Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-2514/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Sanje Joka Umićević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić te članice vijeća Ines Kovačević, u pravnoj stvari tužitelja HD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Miri Glavaš, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Glavaš & Šutalo iz Vinkovaca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, koga zastupaju punomoćnici – odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kallay & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, radi utvrđenja i isplate, odlučujući, o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-462/19-43 od 17. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 10. prosinca 2024.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-462/19-43 od 17. ožujka 2023.
r i j e š i o j e
I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-462/19-43 od 17. ožujka 2023. u točki II izreke.
II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.
Obrazloženje
1. Izreka prvostupanjske presude glasi:
"I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj 198-50- 3120657 od 28.10.2005. g. u dijelu u kojem se navodi da je kamatna stopa promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora, bez navođenja ikakvih objektivnih parametara za promjenu iste, koji Ugovor je zaključen između tužitelja OD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita u visini novčanog iznosa od 21.245,01 CHF u protuvrijednosti u kuna po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja i tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, te stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne stranke.
II Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. istog Ugovora o kreditu broj 198-50- 3120657 od 28.10.2005. g. kojim se regulira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za valutu ugovora (CHF), odnosno primjena valutne klauzule (otplate mjesečnih rata vezanu uz tečaj CHF na dan plaćanja mjesečnog otplatnog iznosa ugovorenog u anuitetima) tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj 2402006-1031262160/51400607- 5103001581.
III Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 530569665355, Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužitelju OD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi izvrši isplatu novčanog iznosa od 350,46 eura / 2.641,56 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama kako slijedi: 4.20 eura / 31,65 kuna počevši od 30.11.2007. do isplate 4,20 eura / 31,65 kuna počevši od 31.12.2007. do isplate 4.20 eura / 31,65 kuna počevši od 31.01.2008. do isplate 4,20 eura / 31,65 kuna počevši od 29.02.2008. do isplate 4,20 eura / 31,65 kuna počevši od 31.03.2008. do isplate 4,20 eura / 31,65 kuna počevši od 30.04.2008. do isplate 5,39 eura / 40,59 kuna počevši od 31.05.2008. do isplate 5,39 eura / 40,59 kuna počevši od 30.06.2008. do isplate 5,39 eura / 40,59 kuna počevši od 31.07.2008. do isplate 5,39 eura / 40,59 kuna počevši od 31.08.2008. do isplate 5,39 eura / 40,59 kuna počevši od 30.09.2008. do isplate 5,39 eura / 40,59 kuna počevši od 31.10.2008. do isplate 5,39 eura / 40,59 kuna počevši od 30.11.2008. do isplate 5,39 eura / 40,59 kuna počevši od 31.12.2008. do isplate 5,39 eura / 40,59 kuna počevši od 31.01.2009. do isplate 5,39 eura / 40,59 kuna počevši od 28.02.2009. do isplate 8,48 eura / 63,93 kuna počevši od 31.03.2009. do isplate 8,48 eura / 63,93 kuna počevši od 30.04.2009. do isplate 8,48 eura / 63,93 kuna počevši od 31.05.2009. do isplate 8,48 eura / 63,93 kuna počevši od 30.06.2009. do isplate 8,48 eura / 63,93 kuna počevši od 31.07.2009. do isplate 8,48 eura / 63,93 kuna počevši od 31.08.2009. do isplate 8,48 eura / 63,93 kuna počevši od 30.09.2009. do isplate 8,48 eura / 63,93 kuna počevši od 31.10.2009. do isplate 8,48 eura / 63,93 kuna počevši od 30.11.2009. do isplate 8,48 eura / 63,93 kuna počevši od 31.12.2009. do isplate 8,48 eura / 63,93 kuna počevši od 31.01.2010. do isplate 8,48 eura / 63,93 kuna počevši od 28.02.2010. do isplate 8,48 eura / 63,93 kuna počevši od 31.03.2010 do isplate 8,48 eura / 63,93 kuna počevši od 30.04.2010. do isplate 8,48 eura / 63,93 kuna počevši od 31.05.2010. do isplate 8,48 eura / 63,93 kuna počevši od 30.06.2010. do isplate 8,48 eura / 63,93 kuna počevši od 31.07.2010. do isplate 8,48 eura / 63,93 kuna počevši od 31.08.2010. do isplate 8,48 eura / 63,93 kuna počevši od 30.09.2010. do isplate 8,48 eura / 63,93 kuna počevši od 31.10.2010. do isplate 8,48 eura / 63,93 kuna počevši od 30.11.2010. do isplate 8,48 eura / 63,93 kuna počevši od 31.12.2010. do isplate 8,48 eura / 63,93 kuna počevši od 31.01.2011. do isplate 8,48 eura / 63,93 kuna počevši od 28.02.2011. do isplate 8,48 eura / 63,93 kuna počevši od 31.03.2011. do isplate 8,48 eura / 63,93 kuna počevši od 30.04.2011. do isplate 8,48 eura / 63,93 kuna počevši od 31.05.2011. do isplate 8,48 eura / 63,93 kuna počevši od 30.06.2011. do isplate 8,48 eura / 63,93 kuna počevši od 31.07.2011. do isplate 8,48 eura / 63,93 kuna počevši od 31.08.2011. do isplate 8,48 eura / 63,93 kuna počevši od 30.09.2011. do isplate 8,48 eura / 63,93 kuna počevši od 31.10.2011. do isplate sve po kamatnoj stopi u visini od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007. g., a na dalje u visini eskontne stope HNB-a važeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. g., te na dalje po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotnih poena, tekućom do 31. prosinca 2022. godine, a od 01. siječnja 2023. godine uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, do isplate, u roku od 15 dana.
