Republika Hrvatska
Županijski sud u Zadru
Zadar, Plemića Borelli 9
Poslovni broj: Gž-19/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zadru, po sutkinji Sanji Prosenici, u pravnoj stvari tužitelja RN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Hećimović i partneri d.o.o. Slavonski Brod, Ante Starčevića 40, protiv tuženika ABC [adresa], Stjepana [adresa], [osobni identifikacijski broj], koga zastupa predsjednik uprave dr.sc. HN, dipl. ing. građ., a njega punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Zagoršćak i partneri d.o.o. u Zagrebu, Radnička cesta 52, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Pn- 220/2019-44 od 27. veljače 2024., 10. veljače 2025.,
p r e s u d i o j e
Preinačuje se presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Pn- 220/2019-44 od 27. veljače 2024. i sudi:
I Nalaže se tuženiku ABC da tužitelju RN na ime naknade štete isplati iznos od 265,45 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 25. rujna 2019. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane HNB za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
II Nalaže se tuženiku ABC da tužitelju RN naknadi parnični trošak u iznosu od 938,77 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 10. veljače 2025. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."
Obrazloženje
1. Uvodno označenom presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:
"I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"Nalaže se tuženiku ABC, [adresa] da tužitelju RN iz [adresa], na ime naknade štete isplati iznos od 265,45 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. rujna 2019. do 31.prosinca 2022. po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane HNB za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena , od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. a od 30. prosinca 2023. do isplate potražuje zz kamatu po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena a sve u roku od 15 dana.
Nalaže se tuženiku ABC, [adresa] da tužitelju MN iz [adresa], naknadi troškove parničnog postupka koliko isti budu iznijeli na koje teku zakonske zatezne kamate od presuđenja do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve to u roku od 15 dana."
II. Nalaže se tužitelju RN iz [adresa] da tuženiku ABC, [adresa] naknadi troškove postupka u iznosu od312,50 eura sa zateznom kamatom koja teče od 27. veljače do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena, u roku od 15 dana."
2. Protiv navedene presude žalbu je izjavio tužitelj, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, ili, preinači i tužbeni zahtjev u cijelosti usvoji, uz naknadu parničnog troška tužitelju. U žalbi ističe da je sud pogrešno primijenio odredbu čl. 8. Zakona o parničnom postupku, jer u razlozima presude uopće nije cijenio činjenice koje je utvrdio provedenim dokazima, a što je utjecalo na donošenje zakonite i pravilne presude, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka. Presuda ne sadrži obrazložene razloge o odlučnim činjenicama, a izreka iste je u suprotnosti s izvedenim dokazima, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Navodi kako niti jedan dokaz ne upućuje na to da bi tužbeni zahtjev bio neosnovan. Svako vozilo koje se uključi na autocestu plaća cestarinu kako bi se kretalo sigurno, a tuženik je dužan pratiti najnovija stručna saznanja kako bi ograde bile učinkovite i spriječile ulaz životinja na autocestu. Pravna interpretacija osnova odgovornosti tuženika pogrešna je i površna te sud neosnovano navodi da je za isključenje protupravnosti i odgovornosti tuženika dovoljno to što tužitelj nije dokazao da je ograda bila nevaljana i neadekvatna, jer je ratio postojanja ograde spriječiti pristup divljim životinjama na autocestu. Radi se o odgovornosti prema načelu presumirane krivnje, kako to smatra i recentna sudska praksa te tužitelj nije u obvezi dokazivati konkretan propust, već je sama činjenica da se divlja životinja našla na autocesti osnova odgovornosti za štetu tuženika. I sami svjedoci tuženika DN i EN priznaju postojanje izvanrednih načina ulazaka životinja na autocestu, a to što je tuženik po svojim djelatnicima izvršio ophodnju spornog dijela autoceste ne znači da propusta u održavanju nije bilo. U tom smislu se poziva na presudu Županijskog suda u Varaždinu posl. broj Gž-612/2021. Prema Pravilniku o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama obveza je tuženika da zaštitnu ogradu postavi i održava na način da se spriječi dolazak bilo koje divljači na autocestu tj. da se prevenira ugrožavanje prometa njihovim izlaskom na autocestu, u kojem smislu ukazuje i na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci posl. broj Rev-x 230/12-2 od 8. studenog 2012. te na stav Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 20. prosinca 2022. Dalje ističe kako činjenica da se životinja našla na ograđenom području autoceste, na kojem nitko od lovačkih udruga nema nikakve ingerencije i koje nije lovište, ukazuje da ograda nije odgovarajuća i dovoljno učinkovita da spriječi ulazak divlje životinje na autocestu odnosno dokazuje propust u njenom održavanju. Stoga smatra kako je nedvojbeno da u konkretnom slučaju teret pravne odgovornosti za štetu od divljači na autocesti leži na tuženiku koji odgovara po načelu presumirane krivnje sukladno čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima. Pogrešno je pozivanje prvostupanjskog suda na odredbu čl. 50. st. 2. Zakona o cestama jer ta odredba eventualno može imati utjecaja na međusobnu regresnu odgovornost lovoovlaštenika i pravne osobe koja upravlja cestom prema trećoj osobi, ali ne i na oslobođenje tuženika od odgovornosti prema tužitelju. Potražuje trošak žalbenog postupka.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba je osnovana.
