REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3328/2023-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Lauri Crnić Klapšić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Nataša Lisac, odvjetnica u Dugom Selu, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, koje zastupaju generalni punomoćnici-odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 16. siječnja 2025. u prisutnosti tužitelja osobno i njegove punomoćnice Nataše Lisac, odvjetnice te zamjenika punomoćnika tuženika ŠD, odvjetničkog vježbenika, 10. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev, koji glasi:

„1. Utvrđuje se da je ništetan u cijelosti Ugovora o kreditu broj 51404607-5148256041 od 03.12.2008. zakljuĉenog između tužitelja KD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ERSTE&STEIERMAERKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, kao kreditora kojim tuženik daje kredit tužitelju u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.000,00 EUR po srednjem teĉaju banke važećem na dan puštanja kredita.

2. Nalaže se tuženiku naknaditi parniĉni trošak tužitelju.“

II. Prihvaća se kao osnovan eventualno kumulirani tužbeni zahtjev i sudi:

Ništetan je članak 8. Ugovora o kreditu broj 51404607-5148256041 od 03.12.2008. zaključenog između tužitelja KD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ERSTE&STEIERMAERKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320 u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva sukladno odluci Banke.

III. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 naknaditi tužitelju KD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] parnične troškove u iznosu od 653,09 EUR, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 9.5.2023. navodi da je kao korisnik kredita s tuženim, kao Kreditorom zaključio 03.12.2008. Ugovor o kreditu broj 51404607-5148256041, a kojim tuženik odobrava tužitelju potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.000 EUR, prema srednjem tečaju tuženika za EUR važećem na dan isplate kredita. Tužitelj se obvezao vraćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti EUR-a po srednjem tečaju Banke na dan otplate. Kamatna stopa je ugovorena kao promjenjiva u skladu s važećim odlukama tuženika, a u trenutku zaključenja ugovora iznosila je 9,50%. Kredit je zaključen na rok od 120 mjeseci. Ugovor je zaključen na standardiziranom obrascu tuženika i niti o jednoj odredbi, a poglavito onima o promjenjivoj kamatnoj stopi i naknadama banci, se nije posebno pregovaralo. Tužitelj smatra da je tuženik bio nesavjestan, prilikom zaključenja predmetnog pravnog posla, a ovo iz razloga jer tužitelju kao potrošaču nisu obrazloženi svi rizici kredita u kojem se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke. Tužitelju nije pojašnjeno od čega se sastojala kamata u trenutku zaključenja ugovora, odnosno koji dio predstavlja fiksni dio, a koji promjenjivi, a nije mu niti pojašnjeno iz kojeg razloga je kamata 01.04.2009. narasla na 10,40 %.

1.1. Tužitelj dalje ukazuje da je Zakonom o zaštiti potrošača propisano da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Prilikom zaključenja ugovora kamatna stope nije određena niti odrediva, budući je ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika. Ugovaranje kamatne stope na način kako je to opisano u tužbi prouzročilo je znatnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja. Ugovorna kamata u kreditu sadržajno je naknada, koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava, odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je ugovoreno ugovorom o kreditu. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2 i čl. 272 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 – dalje ZOO). Iz načina na koji su stranke ugovorile kamatnu stopu jasno je da ista nije bila određena, a niti odrediva, te je samim time i odredba, kojom je kamatna stopa određena kao promjenjiva u skladu s odlukom banke ništetna. Tužitelj dalje citira odredbu čl. 1021. ZOO-a te ukazuje da je kredit naplatni pravni posao, a kamate predstavljaju cijenu. Ako je odredba kojom se regulira kamatna stopa ništetna, ugovor o kreditu nema cijenu, odnosno nema bitni element ugovora o kreditu što znači da je cijeli ugovor ništetan. Da bi se, uslijed ništetnosti jednostrano promjenjive kamatne stope, među strankama i dalje mogla primjenjivati promjenjiva kamatna stopa, sud bi - umjesto da ukloni takvu odredbu - istu morao revidirati na način da mijenja njezin sadržaj i uzima kao referentnu prosječnu kamatnu stopu za kunske kredite u ugovornom periodu. Takvo postupanje, prema stajalištu Suda EU u predmetu Banco Espanol, C-618/10, te C-70/17, bilo bi nedopušteno i u suprotnosti sa čl. 6/1 Direktive 93/13/EEZ.

