Republika Hrvatska
Županijski sud u Karlovcu
Stalna služba u Gospiću
Gospić
Gž-273/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Milke Vraneš, predsjednice vijeća, Tatjane Radaković Bašić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ante Ujevića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sanji Barbarić, odvjetnici u Oroslavju, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6461/2020-14 od 18. listopada 2022., na sjednici vijeća održanoj 10. veljače 2025.
p r e s u d i o j e:
I. Odbija se žalba tužene kao neosnovana, potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6461/2020-14 od 18. listopada 2022.
II. Odbija se zahtjev tužene za naknadu žalbenog troška, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:
"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 5. /Troškovi/ u Ugovoru o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, koji je zaključen dana 13.09.2007.g. između tuženika (ranije Hypo Alpe Adria Bank d.d.), kao kreditora, TF iz [adresa] kao korisnika kredita i tužitelja EF, [adresa], kao založnog dužnika i to u dijelu u kojem je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade kredita u iznosu od 1,50% iznosa kredita.
II. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 5. stavak 1. Aneksa br. 1. uz Ugovor o [broj kredita], koji je sklopljen dana 28.08.2014.g., između tuženika kao kreditora, tužitelja kao korisnika kredita i TF kao sudužnika, a kojim je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije potpisa tog Aneksa banci platiti naknadu za promjenu dužnika u iznosu od 1,50% od iznosa nedospjele glavnice kredita, koji iznos ne može biti manji od 500,00 kn, niti viši od 2.000,00 kn.
III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, platiti tužitelju EF, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 11.391,17 kn / 1.511,87 eur1 sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 9.391,17 kn / 1.246,42 eur1 od 26.09.2007. do isplate, a na iznos od 2.000,00 kn / 265,45 eur1 od 28.08.2014.g. do isplate, sve po stopi obračunatoj u razdoblju do 31. prosinca 2007. prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, u razdoblju od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se utvrđuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. koja se utvrđuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana. IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 4.600,00 kn / 610,52 eur1 sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. listopada 2022. do isplate po stopi koja se utvrđuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.
V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška postupka."
2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku žali se tužena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud preinači presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u pobijanom dijelu i dosudi trošak postupka tuženoj uključujući i trošak žalbe, a podredno da ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Potražuje trošak sastava žalbe u ukupnom iznosu od 418,68 eura.
3. Na žalbu tužene nije odgovoreno.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.
6. Osnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane odluke počinio bitnu povredu iz članka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer nije razlikovao elemente transparentnosti od elemenata poštenosti, već ih kroz obrazloženje presude miješa , no kako je iz stanja prvostupanjskog spisa bilo moguće utvrditi bitne činjenice tj prirodu robe ili usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi (članak 4. stavak 1. Direktive 93/23) navedeni nedostatak je bilo moguće otkloniti primjenom članka 373 a ZPP-a.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredaba iz Ugovora i Aneksa Ugovora o kreditu u odnosu na naknadu za trošak obrade kredita i naknadu za promjenu dužnika, te posljedično zahtjevi za isplatu tih uplaćenih iznosa naknada sa zateznim kamatama.
7.1. Tijekom prvostupanjskog postupka nije bilo sporno da je tuženik s tužiteljem (tada: sudužnik) sklopio Ugovor o [broj kredita] od 13. rujna 2007, kao i da je s tužiteljem sklopio Aneks br. 1 uz Ugovor o [broj kredita] od 28. kolovoza 2014., kojim je provedena promjena po kreditu na način da u ugovorni odnos na mjesto korisnika kredita i založnog dužnika stupa tužitelj EF, a dotadašnji korisnik kredita TF stupa na mjesto sudužnika. Nesporno je da se u ovom slučaju radi o tipskom ugovoru
7.2. Tuženik nije niti osporio da je na ime naknade za trošak obrade kredita tužitelj platio 9.391,17 kn prilikom isplate kredita i na ime naknade za promjenu dužnika platio 2.000,00 kn u trenutku sklapanja Aneksa br. Nije sporno niti da su u članku br. 2. Aneksa od 28. kolovoza 2014., stranke suglasno utvrdile da se nakon potpisa i solemnizacije Aneksa sve odredbe iz Osnovnog ugovora koje se odnose na korisnika kredita i založnog dužnika u cijelosti primjenjuju na ovdje tužitelja, odnosno nije sporna aktivna legitimacija.