5. U konkretnom se slučaju radi o sporu male vrijednosti, jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 1.320,00 eura, a prema odredbi čl. 467. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19. - u daljnjem tekstu: ZPP), koji se ovdje primjenjuje na temelju čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 80/22.) presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ovoga Zakona, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ovoga Zakona.
6. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, valjano obrazložena te sadrži razloge o odlučnim činjenicama, pa nije ostvarena bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP.
6.1. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8. i 9. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istog Zakona.
7. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja da mu tuženik na ime razlike naknade štete na osobnom automobilu nastale naletom divljači (čaglja) na autocesti isplati iznos od 265,45 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.
8. Pobijanom je presudom prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik na ime naknade štete isplati iznos od 265,45 eura sa zakonskim zateznim kamatama te da mu naknadi troškove parničnog postupka, te tužitelju naložio da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 312,50 eura sa zakonskom zateznom kamatom. U obrazloženju svoje odluke sud prvog stupnja navodi kako je nesporno da se tužitelj 2. kolovoza 2019., noću, kretao osobnim automobilom autocestom A3 iz smjera Lipovca u smjeru Zagreba, da je dolaskom na 118. km prednjim lijevim dijelom osobnog automobila ostvario fizički kontakt s divljom životinjom (čagljem) koja je pretrčavala kolnik iz smjera juga u smjeru sjevera, te da je iz nalaza i mišljenja prometnog vještaka utvrđeno da su oštećenja na osobnom automobilu tužitelja mogla nastati pri manjim brzinama od najveće dopuštene brzine od 120 km/h i da nastala šteta iznosi 1.455,52 eura, kao i da je tužitelju ..., kod kojeg je u vrijeme nastanka prometne nesreće bio osiguran, isplatilo iznos od 1.190,07 eura na ime naknade štete na automobilu. Na temelju čl. 50. st. 1. Zakona o cestama ("Narodne novine" broj 84/11, 18/13., 22/13., 54/13., 148/13. 92/14. i 110/19. – u daljnjem tekstu: ZC) za štetu nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara se po osnovi krivnje, time da pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu iz stavka 1. tog članka nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima (st. 2.). Prvostupanjski sud smatra da je tuženik osnovano istakao kako tužitelj nije dokazao konkretan propust tuženika, i da u svezi navedenog ne postoji krivnja niti odgovornost tuženika. Tužitelj nije istaknuo da je tuženik propustio autocestu označiti prometnom signalizacijom na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, pa stoga nije niti ispunjena zakonska pretpostavka odgovornosti za štetu zbog naleta divljači na motorno vozilo na javnoj cesti u smislu čl. 50. st. 2. ZC, jer tužitelj ničime nije dokazao da bi osoba koja gospodari lovištem zahtijevala od tuženika označavanje spornog dijela ceste prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima, pa tako niti prometnim znakom "divljač na cesti", koji bi upozorio vozače na mogućnost naleta na divljač na dijelu autoceste za koji je takav prometni znak postavljen, pozivajući se pritom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev 352/2022-2 od 5. travnja 2022..