IV Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 530569665355, Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužitelju OD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izvrši isplatu novčanog iznosa od 1.030,29 eura / 7.762,69 kuna1 , sa zakonskim zateznim kamatama kako slijedi: 3,00 eura / 22,59 kuna počevši od 31.10.2008. do isplate 6,13 eura / 46,15 kuna počevši od 31.12.2008. do isplate 8,38 eura / 63,12 kuna počevši od 31.01.2009. do isplate 9,40 eura / 70,80 kuna počevši od 28.02.2009. do isplate 6,68 eura / 50,34 kuna počevši od 31.03.2009. do isplate 7,23 eura / 54,44 kuna počevši od 30.04.2009. do isplate 2,87 eura / 21,66 kuna počevši od 31.05.2009. do isplate 0,52 eura / 3,95 kuna počevši od 31.07.2009. do isplate 2,21 eura / 16,67 kuna počevši od 31.08.2009. do isplate 2,07 eura / 15,56 kuna počevši od 30.09.2009. do isplate 0,36 eura / 2,70 kuna počevši od 31.10.2009. do isplate 3,56 eura / 26,83 kuna počevši od 30.11.2009. do isplate 6,13 eura / 46,18 kuna počevši od 31.12.2009. do isplate 9,78 eura / 73,69 kuna počevši od 31.01.2010. do isplate 8,94 eura / 67,38 kuna počevši od 28.02.2010. do isplate 13,90 eura / 104,73 kuna počevši od 31.03.2010. do isplate 12,96 eura / 97,65 kuna počevši od 30.04.2010. do isplate 14,79 eura / 111,45 kuna počevši od 31.05.2010. do isplate 30,65 eura / 230,97 kuna počevši od 30.06.2010. do isplate 27,39 eura / 206,37 kuna počevši od 31.07.2010. do isplate 37,37 eura / 281,53 kuna počevši od 31.08.2010. do isplate 33,92 eura / 255,56 kuna počevši od 30.09.2010. do isplate 28,37 eura / 213,79 kuna počevši od 31.10.2010. do isplate 40,07 eura / 301,93 kuna počevši od 30.11.2010. do isplate 54,95 eura / 414,05 kuna počevši od 31.12.2010. do isplate 44,42 eura / 334,66 kuna počevši od 31.01.2011. do isplate 48,11 eura / 362,50 kuna počevši od 28.02.2011. do isplate 43,41 eura / 327,09 kuna počevši od 31.03.2011. do isplate 44,26 eura / 333,45 kuna počevši od 30.04.2011. do isplate 64,21 eura / 483,76 kuna počevši od 31.05.2011. do isplate 66,15 eura / 498,40 kuna počevši od 30.06.2011. do isplate 82,82 eura / 623,98 kuna počevši od 31.07.2011. do isplate 74,25 eura / 559,47 kuna počevši od 31.08.2011. do isplate 64,88 eura / 488,86 kuna počevši od 30.09.2011. do isplate 4 kuna počevši od 31.10.2011. do isplate 62,27 eura / 469,15 kuna počevši od 29.11.2011. do isplate sve po kamatnoj stopi u visini eskontne stope HNB-a važeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. g., te na dalje po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotnih poena, tekućom do 31. prosinca 2022. godine, a od 01. siječnja 2023. godine uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, do isplate, u roku od 15 dana.
V Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 530569665355, Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužitelju OD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.343,31 eura / 17.655,67 kuna, sa zateznom kamatom počevši od 17. ožujka 2023. do isplate, po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, u roku od 15 dana.
VI Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka."
2. Izreka prvostupanjskog rješenja glasi:
"I Utvrđuje se da je tužitelj djelomično povukao tužbu za isplatom iznosa od 67,49 eura / 508,50 kuna.
II Odbija se prigovor tuženika glede mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima."
3. Protiv ove presude i rješenja u točki II izreke žalbu je izjavio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i bitne povrede odredaba parničnog postupka te traži naknadu troška sastava žalbe.
4. Žalba je neosnovana.
5. Ispitujući prvostupanjske odluke, kao i postupak koji im je prethodio, nije utvrđeno da postoje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13) na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, kao niti one koje tuženik ističe u žalbi.
Prvostupanjske odluke nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogle ispitati.
5. Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje te je pravilno primijenio materijalno pravo.
6. Tužitelj je dana 7. svibnja 2019. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.
Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 28. listopada 2005. zaključio ugovor o kreditu broj 198-50-3120657. Navedenim ugovorom tuženik kao kreditor stavio je na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 21.245,01 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Navedenim ugovorom ugovorena je kamatna stopa koja je promjenjiva, a utvrđuje se jednostrano, Odlukom o kamatnim stopama kreditora ili drugog akta banke, bez navođenja daljnjih odrednica i bližih pojašnjenja o načinu promjene kamatne stope, a koja je početno ugovorena u visini od 5,50% godišnje.
Tijekom razdoblja otplate kredita tuženik je značajno povećao predmetnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bez da je omogućio tužitelju da pregovara o visini iste, a tužitelju nisu razjašnjeni objektivni parametri uslijed kojih bi došlo do opravdanosti povećanja kamatne stope.
Stoga tužitelj smatra da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu promjene iste neodređene, neodredive i kao takve ništetne.
Također predmetnim ugovorom o kreditu otplata kredita ugovorena je u 76 jednakih anuiteta. Tijekom trajanja otplate kredita tečaj CHF je rastao u odnosu na HRK, što je imalo za posljedicu povećanje anuiteta nominalno iskazanog u kunama. Odredbu o valutnoj klauzuli ugovorena u kreditu tužitelj smatra nepoštenom, neodredivom, te smatra da izaziva neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, te da je ista stoga ništetna.
Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je VI-tuženik Raiffeisenbank Austria u razdoblju od 10. listopada 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne odredbe promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.
Nadalje, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđeno da je VI-tuženik Raiffeisenbank Austria u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. listopada 2008. povrijedila kolektivni interes i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
7. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor mjesne nenadležnosti suda te u cijelosti osporava potraživanje tužitelja po osnovu i visini. Ugovorne odredbe te prava i obveze tužitelju su bile jasne te ističe i prigovor zastare potraživanja tužitelja. Dodatno tijekom postupka tuženik osporava tužitelju status potrošača, navodi da je valutna klauzula bila dopuštena, u suglasnosti s pozitivnim propisima koji su bili na snazi u Republici Hrvatskoj, te niti jednim aktom nije zabranjeno ugovaranje valutne klauzule.
8.Sud prvog stupnja osporavanim rješenjem u točki II izreke odbio je kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti.
9. Pravilno je sud prvog stupnja odbio kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti.
9.1. U članku 12. Ugovora određeno da je za sve sporove iz istog Ugovora nadležan sud prema mjestu sjedišta kreditora, odnosno stranke su ugovorile mjesnu nadležnost određenog suda sukladno odredbi čl. 70. st. 1. ZPP-a.
9.2. Ta odredba u pogledu ugovaranja mjesne nadležnosti sastavni je dio unaprijed formuliranog obrasca Ugovora o kreditu temeljem čega sud prvog stupnja pravilno zaključuje da tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj.
9.3. Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
9.4. Takva odredba sadržana je i u odredbi čl. 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/14, 110/15 i 14/19) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva).
Nadalje, prema čl. 19. l. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju kreditiranju (Narodne novine broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15 i 52/16), a koji članak uređuje nadležnost sudova, u sporovima koji nastanu u svezi s ugovorom o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Općinski sud u Požegi nadležan je kao sud mjesta gdje tužitelj kao potrošač ima prebivalište, sve sukladno citiranom čl. 19. st. 1. ZPK-a.
