovni sud RH odredio da su valjane odgovarajući na pitanje iz gore spomenutog oglednog spora. Tuženik da zaista smatra da autoritet i pravno shvaćanje Ustavnog suda, Vrhovnog suda pa na kraju i Hrvatskog Sabora, ne treba preispitivati i dovoditi u pitanje. Tuženik predlaže da sud na pripremnom ročištu: (i) ocijeni opstojnost pravne osnove tužiteljevog zahtjeva u svjetlu obvezujućeg Rješenja Vrhovnog suda u pogledu ništetnosti kao prejudicijelne pravne osnove (neodređenog) kondemnatornog tužbenog zahtjeva, te u pogledu pravne kvalifikacije sporazuma o konverziji kao nove pravne osnove, a s obzirom na činjenicu da je tužiteljev ugovor nesporno konvertiran u skladu s odredbama ZID ZPK/15; (ii) zaključi prethodni postupak i odbije dokazni prijedlog tužitelja za izvođenje financijskog vještačenja u odnosu na visinu (neodređenog) kondemnatornog tužbenog zahtjeva kao i ostale tužiteljeve dokazne prijedloge uz istovremeno otvaranje i zaključenje glavne rasprave te odbijanje manifestacijskog zahtjeva i tužbenog zahtjeva, u cijelosti. Tuženik dalje navodi da ustraje na osporavanju istaknutih tužbenih zahtjeva. Tuženik da ustraje na svim prigovorima, činjenicama i dokaznim prijedlozima koje je iznio. Sud da nije ovlašten mijenjati sadržaj ugovora, niti mijenjati volju ugovornih strana. Navedeno da je zaključio i Sud Europske unije u predmetu Banco espanol de Credito, SA protiv VOV od dana 14. lipnja 2012. godine broj C-618/10 gdje da je utvrđeno da “u odnosu na pitanje izmjene ugovora odnosno pojedine njegove nepoštene odredbe, nacionalni sudovi ovlašteni su jedino isključiti iz primjene nepoštenu ugovornu odredbu, a ne vršiti i izmjenu Ugovora. U suprotnom bilo bi narušeno načelo djelotvornosti jer bi prodavatelji ili pružatelji usluga mogli rabiti takvu nepoštenu ugovornu klauzulu koja bi se iznimno tj. u najgorem slučaju mogla izmijeniti odlukom suda”. Isto da potvrđuje Županijski sud u Zagrebu u odluci posl. br. Gž-2448/2018 od 7. svibnja 2021. godine: “11. Neosnovana je, međutim, žalba tužitelja u odnosu na toč. III a) izreke pobijane presude, kojom je odbijen zahtjev da se tuženiku naloži sklapanje aneksa ugovora, iz razloga koje prihvaća i ovaj sud, naime, u ZOO-u postoji načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, s tim da je ta sloboda ograničena Ustavom, prisilnim propisima i moralom društva, a ugovori nastaju suglasnošću volja stranaka i u sadržaj ugovora sud može intervenirati jedino onda kad zakon to izričito propisuje. U situaciji kad je prema navodima iz tužbe ništetna pojedina ugovorna odredba, zakon ne određuje mogućnost da sud sam svojom odlukom zamijeni tu ništetnu odredbu drugom ugovornom odredbom niti zakon određuje da je sud ovlašten naložiti jednoj stranci da sklopi aneks ugovora s drug(ačij)om odredbom koja nije ništetna, a niti se u ovakvoj situaciji mogu primijeniti odredbe čl.369. do 372.ZOO-a (izmjena i raskid zbog promijenjenih okolnosti), jer intonacija tih članaka je takva da se ne mogu mijenjati ugovorne odredbe koje su ništetne od početka već samo valjane, zakonite odredbe koje su zbog izvanrednih nepredvidivih okolnosti prouzročile da je jednoj stranci otežano ispunjenje, kako je pravilno zaključio sud prvog stupnja, jer sud nije ovlašten izravno zadirati u ugovorni odnos i protivno načelu autonomije volje ugovornih strana.” Iz predmetnog ugovora da proizlazi da je tužitelj sredstva kredita koristio radi kupnje stana. S tim u vezi, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon da ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati. Budući da se svrha ne podrazumijeva, na tužitelju da je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji da izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj da činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Tuženik ističe kako je u međuvremenu donesena presuda Suda Europske unije u predmetu C-567/20 od 5. svibnja 2022. Tužena banka očituje da se o toj presudi i o tijeku ovog parničnog postupka. U predmetu A. H - protiv Zagrebačke banke, C-567/20, Sud Europske unije presudio da je sljedeće: „Članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima [odredbama] u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive.“ Takvu odluku Sud da je utemeljio na zaključku da su odredbe glave IV.a ZID ZPK/15 “odredbe nacionalnog prava koje imaju obveznu prirodu, u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 93/13, tako da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba istog zakona, čiji je cilj nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenom s potrošačem, ne podliježu odredbama te Direktive.” Sud EU da je pritom u obrazloženju Presude utvrdio da se u konkretnom slučaju Direktiva 93/13 ne primjenjuje na originalni ugovor, ali da se primjenjuje na dodatak ugovoru koji je sklopljen nakon pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, pa da je Sud nadležan i ovlašten kako ratione materie tako i ratione temporis presudom dati tumačenje prava Unije u odnosu na primjenu Direktive samo u odnosu na dodatak. Sud EU da je u tom pogledu odluku u smislu tumačenja prava EU, utemeljio upravo na navodima Općinskoga građanskog suda u Zagrebu, i to napose u točkama 59. do 61. presude. Sud EU poziva da se na taj sud kada da navodi sljedeće: (i) „odredbe dodatka koji su Zagrebačka banka i tužiteljica iz glavnog postupka sklopile kako bi izmijenile svoj originalni ugovor, na način da se kredit denominiran u švicarskim francima konvertira u kredit denominiran u eurima, odražavaju sadržaj odredaba glave IV.a Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015.“(t. 59.); (ii) „sud koji je uputio zahtjev“ primjećuje da su sve stranke obuhvaćene područjem primjene ZID ZPK/15 izmijenile ugovorni odnos na temelju suglasnosti volja, a ne izravno na temelju zakonodavne intervencije, kao što je to konkretno bio slučaj u predmetu SO. Kada je potrošač prihvatio konverziju „ugovorne stranke, kako bi zamijenile nepoštene odredbe u tom ugovoru, svoj ugovor nisu izmijenile slobodno, nego s obvezom primjene pravila o konverziji koja je propisao nacionalni zakonodavac“. Sud EU nadovezao da je na to svoj zaključak iz perspektive primjene čl. 1. st. 2. Direktive ocijenivši da „zahtjev prihvata potrošača nije sam po sebi prepreka tomu da se smatra da su odredbe predmetnog dodatka odraz obveznih zakonskih ili regulatornih odredaba, s obzirom na to da je sadržaj tog dodatka u potpunosti određen navedenim zakonom“; (iii) iz odluke Općinskoga građanskog suda u Zagrebu kojom je upućeno prethodno pitanje da proizlazi da je „cilj hrvatskog zakonodavca bio uspostaviti ravnotežu između prava i obveza stranaka na koje se odnosi Zakon o potrošačkom kreditiranju“, što da je Sud EU i prihvatio. Dakle, odluka Suda EU temelji da se na okolnostima koje da nisu sporne u postupcima koje da pred hrvatskim sudovima vode potrošači koji da su prihvatili konverziju, odnosno da su „odredbe glave IV.a navedenog zakona odredbe nacionalnog prava koje imaju obveznu primjenu“. Upravo zbog toga da je Sud EU ocijenio kako u smislu čl. 1. stavka 2. Direktive 93/13, ugovorne odredbe koje su odraz odredaba ZID ZPK/15 „čiji je cilj nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenim s potrošačem, ne podliježu odredbama te direktive“. Stoga da više nema razborite dvojbe o tom da se Direktiva 93/13 uopće nije mogla primjenjivati na izvorne ugovore o kreditu sklopljene prije pristupanja Republike Hrvatske u EU, a nakon pristupanja EU, zakon čiji da je cilj „nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenim s potrošačem“ odnosno „uspostava ravnoteže između prava i obveza stranaka“ naprosto da ne podliježu odredbama te Direktive na temelju izuzetka propisanog u odredbe čl. 1. stavka 2. te Direktive. Prema tomu, u nastavku ovog parničnog postupka potrebno da je stoga posvetiti se hrvatskom nacionalnom pravu, pri čemu posebna uloga da pripada primjeni pravnih stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeta u oglednom sporu okončanom rješenjem posl. br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. godine. Vrhovni sud odgovorio da je na postavljeno pitanje u oglednom sporu kako slijedi: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Najviši sud da je s time u vezi vrlo jasno obrazložio sljedeće: (i) ako je sporazum sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK/15, tada da se (ii) ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena, te stoga (iii) dodatak ugovoru ili novi ugovor kojim je dužnik prihvatio konverziju da predstavlja novu pravnu osnovu koja da svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske; (iv) Vrhovni sud da je pritom imao u vidu da je ZID ZPK/15 propisao izvanrednu, jednokratnu i retroaktivnu intervenciju zakonodavca, a svakako da je nedvojbeno prepoznato i to, kako da je kazao i Sud EU u svojoj presudi, da je riječ o zakonu čiji da je cilj bio upravo taj da nadomjesti ništetne odredbe izvornog ugovora o kreditu. S obzirom na prethodno navedeno, tehnika konverzije temeljila da se na retroaktivnom obračunu kunskih iznosa koje da je tužitelj platio banci po izvornom