Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-776/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Milke Vraneš, predsjednice vijeća, Tatjane Radaković Bašić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ante Ujevića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika ERSTE&Steiermärkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i Partneri d.o.o. iz Zagreba, temeljem generalne punomoći broj Su-461/21, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužene izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 4179/2021-13 od 31. ožujka 2023., na sjednici vijeća održanoj 10. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se žalba tužene kao neosnovana, potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4179/2021-13 od 31. ožujka 2023.

II. Odbija se zahtjev tužene za naknadu žalbenog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/ 51400607-5102937280 sklopljenog između tužitelja i tuženika, od dana 05.04.2006. godine, sadržana u čl. 10. Ugovora o kreditu, a koja glasi: “Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora.”

II Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320 da tužiteljici DĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 714,71 EUR/5.384,98 kn1 sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 8. travnja 2006. godine do isplate i to do dana 31. prosinca 2007. po kamatnoj stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.157,94 EUR/8.724,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. ožujka 2023. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku žali se tužena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud preinači presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u pobijanom dijelu i dosudi trošak postupka tuženoj uključujući i trošak žalbe, a podredno da ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Potražuje trošak sastava žalbe u ukupnom iznosu od 377,81 eura.

3. Na žalbu tužene nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a pa tako niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju se neosnovano poziva tuženik jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati jer ista sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u samom postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Predmet spora jest zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu broj 51400607-5102937280 od 5. travnja 2006. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) sadržane u članku 10. koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000 % naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora“.

7. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama ZPP-a i za svoje uvjerenje dao je jasne i razumljive razloge, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima, tako u donošenju iste nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik, a niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a). Sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 345. st. 1. u vezi s čl. 338. ZPP-a, budući da donošenjem pobijane presude nije povrijedio pravila o njezinom sadržaju.

7. Sud prvog stupnja raspravio je sve tvrdnje, na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te je na osnovi izvedenih dokaza, predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva na koje je pravilno primijenio odredbe materijalnog prava, radi čega nije osnovan žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).

8. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07, u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

9. Odredbom članka 84. ZZP-a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je i odredbom članka 4. stavak 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene.

10. Ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe, kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

11. Pravilno je zaključio sud prvog stupnja, analizirajući odredbu članka 10. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti (presuda Suda EU broj C 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. kojom je utvrđen točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavak 2. Direktive 93/13/EEZ). Predmetom presudom je također utvrđeno da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

12. U presudi broj C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 03. rujna 2020. Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ako se tim odredbama ne predviđa ni priroda tih troškova ni usluge, koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud.

13. Nadalje, odredba članka 10. Ugovora o kreditu, kojim je ugovorna naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 1,0 % na iznos kredita koja naknada je u konkretnom slučaju iznosila 714,71 eura/5.384,98 kuna, nepoštena je ugovorna odredba, budući da se o istoj, u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP- a, nije pojedinačno pregovaralo, što nesporno proizlazi iz iskaza tužitelja, kao i svjedokinje KĐ, savjetnice za građanstvo (u odnosu na tu ugovornu odredbu ista iskazuje da se radi o standardnoj ugovornoj odredbi u ugovorima o kreditima, bez ikakvog pojašnjenja o kojim se troškovima radilo), koju odredbu je nesporno unaprijed formulirao tuženik (kao trgovac), zbog čega tužiteljica (kao potrošač) nije imala, niti je mogao imati utjecaja na njezin sadržaj tek kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača, tim više što je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj.

14. Nije sporno da je tuženik imao određene troškove za obradu zatraženog kredita, ali sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita ukazuje na nepoštenost takve odredbe i stavljanja u nepovoljniji položaj korisnika kredita kojima je odobren veći iznos kredita i koji time plaćaju višu naknadu, jer nije transparentno niti jasno koji je razlog tome da su određeni osnovni troškovi koji nastaju pri obradi svakog kredita viši u slučaju da se radi o ugovoru o kreditu na veći novčani iznos.

