Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: P-394/2019-46

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Koprivnici po sucu Darku Magdiću kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja VH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Bruni Čeru, odvjetniku iz Koprivnice, protiv tužene Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, ranije na adresi [adresa], zastupana po punomoćnici Sanji Porobija, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja i ništetnosti Ugovora o kreditu i isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave dana 15. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, a odluke objavljene dana 10. veljače 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelj

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da su ništetne odredbe članaka 1., 2., i 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 52/06 koji je sklopljen dana 12.04.2006. godine te potvrđen po Javnom bilježniku Ivanu Juršetiću iz Koprivnice, pod poslovnim brojem: OU-94/06 dana 14. travnja 2006. godine, između tužitelja VH, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak i u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja i u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te navedene odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10 000 Zagreb, OIB: 92963223473 isplatiti tužitelju VH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ukupan iznos od 13.435,42 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje teku

na iznos od 199,78 EUR teku od 1. 3. 2011.

na iznos od 184,53 EUR teku od 1. 4. 2011.

na iznos od 217,71 EUR teku od 1. 5. 2011.

na iznos od 248,58 EUR teku od 1. 6. 2011.

na iznos od 256,71 EUR teku od 1. 7. 2011.

na iznos od 379,44 EUR teku od 1. 8. 2011.

na iznos od 255,76 EUR teku od 1. 9. 2011.

na iznos od 240,43 EUR teku od 1. 10. 2011.

na iznos od 241,45 EUR teku od 1. 11. 2011.

na iznos od 242,20 EUR teku od 1. 12. 2011.

na iznos od 258,60 EUR teku od 1. 1. 2012.

na iznos od 268,61 EUR teku od 1. 2. 2012.

na iznos od 269,87 EUR teku od 1. 3. 2012.

na iznos od 263,10 EUR teku od 1. 4. 2012.

na iznos od 266,54 EUR teku od 1. 5. 2012.

na iznos od 273,95 EUR teku od 1. 6. 2012.

na iznos od 265,35 EUR teku od 1. 7. 2012.

na iznos od 266,06 EUR teku od 1. 8. 2012.

na iznos od 251,28 EUR teku od 1. 9. 2012.

na iznos od 256,15 EUR teku od 1. 10. 2012.

na iznos od 266,71 EUR teku od 1. 11. 2012.

na iznos od 263,46 EUR teku od 1. 12. 2012.

na iznos od 268,71 EUR teku od 1. 1. 2013.

na iznos od 255,06 EUR teku od 1. 2. 2013

na iznos od 251,15 EUR teku od 1. 3. 2013.

na iznos od 265,25 EUR teku od 1. 4. 2013.

na iznos od 253,91 EUR teku od 1. 5. 2013.

na iznos od 248,33 EUR teku od 1. 6. 2013.

na iznos od 234,20 EUR teku od 1. 7. 2013.

na iznos od 244,11 EUR teku od 1. 8. 2013.

na iznos od 250,55 EUR teku od 1. 9. 2013.

na iznos od 258,87 EUR teku od 1. 10. 2013.

na iznos od 259,60 EUR teku od 1. 11. 2013.

na iznos od 264,56 EUR teku od 1. 12. 2013.

na iznos od 255,09 EUR teku od 1. 1. 2014.

na iznos od 213,97 EUR teku od 1. 2. 2014.

na iznos od 217,49 EUR teku od 1. 3. 2014.

na iznos od 214,84 EUR teku od 1. 4. 2014.

na iznos od 209,97 EUR teku od 1. 5. 2014.

na iznos od 209,01 EUR teku od 1. 6. 2014.

na iznos od 212,93 EUR teku od 1. 7. 2014.

na iznos od 220,14 EUR teku od 1. 8. 2014.

na iznos od 222,76 EUR teku od 1. 9. 2014.

na iznos od 220,69 EUR teku od 1. 10. 2014.

na iznos od 228,67 EUR teku od 1. 11. 2014.

na iznos od 230,79 EUR teku od 1. 12. 2014.

na iznos od 231,62 EUR teku od 1. 1. 2015.

na iznos od 232,11 EUR teku od 1. 2. 2015.

na iznos od 232,11 EUR teku od 1. 3. 2015.

na iznos od 232,11 EUR teku od 1. 4. 2015.

na iznos od 232,11 EUR teku od 1. 5. 2015.

na iznos od 232,11 EUR teku od 1. 6. 2015.

na iznos od 232,11 EUR teku od 1. 7. 2015.

na iznos od 232,11 EUR teku od 1. 8. 2015.

na iznos od 232,11 EUR teku od 1. 9. 2015.

do 31. 7. 2015. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. 8. 2015. do 31. 12. 2022. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. 1. 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena do isplate, kao i da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka zajedno s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, počevši od dana donošenja presude do isplate, sve u roku od 15 dana."