7.3. Sud prvog stupnja je, cijeneći provedene dokaze, a posebno iskaz tužitelja i iskaz svjedokinje ( kreditnog referenta tuženika), zaključio da tuženik na kojem je teret dokaza (članak 81. stavak 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., 79/07- dalje ZZP/03 i članka 96. stavak 4. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14 - ZZP/07), nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i aneksu (koji su unaprijed sastavljeni od strane pravne službe tuženika) pojedinačno pregovaralo.
7.4. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz članka 5. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima obrade kredita i članka 5. Aneksa br. 1. o jednokratnim troškovima za promjenu dužnika te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju tih ništetnih ugovornih odredba sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23, dalje: ZOO-a), odnosno na isplatu iznosa od ukupno 11.391,17 kn, visina kojeg iznosa nije među strankama sporna, zajedno sa zateznim kamatama koje, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a teku od dana stjecanja.
7.5. Sud je ocijenio kao neosnovan i prigovor zastare, kojeg je istaknuo tuženik. Naime, tužitelj u ovome postupku postavlja deklaratorne zahtjeve na utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba, dok je pravnim shvaćanjem posl br. Su-IV- 47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
8. Suprotno žalbenim navodima tuženika u ovom predmetu je bilo potrebno provesti test poštenosti. Naime, ugovorne odredbe iz čl. 5. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima obrade kredita i čl. 5. Aneksa br. 1. o jednokratnim troškovima za promjenu dužnika ne predstavljaju odredbe o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti (presuda Suda EU broj C 224/19 i C- 259/19 od 16. srpnja 2020. kojom je utvrđen točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavak 2. Direktive 93/13/EEZ). Predmetom presudom je također utvrđeno da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.
9. U presudi broj C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 03. rujna 2020. Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ako se tim odredbama ne predviđa ni priroda tih troškova ni usluge, koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud.
10. Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.
11. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama), koju navode i nižestupanjski sudovi, implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).
12. Osnovano tuženik u žalbi ističe da iz obrazloženja prvostupanjskog suda nije razvidno kako je prvostupanjski sud proveo test poštenosti i test transparentnosti te da je posve je paušalan stav suda kako su odredbe čl. 5 Ugovora o kreditu i Članka 5. Aneksa nejasne, nerazumljive i neodređene, a sve obzirom da iz iskaza tužitelja proizlazi da ne postoji niti jedna okolnost koja bi upućivala na to da tužitelj nije bio svjestan ili nije mogao znati koliko iznose predmetne naknade.
13. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članka 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.
14 .Pravilno tuženik u žalbi ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da su sporne odredbe članka 5 Ugovora o kreditu i čl. 5. Aneksa br. 1. nejasne, nerazumljivije i neodređene. Po mišljenju ovog drugostupanjskog suda te su odredbe omogućavale tužitelju da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, procijeni ekonomske posljedice koje te odredbe za njega proizlaze pa je riječ o odredbama koja su transparentna u smislu članka 85. ZZP/03.
15. To iz razloga što prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da su nerazumljive, nejasne i netransparentne odredbe o naknadi za obradu kredita i odredbe o promjeni dužnika. Naprijed navedeno sud prvog stupnja obrazlaže činjenicom da tužitelju nije posebno objašnjeno od čega se sastoje naknade za obradu kredita i promjenu dužnika koje je bio dužan platiti prilikom isplate kredite, odnosno prilikom sklapanja aneksa o promjeni dužnika niti na temelju čega su određene visine tih naknada (prema čl. 5 Ugovora odnosno Aneksa br. 1. iste iznose 1,50% od iznosa kredita) i zašto je kod naknade za promjenu dužnika navedeno maksimalno ograničenje od 2000,00 kuna (a ne i kod naknade za obradu kredita .
