Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž R-10/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Radaković Bašić, predsjednice vijeća, Milke Vraneš, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ante Ujevića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Radivoj Mačešić-Biscuoli, odvjetnik u Puli, protiv tuženika BRIONI d.o.o. Pula, Šijanska cesta 4, OIB:78706979190, kojeg zastupa punomoćnica Biljana Grozdanić Pilat, odvjetnica u Puli, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pr- 1852/2021-17 od 17. listopada 2024., na sjednici vijeća održanoj 10. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e:

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana, potvrđuje se presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pr-1852/2021-17 od 17. listopada 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Nalaže se tuženiku BRIONI d.o.o. Pula da tužitelju FB isplati bruto iznos od 94.500,00 kuna sa zateznim kamatama na pojedine iznose kao u prvostupanjskoj presudi do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku BRIONI d.o.o. Pula da tužitelju FB naknadi trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom koja teče od donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.".

II. Nalaže se tužitelju FB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tuženiku BRIONI d.o.o. Pula, Šijanska cesta 4, OIB:78706979190, nadoknadi troškove parničnog postupka isplatom iznosa od 1.500,00 eura u roku od 15 (petnaest) dana."

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku žali se tužitelj iz svih zakonom propisanih razloga iz članka 353. stavak 1. točka 1. – 3. Zakona o parničnom postupku. Predlaže da drugostupanjski sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Na žalbu tužitelja nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Sukladno odredbi članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) ovaj sud je ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba postupka na koje je dužan tako paziti i na pravilnu primjenu materijalnog prava, te je ocijenio da u provedenom postupku nisu počinjene bitne povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju sadržajem žalbe ukazuje tužitelj, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi i onoga što je utvrđeno tijekom dokaznog postupka, kako to u žalbi navodi tužitelj.

7. Nije osnovan ni prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni žalbeni prigovor pogrešnih i pravno neutemeljenih zaključaka, a samim time i prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 94.500,00 kuna za razdoblje od travnja 2020. do podnošenja tužbe, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, na ime stimulacije.

9. Među strankama ovog postupka nije sporno da su tužitelj kao radnik i tuženik kao poslodavac 7. travnja 1999. sklopili Ugovor o radu za radno mjesto voditelja voznog parka i zaštite na radu, te da odredbama tog ugovora nije ugovorena plaća tužitelja u nominalnom iznosu već su se ugovorne strane suglasile da se na pitanje plaće primjenjuje tuženikov Pravilnik o radu. Također, nije sporno da je do ožujka 2020. tuženik tužitelju isplaćivao veći iznos plaće, dok je od travnja 2020. (plaća za ožujak) pa nadalje tužitelju isplaćivan manji iznos plaće.

10. Međutim, sporno je je li isplatom plaće u manjem iznosu povrijeđeno pravo tužitelja na isplatu ugovorene plaće, pri čemu je potrebno imati u vidu kako je, kojim odredbama i u kojem iznosu ugovorena plaća tužitelja, te pod kojim okolnostima je došlo do smanjenja plaće, a sve to kako bi se odgovorilo na pitanje da li je smanjenjem plaće tuženik prekršio odredbe Ugovora o radu, Pravilnika o radu i Zakona o radu na štetu tužitelja.

11. Uvidom u Ugovor o radu utvrđeno je da su tužitelj kao radnik i tuženik kao poslodavac 7. travnja 1999. zasnovali radni odnos za radno mjesto voditelja voznog parka i zaštite na radu. Niti jednom ugovornom odredbom nije ugovorena plaća tužitelja u nominalnom iznosu, nego je odredbom članka 5. Ugovora suglasno utvrđeno da se će njihovi međusobni odnosi vezano za pitanje plaće regulirati primjenom Pravilnika o radu tuženika broj 1397/96 od 22. ožujka 1996. s kojim je tužitelj kao radnik prethodno upoznat.