ugovoru denominiranom u CHF, i ex post obračunatih iznosa kao da je tužitelj izvorno uzeo kredit denominiran u EUR (pri čemu da su tužitelju svi iznosi komparativnog eurskog kredita, odnosno glavnica i kamate, bili prezentirani u fiksnim kunskim iznosima), te da je tužitelj raspolagao svim potrebnim obavijestima kako bi mogao donijeti informiranu odluku i tako ostvariti svoje zakonom uređeno pravo izbora: (i) da prihvati konverziju u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR s retroaktivnim učinkom, ili (ii) da ju ne prihvati i ostane u ugovoru denominiranom u CHF i ostvaruje svoja prava koja mu pripadaju iz tog ugovora odnosno s osnove njegovog osporavanja. To da, naime, proizlazi iz odredaba čl. 19.e st. 5. i 6. ZID ZPK/15: (5) U slučaju prihvata konverzije kredita potrošač je o prihvatu izračuna konverzije dužan, preporučenom pošiljkom uz povratnicu ili osobno, obavijestiti vjerovnika u roku od 30 dana od dana primitka izračuna konverzije iz stavka 1. ovoga članka i pregleda stanja svih tražbina vjerovnika, odnosno izvoda otvorenih stavaka iz stavka 2. ovoga članka. (6) Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona. Tužitelj da, međutim, u ovoj parnici traži: (i) da nakon što je po svojem izboru postao izjednačen s korisnikom kredita denominiranog u EUR, sada još od banke naplati (ii) i razliku iznosa koje bi uštedio da je uzeo kredit u kunama uz početnu kamatnu stopu kao iz kredita u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka. Tužitelj da dakle neosnovano drži da simultano može ostvarivati koristi s obje osnove, mada da je zakonodavac jasno propisao: (i) izbor jedne od dvije ponuđene opcije, (ii) isključivo po izboru tužitelja, (iii) na koji izbor tužena banka nikako nije mogla utjecati. Prema tomu, za tužiteljev tužbeni zahtjev koji da ističe u ovoj parnici da ne postoji valjana pravna osnova, budući da je tužitelj sam optirao za konverziju. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu obnovom (novacijom) da je, i to retroaktivno, prestao postojati izvorni ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka, kao da ga nikad nije ni bilo, a svi da su pravni odnosi između stranaka uređeni dodatkom, upravo s ciljem zamjene ništavih odredaba prvotnog ugovora valjanima. Zbog toga da je vještačenje traženih „razlika“ u odnosu na fiktivni kunski kredit s kamatom koja odgovara početnoj kamatnoj stopi iz izvornog kredita denominiranog u CHF, u ovoj parnici izlišno, pa time i nesvrhovito, kako u vremenskom tako i u troškovnom smislu. Tuženik ukazuje na pravno shvaćanje Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu od 7. lipnja 2023. u svezi restitucijskih zahtjeva potrošača koji su s bankama sklopili dodatke/anekse ugovora o kreditu kojima je provedena konverzija, a koje da glasi: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“ Tuženik ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž-3380/2021-3 od 10. siječnja 2023. godine "9.3. Vrhovni je sud u odluci br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zaključio da sporazum o konverziji sklopljen sukladno odredbama ZPK predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu a ni u objektivnom smislu - cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz €. Dakle sporazumi o konverziji sklopljeni u skladu s ZPK su valjani i proizvode pravne učinke bez obzira na utvrđenje ništetnosti odredaba osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u Chf. 9.4. Stoga opća pravila ZOO o ništetnosti ne mogu dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji. Naime, sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužitelj svojevoljno pristao, nastala je nova pravna osnova temeljem koje su isplaćeni anuiteti retroaktivnom primjenom Dodatka Ugovoru od 11. siječnja 2016. iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u €. 9.5. U okolnostima u kojima tužitelj ne osporava pravilnost izračuna konverzije, osnovano tuženik u žalbi ukazuje na nedostatak razloga zbog kojih je otklonjen utjecaj Dodatka Ugovoru od 11. siječnja 2016. zaključenog tužiteljevim pristankom kao valjane osnove tuženikovog stjecanja, na primjenu odredbe čl. 1111. ZOO.” Tuženik ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revd 2021/2020-6 od 1. lipnja 2022. godine „7. Navedeno pitanje u prijedlogu tužiteljice nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP. To stoga što je ovaj sud već u svojoj odluci broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. godine iznio u pogledu zaključenih dodataka ugovorima o kreditu s valutnim klauzulama u CHF svoje pravno shvaćanje, a s kojim shvaćanjem pobijana presuda nije u suprotnosti. 8. Imajući na umu navedeno pravno shvaćanje ovog suda u pogledu valjanosti zaključenih Dodataka Ugovorima o kreditu (tzv. ugovori o konverziji) na temelju izričitih odredaba specijalnog propisa (ZID ZPK / 15) i odnosa prema pravnim pravilima iz Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima iz odluke Gos 1/2019 od 30. ožujka 2020. godine kao i činjenicu da se odluka u kolektivnom sporu na koju se poziva tužiteljica kao razlog važnosti istaknutog pitanja ne odnosi na navedene dodatke ugovorima niti na njih ima neposredan učinak, postavljeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.st. 1. ZPP.“ Tuženik ukazuje na najnoviju odluku Vrhovnog suda, posl. br. Rev 2609/2017 od 15. veljače 2022., u kojoj da je vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzelo shvaćanje prema kojem „12. Prema shvaćanju revizijskog suda, tuženica je postupajući u skladu s odredbom čl. 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju i izrađujući izračun konverzije kredita, koji je tužitelj prihvatio i s tuženicom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, zapravo ispunila tužbeni zahtjev u okviru kojeg je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. 13. Stoga, u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata, pa osnovano u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu troškova parničnog postupka u skladu s odredbom čl. 158. st. 1. ZPP-a (tako Rev-1014/2018-2 od 20. listopada 2021. i Rev-893/2017-2 od 29. lipnja 2021.)“ Tuženik ukazuje na najnoviju odluku Vrhovnog suda, posl. br. Rev 1014/2018-2 od 20. listopada 2021., u kojoj da je vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzelo shvaćanje prema kojem, „kada je banka kao tuženik u postupku, postupajući u skladu s odredbom čl. 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju i izrađujući izračun konverzije kredita, koji je potrošač, tužitelj, prihvatio i s bankom, tuženikom, sklopio dodatak ugovora o kreditu, tuženik, banka, zapravo je ispunio tužbeni zahtjev u okviru kojeg je potrošač zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više isplaćenog iznosa. Obzirom na navedeno, banka kao tuženik dužna je naknaditi potrošaču parnični trošak bez obzira što je potrošač povukao tužbu.“ Tuženik ukazuje na odluku Županijskog suda u Splitu, posl. br. Gž-1487/2022 od 6. listopada 2022. godine „19. Stoga prvostupanjski sud kod činjenice da je tužiteljici dostavljen izračun konverzije kredita s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, te je tužiteljica ovaj izračun i prihvatila, a na što ista nije ničim bila obvezna niti prinuđena te slijedom toga sklopila predmetni aneks ugovora o kreditu, kako je to vidljivo iz članka 19. e. stavak 6. ZPK, prema kojem se ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita, otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, proizlazi da su stranke sklapanjem aneksa ugovora izmijenile svoj ugovorni odnos ne samo u pogledu valute, već su predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu tako da ta odredba nije i ne može biti ništetna. Imajući u vidu sadržaj zakonskih odredbi i nesporno utvrđenje da su stranke zaključile aneks uz predmetni ugovor o kreditu sukladno ZID ZPK, temeljem na odredbi članka 19. c. ZPK i da stranke u postupku tijekom ovog postupka nisu ni dovodile u dvojbu da je navedeni aneks sklopljen uz pravilnu primjenu ove zakonske odredbe, to je po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio zahtjev tužitelja.“ Tuženik navodi i da je tužbeni zahtjev u suprotnosti s obvezujućim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja posl. br. Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine i presude i rješenja posl.br. Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine. Tuženik ističe kako je rješenjem posl.br. Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske na tužiteljevo pitanje o učincima konverzije odgovorio sa sljedećim shvaćanjem: „28. Stoga iz svega navedenog proizlazi da potrošač, koji je sklopio dodatak Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK, nakon sklapanja dodatka Ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu čl. 19.c ZIDZPK (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta).” Vrhovni sud Republike Hrvatske da je rješenjem posl.br. Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024.g. odbacio tužiteljevu reviziju koju da je podnio protiv drugostupanjske odluke kojom da je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tužitelja (iz konvertiranog kredita) kojim da je tužitelj potraživao razliku između CHF kamate plaćene po promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na CHF kamatu koja bi bila plaćena po početnoj kamatnoj stopi, s obrazloženjem: „24. Slijedom iznesenog, polazeći od činjenice da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK, kojim su stranke iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, stranke su se prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu čl. 19.c ZID ZPK. 25. Pri ovakvoj ocjeni revizijski sud ima na umu ustaljeno stajalište Suda EU prema kojem se u odnosu na poduzetnike poput banaka u istim ili srodnim pravnim odnosima kao u predmetnom, potrošač nalazi u slabijem položaju (tako i u odluci broj C-26/13 od 30. travnja 2014.), kao i da je ZID ZPK imao primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako i Ustavni sud, U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). Međutim, ZID ZPK je propisao detaljnu i jasnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji i pritom nametnuo tuženiku kao vjerovniku brojne obveze navedene u odredbama naprijed citiranih članaka 19.d i 19.e, a te su obveze, s obzirom na njihov sadržaj, imale glavni cilj ispunjenje dviju pozitivnih obveza prema potrošaču, i to donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača, ali također i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu. Ti su ciljevi ujedno odraz jednog od temeljnih načela zaštite potrošača (uz načelo savjesnosti i poštenja), a to je načelo transparentnosti. U takvim okolnostima zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer je do nje došlo slobodno i uz informiranost potrošača. 26. Ovakvom zaključku doprinosi činjenica da učinak konverzije prema ZID ZPK djeluje ex tunc (za razliku od konverzije kredita u CHF poljskog zakonodavca koja ima učinak pro futuro) što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao već sama po sebi ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako i Sud EU u presudi broj C-308/15 SOV, točka 62). 27. U gornjem zaključku o tome da ZID-om ZPK-a uspostavljena stvarna ravnoteža između prava i interesa potrošača i trgovca, revizijski sud ocjenjuje odlučnim i okolnost da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije (za razliku od mađarskog zakonodavnog rješenja koji tu slobodu potrošaču nije ostavio), dok, s druge strane, takvu slobodu ZID ZPK banci nije dao, već joj je nametnuo obvezu da potrošaču ponudi konverziju u skladu sa ZID ZPK. Štoviše, odredbe koje uređuju pravila konverzije vrlo su stroga.“ Nadalje, tuženik ističe kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske ranijom presudom i rješenjem posl.br. Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022.g. na tuženikovo pitanje o učincima konverzije, odgovorio sa sljedećim shvaćanjem: „32. Zaključno, na temelju svih iznesenih razloga, na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverziji u skladu sa ZID ZPK/15 valja odgovoriti da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim ostala je i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO.“ Vrhovni sud Republike Hrvatske da je presudom posl. br. Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine odbio tužbeni zahtjev tužitelja (iz konvertiranog kredita) u pogledu glavnog potraživanja kojim da je tužitelj potraživao razliku između kamate plaćene po promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na kamatu koja bi bila plaćena po početnoj kamatnoj stopi, obrazlažući odbijajuću presudu na sljedeći način: „22. (…) U tom je smislu za naglasiti da je potrošaču u trenutku sklapanja konverzije ponuđena kamatna stopa koja će retroaktivno zamijeniti ranije ugovorenu (ništetnu) kamatnu stopu te su mu tom prilikom, jer je riječ o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se već bila primjenjivala u proteklom razdoblju za kredite s valutnom klauzulom u EUR, precizne stope ugovornih kamata bile poznate i predočene prije potpisivanja Dodatka. (…) 24. Tužiteljica je prihvatila ponudu i Dodatak Ugovoru o kreditu je zaključen i izvršen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te, suprotno shvaćanju nižestupanjskih sudova, izaziva pravne učinke. 25. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu u svemu na način kako je to određeno ZID ZPK/15. (…) Na taj je način valjano prestala obveza tuženice (članak 160. stavak 1. ZOO) za povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata, a koja bi proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (članka 1111. stavka 1. ZOO) i ti više plaćeni iznosi nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice, pa nije bilo temelja za prihvaćanje tog dijela tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO. (...) 26. Na temelju iznesenih razloga proizlazi zaključak da je tražbina potrošača – korisnika kredita na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, a koji je s trgovcem - kreditorom zaključio dodatak ugovora o kreditu na temelju odredaba ZID ZPK/15, posljedično izvršenoj konverziji u skladu sa ZID ZPK/15, podmirena, budući da su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj je način obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala.” Stoga, sukladno navedenim odlukama VSRH potrošač iz konvertiranog CHF kredita da nema tražbinu prema tuženoj banci po osnovi povrata više plaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, a koji je s trgovcem - kreditorom zaključio dodatak ugovora o kreditu na temelju odredaba ZID ZPK/15. Također, sukladno navedenim odlukama VSRH da je negirao i tražbinu potrošača konvertiranog CHF kredita prema tuženoj banci po osnovi povrata više plaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz kredita denominiranog u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. U tome smislu VSRH u odluci posl. br. Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024.g. da navodi: „28. Stoga iz svega navedenog proizlazi da potrošač, koji je sklopio dodatak Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK, nakon sklapanja dodatka Ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu čl. 19.c ZIDZPK (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta).” Dok da VSRH u odluci Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine navodi: “22. Nadalje, ne može se prihvatiti niti pravno shvaćanje iz pobijane presude da je izvršena konverzija imala svrhu i učinak samo na promjenu valute kredita, ali ne i na saniranje posljedica nevaljane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njene izmjene. To iz razloga što je očito da se sadržajno (u biti stvari) konverzija odnosila i na odredbu o promjeni kamatnih stopa, neovisno o proklamaciji iz članka 19.c. stavka 1. ZKP. Imajući na umu ciljeve ZID ZPK/15 i vrijeme kad je donesen (kad je u kolektivnom sporu ta odredba već bila pravomoćno utvrđena ništetnom i pred sudovima su bili u tijeku sporovi radi povrata nepripadno isplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate), ZID ZPK/15 treba tumačiti teleološki i u skladu s tom svrhom.” Vrhovni sud da stoga jasno i nedvojbeno utvrđuje kako je izvršena konverzija na temelju odredaba ZID ZPK/15 imala svrhu i učinak i u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutnu klauzulu iz CHF ugovora pa da slijedom toga tužitelji nemaju tražbinu prema tuženoj banci niti po osnovi povrata više plaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate niti po osnovi valutne klauzule iz kredita denominiranog u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. U odnosu na ukidni dio odluke iz revizijskog predmeta posl.br. Rev-586/19 koji da se odnosi na zatezne kamate, tuženik opreza radi ističe da tužitelj u ovom sporu nije tražio/postavio zahtjev za isplatu zateznih kamata kao glavni tužbeni zahtjev u skladu s revizijskom odlukom posl.br. Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022.g. zbog čega da taj dio navedene odluke nije relevantan za predmetni postupak. Također, VSRH da je gore citiranim odlukama akceptirao i naglasio kako je Ustavni sud Republike Hrvatske potvrdio ustavnost ZID ZPK/15 dok da je VSRH ocijenio kako su sporazumi o konverziji sklopljeni na osnovi ZID ZPK/15 valjani i imaju pravne učinke. Tuženik ističe kako je VSRH u odluci posl. br. Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024.g. naveo: „17. Potonju je okolnost, među ostalim, imao na umu i domaći Ustavni sud u postupku ocjenjivanja suglasnosti s Ustavom RH ZID ZPK-a/15 (U-I/3685/2015) u kojem je odlukom od 4. travnja 2017. ocijenio spomenuti Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom. Ocjenjujući u opisanim okolnostima da ZID ZPK/15 zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio da ZID ZPK/15 ima legitiman cilj jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima. 18. Pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog temeljem ZID ZPK bavio se i ovaj sud u predmetu Gos 1/2019 u kojem je doneseno rješenje 4. ožujka 2020. U tom predmetu na postavljeno pravno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli", ovaj sud je odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Dok da je VSRH u presudi i rješenju posl. br. Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022.g. naveo: „19.1. Također je važno naglasiti i da Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15) te ocijenio da su oba zakona usklađena s Ustavom Republike Hrvatske. 19.2. U navedenom je rješenju Ustavni sud Republike Hrvatske, pored dane ocjene formalne i materijalne ustavnosti, istaknuo da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima. 20. Dakle, a imajući na umu da ZID ZPK/15, kao izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca, predstavlja lex specialis u odnosu na opće odredbe obveznog prava u dijelu kojim se njime drugačije uređuju pojedini ugovorni odnosi i njihovi pravni učinci, njime je stvorena pravna osnova za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora. Stoga dodatak ugovoru svoje izvorište ima u tom prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (u tom smislu i ovaj sud u rješenju V1/19 od 4. ožujka 2020.) pa se odredbe Dodatka zaključenog među parničnim strankama ne mogu ocijeniti nepoštenima niti posljedično ništetnima.“ Stoga, uzimajući u obzir odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske koji da je potvrdio ustavnost ZID ZPK/15 te odluku VSRH iz oglednog spora Gos-1/2019 koji da je ocijenio kako su sporazumi o konverziji sklopljeni na osnovi ZID ZPK/15 valjani i imaju pravne učinke te uzimajući u obzir odluke VSRH posl. br. Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024.g. i posl. br. Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022.g. kojim da je odbio zahtjev tužitelja za isplatu preplaćene CHF kamate tuženik predlaže sudu da bez daljnjeg raspravljanja odbije tužbeni zahtjev tužitelja. Ustavni sud Republike Hrvatske da je potvrdio ustavnost ZID ZPK/15 dok da je Vrhovni sud ocijenio kako su sporazumi o konverziji sklopljeni na osnovi ZID ZPK/15 valjani i imaju pravne učinke. Tuženik smatra vrlo bitnim istaknuti kako je Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr od 4. travnja 2017. odbio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – ZID ZPK/15) s Ustavom. Ustavni sud da je zaključio da je navedeni Zakon usklađen s Ustavom Republike Hrvatske. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo da je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome da nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima. Dakle, a imajući na umu da ZID ZPK/15, kao izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca, predstavlja lex specialis u odnosu na opće odredbe obveznog prava u dijelu kojim se njime drugačije uređuju pojedini ugovorni odnosi i njihovi pravni učinci, njime da je stvorena pravna osnova za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora. Stoga da dodatak ugovoru svoje izvorište ima u tom prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (tako i VSRH u rješenju Gos-1/19 od 4. ožujka 2020.) pa da se odredbe Dodatka zaključenog među parničnim strankama ne mogu ocijeniti nepoštenima niti posljedično ništetnima. S time u vezi, važno da je još jednom napomenuti da je u postupku koji da se vodio pred VSRH u predmetu Gos-1/2019, VSRH dao sljedeći odgovor: "Sporazum o konverziji sklopljen na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i smatra se valjanim u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu." Konačno, dodatak ugovoru koji da je sklopljen u skladu s navedenim ZID ZPK da sadrži odredbe koje da nisu bile predmet pojedinačnih pregovora, već da su bile unaprijed definirane prisilnim zakonskim odredbama ZID ZPK/15 koje da je propisao zakonodavac, a ne tužena banka. Stoga, sadržaj ugovora o kreditu iz dodatka, u skladu s člankom 49. stavkom 5. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), koji da je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa, da ne podliježe primjeni odredbi o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima iz trećeg dijela tog Zakona niti tužitelj pozivom na odredbe Zakona o zaštiti potrošača može zahtijevati nekakvu daljnju isplatu. Što se tiče sudske prakse županijskih sudova u odnosu na konvertirane kredite, tuženik ukazuje na pravno shvaćanje Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu od 7. lipnja 2023. u vezi restitucijskih zahtjeva potrošača koji su s bankama sklopili dodatke/anekse ugovora o kreditu kojima je provedena konverzija, a koje da glasi: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“ Tuženik ukazuje i na presudu i rješenje Županijskog suda u Varaždinu posl.br. Gž-1145/2020-3 od 23. kolovoza 2023.g.: "18.1. Pritom je za dodati da je u oglednom postupku koji se pred tim sudom vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovni sud Republike Hrvatske, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli 18.2. Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015 na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske. 18.4. Naposljetku, dodatak ugovoru koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK/2015 sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK/2015 koje je unaprijed odredio zakonodavac, a ne tužena banka. Zbog toga ugovoreni sadržaj aneksa ugovoru o kreditu u smislu članka 49. stavka 5. ZZP/2014 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa, ne podliježu primjeni druge glave („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima“) trećeg dijela tog Zakona. (…) 22. To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela ovog suda održanoj 7. lipnja 2023. koje glasi: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu. 23. Neosnovano se tužitelj u odgovoru na žalbu poziva na članak 41. stavak 1. ZZP/2014 prema kojem se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju toga Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača. Najprije, riječ je o odredbi prve glave („Opće odredbe“) trećeg dijela ZZP/2014 („Potrošački ugovorni odnosi“) koja se na temelju odredbe članka 40. točke 4. ZZP/2014 ne primjenjuje na ugovore o financijskim uslugama. U skladu s člankom 5. točkom 3. ZZP/2014 sporni je ugovor o kreditu obuhvaćen pojmom ugovora o financijskim uslugama. 23.1. Osim toga i neovisno o tome, imajući na umu pravno shvaćanje ovog suda izraženo u točkama 18. i 20. ovog obrazloženja, ne proizlazi da je na strani tužitelja zaključenjem dodatka ugovora čija valjanost nije dovedena u pitanje, došlo do odricanja od prava na isplatu iznosa koje je do 30. rujna 2015. platio na ime ispunjenja ništetnih ugovornih odredbi. Isto tako, ne proizlazi niti da je tuženik tužitelju koji je prihvatio izračun konverzije kredita prilikom zaključenja dodatka ugovoru postavio dodatne uvjete kojim bi se derogirala tužiteljeva prava pa odredba članka 19.e stavka 9. ZPK-a u ovom predmetu, suprotno navodima odgovora na žalbu, nije primjenjiva (…)" Tuženik ukazuje i na presudu Županijskog suda u Varaždinu posl.br. Gž-1006/2022-2 od 16. studenog 2023.g.: „16. Navedeno stajalište podudarno je s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela ovoga suda održanoj 7. lipnja 2023. koje glasi: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“ 17. Vezano uz žalbene tvrdnje kojima tužitelj ističe da u vrijeme sklapanja Dodatka ugovora o kreditu valutna klauzula u kolektivnom sporu nije utvrđena ništetnom pa da se „nije mogao odreći prava na obeštećenje kada nije znao da to pravo ima“, odnosno da je valutna klauzula utvrđena nepoštenom i ništetnom tek presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 10. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske je u rješenju broj Gos-1/2019 izrazio pravno shvaćanje, koje prihvaća i ovaj sud, a koje glasi: „Na te prigovore treba odgovoriti da je pobuda načelno irelevantna za valjanost ugovora (st. 1. čl. 273. ZOO/05). Ipak, prema st. 2. čl. 273. ZOO/05 ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je drugi ugovaratelj znao ili morao znati ugovor će biti bez učinka. Naime, po navedenom općem zakonskom uređenju pobuda kao subjektivni, unutarnji čimbenik volje, da bi bila nedopuštena kod naplatnih ugovora bi morala biti ne samo nedopuštena jer je npr. zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani, već se traži da je drugi ugovaratelj to znao ili morao znati. U predmetnoj situaciji upravo banke kao kreditne institucije su bile obvezne po prisilnom propisu pozvati korisnike kredita i upoznati ih o izračunu konverzije, dok su potrošači imali dispoziciju u ostavljenom im roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz EUR ili zadržati važeće stare kredite vezane uz CHF. Prema tome, radi se o novom posebnom zakonskom uređenju u kojem se i zbog toga ne mogu primijeniti pravila općeg obveznog prava o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, bez obzira na to što je tek naknadno pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje valute glavnica vezane uz švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/93) i nastavno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09). Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu - cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e.