9.5. Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.
9.6. Slijedom svega navedenoga, pravilno sud prvog stupnja ocjenjuje da je takva prorogacijska odredba iz Ugovora o kreditu ništetna, a sve to iz razloga jer se o njoj nije posebno pregovaralo i jer ista uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer bi radi spora nastalog povodom tako zaključenog Ugovora o kreditu tužitelj bio u obvezi putovati u Zagreb, što bi moglo uzrokovati financijsku neravnotežu imajući u vidu troškove putovanja, kao i potrebno vrijeme za to.
9.7. Pravilno sud prvog stupnja navodi i to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Gr 1-143/19, od 11. prosinca 2019., iznio shvaćanje prema kojem je, za spor u svezi s Ugovorom o kreditu u smislu odredbe čl. 19. l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju mjesno nadležan sud prebivališta potrošača.
9.8. Tužitelj ima prebivalište u [adresa], a koje mjesto se nalazi na području nadležnosti prvostupanjskog suda.
9.10. Da sporna prorogacijaska klauzula uzrokuje suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača proizlazi iz činjenice da bi on, kao osoba čije je prebivalište u [adresa], radi zaštite svojih prava u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu bio primoran snositi dodatne troškove dolaska na sud što bi ga moglo odvratiti od podnošenja tužbe, a cestovna udaljenost između Požege i Zagreba iznosi preko 170 kilometara dok tuženik kao jača ugovrna strana i bankarska institucija lakše može podmiriti trošak postupka te angažirati i odvjetnika iz Požege.
9.11. Zbog navedenoga, pravno nije odlučan žalbeni navod tuženika vezan uz pogrešnu primjenu čl. 59. ZPP-a, odnosno mora li poslovna jedinica tuženika biti upisana u registar te je pravilno sud prvog stupnja zaključio da se na temelju nepoštene odredbe Ugovora ne može zasnovati nadležnost Općinskog suda u Zagrebu, s žalbeni navodi tuženika da nije utvrđeno da tužitelj prebiva u [adresa] neosnovani su s obzirom da je već u samom Ugovoru o kreditu naznačeno da tužitelj tamo živi odnosno da je to tužiteljeva adresa stanovanja.
9.12. Pravno je neodlučno i pravno shvaćanje Suda Europske unije iz predmeta C- 567/20 jer isto ne rješava ovaj sporni pravni odnos dok je obveza država članica Europske unije da usklađeno tumače pravnu stečevinu Europske unije i za razdoblje prije pristupanja u Europsku uniju, a s obzirom na utvrđenu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača kako je to prethodno izloženo, pravno nije odlučno niti je li javni bilježnik tužitelju dao objašnjenja o prorogacijskog klauzuli.
10. Kako je prigovor mjesne nenadležnosti suda prvog stupnja pravilno odbijen, i žalba tuženika protiv rješenja u točki II izreke rješenja je odbijena te je prvostupanjsko rješenje potvrđeno u osporavanom dijelu primjenom čl. 380. t. 2. ZPP-a.
11. Tijekom postupka nesporne su aktivna i pasivna legitimacija stranaka; činjenica da je tužitelj podnio zahtjev za kredit; da je između tužitelja i tuženika zaključen ugovor o kreditu broj 198-50-3120657 od 28. listopada 2005.; da je ugovor zaključen na iznos od 21.245,01CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom otplate od 72 mjeseca i promjenjivom kamatnom stopom; da je redovna kamata ugovorena u visini od 5,50% kao godišnja i promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora; da je tuženik u više navrata svojim odlukama mijenjao ugovorenu kamatnu stopu na način da je istu povećavao i zbog čega je došlo do povećanja anuiteta; da je tužitelju cijelosti otplatio kredit; da je sredstva iz kredita tužitelj koristio za kupnju motornog vozila; da je donijeta pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013; da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke; da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 3. rujna 2019.; da je tužitelj izdao suglasnost tuženiku radi osiguranja potraživanja tuženika kao kreditora temeljem navedenog ugovora o kreditu, da se navedena suglasnost odnosi na zapljenu primanja tužitelja.
12. Među strankama sporno je pitanje zastare, pitanje ništetnosti dijela koji se odnosi na promjenu kamatne stope, pitanje ništetnosti dijela ugovora koji se odnosi na valutnu klauzulu, pitanje statusa potrošača tužitelja, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.