9. Međutim, po ocjeni ovog suda, takvo stajalište prvostupanjskog suda nije osnovano.
10. Naime, prema odredbi čl. 50. st. 1. ZC za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara se po osnovi krivnje, s tim da prema st. 2. istog članka pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu iz st. 1. tog članka nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima. Ti posebni propisi bili bi Pravilnik o održavanju cesta ("Narodne novine", broj 90/14. i 3/21.), Pravilnik o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama ("Narodne novine", broj 92/19.), Pravilnik o ophodnji javnih cesta ("Narodne novine", broj 75/14 i 7/21) i Pravilnik o osnovnim uvjetima kojima javne ceste izvan naselja i njihovi elementi moraju udovoljavati sa stajališta sigurnosti prometa ("Narodne novine", broj 110/01. i 90/22.).
10.1. Odgovornost pravne osobe koja upravlja javnom cestom odnosno koncesionara ne iscrpljuje se samim pravilnim i propisnim postavljanjem signalizacije i opreme na cesti nego su oni odštetnopravno odgovorni i u slučaju kada je do nezgode došlo upravo uslijed neprimjerenog održavanja javne ceste, jer u suprotnom do izlijetanja divljači na autocestu ne bi došlo. Naime, redovito održavanje autoceste uključuje poduzimanje odgovarajućih mjera i radnji sa svrhom održavanja prohodnosti i tehničke ispravnosti cesta, ali i sa svrhom održavanja i omogućavanja sigurnog i neometanog prometa na autocesti. Teret dokaza da su poduzete sve radnje radi odvijanja nesmetanog i sigurnog prometa na strani su tuženika.
10.2. Odredbom čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – u daljnjem tekstu: ZOO) propisano je da tko drugome uzrokuje štetu dužan je nadoknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, s tim da se prema st. 3. istog članka za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara bez obzira na krivnju. Kod odgovornosti na osnovi krivnje prihvaćeno je načelo presumirane krivnje, što znači da štetnik, ako se želi osloboditi odgovornosti, mora dokazati da je šteta nastala bez njegove krivnje (slučajno), s tim da se predmnijeva najblaži oblik krivnje (obična nepažnja).
10.3. Dakle, u situaciji kao što je predmetna, kada je uzrok prometne nezgode tužitelja divljač – čagalj, koji se nesporno zatekao na autocesti, tuženik se ne može osloboditi odgovornosti za štetu, unatoč tome što u trenutku nezgode nije utvrđeno da zaštitna žičana ograda koja je nesporno bila postavljena na dijelu dionice na kojoj se dogodila nezgoda nije bila oštećena na dijelu neposredno oko mjesta nezgode odnosno što osiguranik tuženika predmetnom dionicom redovito gospodari. Sama činjenica da se divljač zatekla na cesti, govori u prilog zaključku da tuženik nije poduzeo sve mjere za sigurno odvijanje prometa autocestom. Pri tome navodi tuženika da njegov ophodnja nije utvrdila da bi zaštitna ograda bila oštećena, ne dovodi u sumnju postojanja njegove odgovornosti, niti ukazuje na postojanje ekskulpacijskih razloga na njegovoj strani, jer sama činjenica da se divljač zatekla na autocesti ukazuje da se upravo zbog propusta tuženika u ostvarivanju njegove osnovne zadaće - odvijanja sigurnog prometa na autocesti, dogodila predmetna nezgoda.
10.4. S obzirom da se krivnja u smislu odredbe čl. 1045. ZOO pretpostavlja, to u situaciji kada je utvrđeno da je na autocesti kojom upravlja tuženik došlo do naleta vozila tužitelja na divlju životinju, na tuženiku je bio teret dokaza da na njegovoj strani nije bilo propusta u održavanju zaštitne ograde, a što isti nije dokazao. Sama činjenica da se čagalj našao na kolniku autoceste ukazuje na to da je u zaštitnoj ogradi postojala rupa ili procjep, jer se u protivnom ne bi moglo dogoditi da se divljač tamo nađe, a za što odgovara tuženik po načelu pretpostavljene krivnje.
10.5. Činjenica da su ophodari na dan štetnog događaja izvršili ophodnju autoceste, kao ni njihova izjava da nisu primijetili nikakav nedostatak na zaštitnoj ogradi, ne znači da ne postoji odgovornost pravne osobe zadužene za održavanje autoceste, niti da propusta u održavanju zaštitne ograde nije bilo, jer se po logici stvari, ako je ograda pravilno projektirana i održavana, divljač ne bi mogla zateći na autocesti.
