REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-456/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Izabeli Barbić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Josipu Valiću, odvjetniku u Puli, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 11. prosinca 2024. u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika te zamjenice punomoćnika tuženika HU, odvjetničke vježbenice u uredu punomoćnika tuženika, 10. veljače 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj 7104394659 kojeg su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473, da tužitelju MU, OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova preplaćenog tečaja CHF valute, isplati iznos od 3.325,15 eura sa zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 10,66 eura od 9.1.2009 do isplate,

- na iznos od 15,67 eura od 9.2.2009 do isplate,

- na iznos od 21,75 eura od 9.3.2009 do isplate,

- na iznos od 12,31 eura od 9.4.2009 do isplate,

- na iznos od 11,29 eura od 9.5.2009 do isplate,

- na iznos od 9,72 eura od 9.6.2009 do isplate,

- na iznos od 8,80 eura od 9.7.2009 do isplate,

- na iznos od 7,09 eura od 9.8.2009 do isplate,

- na iznos od 9,01 eura od 9.9.2009 do isplate,

- na iznos od 6,66 eura od 9.10.2009 do isplate,

- na iznos od 7,55 eura od 9.11.2009 do isplate,

- na iznos od 8,89 eura od 9.12.2009 do isplate,

- na iznos od 14,45 eura od 9.1.2010 do isplate,

- na iznos od 17,77 eura od 9.2.2010 do isplate,

- na iznos od 17,10 eura od 9.3.2010 do isplate,

- na iznos od 23,27 eura od 9.4.2010 do isplate,

- na iznos od 25,75 eura od 9.5.2010 do isplate,

- na iznos od 31,24 eura od 9.6.2010 do isplate,

- na iznos od 42,38 eura od 9.7.2010 do isplate,

- na iznos od 32,90 eura od 9.8.2010 do isplate,

- na iznos od 56,25 eura od 14.9.2010 do isplate,

- na iznos od 53,56 eura od 2.10.2010 do isplate,

- na iznos od 44,00 eura od 9.11.2010 do isplate,

- na iznos od 56,64 eura od 9.12.2010 do isplate,

- na iznos od 72,19 eura od 9.1.2011 do isplate,

- na iznos od 62,19 eura od 8.2.2011 do isplate,

- na iznos od 63,86 eura od 3.3.2011 do isplate,

- na iznos od 57,43 eura od 3.4.2011 do isplate,

- na iznos od 60,22 eura od 3.5.2011 do isplate,

- na iznos od 82,72 eura od 3.6.2011 do isplate,

- na iznos od 78,58 eura od 3.7.2011 do isplate,

- na iznos od 109,11 eura od 3.8.2011 do isplate,

- na iznos od 108,93 eura od 3.9.2011 do isplate,

- na iznos od 2.085,21 eura od 29.9.2011 do isplate,

i to do 31. srpnja 2015. stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.331,81 eura, sa zateznom kamatom od 11. veljače 2025. do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV U preostalom dijelu, iznad dosuđenog odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

V Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 7104394659, kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.150,00 CHF pod uvjetima i rokovima kako je utvrđeno predmetnim Ugovorom o kreditu. Navedeni kredit tužitelj je otplatio u cijelosti.

1.1. Temeljem ugovora o kreditu banka je odobrila korisniku (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF-a prema srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan korištenja kredita. Ugovorom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF-a obračunatog po srednjem tečaju za CHF na dan plaćanja. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.2. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, jer banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka.