12. Uvidom u Pravilnik o radu tuženika broj 1397/96 od 22. ožujka 1996. (dalje: Pravilnik o radu) utvrđeno je da je pitanje plaća razrađeno u odjeljku "IV PLAĆE" u člancima od 43. do 63. Tako je u članku 44. Pravilnika o radu propisano da se plaće zaposlenika sastoje od osnovne plaće, stimulativnog dijela i dodataka. Odredbom članka 45. Pravilnika o radu propisano je da osnovna plaća predstavlja najniži iznos kojeg je tuženik obvezan isplatiti zaposleniku te da se utvrđuje u visini umnoška osnovice i koeficijenta složenosti radnog mjesta na koje je zaposlenik raspoređen. Iznos osnovice utvrđuje posebnom odlukom direktor. Sastavni dio toga Pravilnika je tabela za obračun plaća te su u Tabeli broj 1 navedeni koeficijenti složenosti poslova za pojedina radna mjesta. Za radno mjesto tužitelja – voditelj voznog parka i zaštite na radu predviđen je koeficijent od 3,20, koji je potom Odlukom od 23. travnja 1999. o izmjena i dopunama Pravilnika o radu povećan tako da iznosi 3,60.

13. Odredbe članaka 47. do 50. Pravilnika o radu odnose se na stimulativni dio plaće. Članak 47. Pravilnika o radu predviđa mjesečnu stimulaciju koja može maksimalno iznositi 15% osnovne plaće, a članak 48. Pravilnika o radu šestomjesečnu stimulaciju od maksimalno 25% osnovne plaće, o čemu će više biti u nastavku.

14. Uvidom u obračunske liste tužitelja za razdoblje od siječnja do ožujka 2020. proizlazi da je tužitelju isplaćena neto plaća u iznosu od 10.000,00 kuna za to razdoblje. Također proizlazi da mu je pod stavkom 3.4. isplaćen dodatak na plaću opisan kao "radna ocjena 1" u visini od 25%, potom pod stavkom 3.5. dodatak opisan kao "radna ocjena 2" u visini od 15% te pod stavkom 3.11. dodatak opisan kao "stimulacija".

15. Iz obračuna isplaćene plaće za razdoblje ožujka i travnja 2020. proizlazi da je tužitelju isplaćena plaća u neto iznosu od 8.000,01 kuna. Za ta dva mjeseca isplaćen mu je dodatak nazvan "stimulacija" pod stavkom 3.11.

16. Iz obračuna isplaćene plaće tužitelju za razdoblje od svibnja 2020. do rujna 2021. proizlazi da je tužitelju isprva isplaćena neto plaća u iznosu od 6.999,29 kuna, a potom u iznosu od 7.167,01 kunu. U tom razdoblju od dodataka isplaćivana mu je stimulacija pod stavkom 3.11.

17. Iz svih provedenih dokaza utvrđeno je da je tužitelj od 1999. do umirovljenja 8. siječnja 2024. bio zaposlen kod tuženika na istom radnom mjestu i to voditelj voznog parka i zaštite na radu, za koje je propisan koeficijent složenosti poslova u visini od 3,60. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je tužitelj znao da Ugovorom o radu nije određen točan iznos plaće već da se upućuje na primjenu Pravilnika o radu tuženika te da prilikom zaposlenja uopće nije znao koliko će mu plaća iznositi već je znao samo da mu je koeficijent 3,60, a visinu plaće saznao je tek isplatom prve plaće koja je iznosila nešto više od 3.000,00 kuna. Osim toga, iz njegovog je iskaza utvrđeno da mu je na početku zaposlenja isplaćivana prvo samo osnovna plaća, a potom se ista povećavala. Također je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je tužitelj znao da se njegova plaća sastoji od osnovne plaće i stimulacije.

18. Iz iskaza svjedokinja HB, ZB i zakonskog zastupnika tuženika PB utvrđeno je da se tuženik zbog korona krize od ožujka 2020. našao u teškoj situaciji zbog obustave obavljanja prijevozničke djelatnosti odnosno zbog ograničenja u obavljanju iste, da je tuženik ishodio potpore od države koje nisu bile dostatne za podmirivanje troškova plaća djelatnika te da je tuženik poduzeo određene mjere u cilju smanjenja troškova pa je odlučio smanjiti visinu stimulativnog dijela plaće koja se isplaćuje radnicima. Dakle, utvrđeno je da je tužitelju i dalje isplaćivan jedan dio stimulacije, ali u manjem iznosu. Iz njihovih je iskaza utvrđeno da je odluku o smanjenju stimulacije za tužitelja donio direktor osobno, koji je ujedno obnašao funkciju voditelja odjela u kojem je tužitelj radio.