1.2. Tužitelj dalje ukazuje da je svrha uklanjanja nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba, prije svega, sankcioniranje kreditora, koji su se koristili takvim odredbama i njihova demotivacija za daljnje takvo postupanje. Takva demotivacija ne postiže se ako se trgovcima šalje signal da ukoliko i dođe do sudskog spora i ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, sud će je nadomjestiti alternativnim sadržajem i na taj način održati na snazi ugovor i ugovoreni profit za trgovca, pa makar i u visini početne kamatne stope. To nije cilj i svrha Direktive 93/13. Stoga, uslijed ništetnosti jednostrano promjenjive kamatne stope, ista postaje kao činidba neodređena i neodrediva, što posljedično, sukladno odredbi čl. 269. i čl. 270. Zakona o obveznim odnosima, uzrokuje ništetnost ugovora. Za istaknuti je da Zakon o obveznim odnosima u čl. 26. st. 3. regulira situaciju u kojoj su stranke ugovorile kamate, ali se ne može odrediti njihova stopa, na način da tada među strankama vrijedi stopa u visini četvrtine zakonske zatezne kamate. Međutim, time bi ponovno među strankama vrijedila fiksna kamatna stopa, što je u suprotnosti sa naravi stvarno ugovorene - promjenjive kamatne stope, slijedom čega bi se i u tom slučaju stvarali ugovorni uvjeti koje stranke nisu imale na umu prilikom ugovaranja te nepoštenog kreditora poštedio primjerenih sankcija na koje ukazuje Direktiva 93/13 i praksa suda EU-a. Samo u slučaju da bi stavljanje ugovora van snage bilo posebno tegobno za potrošača, u smislu da isti kreditoru mora vratiti više nego što je sam do tada otplatio, tek tada sud ima ovlasti intervenirati u ugovorni odnos i kreirati alternativnu stopu kako bi ugovor održao na snazi i spriječio nepovoljan scenarij po potrošača. Naime, kada bi sud postupio na taj način, zadirao bi u ugovorni odnos stranaka i stvarao nove ugovorne uvjete koje stranke nisu ugovorile, niti imale na umu prilikom ugovaranja.

1.3. Ništetnošću jednostrano primjenjive kamatne stope nastaje ugovorni odnos koji više nema kamatu kao cijenu kredita. Kao takav, nastali ugovorni odnosi više ne udovoljava pojmu ugovora o kreditu iz čl. 1021. ZOO-a, obzirom da je nužni sastojak takvog ugovora i kamata koje više nema uslijed njezine neodredivosti. Ugovor o kreditu bez kamate kao cijene korištenja novčanog iznosa, nije više naplatan pravni posao i samim time više ne predstavlja ugovor o kreditu kako ga definira odredba čl. 1021. ZOO-a, pa isti spada pod pojam ništetnog (jer je sadržajno suprotan odredbi čl. 1021. ZOO-a) ili nepostojećeg (nedostaje mu jedan od dva bitna sastojka) ugovora, međutim sa istim pravnim posljedicama - izostanak pravnog učinka. S obzirom na navedeno, tužitelj je predložio sudu donijeti presudu kojom će utvrditi da je Ugovor o kreditu u cijelosti ništetan, a postavlja i eventualno kumulirani zahtjev da se utvrdi ništetnom samo odredba kojom je određena promjenjiva kamatna stopa, a kako je to navedeno u tužbi, sve uz naknadu troškova parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev te prvenstveno smatra potrebnim da tužitelj dokaže svoj status potrošača. Tuženik u cijelosti osporava da bi se imalo smatrati da bi cijeli Ugovori o kreditu (koji ugovor je otkazan 9. travnja 2013.) bio ništetan, sve i kada bi eventualno bile ništetne pojedine odredbe osnovnog ugovora o kreditu, koje se tiču načina promjene kamatne stope. Odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa, pa stoga ništetnost tih odredbi ne može povlačiti ništetnost cijelog ugovora. Tuženik nadalje ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima, koje detaljno analizira. Tuženik isto tako ističe kako je tužitelju pružena zaštita, sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena 02.12.2013., a stupila je na snagu 01.01.2014. (dalje: ZIDZPK NN 143/13). Tuženik je, dakle, tek od stupanja na snagu Metodologije, kojom je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 01.01.2014. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je i učinio.