13. Pravilno sud prvog stupnja navodi da prema odredbi članka 138. a. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, nastavno: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja gore citiranih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, odluka suda donesena u postupku za zaštitu interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokova postupanjem tuženika. Pri tome pojam naknade štete podrazumijeva i pravo potrošača na povrat stečenoga bez osnove, odnosno stečenoga temeljem ništenih ugovornih odredbi. naime, kad se u Zakonu govori o naknadi štete, misli se na kompenzacijski zahtjev koji postavlja potrošač prema trgovcu, u ovom slučaju klijent prema banci. Taj kompenzacijski zahtjev obuhvaća sve oblike kompenzacije, ne samo štetu u uskom smislu riječi. Naime, u potrošačko-pravnoj terminologiji povrijeđeni potrošač redovito ima prema trgovcu neki odštetni zahtjev u užem smislu te riječi. Međutim, neprihvatljivo bi bilo tumačenje da bi sud u konkretnoj parnici bio vezan utvrđenjem iz kolektivne presude u dijelu naknade štete, a kad se traži vraćanje preplaćenoga da bi vrijedilo drugo pravno shvaćanje, o istom pitanju. Stoga termin naknade štete iz odredbe 502.c ZPP-a treba tumačiti u teleološkom smislu tj. u smislu, duhu i cilju te odredbe.
13.1. Nadalje prema odredbi čl. 140. ZZP/07 odnosno čl. 120. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, nastavno ZZP/14) propisano je da pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.
13.2. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti promjenjive kamatne stope u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, tj. tuženika, pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, nastavno: ZZP/03) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. na dan 28. listopada 2005.
Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 83. ZZP/03.
Odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.
13.3. Analizirajući spornu odredbu čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača. Ovo stoga jer je odredba o promjeni kamatne stope kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu kamatne stope jednostranoj odluci banke, dakle, samo jednoj ugovornoj strani dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i promjenu kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti je li isti odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. Tim više jer se u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrdilo da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga obzirom je izostalo određivanje takvih parametara, to naznačeni dio odredbe čl. 2. nije razumljiv, napose imajući u vidu činjenicu da je tuženik mogao u svakom trenutku sukladno svojim internim aktima mijenjati kamatnu stopu, a što je isti i učinio, bez mogućnosti utjecaja korisnika kredita na navedeno, to je tužitelj kao korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku. U konkretnom slučaju izostalo je uvažavanje interesa tužitelja jer isti nije mogao utjecati na promjenu kamatne stope, a što je suprotno odredbi čl. 12. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00, 88/01 - u daljnjem tekstu: ZOO).
Stoga pravilno sud prvog stupnja zaključuje da je neosnovano pozivanje tuženika da je navedena odredba razumljiva i da nije dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana kao i da je na tuženiku teret dokazivanja glede činjenice da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi, a što tuženik tijekom postupka nije dokazao prvenstveno imajući u vidu činjenicu da se radi o tipskom tj. formularnom ugovoru.
13.4. Pravilno sud prvog stupnja navodi i to da navod tuženika da ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, ne ukazuje na to da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi čl. 2. Tuženik je tužitelju ponudio tipski ugovor u kojemu je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je sačinio tuženik te tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj te odredbe i u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao objektivno istu sagledati kao cjelinu zbog čega je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na banku te je tužitelj doveden u neravnopravan položaj.
13.5. Pri tome treba posebno naglasiti a tužitelj u svom iskazu navodi da nije mogao s tuženikom pregovarati oko visine kamatne stope i njene promjene, već je ugovor kao takav mogao samo prihvatiti ili ne prihvatiti.
13.6. Dakle, navedena odredba čl. 2. nepošteno je ugovorena odredba u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 slijedom čega je ista i ništava sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03 pa je prvostupanjski sud pravilno prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na čl. 2. Ugovora o kreditu.
Okolnost da je ZZP/03 izmijenjen Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2009. te da je tek tada, dakle nakon sklapanja Ugovora o kreditu, uveden institut kolektivne tužbe pravno nije odlučna jer je riječ o procesnim odredbama koje se primjenjuju na postupke u tijeku neovisno o tome kada je sporni pravni odnos nastao.
14. U odnosu na dio Ugovora o kreditu i to konkretno članka 7., a kojim je ugovorena valutna klauzula na način da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, treba istaknuti da pravilno sud prvog stupnja zaključuje da su i odredbe čl. 7. Ugovora nepoštene i ništave primjenjujući identično materijalno pravo iz istih razloga kao i u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.