Sukladno prethodno rečenom ne može se govoriti ni o postojanju zablude, odnosno zablude s obilježjem prijevare na strani kreditnih institucija u odnosu na potrošače, pri čemu valja dodati da pravna posljedica bitne zablude i prijevare nije ništetnost već pobojnost ugovora.“ 18. Zaključno, vezano uz primjenu Direktive 93/13/EEZ, na koju se poziva tužitelj, valja istači da je Sud Europske unije dao tumačenje o primjeni Direktive 93/13 u presudi od 5. svibnja 2022., Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 36. do 40. i 64., u skladu s praksom tog Suda koji je više puta do tada ocjenjivao vremensku primjenjivost Direktive u državama članicama koje su, poput Republike Hrvatske, Europskoj uniji pristupile nakon 31. prosinca 1994., kada je istekao rok za njezino prenošenje (rješenja od **.**.2014., S, C-153/13, EU:C:2014:1854, t. 23. do 25 i od 3. srpnja 2014., Ć, C-92/14, EU:C:2014:2051, t. 26. do 29. i presuda od 9. srpnja 2020. u spojenim predmetima Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 41. do 44.), protumačivši da Direktiva 93/13/EEZ nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji 1. srpnja 2013. Stoga, eventualan povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao na temelju nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te Direktive. Kako je u ovom predmetu riječ o vremenski podudarnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kao u postupku za potrebe kojeg je zatraženo tumačenje u predmetu C-567/2020, te da tumačenje Suda Europske unije izraženo u presudi C-567/2020 obvezuje sve nacionalne sudove svih razina sudovanja koji primjenjuju normu EU prava koju je već protumačio Sud Europske unije u svojoj odluci, to navedeno tumačenje obvezuje sudove koji odlučuju u ovom postupku. Istovjetno pravno shvaćanje o (vremenskoj) neprimjeni prava EU (Direktive 93/13/EEZ) na potrošačke ugovore zaključene prije 1. srpnja 2013. izraženo je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3149/2020-4 od 3. studenog 2021." Što se tiče predloženog vještačenja, tuženik ustraje na protivljenju izvođenja dokaza financijskim vještačenjem budući da se u ovom predmetu spor vodi o pravnim pitanjima o kojima da je VSRH u Rješenju br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g. odlučio na način da su sporazumi o konverziji sklopljeni temeljem ZID ZPK/15 valjani i da imaju pravni učinak i to retroaktivni. Također, VSRH da je odlukama Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine i posl.br. Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022.godine odlučio kako potrošač iz konvertiranog CHF kredita nema tražbinu prema tuženoj banci po osnovi povrata više plaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF pa da je vještačenje u ovom predmetu u cijelosti nepotrebno i suvišno. Ukoliko, međutim sud, unatoč svemu gore navedenom ipak odredi izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, tuženik predlaže da u tom slučaju vještak prilikom izračuna uzme u obzir i preplatu priznatu tužitelju prilikom provođenja konverzije u iznosu od 26.442,63 kn i negativne tečajne razlike. Odredbom čl. 153. st. 1. ZPP-a propisano da je, kada stranka predloži izvođenje dokaza, dužna po nalogu suda unaprijed položiti iznos potreban za podmirenje troškova koji će nastati u povodu izvođenja dokaza. Vještačenja da je predložio tužitelj, a tuženik da se istome protivi. Tuženik unaprijed ističe kako je sukladno čl. 153. st. 1. i 2. ZPP-a tužitelja potrebno pozvati na uplatu predujma za vještačenje. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev.

3. Sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se poziva tužitelj, jer u protivnom prekoračuje tužbeni zahtjev (tako i VS, Rev 2790/91 od 11. ožujka 1992.).

4.U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o namjenskom kreditu broj 3207768279 od 31. listopada 2006. (13-18) i dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eur od 15. siječnja 2016. (50-74). Odbijeni su prijedlozi stranka za izvođenjem drugih dokaza, jer ti dokazi nisu bili potrebni za odlučivanje.

5.Uvidom u ugovor o namjenskom kreditu od 31. listopada 2006. (dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da su taj ugovor sklopili tuženik, kao kreditor, tužitelj, kao korisnik kredita i treće osobe, kao sudužnik i založni dužnici. Ugovor je potvrđen kod Željka Krajine, javnog bilježnika u [adresa] 14. prosinca 2006. pod brojem OU-1860/06. Ugovorom o kreditu tuženik je odobrio tužitelju potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 96.000,00 CHF pod uvjetima i rokovima kako je utvrđeno tim ugovorom. Čl. 2. ugovora o kreditu ugovorena je kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,40 % godišnje, a koja kamatna stopa je sukladno istom članku bila ugovorena kao promjenjiva sukladno važećoj odluci tuženika o kamatnim stopama, pa je tom odlukom o kamatnim stopama tuženik bio ovlašten mijenjati ugovornu kamatnu stopu. Čl. 1. ugovora o kreditu ugovoreno je da tuženik odobrava tužitelju potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti od 96.000,00 CHF, prema srednjem tečaju za CHF HNB-a važećem na dan isplate kredita, za namjenu – kupnju stana. Čl. 3. i 7. ugovora o kreditu ugovoreno je trajanje kredita do 31. listopada 2028., a koji se otplaćuje u 252 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti od po 579,85 CHF, obračunatih po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dana plaćanja, počevši od 01. veljače 2007.