2.1. Dalje tuženik ističe da deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. Deklaratorni tužbeni zahtjev se ne može prihvatiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. Tuženik ističe kako je neosnovan stav tužitelja da je odredba o kamatnoj stopi predmetnog kredita neodređena i neodrediva, pa da se na predmetni odnos ima primijeniti odredba čl. 26. st. 3. ZOO-a koja propisuje da u tom slučaju vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a detaljno obrazlaže razloge zašto to smatra. Tuženik konačno ističe, ako se uopće ima smatrati da je predmetna odredba o promjenjivosti kamatne stope iz ugovora o kreditu nedopuštena i ništetna, odnosno neodređena i neodrediva, a što tuženik izričito osporava, tada se to može odnositi samo i bez iznimke na dio ugovorne odredbe kojim se ugovara način promjene kamatne stope, a što uostalom i prevladavajuća sudska praksa potvrđuje. Slijedom navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naložiti tužitelju da naknadi tuženiku troškove postupka.

3. Sud je tijekom postupka proveo po strankama predložene dokaze i to čitanjem kompletne spisu priložene dokumentacije, koja se odnosi na: presliku Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 od 3.11.2008. (list 6-10 spisa), preslike obavijesti o promjeni kamate (list 1145-47 spisa), presliku pregleda kamata za gotovinske kredite (list 22-24 spisa); preslike priopćenja za javnost HNB (list 25-27 spisa), presliku Obavijesti o kreditu (list 28 spisa), primjerke sudske prakse (list 29-36, 56-60 spisa), presliku Metodologije utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (list 37-43 spisa), presliku otplatnog plana (list 48,49 spisa), presliku Izvatka Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe (list 50-55 spisa), a saslušan je tužitelj (list 94,95 spisa). Drugih dokaza stranke nisu predlagale, pa je sud zaključio glavnu raspravu.

4. Na temelju tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), ovaj sud je utvrdio da je osnovan eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, a nije osnovan glavni tužbeni zahtjev.

5. Čitanjem preslike Ugovora o kreditu 2402006-1031262160 od 3.11.2008. (list 6-10 spisa) sud je utvrdio da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili 3. studenog 2008. Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 na iznos kredita koji odgovara kunskoj protuvrijednosti od 25.000,00 € po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. Ugovoren je rok vraćanja kredita od 120 mjeseci (otplata u jednakim anuitetima) te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je iznosila 9,50% godišnje na dan sklapanja Ugovora, a koja je promjenjiva sukladno važećim odlukama Banke. Dospijeće prve obveze je 1.12.2008., a anuiteti dospijevaju na naplatu svakog prvog u mjesecu. Ugovoreno je da će se kredit otplaćivati u mjesečnim obrocima od 273,27 €, a iznos mjesečnog obroka se obračunava na način da se mjesečni iznos anuiteta glavnice u anuitetskoj otplati uvećava za pripadajući iznos redovne mjesečne kamate obračunate na iznos ostatka vrijednosti.