II.Nalaže se tužitelju VH, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], da tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, naknadi parnični trošak u iznosu od 5.625,00 € (slovima:pettisućašestodvadesetpeteura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena tekućom od dana presuđenja 10. veljače 2025. pa do isplate, a sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi tvrdi da je s tuženikom dana13.travnja 2006.g. sklopio Ugovor o kreditu broj 52/06 a temeljem kojeg ugovora je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 132.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB po promjenjivoj stopi od 4,5 % godišnje. Tužitelj tvrdi da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe i to ugovorne odredbe kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu člancima 1. 2., i 7., pa smatra kako je cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo nepoštenu poslovnu praksu, čime je povrijedio odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik je primjenom navedene nepoštene ugovorne odredbe u više navrata jednostrano mijenjao kamatnu stopu, a odredbama čl. 1. i 7. predmetnog Ugovora ugovoreno je da se obveza i visina otplate kredita veže uz tečaj CHF po srednjem tečaju HNB-a za svaki pojedini anuitete. Tužitelj navodi kako opisane povrede u postupanju nisu otklonjene prilikom sklapanja Aneksa ugovora dana 16. siječnja 2016.g. odnosno tzv. „Konverzijom“ ugovora u kredit s valutnom klauzulom u EUR-o. Tužiteljica tvrdi da je tuženik bio nepošten stjecatelj u trenutku stjecanja pojedinih iznosa preplaćenih kamata koja je od dana neosnovanog stjecanja pa do uračunavanja na pojedine iznose preplaćenih kamata prilikom izračuna o konverziji. Tužitelj navodi kako je Ugovor o namjenskom kreditu broj 52/06 sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, pa o njima tužitelj nije pregovarao niti je imao utjecaj na njihov sadržaj. Tužitelj stoga tvrdi kako se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, pa su takve odredbe ništetne. Visina kamatne stope nije određena niti odrediva, a jednostrano povećanje ugovorene kamate bez davanja razumljivih, egzaktnih i matematičkih promjenjivih parametara predstavlja, od strane banke, korištenje nedopuštene poslovne prakse čime si trgovac neovlašteno priskrbljuje nepripadajuću zaradu, a time je povrijeđeno i pravo tužitelja, kao osnovno načelo zaštite potrošača jer prilikom sklapanja ugovora tužitelja nisu pružene dostatne informacije o kalkulaciji koja utječe na promjenjivost kamatne stope. Također tužitelj tvrdi kako se kamatne stopa jednostranom odlukom tuženika povećavala višekratna u to vrijeme je i vrijednost švicarskog franka rasla što je rezultiralo značajnim porastom rate kredita. Na taj je način, u čl. 2. Ugovora, i ugovorena kamatna stopa, za koju tužitelj ističe da je ništetna, pozivajući se na čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( „ Narodne novine“, br. 79/07). Sporna ugovorna odredba je ništetna s obzirom da visina kamatne stope nije određena niti odrediva, budući da je promjenjiva na temelju odluke tuženika, odnosno, jedne od ugovornih strana. Osim toga, tužitelj navodi kako je tijekom ugovornog odnosa kamatna stopa bila nekoliko puta povećavana u vrijeme kad je rasla vrijednost švicarskog franka, što je rezultiralo značajnijim porastom rate kredita. Dalje, tužitelj navodi da iako je ugovaranje valutne klauzule dopušteno čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, a na sporni pravni odnos primjenjuju se odredbe čl. 96. – 102. Zakona o zaštiti potrošača, koji je na snazi bio u vrijeme sklapanja ugovora, a koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Prema mišljenju tužitelja, odredba čl.1. Ugovora o kreditu br. 52/06 je nepoštena, budući da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima koji su bitni za donošenje valjane odluke, koja se temelji na potpunim obavijestima za vrijeme pregovora. Posljedica izostanka potpunog informiranja tužitelja ogleda se u neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana te u činjenici da je valutnu klauzulu tuženik ugovorio i koristio protivno zakonom predviđenoj svrsi, kako bi se zaštitio od gubitka vrijednosti novca. Tužitelj dalje ističe kako postoji nekoliko presuda suda Europske unije koje utvrđuju da su ugovorena valutna klauzula i kamatna stopa u švicarskim francima nepoštene i ništetne odredbe, jer je stav spomenutog suda da je ugovor o kreditu ništetan ako je ništetna valuta kredita. U konkretnom slučaju, za vrijeme otplatnog perioda spornog ugovora, švicarski franak je aprecirao, što se odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak. Banka je, kao trgovac, u konkretnom pravnom poslu raspolagala informacijama o mogućim rizicima vezivanja obveze uz tečaj CHF, dok tužitelj, nastupajući s pozicije potrošača, nije imao mogućnosti niti kapaciteta uvidjeti potencijalne rizike i posljedice koje bi proistekle iz istog. Naprotiv, banka je sporni „kreditni proizvod“ s valutnom klauzulom vezanom uz CHF prezentirala kao povoljniji, pa je tužitelj, postupajući s povjerenjem prema kreditoru, prihvatio prezentirane činjenice kao točne. Pritom, tuženik nije transparentno prikazao ni izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu u EUR, stoga tužitelj nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je kredit povoljniji, pa je tako pristao na valutnu klauzulu, koja se kasnije pokazala rizičnijom. Tužitelj dodaje kako je tuženik svoje „kreditne proizvode“ prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene, čime nije ostavljao mogućnost pregovora o pojedinačnim odredbama. Dužnost tuženika bila je da tužitelju, u pisanom obliku izloži sve informacije potrebne za donošenje informirane odluke, pružiti odgovarajuća objašnjenja koja bi joj omogućila procjenu odgovara li predloženi ugovor njezinim potrebama i financijskoj situaciji te pojasniti bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koji bi mogli nastati za tužitelja. Ta tuženikova obveza danas je regulirana odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji je zamijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Tužitelj zaključuje kako propustom tuženika da postupa u skladu sa zakonskim obvezama, u trenutku sklapanja Ugovora nije raspolagao potrebnim informacijama za donošenje odluke te da je primjena valutne klauzule u CHF, u trenutku kad nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, pa je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije CHF u odnosu na EUR. Prema izračunu, tužitelj je po ništetnim odredbama ugovora uplatio ukupan iznos viška od 131.745,85 kn koji potražuje od tuženika te traži da se utvrdi ništetnost odredaba čl.1., 2. i 7. Ugovora o kreditu. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je podneskom od dana 13. svibnja 2020. sredio tužbeni zahtjev na ukupan iznos od 13.435,42 €.