Uvidom u Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eur od 15. siječnja 2016. (dalje: dodatak), utvrđeno je da su tuženik, kao kreditor i tužitelj, kao korisnik kredita i založni dužnik, sklopili dodatak, tzv. konverziju. Stranke su time izmijenile svoje ugovorne odnose, ne samo u pogledu valute (izvršena je konverzija valute CHF u valutu EUR), već su predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu. Dodatak je potvrđen dana 01. veljače 2016. kod Željka Krajine, javnog bilježnika u [adresa], pod brojem: OV-951/16.

Sporno je da li je sklapanjem dodatka, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZID ZKP/15) prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj zahtijeva u ovom postupku.

Dodatak obvezuje ugovorne stranke.

Sklapanjem dodatka kojim su izmijenjene odredbe ugovora o kreditu, kako u pogledu valute, tako i u pogledu kamata, od utjecaja je na pravo tužitelja da potražuje razliku na koju se poziva u tužbi, na način da je sklapanjem dodatka prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj zahtijeva u ovom postupku, a koji su preplaćeni do sklapanja dodatka.

Dodatak koji podrazumijeva konverziju kredita iz CHF u eur izvršen je temeljem ZID ZKP-a/15. U vezi s pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na osnovi ZID ZKP-a/15 izjasnio se VSRH u oglednom sporu broj Gos-1/2019 rješenjem od 04. ožujka 2020.

VSRH je spomenutim rješenjem odgovorio na pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava, da li je sporazum o konverziji sklopljen osnovom ZID ZKP-a/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovu ZID ZKP-a/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Svrha koju je zakonodavac ZID ZKP-om/15 namjeravao ostvariti i dijelom ostvario bila je trajni temelj za rješenje problema u CHF, osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosima i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti eur.

S tim u vezi posebno je važno da je konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, što znači s djelovanjem od trenutka zaključenja ugovora o kreditu i ona je potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti eur. Iz sadržaja dodatka proizlazi da su stranke potvrdile da je izračun konverzije kredita sastavljen sukladno odredbama ZID ZPK-a/15, te da je tužitelj prihvatio izračun konverzije.

Osim toga, VSRH u obrazloženju zauzetog pravnog shvaćanja ocjenjuje da je riječ o posebnom uređenju, novoj pravnoj osnovi, i da pobuda nije bila relevantna za zaključenje konverzije. U tom smislu VSRH posebno apostrofira da su potrošači, u primjeni ZID ZPK-a/15 imali mogućnost izbora hoće li zaključiti ugovor o konverziji ili ne, čime taj sud pravi distinkciju između presude u predmetu suda EU broj C-118/17 Dunai vs Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019., jer je ta presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK-u/15 korisnici kredita kao potrošači mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi.

Prema stajalištu VSRH, tužitelji bi kao korisnici kredita imali pravni interes i bili ovlašteni tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja ima pripadaju, a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima, i bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, ali samo u slučaju postojanja razloga eventualne nevaljanosti koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisno o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK/15.

Izraženo pravno shvaćanje primjenjuje se i u odnosu na postavljen zahtjev tužitelja. Dodatkom su se stranke suglasile o načinu izračunavanja ugovorne odredbe u skladu s čl. 22. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO), koju obvezu tužitelj ispunjava u eurima u protuvrijednosti kuna, te potpisivanjem dodatka izrazili svoju suglasnost, odnosno, volju za izmjenom načina obračuna obveza preuzetih ugovorom o kreditu.

Time su riješeni svi međusobni odnosi tužitelja i tuženika koji proističu iz uplaćenog iznosa ( koji je uplaćen do sklapanja aneksa) na ime kamata po stopama koje su jednostrano bile određivane od strane tuženika i tečajnih razlika, a sa kojih osnova tužitelj i potražuje predmetni iznos, a to sve temeljem čl. 19.c i 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12 i dr., dalje: ZPK), obzirom da je na dan 30. rujna 2015. predmet konverzije preračunat na način da je sadržavao jasan pregled svih promjena iz kojih mora biti razumljivo na koji način je utvrđen iznos preostalih neotplaćenih glavnica u eurima i kunama sa valutnom klauzulom u eurima u slučaju prihvata konverzije.