19. Prvostupanjski sud pravilno je iskaze navedenih svjedoka ocijenio vjerodostojnima jer su isti iskazivali uvjerljivo i sigurno ne upadajući u kontradikcije. Pri tome je utvrdio da su iskazi svjedokinje HB, ZB i zakonskog zastupnika tuženika međusobno sukladni vezano za utvrđene pravnorelevantne činjenice. Međutim, niti iskaz tužitelja nije suprotan iskazima svjedoka i zakonskog zastupnika tuženika, već se razlikuje njihova interpretacija pojedinih činjenica i značaj koji im pridaju.

20. Odredbom članka 90. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/2014, 127/2017, 98/2019) propisan je način određivanja plaće radnicima. Tako je u stavku 1. toga članka određeno da je poslodavac dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu odnosno ugovorom o radu.

21. U konkretnom slučaju odredbom članka 5. Ugovora o radu ugovoreno je da je pitanje plaće tužitelja kao radnika uređeno Pravilnikom o radu tuženika. U članku 43. Pravilnika o radu tuženika određeno je što čini plaću radnika tuženika te je propisano da se plaća sastoji od osnovnog obveznog dijela plaća (umnožak osnovice i koeficijenta složenosti poslova) i varijabilnog dijela plaće odnosno stimulacija. Odredbom članka 45. Pravilnika o radu izričito je navedeno da je tuženik obvezan radniku isplatiti osnovnu plaću (ne i stimulaciju).

22. Stimulativni dio plaće reguliran je odredbama članaka 47. do 51. Pravilnika o radu. Analizom predmetnih odredaba utvrđuje se da su predviđene dvije vrste stimulacija i to mjesečna iz članka 47. (od najviše 15%) te šestomjesečna stimulacija iz članka 48. (od 25%) Pravilnika o radu. 18.3. U članku 47. Pravilnika o radu određeno je da stimulativni dio plaće može iznositi od minus 15% do plus 15% osnovne plaće ovisno o kvaliteti rada odnosno pogrešaka o radu. Ta stimulacija isplaćuje se mjesečno, a utvrđuje je svojom odlukom rukovoditelj sektora.

23. U članku 48. Pravilnika o radu propisana je šestomjesečna stimulacija za zaposlenike koji obavljaju stručno-administrativne ili autoradioničke poslove u visini od 25% osnovne plaće ukoliko ostvare pozitivnu ocjenu uspješnosti rada, a ocjenjivanje uspješnosti rada obavlja rukovoditelj sektora dva puta godišnje i to prvi puta do 31. siječnja, a drugi puta do 30. lipnja s time da se ostvarena stimulacija isplaćuje u cijelom periodu do idućeg ocjenjivanja.

24. Suprotno žalbenim navodima tužitelja pravilno je prvostupanjski sud na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka, uzimajući u obzir naprijed citirane odredbe utvrdio da je tuženik tužitelju počevši od travnja 2020. (plaća za ožujak 2020.), isplatio manji iznos na ime stimulacije i to na temelju usmene odluke direktora tuženika, koji je ujedno obnašao funkciju voditelja odjela u kojem tužitelj radi.