16. Naime, za razliku od prvostupanjskog suda, ovaj drugostupanjski sud smatra da su te odredbe gramatički jasne i omogućavaju tužitelju da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, procijeni ekonomske posljedice koje iz tih odredbi za njega proizlaze, pa je riječ o odredbama koje su transparentne u smislu članka 85. ZZP/03.
17. Međutim, iako je riječ o ugovornim odredbama koje su jasno i razumljivo sastavljene jer omogućuju tužitelju da u trenutku zaključivanja ugovora precizno ocijeni visinu tih naknada, a time i ekonomske učinke ugovaranja takvih odredbi (% od iznosa odobrenog kredita), ne radi se o odredbama kojima je je određena "predmet i cijena", kako to pogrešno smatra tuženik budući da iz same dikcije ugovornih odredbi proizlazi da se radi o "troškovima obrade", dakle, o drugim financijskim obvezama potrošača.
18. Naime, sporne ugovorne odredbe su ugovorne odredbe koje su akcesornog karaktera, a nisu odredbe koje definiraju glavni predmet ugovor. Slijedom navedenog, sama činjenica da je riječ o transparentnim odredbama ne znači ujedno da su te odredbe poštene, već je za to utvrđenje potrebno provesti test poštenosti.
19. Provođenjem testa transparentnosti ispravlja se neravnoteža ugovornih stranaka nastala neinformiranošću potrošača, dok se provođenjem testa poštenosti ispravlja neravnoteža koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe.
20. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Test poštenosti sadrži dva kriterija: suprotnost načelu dobre vjere i znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stana na štetu potrošača.
21. Prilikom ocjene poštenosti (imajući na umu i odredbu čl. 83. ZZP/03) potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora. Pritom je prije svega odlučno ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu.
22. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.
23. Budući da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornim odredbama nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.
24. Naime, uvijek se smatra da se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona unaprijed sastavljena pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaja. Kako iz stanja prvostupanjskog spisa proizlazi da da tužitelj s tuženikom nije pojedinačno pregovarao o spornim odredbama Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatio ponudu koja mu se nudila od strane tuženika u formi ugovora, koji je unaprijed bio sastavljen po tuženiku, dakle, radi se o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora koji su zaključivani s drugim korisnicima kredita, a što tuženik tijekom postupka nije ni osporavao.
25. Točno je da činjenica da se u ovom slučaju radi o tipskom ugovoru sama po sebi ne dovodi do zaključka kako se u vezi sa spornim ugovornim odredbama nije moglo pregovarati. Navedeno proizlazi iz iskaza tužitelja koji je iskazao da je on zajedno sa svojom suprugom dolazio isključivo kod zaposlenice tuženika ĐF, za koju je naveo da je potpisala predmetni ugovor o kreditu. Naveo je da se ne sjeća je li tom prilikom ĐF ili bilo tko drugi iz banke govorio o visini naknade za trošak obrade kredita, ali misli da je to navedeno u ugovoru. Ukazao je da im banka nije nudila nikakvu mogućnost pregovaranja oko visine naknada. Na okolnost pregovora tuženik je predložio saslušanje svjedoka, svoje zaposlenice, OF. Suprotno žalbenim navodima tuženika niti iz njenog iskaza ne proizlazi da su stranke vodile aktivne pregovore oko spornih ugovornih odredbi. Naime, iz iskaza svjedoka OF proizlazi je načelno moguće pregovarati sa bankom oko visine naknada, i to konkretno naknadu za obradu kredita i naknadu za promjenu dužnika, te je navela da je ugovor kao i svaki drugi izradila pravna služba banke. No isto tako da se ne može sjetiti je li ona osobno tužitelju ili njegovoj bivšoj supruzi davala navedene informacije prije sklapanja ugovora o kreditu odnosno prije promjene dužnika, a vezano uz utužene naknade. Suprotno žalbenim navodima tuženika , po mišljenju ovog drugostupanjskog suda , iz navedenog iskaza se ne može zaključiti da je tužitelj sa tuženikom i pregovarao u vezi s spornim ugovornim odredbama.
26. Značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranka predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Kako bi se utvrdilo da li određena odredba uzrokuje znatniju neravnotežu na štetu potrošača , primarni kriterij jesu odredbe dispozitivnog prava koje bi se inače primjenjivala da nema predmetne ugovorne odredbe. Budući da odredbama ZOO-a, nije propisano plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita kao i kod promjene dužnika , a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" br. 84/02., 141/06., 117/08., 74/09.) riječ je o ugovornim odredbama koje uzrokuju značajniju neravnotežu , u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dakle, iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba.
27 .Isto tako, uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, procjenjuje se i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).Budući iz iskaza tužitelja, proizlazi da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor te da su on i njegova bivša supruga navedenim kreditom rješavali svoja životna pitanja te su im te naknade bile od manjega značaja u odnosu na životna pitanja koja su rješavali tim kreditom, a kasnije i promjenom dužnika, jasno je da bi neprihvaćanjem spornih odredbi tužitelj bio ograničen u ostvarivanju svog prava.
28. U skladu s člankom 59. točka 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U konkretnom slučaju zaključeni ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a i prema shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu paušalnu naknadu, čija visina ovisi tek o visini odobrenog kredita, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati
29. Prema shvaćanju ovog suda, neutvrđeni troškovi, koji terete tužitelja unošenjem spornih odredbi u ugovor o kreditu, su nerazmjerni i po svom sadržaju i po visini, a posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o spornoj naknadi ugovorenoj u čl. 5. tog ugovora, i članku 5. Anexa tog Ugovora tužitelj preuzeo i obvezu snošenja svih drugih troškova veznih uz izradu Ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe te sve druge eventualno nastale nuzgredne troškove (sve također navedeno u čl. 5. Ugovora). Očito je da je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužitelja značajna neravnoteža jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima.
30. Slijedom navedenog, prvostupanjskog sudu je pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz članka 5. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima obrade kredita i članka 5. Aneksa br. 1. o jednokratnim troškovima za promjenu dužnika i u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev te obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju tih ništetnih ugovornih odredba sukladno odredbi članka 323. ZOO-a. u iznosu od 1.511,87 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 1.246,42 eura od 26.09.2007. do isplate, a na iznos od 265,45 eura od 28.08.2014, zajedno sa zateznim kamatama koje, u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a teku od dana stjecanja budući da se tuženik, imajući u vidu prednja utvrđenja, ima smatrati nepoštenim stjecateljem.
31. Na žalbene navode kojima se upire na pogrešan zaključak suda prvog stupnja u odnosu na istaknuti prigovor zastare valja navesti da je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanoj 30. siječnja 2020. izrazio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa kako je u ovoj pravnoj stvari predmet tužbenog zahtjeva bio i utvrđenje ništetnosti odredbe članka 5. Ugovora o kreditu, i odredba članka 5. stavak 1. Aneksa br. 1. uz Ugovor o kreditu, to znači da rok za restitucijski zahtjev tužitelja niti nije počeo teći pa je stoga bez pravnog uporišta pozivanje tuženika na primjenu odredbe članka 225. ZOO-a, kojom je propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarijevanja, kao niti na činjenicu da bi zastara trebala početi teći od dana kada je izvršeno plaćanje.
32. Odluka o parničnom trošku pravilna je u osnovi i visini (članak 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a u vezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23),
33. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe članka 373.a stavak 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.
34. Kako tuženik nije uspio u ovom žalbenom postupku ovaj sud je na temelju odredbe članka 166. stavak 1. ZPP-a odbio njegov zahtjev za naknadom troška žalbenog postupka.
U Gospiću, 10. veljače 2025.
Predsjednica vijeća:
Milka Vraneš