10.6. Niti tvrdnjama o isključivoj odgovornosti lovačkih društava koja gospodare lovištima u neposrednoj blizini dionice autoceste na kojoj se dogodio štetni događaj, tuženik nije dokazao (a niti je predlagao dokaze na te okolnosti) da je netko drugi odgovoran za dolazak divlje životinje na prostor autoceste, a niti bi eventualna odgovornost ovlaštenika lova u konkretnom slučaju bila od utjecaja, jer bi se u tom slučaju radilo o solidarnoj odgovornosti ovlaštenika lovišta s tuženikom.
10.7. U tom smislu ukazuje se na revizijsku odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev-1187/2024-2 od 12. studenog 2024. u kojoj je odgovoreno na pitanje: "Da li divljač na kolniku autoceste, koja je uzrokovala prometnu nezgodu (naletom vozila na tu divljač), ukazuje na propust pravne osobe odgovorne za upravljanje i održavanje autoceste koja je dužna voditi brigu i poduzimati primjerene mjere i radnje koje bi omogućile odvijanje sigurnog i nesmetanog prometa na autocesti (posebice u vidu postavljanja i održavanja ograde oko autoceste?)", na sljedeći način: "Činjenica da se divljač zatekla na autocesti ukazuje na propust pravne osobe odgovorne za upravljanje i održavanje autoceste koja je dužna voditi brigu i poduzimati primjerene mjere i radnje koje bi omogućile odvijanje sigurnog i nesmetanog prometa na autocesti i u pogledu postavljanja i održavanja zaštitne ograde oko autoceste te je, s obzirom da se prema odredbi čl. 50. Zakona o cestama za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara se po osnovi krivnje, u svakom pojedinom slučaju potrebno je utvrditi jesu li takve mjere i radnje poduzete te jesu li bile adekvatne i dostatne radi zaštite i sigurnosti prometa."
10.8. Kako je, dakle, tuženik propustio osigurati nesmetan i siguran promet autocestom, to je po načelu pretpostavljene krivnje na temelju odredbe čl. 1045. ZOO odgovoran za štetu koju je tužitelj pretrpio na vozilu i dužan mu je istu naknaditi, pa je valjalo uz pravilnu primjenu materijalnog prava temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti pobijanu prvostupanjsku presudu i tuženiku naložiti da tužitelju isplati preostali dio štete na vozilu tuženika koji mu nije isplaćen od strane osiguravajuće kuće u iznosu od 265,45 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana kada je šteta otklonjena tj. od 25. rujna 2019. pa do isplate.
11. S obzirom na preinačenje odluke o glavnoj stvari, valjalo je u smislu odredbe čl. 166. st. 2. ZPP odlučiti o troškovima cijelog postupka i tuženika obvezati na naknadu troškova postupka tužitelju temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP. Tužitelju, koji je u cijelosti uspio u sporu, na temelju čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – u daljnjem tekstu: Tarifa) trebalo je priznati troškove parničnog postupka koji se odnose na trošak sastava tužbe u visini 25 bodova po Tbr. 7/1 Tarife, obrazloženih podnesaka od 9. siječnja 2020., 5. travnja 2023. i 3. siječnja 2024. u visini od po 25 bodova po Tbr. 8/1 Tarife, pristupa na ročišta 1. travnja 2021., 20. svibnja 2021. i 31. siječnja 2024. u visini od po 25 bodova po Tbr. 9/1 Tarife, te pristupa na ročište za objavu presude 27. veljače 2024. u visini od 12,5 bodova po Tbr. 8/3 Tarife, što uz vrijednost boda od 2,00 eura te uvećano za PDV od 25 % iznosi 468,75 eura. Pored navedenog, tužitelju je trebalo priznati i trošak vještačenja u iznosu od 291,94 eura, kao i troškove sudskih pristojbi na tužbu i presudu u iznosu od po 13,27 eura. Kako je tužitelj uspio sa žalbom, valjalo mu je dosuditi i trošak na ime sastava žalbe u zatraženom iznosu od 125,00 eura sukladno Tbr. 10/1 Tarife i trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 26,54 eura, tako da ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 938,77 eura.
11.1. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sastava odštetnog zahtjeva u iznosu od 50,00 eura, jer se ne radi o trošku koji je u smislu čl. 151. st. 1. ZPP bio potreban za vođenje ove parnice, tj. prethodno podnošenje odštetnog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari ne predstavlja procesnu pretpostavku za pokretanje parničnog postupka.
Zadar, 10. veljače 2025.
Sutkinja
Sanja Prosenica