2.Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava zahtjeve iz tužbe smatrajući ih neosnovanim, ističe prigovor zastare, te predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik ističe kako je kredit konvertiran čime je došlo do promjene valute, stope, utvrđen je preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u EUR-o te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom. Tuženik tvrdi kako su svi iznosi koje je tužitelj preplatio uvršteni u izračun konverzije te je tužiteljeva kreditna obaveza po EUR kreditu namirena i iznosima koje tužitelj potražuje u ovom postupku, stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti. Sklapanjem konverzije stranke su uredile svoj pravni odnos čime je isključeno pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenog bez osnove, pa stoga predlaže da se tužitelj odbije s tužbenim zahtjevom.

3. U svrhu dokaza pročitani su ugovor o kreditu br. 7103098668 (list 6-11), izvadak iz zemljišne knjige (list 13-14), Otplatni plan (list 15-28), pregled promjene kamatnih stopa o kreditu (list 29), Dodatak Ugovora o kreditu (list 30-32), izvadak iz zemljišnih knjiga (list 33), presuda br. P-2588/15-38 od dana 8.5.2019., izračun vještaka Sanje Pernjak (list 42- 48), dopis ZABE (list 59), izračun konverzije (list 61-65), dokumentacija banke (list 67- 79), podnesak tuženika (list 81-83), podnesak tuženika od 18.09.2023., saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja, čita se nalaz i mišljenje knjigovodstveno- financijskog vještaka od 20. 2.2024.g., podnesak tuženika od 8.3.2024.g., podnesak tužitelja od 14.3.2024.g., dopunski nalaz i vještaka i očitovanje na prigovor od 2.4.2024.g., podnesak tužitelja od 14.5.2024.g., dopuna nalaza od 28.5.2024.g., podnesak tuženika od 29.5.2024.g., očitovanje vještaka od 4.6.2024.g., podnesak tuženika od 24.9.2024.g., podnesak tuženika od 17.11. 2024.g., podnesak tužitelja od 21.11.2024.g. i podnesak tuženika od 5.12.2024.g.