6. Navedene okolnosti odredaba predmetnog Ugovora nisu sporne među strankama. Isto tako, nije sporno da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa promijenjena te je iznosila 10,40% na dan 1.4.2009., a kako to proizlazi iz priložene preslike Obavijesti o promjeni kamatne stope (list 11 spisa). Sporno je da li je ta promjena bila u skladu s odredbama zakona, koji su uređivali pitanje zaštite potrošača, odnosno potrošačkog kreditiranja te da li su kao takve bile u skladu s općim odredbama i načelima obveznog prava koja se tiču zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno posljedično tome da li se radi o ništetnim odredbama. Nadalje je sporno da li je, uslijed ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetan čitav ugovor ili samo odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

7. Iz iskaza tužitelja, koji je umirovljenik, utvrđeno je da mu je kredit bio potreban za izmirivanje ranijih dugovanja, a u banci mu je rečeno da je kamata promjenjiva i da će ona s vremenom padati. Ništa mu nije objašnjavano glede parametara na temelju kojih će se kamata mijenjati. Anuitete kredita je tužitelj plaćao administrativnom zabranom na plaći do otprilike 2012. kada to više nije mogao. Tužitelj je, kako navodi, prije potpisivanja ugovor pročitao i osnovne odrednice su mu bile jasne, ali pravna terminologija mu nije jasna.

8. Iskaz tužitelja ocijenjen je vjerodostojnim jer je iskren, o onom čega se sjećao i što mu je poznato iz osobnog iskustva u predmetnom pravnom poslu. Sud nije stekao dojam da bi tužitelj nešto lagao ili prešućivao, pa mu i stoga vjeruje. U kontekstu iskaza tužitelja ocijenjen je neosnovanim prigovor tuženika da tužitelj nije potrošač jer je ugovor zaključio kao fizička osoba i u svrhu izmirenja dugovanja, koja je imao, a da bi se radilo o ugovoru koji nema svojstvo potrošačkog ne proizlazi niti iz jednog jedinog dokaza tijekom postupka, pa je takav tuženikov prigovor ocijenjen paušalnim, ničim dokazanim i stoga neosnovanim.

9. Ovdje treba ukazati na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13, koja su primjenjiva i u predmetnom slučaju unatoč nespornoj činjenici da se radi o kreditu u EUR. Naime, iz izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. ne proizlazi kako su odredbe o redovnoj kamati, promjenjivoj u skladu s jednostranim odlukama tuženika - nepoštene i ništetne samo i isključivo u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu s ugovorenom valutnom klauzulom u švicarskim francima, a isto proizlazi i iz presude VTSRH poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., a koja je proizašla iz istog kolektivnog spora te u kojoj, između ostalog, stoji:" Odredba prema kojoj je ugovorna kamata promjenjiva prema odluci banke već je utvrđena nepoštenom odnosno ništetnom, i to u svim ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a ne samo u ugovorima s valutnom klauzulom u švicarskim francima."

10. Odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15), koja je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona - obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto je tako propisivala i odredba čl. 138.a. ZZP/07. Prema tome, ovaj sud obvezuje presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odnosno ovaj sud je vezan za utvrđenje da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

11. Prema čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje: ZZP) ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

12. Prema čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

13. Prema čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava. Nadalje, odredba čl. 269. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21,114/22 i 156/22– dalje: ZOO) propisuje da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju ili trpljenju, s time da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Odredbom čl. 270. ZOO propisano je da je, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Prema čl. 272. ZOO činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti predmet obveze, ugovor je ništetan.

14. Ocjenom izvedenih dokaza, a obzirom na citirane zakonske odredbe, proizlazi da je odredba o promjenjivosti ugovorne kamatne stope sadržana u dijelu pod člankom 8. Ugovora o kreditu ništetna. To stoga jer sklopljeni Ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Nikakvi egzaktni i jasno definirani parametri za promjenu kamatne stope nisu određeni, a među strankama nije niti sporno da nisu pojedinačno pregovarale o odredbi ugovora prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva (a isto proizlazi i iz prihvaćenog iskaza tužitelja). Povrh toga, tuženik u odgovoru na tužbu i nastavno tijekom postupka niti ne tvrdi da je tužitelj kao korisnik kredita na tu odredbu mogao utjecati. Osim toga, kod tipiziranog ugovora se i po prirodi stvari o tim uvjetima ne može pojedinačno pregovarati.