1.3. Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja, u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa valja primijeniti tečaj švicarskog franka na dan isplate predmetnog ugovora, obzirom da je jedino navedeni parametar tužitelju bio poznat u vrijeme sklapanja ugovora. Tužitelj, slijedom iznesenog, smatra da je predmetni kredit preplatio za određeni novčani iznos, no kako mu tuženik nije dostavio dokumentaciju potrebnu za izradu izračuna, obvezuje se u tijeku postupka, po dostavi dokumentacije i nakon provedenog financijskog vještačenja, urediti tužbeni zahtjev, navodeći da pretpostavlja da se radi o tražbini od cca 2.654,45 eura. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. Napominje da se prije pokretanja postupka obratio tuženiku radi pokušaja mirnog rješenja spora te pribave dokumentacije potrebne za postavljanje visine tužbenog zahtjeva, ali tuženik njegovom zahtjevu za dostavu dokumentacije nije udovoljio. Slijedom navedenog, predlaže da sud naloži tužitelju dostavu dokumentacije potrebne za uređenje tužbenog zahtjeva (detaljno naznačene u tužbi) te da nakon provedenog postupka prihvati tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu te naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos preplate sa zateznim kamatama. Potražuje i parnični trošak.

2. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 25. studenog 2024. uredio tužbeni zahtjev uskladivši ga s nalazom i mišljenjem vještaka, pa konačno uređenim zahtjevom, pored utvrđenja ništetnosti, od tuženika zahtijeva isplatu iznosa od 3.325,15 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je, prije upuštanja u raspravljanje, ukazao da tužitelj nije postavio određeni tužbeni zahtjev, slijedom čega je predložio odbacivanje tužbe. Vezano za navod da tužitelju nije dostavio dokumentaciju vezanu uz predmetni ugovor o kreditu, naveo je da je predmetni kredit prijevremeno zatvoren 28. rujna 2011., kada je počeo teći rok od jedanaest godina za čuvanje ugovorne dokumentacije, propisan čl. 160. Zakona o kreditnim institucijama. Dakle, navedeni rok je istekao 28. rujna 2022. te je po proteku roka dokumentacija uništena, stoga nije u mogućnosti dostaviti zatraženu dokumentaciju.

3.1. Nadalje, u cijelosti je osporio tužbene zahtjeve tužitelja. Ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, a kako zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati, na tužitelju je teret dokaza navedene sporne činjenice. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora nije predočio tijekom postupka, a svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice.

3.2. Nastavno, ističe prigovor zastare navodeći da se na zahtjev tužitelja ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača u svezi čl. 230. Zakona o obveznim odnosima. Cijeneći okolnost da je kredit otplaćen 28. rujna 2011., a da je predmetna tužba podnesena 1. lipnja 2023., ističe da je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje u zastari. Čak i kada bi se imali primijeniti dulji rokovi zastare (pet godina), potraživanje tužitelja bi opet bilo u zastari.

3.3. Glede odredaba o valutnoj klauzuli, smatra da su odluke iz postupka kolektivne zaštite, na koje se poziva tužitelj, nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetu C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021., iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Naime, sud EU je u spomenutim odlukama podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama Direktive. Posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, isključena od ispitivanja poštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Time otpadaju, kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne valutne klauzule. Međutim, unatoč tome smatra potrebnim istaknuti da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva) te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje, tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Također, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005. godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod banke tako i općenito, a takve obavijesti je banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom ističe da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Slijedom navedenog, odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelj kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

3.4. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, ako bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, on bi eventualno imao pravo na zatezne kamate na potraživani iznos od podnošenja tužbe, jer je tužitelj tek tada postavio zahtjev za povrat stečenog bez osnove prema tuženiku, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten. U odnosu na zatraženi trošak, osporava da bi tužitelju pripalo pravo na trošak opomene pred tužbu. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnog troška.

4. U dokaznom postupku pročitana je cjelokupna dokumentacija sadržana u spisu, nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Tomislava Prpića od 6. rujna 2024. te iskaz tužitelja kao parnične stranke. Nije izveden dokaz saslušanjem svjedoka – djelatnika banke jer je tuženik odustao od tog dokaznog prijedloga.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredaba Ugovora o kreditu broj 7104394659, sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka te zahtjev za isplatu iznosa od ukupno 3.325,15 eura sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa (naznačene u izreci) teku od njihova dospijeća do isplate, na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta u visini razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica.