15. Prema tome, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova za naplatu naknade za obradu kredita to je pravilno primijenjeno materijalno pravo na način da je utvrđena ništetnom odredba članka 10. Ugovora o kreditu, kojom je ista regulirana te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 714,71 eura/5.384,98 kuna (članka 1111. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine“, broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, u daljnjem tekstu: ZOO-a) sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja do isplate (članak 1115. ZOO-a, članak 29. stavak 1., 2/2. 7. i 8. ZOO-a), budući da se tuženik, imajući u vidu prednja utvrđenja, ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

16. Što se tiče žalbenih navoda tuženika vezano za primjenu prava Europske unije i u tom smislu na pozivanje na potrebu pravilnog tumačenja Direktive Vijeća 93/13/EEZ, valja odgovoriti da je Sud EU detaljno tumačio opće pretpostavke nepoštenosti ugovorne odredbe iz članka 3/1 Direktive 93/13 EEZ, redoslijed utvrđivanja i njihovu međusobnu vezu, ali je konkretno tumačio i posebne kriterije. Tumačenjem pretpostavki nepoštenosti iz članka 3/1 Direktive 93713 EEZ, Sud EU je odredio pravila za provođenje testa ravnoteže te testa nesavjesnosti koji se provodi kako bi se utvrdilo je li znatna neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača posljedica nesavjesnog postupanja trgovca odnosno zlouporabe njegove jače pregovaračke pozicije prilikom sklapanja ugovora, da bi nakon presude D, nastavio razvijati test znatne neravnoteže te je u bitnom protumačio kako se neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača treba provesti u svakom slučaju komparativnom analizom pravnog položaja potrošača u odnosu na spornu ugovornu obvezu s pravnim položajem koju bi potrošač imao da ta sporna odredba nije bila ugovorena i da se primjenjuje dispozitivna norma mjerodavnog prava.

17. Na žalbene navode kojima se upire na pogrešan zaključak suda prvog stupnja u odnosu na istaknuti prigovor zastare valja navesti da je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanoj 30. siječnja 2020. izrazio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa kako je u ovoj pravnoj stvari predmet tužbenog zahtjeva bio i utvrđenje ništetnosti odredbe članka 10. Ugovora o kreditu, to znači da rok za restitucijski zahtjev tužitelja niti nije počeo teći pa je stoga bez pravnog uporišta pozivanje tuženika na primjenu odredbe članka 225. ZOO-a, kojom je propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarijevanja, kao niti na činjenicu da bi zastara trebala početi teći od dana kada je izvršeno plaćanje.

18. Neosnovani su i žalbeni navodi kojima se upire na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odnosu na dosuđeni tijek zatezne kamate pozivom na Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“, broj: 53/22) i Odluku o produženju roka trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“, broj: 83/20), budući da se ne radi o vrsti spora na koju bi navedeni Zakon i Odluka bili primjenjivi.

19. Odluka o parničnom trošku pravila je u osnovi i visini (članak 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a u vezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23, u daljnjem tekstu: OT/), dok na žalbene navode kojim tuženik prigovara da je prvostupanjski sud neosnovano priznao tužiteljice trošak sastava podneska od 12. siječnja 2023 u visini od 250 bodova, a kojim podneskom je tužbeni zahtjev iskazan u valuti EUR, za istaknuti je da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je navedeni podnesak bio potreban za donošenje odluke u ovom postupku. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud nije utvrdio da je riječ o obrazloženom podnesku iz Tbr.8.1. Tarife, već je trošak istog odmjeren sukladno Tbr. 8.3. Tarife.

20. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

21. Kako tuženik nije uspio u ovom žalbenom postupku ovaj sud je na temelju odredbe članka 166. stavak 1. ZPP-a odbio njegov zahtjev za naknadom troška žalbenog postupka.

U Gospiću, 10. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Milka Vraneš