15. U ovom postupku nije utvrđeno općenito nepošteno ponašanje tuženika, nego je utvrđena nepoštenost (a time i ništetnost) pojedine odredbe ugovora, koji ugovor je sastavljen od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem. Navedeno stoga što ugovorna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva. Ovo, uz već navedeno kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, proizlazi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo preopćenito, paušalno i neprecizno navedeno da se kamatna stopa mijenja "u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora". Tako određena odredba se ne može smatrati ni određenom ni odredivom. Naime, očito je da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, bez sudjelovanja druge strane (tužitelja), bez pregovora o toj promjeni, kao i bez određivanja koliko će tih promjena (do kraja otplate kredita, odnosno trajanja ugovora) biti, kada će te promjene nastati, iz kojeg razloga itd.

16. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. zauzeo je stav da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji je predmet poslovanja novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda" - dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se, u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti, koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

17. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

18. Sporna odredba predmetnog Ugovora, koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za kašnjenje s plaćanjem) za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelju je trebalo ponuditi (objasniti) razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju, kao klijentu-potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, što je suprotno čl. 247. ZOO-a, koji propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavljaju cijenu). Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg klijent (tužitelj) ima obvezu vratiti banci i cijena. Predmetna odredba u ugovor je unesena samo od strane tuženika, na koju odredbu tužitelj nije mogao utjecati jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (kako je ranije obrazloženo), a ni u ugovoru tuženika nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope ni metoda izračuna tih parametara, što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja. Sve navedeno dovodi do zaključka da je predmetna odredba ugovora o namjenskom kreditu ništetna.

19. Po ocjeni ovog suda, ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o Odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji, npr. iz općih uvjeta poslovanja ili slično, već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno.

20. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnoj situaciji to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

21. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 26. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. ZZP niti ZOO/91 ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je načelo sadržano u odredbi članka 12. ZOO, kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja, procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

22. Prema odredbi članka 83. ZZP, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

23. Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto, a s tim se slaže i ovaj sud, "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi u konkretnoj situaciji o odnosu EUR i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja.

24. Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja. Obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovornu odredbu koja ga stavlja u neravnopravan položaj, koja odredba je prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

25. Na temelju svih utvrđenih činjenica, ovaj sud smatra da je odredba Ugovora o kreditu, kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom samo o odluci banke tj. odredba čl.8.. nepoštena, i prema tome ništetna te je odlučeno kao u toč. II. izreke presude, kojom je prihvaćen kao osnovan eventualno kumulirani tužbeni zahtjev. 26. Međutim, na tužiteljev zahtjev za utvrđenje u cijelosti ništetnim Ugovora o kreditu, valja navesti da, sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO, ništetnost neke odredbe ugovora, u konkretnom slučaju ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, ne povlači ništetnost ugovora u cijelosti, ako on može opstati bez tih ništetnih odredbi i ako one nisu bile uvjet ugovora, niti odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Nadalje, prema odredbi čl. 324. st. 2. ZOO ugovor ostaje valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje, jer prema odredbi čl. 87. st. 2. ZZP ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Budući da je ovdje riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, odnosno da uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja, nema mjesta primjeni odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a. Upravo to što su pojedine ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne u smislu odredbe čl. 87. st. 1. i 2. ZZP, da te odredbe ne povlače ništetnost i samog ugovora, odnosno da predmetni ugovor može opstati bez ništetnih odredaba u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi, to je sud ocijenio neosnovanim i u cijelosti odbio glavni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim cijelog ugovora (toč. I. izreke).