14.1. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, nastavno: ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Isto potvrđuju i odredbe članka 502.C. ZPP-a kojima je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, odnosno njima je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnu zaštitu potrošača te je u tom slučaju sud u pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja.
14.2. Cijeneći naprijed navedeno, a posebno da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i o ugovaranju valutne klauzule, to je primjenjujući odredbe ZPP-a, pravilno sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništavima i odredbe iz čl. 7. Ugovora.
15. Iz iskaza tužitelja OD utvrđeno je kako je isti sredstva od kredita koristio za kupnju automobila marke Opel Astra, koji automobil je koristio za svoje osobne svrhe i potrebe svoje obitelji. Nije vlasnik obrta niti ima udjele u trgovačkom društvu. Prije realiziranja kredita još dok se raspitivao za kredite, u banci su mu navedeni kredit predstavili kao njihov najbolji, najsigurniji i najpovoljniji proizvod. Poznato mu je što znači riječ "promjenjiva" ali mu nije poznato o čemu ovisi promjena kamatne stope i valutne klauzule. Nije se savjetovao s ekonomskim stručnjacima jer je vjerovao djelatnici banke da će biti sve onako kako mu je rekla, odnosno da neće doći do povećanja rata obzirom je tečaj CHF-a bio stabilan. Ugovor je kao takav mogao prihvatiti ili ne prihvatiti te na isti nije mogao utjecati.
15.1. Imajući u vidu ovaj iskaz tužitelja, a da tuženik nije dokazao ništa suprotno od onoga što iz tužiteljevog iskaza proizlazi, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tužitelj ovdje ima status potrošača.
16. Pravilna je i ocjena suda prvog stupnja o neosnovanosti prigovora zastare.
16.1. Sukladno odredbi čl. 371. st. 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.
16.2. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
16.3. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF, u kojem pravnom shvaćanju je zaključeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
16.4. Pozivajući se na gore navedeno shvaćanje te imajući u vidu da je pravomoćno okončan spor pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. (ovo glede kamate, dok je za valutu pravomoćnost 14. lipnja 2018.), kao i to da je zastarni rok po stjecanju bez osnove pet (5) godina, dok je tužba u ovom predmetu podnesena 7. svibnja 2019., pravilno sud prvog stupnja zaključuje da nije nastupila zastara tužiteljevog potraživanja radi čega je tuženikov prigovor zastare neosnovan.
16.5. Odredbom članka 323. ZOO-a, propisane su posljedice ništetnosti te je određeno da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Tužitelj, temeljem izvršenih isplata s osnove vezane za promjenjivost valute CHF i tečaja valute potražuje povrat stečenog bez osnove (čl. 1111., odnosno čl. 1115. ZOO-a).
16.6. S obzirom na pravila o vraćanju stečenog bez osnove pravilno je sud prvog stupnja tuženiku naložio da vrati onog što je isplaćeno po utvrđenim ništetnim odredbama.
16.7. Pravilno sud prvog stupnja smatra i to da se ovdje radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništetne odredbe. Zbog toga zakonske zatezne kamate teku od dana plaćanja anuiteta, a odluka o kamatnoj stopi na iznos pretplaćenih anuiteta pravilno je utemeljena na odredbi čl. 277. ZOO-a, Zakonu o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04), kao i na temelju čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.
17. Vezano uz žalbene navode tuženika vezane uz tzv. negativnu tečajnu razliku treba navesti sljedeće.
17.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023., koju je sukladno odredbi čl. 390. st. 2. ZPP-a donijelo prošireno vijeće, zauzeo sljedeće pravno shvaćanje:
"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita.".
17.2. Dakle, na temelju odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO-a. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženika na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.
Pri tom se napominje da se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave, s time da sukladno odredbi čl. 288.a st. 6. ZPP-a se radi opravdanja takvog prigovora ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi osim u slučaju iz čl. 299. st. 2. ZPP-a.
17.3. Prema tome, kako u postupku u odnosu na potraživanje tuženika nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP-a ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO-a, odnosno kako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF.
17.4. Stoga u konkretnom slučaju sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim razlikama te je odluka prvostupanjskog suda u skladu sa shvaćanjem koje je izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.
18. Slijedom svega navedenog primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a prvostupanjska je presuda potvrđena, a žalba tuženika odbijena kao neosnovana.
19. O trošku sastava žalbe odlučeno je primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a.
U Zagrebu 10. prosinca 2024.
Predsjednica vijeća:
Sanja Joka Umićević