25. Naime, iz iskaza saslušanih svjedoka i stranaka, te obračuna platnih lista proizlazi da su u sustavu tuženika za obračun plaća osnovica i koeficijent složenosti poslova zadane kategorije koje nije moguće mijenjati, te da je jedino stimulacija varijabilna kategorija. Nije sporno da je direktor tuženika svakog mjeseca usmeno određivao visinu stimulacije za radnike tuženika, te da je upravo on donio i spornu odluku u ožujku 2020., a koju odluku tužitelj ovdje osporava smatrajući da mu je tuženik smanjenjem stimulacije zapravo uskratio dio ugovorene plaće, smatrajući stimulaciju dijelom osnovne plaće. Pri tome, tužitelj ističe da smanjenje plaće na strani tuženika nisu postojali financijski razlozi jer je tuženik primio potpore od države. Pri tom je tužitelj dodatno istakao da isplata stimulacije ne ovisi o poslovanju tuženika već o kvaliteti rada radnika.

26. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da ovi navodi tužitelja nisu osnovani jer stimulacija koja je isplaćivana tužitelju suštinski ne predstavlja osnovnu plaću tužitelja. Budući iz iskaza samog tužitelja proizlazi da je on od početka svog radnog odnosa kod tuženika znao da se njegova plaća sastoji od osnovne plaće i stimulativnog dijela jer je tužitelj sam naveo da mu je poznato da u Ugovoru o radu nije propisan iznos njegove plaće, tako da je isprva primao osnovnu plaću nešto veću od 3.000,00 kuna koja mu je potom rasla. Nezadovoljstvo tužitelja načinom određivanja plaće i njegovi navodi o tome da je iznos stimulacije veći od osnovne plaće, nije od utjecaja na visinu ugovorene plaće i obvezu tuženika.

27. Isto tako, nisu od značaja navodi tužitelja o tome kakve su bile financijske prilike tuženika niti je takve navode bilo bitno utvrđivati u konkretnom postupku jer tuženik kao pravna osoba, trgovačko društvo, ima autonomnu ovlast u vođenju svoje poslovne i financijske politike, a kako je to pravilno i prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude.

28. Naime, iz odredbi članka 47. i članka 48. Pravilnika o radu proizlazi da tuženik kao poslodavac može radnicima isplaćivati stimulativni dio plaće koji se povezuje s kvalitetom rada i pozitivnom ocjenom uspješnosti rada. Dakle, ocjena kvalitete rada radnika i uspješnosti njegova rada su u uzročno-posljedičnoj vezi s poslovanjem tuženika, kao poslodavca i s poslovima koje radnik u promatranom razdoblju za poslodavca obavlja. Tako vrsta, količina i kvaliteta poslova koji se od radnika zahtijevaju i koje radnik tijekom radnog vremena obavlja nužno ovise o dinamici poslovanja tuženika, pa je u situaciji krize uzrokovane Corona virusom koja je značajno zahvatila djelatnost tuženika, obzirom da se tuženik isključivo bavi prijevoznom djelatnošću dovela u određenim razdobljima čak i do obustave rada, a u drugim razdobljima do značajnog smanjenja opsega poslova iz čega nesporno proizlazi da je poslovanje tuženika u uzročno posljedičnoj vezi s ocjenom kvalitete i uspješnosti rada radnika.

29. Tužitelj je bio voditelj voznog parka i zaštite na radu, a u određenim razdobljima autobusi iz voznog parka uopće nisu vozili. Navedeno proizlazi iz iskaza svih saslušanih svjedoka, a posebno stranaka, slijedom čega je utvrđeno da dio radnika uopće nije radio, a tužitelj je radio vrlo reducirano i obavljao poslove koji su trajali vrlo kratko.

30. Prema tome, ocjena kvalitete i rada tužitelja u opisanim uvjetima u neposrednoj je vezi s činjenicom da je tuženikovo poslovanje bilo obustavljeno, odnosno ograničeno. Okolnost da odluka tuženika o smanjenju stimulacije nije donesena u pisanom obliku nije od utjecaja budući je pravo tuženika odlučivati o isplati, odnosno neisplati stimulacije tužitelju kao radniku, a sam način donošenja odluke o tome nije posebno niti propisan.