4.Analizirajući provedene dokaze i to svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno proizlazi da je tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti.

5.Među strankama nije sporno da je tužitelj zaključio s tuženikom predmetni ugovor o kreditu, dana 13. travnja 2006.g. broj 52/06 a temeljem kojeg ugovora je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 132.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB po promjenjivoj stopi od 4,5 % godišnje.

6. Prema čl. 3. t. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., V, C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

6. Nesporno je, kako proizlazi iz vlastitog priznanja tužitelj, saslušanog kao stranke u svrhu dokazivanja da je tužitelj u trenutku uzimanja kredita imao ugostiteljski obrt, koji u trenutku podizanja kredita nije bio na toj adresi. Međutim, nesporno je da je kredit podignut za izgradnju stambeno poslovne zgrade, što je vidljivo iz članka 6. Ugovora o kreditu, a i sam tužitelj navodi da je na toj adresi ugostiteljski objekt na kojoj je i upisan obrt. Dakle, po stajalištu ovog suda iz navedenog proizlazi kako se ovaj kredit ne bi mogao tumačiti kao potrošački kredit, već je poslužio za izgradnju stambeno poslovne zgrade koja služi za obrtničku djelatnost kojom se tužitelj bavi, a tužitelj nije predložio bilo kakav dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je kredit utrošen samo na stambeni prostor a ne i na poslovni prostor u kojem nesporno obavlja gospodarsku djelatnost.

7. Nadalje, tužitelj tvrdi kako su ništetne odredbe Ugovora o kreditu i to čl. 1., 2. i 7. međutim, budući da sud ne može primijeniti Zakon o potrošačkom kreditu, već Zakon o obveznim odnosima, ništetnost ugovora regulirana je člankom 322. Zakona o obveznim odnosima, međutim sud smatra kako u konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao da su ove ugovorne odredbe protivne Ustavu, prisilnim propisima ili moralu društva, jer je nesporno u Republici Hrvatskoj bilo dozvoljeno primjenjivati promjenjivu kamatnu stopu, te vezati kredit za valutnu klauzulu. Stoga sud smatra kako odredbe 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu nisu ništetne pa je stoga odbio tužbeni zahtjev u cijelosti i odlučio kao u izreci presude.

8.Budući da je tužena uspijela u cijelosti, priznat joj je trošak u cijelosti temeljem članka 154.st.1. Zakona o parničnom postupku za sastav odgovora na tužbu od 250 bodova u iznosu od 500,00 EUR, za podnesak od 26.10.2019.g.500,00 EUR, za podnesak 18.09.2023.g.250 bodova 500,00 EUR, za zastupanje na ročištu 10.01.2024.g. 500,00 EUR, za podnesak 08.03.2024.g. 500,00 EUR, za podnesak 23.09.2024.g. 500,00 EUR, za podnesak 07.11.2024.g. 500,00 EUR, za zastupanje na ročištu 21.11.2024.g. 500,00 EUR, za podnesak 05.12.2024.g. 500,00 EUR, odnosno ukupno u iznosu od 4.500,00 EUR, te na to obračunati PDV 25% u iznosu od 1.125,00 EUR odnosno sveukupno 5.625,00 EUR uvećano za zateznu kamatu od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate prema odredbi članka 29.Zakona o obveznim odnosima.

9.Temeljem navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

Koprivnica, 10. veljače 2025.

Sudac

Darko Magdić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).

Dostaviti:

1.Odvj. Bruno Čer, Koprivnica, neposredno

2.Odvj. Sanja Porobija, OD Porobija i Porobija, Zagreb, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII-preko e-oglasne ploče