7. Pritom, među strankama nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 18. studenog 2008. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 7104394659, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 21.150,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, s rokom otplate od 60 mjeseci. Nesporno je među strankama ugovoreno da se kredit sklapa uz valutnu klauzulu. Napominje se da Ugovor o kreditu nije dostavljen u spis (tuženik navodi da ga je uništio protekom roka za dokumentacije), ali spomenuta utvrđenja proizlaze iz dostavljene kreditne dokumentacije te među strankama nisu sporna.

7.1. Nije sporno da je uslijed promjene tečaja švicarskog franka (početni tečaj za 1 CHF iznosio je 4,676414 kuna) u pojedinim mjesecima povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati.

8. Sporno je radi li se o valjanim ili ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli, a posljedično tome, ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kojeg je tuženik od njega naplatio na temelju takvih odredbi. S tim u vezi valja utvrditi i može li se tužitelj kao individualni potrošač pozivati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je li tuženik u predugovornoj fazi pregovarao s tužiteljem i pružio mu odgovarajuće obavijesti o mogućem riziku i posljedicama osporenih ugovornih odredaba. Osim toga, sporna je osnovanost prigovora zastare, tužiteljevo svojstvo potrošača te osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

9. U odnosu na navode tuženika da je tužbeni zahtjev neodređen i da je, stoga, tužbu valjalo odbaciti, napominje se da je tužitelj podnio tzv. stupnjevitu tužbu iz čl. 186. b. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23).

9.1. Prema odredbi čl. 186.b st. 3. ZPP, u sporovima u kojima se ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati.

9.2. Tužbeni zahtjev tzv. stupnjevite tužbe slojevit je i ostvaruje se u dva stupnja, prvo kao tzv. manifestacijski zahtjev za polaganje računa, odnosno davanje podataka koje tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a zatim u vidu određenog kondemnatornog tužbenog zahtjeva za ispunjenje.

9.3. Kako iz spisa predmeta proizlazi, tužitelj se prije podnošenja predmetne tužbe 22. svibnja 2023. obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavu dokumentacije (naročito prvotnog i kasnijih otplatnih planova te knjigovodstvene kartice prometa po kreditu), koja bi bila temelj za tužbu kao i specifikaciju tužbenog zahtjeva, a kojem zahtjevu tuženik očito nije udovoljio pa je tužitelj bio primoran podnijeti stupnjevitu tužbu u smislu odredbe čl. 186.b ZPP. Ako sud utvrdi da je manifestacijski zahtjev osnovan, rješenjem će ga prihvatiti i tuženiku naložiti polaganje računa, podnošenje pregleda imovine i obveza ili davanje podataka na koje se manifestacijski zahtjev odnosi (čl. 325.a ZPP), međutim kako je tuženik nastavno očito dostavio tužitelju potrebnu dokumentaciju (list 123-130 spisa), to nije bilo potrebe da ga sud poziva na dostavu iste, već je tužitelj nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka financijske struke precizirao svoj zahtjev. Napominje se da je zahtijevana dokumentacija zajednička za obje stranke u postupku, a u pogledu njihovog građanskopravnog odnosa koji je proizašao iz predmetnog Ugovora o kreditu, a što se tiče tvrdnje tuženika da je traženu dokumentaciju uništio protekom roka za čuvanje, valja reći da očito nije tako, kada je istu dokumentaciju nastavno dostavio tužitelju, što znači da su u konkretnom slučaju bili ispunjeni uvjeti u smislu odredbe čl. 186.b st. 3. ZPP. Nadalje, tužitelj je tijekom postupka podneskom od 25. studenog 2024., nakon provedenog financijskog vještačenja, postavio određeni zahtjev čime je uredio tužbu. Dakle, tuženik neosnovano smatra da je tužbu trebalo odbaciti.