31. Iz obračunskih lista plaće isplaćene u veljači i ožujku 2020. (plaće za siječanj i veljaču 2020.) proizlazi da je tužitelju isplaćena stimulacija od 25% (pod stavkom 3.4. Radna ocjena 1) u iznosima od 994,55 kuna i 864,83 kuna. Iz navedenog se zaključuje da je tužitelj ostvario pravo na šestomjesečnu stimulaciju za razdoblje od siječnja do lipnja 2020. što znači da mu je ista trebala biti isplaćena i za mjesec ožujak, travanj, svibanj i lipanj 2020. Uvidom u obračunske liste za te mjesece utvrđeno je da su tužitelju na ime stimulacije (pod stavkom 3.11.) isplaćeni iznosi od 7.137,23 kuna, 4.541,86 kuna, 4.375,12 kuna i 2.754,39 kuna. Dakle, utvrđeno je da je tuženik ispoštovao obvezu isplate šestomjesečne stimulacije utvrđene početkom godine te da je tužitelju isplaćivao i mnogo veći iznos od iznosa koje mu je, na ime šestomjesečne stimulacije, isplatio za plaću za siječanj i veljaču 2020. Pri tom nije od značaja okolnost promjene broja stavaka u obračunima plaća pod kojim je ta stimulacije prikazana, već je relevantno da je iznos šestomjesečne stimulacije tužitelju u razdoblju od ožujka do lipnja 2020. isplaćen u cijelosti (i više).

32. Prema tome, uzimajući u obzir činjenična utvrđenja kao i sadržaj relevantnih odredbi iz naprijed citiranih propisa prvostupanjski sud je suprotno svim žalbenim navodima tužitelja zauzeo pravilno pravno stajalište da je tuženik kao poslodavac ispunio ugovorom preuzetu obvezu isplate osnovne plaće koja predstavlja umnožak osnovice i koeficijenta složenosti poslova uz utvrđenje da je tuženik tužitelju isplatio i veću šestomjesečnu stimulaciju utvrđenu za razdoblje od siječnja do lipnja 2020. (po članku 48. Pravilnika o radu). Stoga postupanje tuženika i to smanjenje stimulacije ne predstavlja jednostrano smanjenje plaće, uzimajući u obzir da je odredbom članka 45. Pravilnika o radu izričito navedeno da je tuženik obvezan radniku isplatiti osnovnu plaću (ne i stimulaciju) kako to smatra tužitelj.

33. Ovaj sud u cijelosti prihvaća utvrđeno činjenično stanje, pravne zaključke i primjenu materijalnog prava od strane suda prvog stupnja, budući ih tužitelj svojim žalbenim navodima nije doveo u dvojbu u bilo kojem segmentu.

34. Naime, tijekom prvostupanjskog postupka prvostupanjski sud je raspravio sva sporna pitanja među strankama, te sve prigovore tužitelja otklonio na adekvatan način o čemu je dao jasne i određene razloge u obrazloženju pobijane presude, koje kao takve prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, dok tužitelj u svojim žalbenim navodima u bitnom preocjenjuje pravilno ocjenjene dokaze dane po prvostupanjskom sudu u svom subjektivnom smislu, suprotno pravilnoj ocjeni od strane prvostupanjskog suda, budući se iz provedenog dokaznog postupka sa sigurnošću može utvrditi da je prvostupanjski sud pravilnom analizom svih provedenih dokaza i ocjenom istih u smislu odredbe članka 8. ZPP-a, zauzeo pravilna pravna stajališta, koja kao takva prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, jer ih tužitelj, kako je već naprijed navedeno, nije doveo u nikakvu dvojbu.

35. Prema tome, pobijana presuda u cijelosti je zakonita i temelji se na rezultatima provedenog dokaznog postupka, dok je obrazloženje presude jasno i logično i u potpunosti utemeljeno na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, koje tužitelj sasvim neosnovano osporava iskazujući svoja pravna stajališta suprotna pravilnim stajalištima zauzetim od strane prvostupanjskog suda.

36. Pravilna je i odluka o parničnom trošku kako po osnovi tako i po visini, pravilno je obrazložena i utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. i 155. stavak 1. ZPP-a, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22).

37. Slijedom naprijed navedenog valjalo je pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a, žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu, a prvostupanjsku presudu potvrditi u cijelosti.

U Gospiću, 10. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Tatjana Radaković Bašić