27. Odluka o parničnim troškovima se temelji na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 1385/23, dalje: OT). Kako je tužitelj uspio u sporu s eventualno kumuliranim zahtjevom, to je u cijelosti uspio u sporu. Na navedeni zaključak upućuje rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3680/2021-2 od 13. listopada 2021., kojim je dopušteno podnošenje revizije protiv presude rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-769/2021-2 od 16. ožujka 2021. zbog sljedećeg pravnog pitanja: "Predstavlja li odbijanje glavnog tužbenog zahtjeva, a usvajanje eventualnog tužbenog zahtjeva koji proizlaze iz iste osnove (glede eventualnog zahtjeva nije nastao nikakav poseban trošak) u cijelosti uspjeh u sporu tužitelja (s obzirom da tužitelj ne traži da se usvoje oba zahtjeva-već podredno eventualni ako glavni nije osnovan) te ima li tužitelj s obzirom da je u cijelosti uspio s eventualnim tužbenim zahtjevom (koji nije u potpunosti samostalan) pravo na naknadu parničnih troškova od tuženika (čl. 385. st. 1. ZPP-a)?"

27.1. Odredbom čl. 188. st. 1. ZPP-a propisano je da u jednoj tužbi tužitelj može istaknuti više zahtjeva protiv istog tuženika kad su svi zahtjevi povezani istom činjeničnom i pravnom osnovom. Ako zahtjevi nisu povezani istom činjeničnom i pravnom osnovom, oni se mogu istaknuti u jednoj tužbi protiv istog tuženika samo kad je isti sud stvarno nadležan za svaki od tih zahtjeva i kad je za sve zahtjeve određena ista vrsta postupka. Stavkom 2. istog članka je propisano da tužitelj može dva ili više tužbenih zahtjeva u međusobnoj vezi istaknuti u jednoj tužbi i tako da sud slijedeći od tih zahtjeva prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan, dok je stavkom 3. propisano da se zahtjevi mogu, prema stavku 2. ovog članka, istaknuti u jednoj tužbi samo ako je sud stvarno nadležan za svaki od istaknutih zahtjeva i ako je za sve zahtjeve određena ista vrsta postupka. Kod eventualne kumulacije, postoji prvi ("glavni") zahtjev i drugi, podredni, (eventualno kumulirani) za kojeg tužitelj traži da ga sud prihvati tek ako ustanovi da onaj koji je prije njega istaknut nije osnovan, a tužitelj određuje redoslijed prema kojem će sud odlučivati o tim zahtjevima. Takvi zahtjevi nisu u potpunosti samostalni - toliko da odluka po žalbi protiv prvostupanjske presude o eventualno kumuliranom zahtjevu u ničemu ne zavisi o odluci o prvom ("glavnom") zahtjevu ili obrnuto (tako i u Rev- 238/2019 od 3. prosinca 2019.). Jednako pravno shvaćanje je izraženo i u odlukama revizijskog suda broj: Rev-172/08-2 od 15. siječnja 2013. i Rev-1172/2021-2 od 30. kolovoza

2022.

Stoga odgovor na postavljeno pitanje glasi: kada je sud odbio glavni tužbeni zahtjev, a prihvatio je podredni (eventualno kumulirani) tužbeni zahtjev pri čemu u odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev nije nastao nikakav posebni trošak, tužitelj je uspio u sporu u cijelosti i pripada mu parnični trošak u cijelosti.

28. Tužitelju je tako priznat trošak kako slijedi:

-za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7. t. 1. OT),

-za pristup na ročišta 12.9.2024. i 16.1.2025. po 100 bodova za svako (Tbr. 9.t.1. OT), što ukupno iznosi 300 bodova, a uz vrijednost jednog boda od 2,00 € prema važećoj Tarifi iznosi 600,00 €, a uvećano za troškove pristojbe na tužbu 53,09 €, tako da je ukupan dosuđeni iznos troškova 653,09 €.

29. Tuženik je spor izgubio, pa mu ne pripada pravo na naknadu parničnih troškova, a kako je to odlučeno u točci IV. izreke.

Zagreb, 10. veljače 2025.

S u d a c:

Laura Crnić Klapšić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

- pun. tužitelja uz nalog za pristojbu na tužbu i na presudu

- pun. tuženika