10. Radi utvrđenja je li tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio u svojstvu potrošača, kao i radi utvrđenja na koji način su tekli pregovori tužitelja i tuženika u predugovornoj fazi, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

10.1. U svom iskazu tužitelj je naveo da je dugi niz godina klijent Zagrebačke banke i prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu surađivao je s bankom i osobnom bankaricom. Predmetni Ugovor o kreditu sklopio je radi adaptacije stana koji je korišten isključivo u osobne svrhe, a ne u poslovne, to jest nikada nije iznajmljivan. S osobnom bankaricom razgovarao je o potencijalnim ponudama ugovora o kreditu te mu je ona ponudila ugovor s valutom CHF ističući pritom da je riječ o povoljnoj i stabilnoj valuti te da bi bilo kakve promjene rate kredita bile minimalne. Nadodao je da je naknadno pričao s jednom poznanicom iz Addiko banke kojoj je spomenuo da je sklopio ugovor o kreditu u valuti CHF u Zagrebačkoj banci. Ona je reagirala iznenađeno jer, kao što mu je potom objasnila, djelatnicima te banke su na seminarima dane izričite upute da takve ugovore o kreditu ne nude već su mogući samo na izričiti upit ili zahtjev klijenta. Rata kredita je u početku iznosila 2.000,00 kuna, a kasnije je porasla na nekih 2.900,00 kuna zbog čega je bio iznenađen, ali mu je rečeno da je takav Ugovor sklopio i da se tu ne može ništa.

10.2. Sud je iskaz tužitelja ocijenio istinitim u cijelosti, jer je iskazivao logično i uvjerljivo, u skladu s dokumentacijom sadržanom u spisu, a ni tuženik nije osporio istinitost njegovog iskaza. Na temelju tužiteljevog iskaza utvrđeno je da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu radi adaptacije stana, kojeg je koristio za osobne potrebe.

10.3. Prema odredbi čl. 3. ZZP/07 (koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika - "Narodne novine" broj 79/07 i 125/07, dalje u tekstu: ZZP/07) potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Na bitno istovjetan način pojam potrošač definiran je i u čl. 4. toč. 21. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe ("Narodne novine" broj 19/22, dalje u tekstu: ZZP), kao i u čl. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, čije su odredbe u cijelosti implementirane u hrvatski pravni sustav.

10.4. U konkretnom slučaju radilo se o namjenskom kreditu za adaptaciju stana, koji je tužitelj kao fizička osoba sklopio s tuženikom, pri čemu nema nikakve naznake da je kredit zatražio i ostvario u svrhu namijenjenu njegovoj trgovačkoj, poslovnoj, obrtničkoj ili profesionalnoj djelatnosti, odnosno da se uopće bavi takvom djelatnošću. Teret dokaza da je Ugovor o kreditu sklopljen u svrhu namijenjenu tužiteljevom zanimanju, njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, odnosno da tužitelj nema svojstvo potrošača, bio je na tuženiku, a on, osim prijedloga za saslušanjem tužitelja, nije u tom smislu isticao odlučne činjenice niti predlagao dokaze. Stoga, stav je ovoga suda da tuženik nije dokazao okolnosti koje dovode u pitanje tužiteljevo svojstvo potrošača.

11. Nije osnovan ni navod tuženika u dijelu kojim negira učinak presude donesene u kolektivnom sporu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

11.1. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima, promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje u tekstu: ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Također, da je u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije u potpunosti informirao potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, s posljedicom nastanka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača.

11.2. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7123/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/2014 od 9. travnja 2015. te odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu), koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. Pritom se ukazuje da preplata po osnovi promjenjive kamatne stope nije predmet ovoga postupka.

11.3. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika, a koji sadrži upravo sporne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno pozvao na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

11.4. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11.5. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i 118. ZZP) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

12. Međutim, tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu (kakav je i ovaj) ovlašten predlagati izvođenje dokaza s ciljem dokazivanja da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarao s tužiteljem, odnosno tužitelju kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

12.1. Upravo na te okolnosti je, po prijedlogu tuženika, proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke. Na temelju ranije predočenog i ocijenjenog iskaza tužitelja, kojeg je sud u cijelosti ocijenio istinitim, utvrđeno je da on u predugovornoj fazi nije dobio potrebna objašnjenja o djelovanju i mogućim posljedicama ugovaranja valutne klauzule, već mu je kredit s valutnom klauzulom u CHF prikazan kao najpovoljniji, bez predočenja mogućih rizika ugovaranja valutne klauzule, a on je, postupajući s povjerenjem u banku čiji je bio klijent, to prihvatio. Sve navedeno upućuje na zaključak da komunikacija tužitelja s tuženikom u predugovornoj fazi nema značaj pojedinačnog pregovaranja.