Osim toga, stranke su provele konverziju kredita u CHF na način propisan glavom 4. (čl. 19.a do 19.i) Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su odredbe u navedeni zakon unesene ZID ZPK-om/15.

Čl. 19.c st. 1. ZPK-a propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u eur i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u eur, po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredit iste vrste i trajanja denominirane u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita, 2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF primjeni jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u eur na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenje kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojih su izračunati obroci, odnosno anuiteti u CHF i u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s t. 1. i 2. ovog stavka i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci, odnosno, anuiteti u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice, te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka, odnosno anuiteta, 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka, odnosno anuiteta u CHF i kunama sa valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u eur i u valutnu klauzulu u eur po tečaju primjenjivom na dan uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koje je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u eur. Takvi iznosi pretvoreni u eur i valutnu klauzulu predstavljaju osnovu za namirenje obroka, odnosno, anuiteta u eur i valutnoj klauzuli u eur utvrđenih po novom otplatnom planu u eur i valutnoj klauzuli i eur iz t. 3. ovog stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavajući zatezne kamate.

Stoga, kraj činjenice da je tužitelj prihvatio izračun konverzije, a na što ničim nije bila obvezan, niti prinuđen, te slijedom toga sklopio dodatak, kako je to vidljivo iz čl. 19.e st. 6. ZPK-a, prema kojem ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima, proizlazi da su stranke sklapanjem dodatka izmijenile svoj ugovorni odnos ne samo u pogledu valute, već su predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu tako da ta odredba nije i ne može biti ništetna.

Imajući u vidu sadržaj zakonskih odredbi i nesporno utvrđenje da su stranke sklopile dodatak sukladno ZID ZPK/15, temeljem odredbi čl. 19.c ZPK-a i da stranke u postupku nisu ni dovodile u dvojbu da je dodatak sklopljen uz pravilnu primjenu ove zakonske odredbe, to je zahtjev za isplatu iznosa uplaćenih do sklapanja dodatka neosnovan.

Da korisnik kredita (potrošač), koji je prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 sklapanjem dodatka ugovora o kreditu s kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope i valutnoj klauzuli, proizlazi i iz recentne sudske prakse (VS, Rev 637/2019-2 od 15. studenog 2022.).

No, i neovisno od toga, tužbeni zahtjevi su neosnovani. O razlogu za takav stav nastavno.

Kao što je rečeno, sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se poziva tužitelj. Tužitelj uopće nije naveo činjenice - kada su plaćeni anuiteti kredita, koliko je iznosio svaki plaćeni anuitet i za koliko je svaki plaćeni anuitet preplaćen, pa iz tužbe uopće ne proizlazi osnovanost tužbenih zahtjeva s označenim iznosima.

Doduše, tužitelj je predložio određene dokaze u tom pravcu. Međutim, predmet dokazivanja u parničnom postupku su tvrdnje stranaka o postojanju ili nepostojanju određenih činjenica koje su sporne i pravno relevantne, odnosno, odlučne za donošenje odluke u određenom sporu. Zadaća je postupka dokazivanja provjera navoda – tvrdnje stranaka o postojanju ili nepostojanju tih činjenica. Dokazi se, dakle, ne mogu predložiti prije tvrdnje o činjenici, jer se, kao što je rečeno, dokazom samo provjerava određena činjenična tvrdnja stranke. Stoga, nije dopušteno dokazivanje radi pukih izvida tj. provođenje dokaza s neizvjesnim ishodom u pogledu činjenica koje će se dokazom utvrditi. Isprave na koje se poziva tužitelj su dokazi, te se, s obzirom da tužitelj nije naveo kada su plaćeni anuiteti kredita, koliko je iznosio svaki plaćeni anuitet i za koliko je svaki plaćeni anuitet preplaćen, ti dokazi ni ne mogu izvoditi radi utvrđenja tih činjenica. Za istaći je da je tuženik primio upravo ono što mu je tužitelj uplatio, pa te činjenice tužitelju moraju biti poznate, jer se radi o njegovim vlastitim uplatama. Konačno, tužitelj je u tužbenim zahtjevima, kojima traži da mu se plati razlika između uplaćenih svota i svota koje je trebao platiti prema početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi i tečaju za CHF u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, definirao tužbeno traženje, pa je za zaključiti da zna visinu uplaćenih sredstava tuženiku po ugovoru o kreditu.

Slijedom svega iznijetog, odlučeno je kao u t. I dispozitiva presude.

6.Obje su strane zatražile naknadu parničnih troškova.

Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

Tuženik nije izgubio ovu parnicu, pa nije dužan naknaditi tužitelju parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. II dispozitiva presude.

Tužitelj je izgubio ovu parnicu, pa je dužan naknaditi tuženiku parnične troškove.

Tuženiku su priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav odgovora na tužbu 500,00 eur (Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika) i za PDV na ovu radnju 125,00 eur (Tbr. 46.), ili ukupno 625,00 eur.

Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 06. srpnja 2023., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da je činjenice iznesene u ovom podnesku mogao iznijeti već u odgovoru na tužbu, za sastav kojeg su mu priznati troškovi, pa shodno tome ni troškovi PDV- na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 09. srpnja 2024., jer se radi o podnesku koji se je odnosio na djelomično povlačenje tužbe do kojeg je bilo došlo u ovom predmetu. Troškovi sastava ovog podneska tužitelju su već dosuđeni rješenjem donesenim po djelomičnom povlačenju tužbe. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi sastava podnesaka od 21. studenog 2024. i 13. siječnja 2025., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da bi odluka kakva je donesena bila donesena i da ovih podnesaka nije bilo. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ove radnje.

Temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, tuženiku pripadaju i zatražene zatezne kamate na priznate troškove, tekuće od donošenja odluke do isplate.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. III dispozitiva presude.

U Poreču-Parenzo, 10. veljače 2025.

S u d a c:

Alen Barbić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.

DNA:

1. tužitelju p.p.,

2. tuženiku p.p.

S u d a c: v.r.