12.2. Ni okolnost da je ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku, a koju tuženik spominje u odgovoru na tužbu, ne upućuje na zaključak da su tužitelju pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, kao i rizici vezani uz valutnu klauzulu. Naime, pri solemnizaciji ugovora o kreditu javni bilježnik nije mogao tužitelju - potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru.

12.3. Slijedom navedenog, tuženik (na kojem je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača) nije dokazao da je tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjem i kojem je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima. Drugim riječima, predloženim dokazima tuženik nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju.

12.4. Nadalje, tuženik se pozvao i dostavio sudu Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje (list 48 spisa) ističući da se radi o smjernicama kojih su se bankari koji rade na odobrenju kredita bili dužni pridržavati, međutim taj dokaz sam za sebe ne ukazuje da je doista u konkretnom slučaju zaposlenik banke u predugovornoj fazi sklapanja ugovora dao obavijest tužitelju, a kako tuženik nije dostavio podatke o osobnom bankaru tužitelja, odnosno zaposleniku banke koji je sudjelovao u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog Ugovora, te je odustao od prijedloga za njegovim saslušanjem, proizlazi da tuženik u ovom pojedinačnom potrošačkom sporu nije oborio predmnijeve djelomične ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu.

13. Glede valutne klauzule, njezino ugovaranje jest dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – dalje u tekstu: ZOO/05). Međutim, tuženik neosnovano smatra da odredbe o valutnoj klauzuli ne podliježu testu poštenosti (očito u smislu čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), s obzirom da je u kolektivnom sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, čemu su nacionalni sudovi pravomoćno ocijenili da odredba o valutnoj klauzuli CHF podliježe testu poštenosti (u smislu čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača) i ocijenili ju nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima (kakav je i ovaj) vezani. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak. Stoga, radi se o ništetnim odredbama.

14. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točki I izreke presude.

15. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

15.1. Tužitelj stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO/05 kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO/05 kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu nezakonitom promjenom kamatne stope i ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pritom, stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.

15.2. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

16. S obzirom na utvrđenje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru nepoštene a time i ništetne, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je uzeti u obzir početni tečaj, kao jedini tužitelju poznat, a time i valjano određen te pošten.

16.1. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, koji je u svom nalazu i mišljenju, prema uputi suda, utvrdio preplatu nastalu na ime tečajne razlike u svakom mjesečnom anuitetu za koji je banka teretila tužitelja kao korisnika kredita i koje je iznose tužitelj platio, u odnosu na visinu anuiteta ugovorenu prema početnom otplatnom planu i tečaju koji je bio važeći na dan isplate kredita.

16.2. Za svoj izračun vještak je koristio parametre početnih uvjeta kredita i to da je iznos kredita bio 21.150,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti 98.906,15 kuna, da je početna kamatna stopa bila 8,7 % te da je početni tečaj na dan isplate kredita bio 1 CHF = 4,676414 kuna. Na temelju navedenih utvrđenja i izračuna vještak je izračunao da razlika po osnovi preplaćenog tečaja, odnosno po mjesecima izračunata preplata koja je nastala uslijed rasta tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj, iznosi 3.325,15 eura (pojedinačni iznosi preplaćenog tečaja specificirani su po mjesecima u Tablici 5 Nalaza i mišljenja – list 154 spisa).

16.3. Tužitelj nije prigovorio nalazu i mišljenju vještaka, već je nakon zaprimljenog vještačkog nalaza i u skladu s istim uredio tužbeni zahtjev, potražujući od tuženika, pored utvrđenja ništetnosti, isplatu iznosa od 3.325,15 eura s pripadajućim zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iskaza teku od njihova dospijeća (kako je to naznačeno u izreci) do isplate.

16.4. Očitujući se na nalaz i mišljenje, tuženik je istaknuo da ne prigovora matematičkom izračunu vještaka, ali i dalje osporava osnovu potraživanja iz razloga već istaknutih u tijeku postupka. Ujedno je ostao kod prigovora zastare u bitnom se pozivajući na navode istaknute u odgovoru na tužbu.

17. Sud je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, ocijenivši ga objektivnim i stručnim, izrađenim na temelju dokumentacije u spisu i u skladu sa zadatkom suda. Pritom se napominje da tužitelj nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje, dok su prigovori tuženika na nalaz i mišljenje pravne prirode i detaljno su obrazloženi u točkama 11. do 14. obrazloženja.

17.1. Slijedom navedenog, kako je tužitelj uredio svoj zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem, istog je valjalo prihvatiti i na temelju čl. 1111. i 1115. ZOO/05 odlučiti kao u točki II izreke presude, nalaganjem tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.325,15 eura na ime razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica tijekom otplatnog perioda, sve s pripadajućim zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (kako je to obrazloženo u točki 15.1. obrazloženja).

18. Konačno, prigovor zastare nije osnovan.

18.1. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača.

18.2. Postupak kolektivne zaštite u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli okončan je (u odnosu na tuženika) donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj poslovni broj: Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pa do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (1. lipnja 2023.), nije protekao opći zastarni rok od pet godina za taj dio restitucijskog zahtjeva tužitelja.

19. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi sa čl. 155. ZPP. Tužitelj je s tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti pa mu je tuženik dužan naknaditi trošak.

19.1. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari bio zastupan po punomoćniku odvjetniku pa mu pripada iznos od po 100 bodova za sastav tužbe (Tbr. 7.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika -„Narodne novine“, broj: 138/23, dalje: Tarifa), sastav podnesaka od 12. siječnja 2024., 9. studenog 2024. i 25. studenog 2024. (Tbr. 8.1. Tarife) te za zastupanje na ročištima 15. ožujka 2023., 2. prosinca 2024. i 11. prosinca 2024. (Tbr. 9.1. Tarife). Nadalje, pripada mu iznos od po 25 bodova za sastav podneska od 30. listopada 2023. i podneska od 25. ožujka 2024. (Tbr. 8.4. Tarife), jer nije riječ o obrazloženim podnescima za koje je predviđena puna nagrada. Napominje se da je tuženik podneskom od 25. ožujka 2024. dostavio dokaz o uplati predujma te je predložio zadatak za vještaka koji je predložio još u tužbi te u podnesku od 12. siječnja 2024., pa je navedeno ponavljanje bilo nepotrebno. Tužitelju pripada i iznos od 50 bodova za zastupanje na ročištu za objavu presude (Tbr. 8.3. Tarife). Dakle, tužitelju je za zastupanje po punomoćniku odvjetniku priznato ukupno 800 bodova, što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 1.600,00 eura, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 400,00 eura (Tbr. 46. Tarife), iznosi 2.000,00 eura.

19.2. Također, tužitelju je priznat trošak plaćenog i utrošenog predujma za provedbu vještačenja u iznosu od 331,81 eura.

19.3. Stoga, ukupan parnični trošak koji je dosuđen tužitelju iznosi 2.331,81 eura, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbijen kao previsoko postavljen i time neosnovan.

19.4. Naime, tužitelju nije priznat trošak opomene pred tužbu, jer se ne radi o parničnom trošku niti je sastavljanje opomene pred tužbu bila procesna pretpostavka za vođenje parnice. Nije mu priznat ni materijalni trošak izdavanja dokumentacije jer nije određeno navedeno na koju dokumentaciju se taj trošak odnosi.

19.5. Tuženik nije uspio u sporu pa je njegov zahtjev za naknadu parničnog troška u cijelosti odbijen kao neosnovan.

U Puli 10. veljače 2025.

Sutkinja

Izabela Barbić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćnicima