REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zadru

Borelli 9, 23000 Zadar

Poslovni broj: P–2067/2024-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru po sucu tog suda Marku Baraki, u pravnoj stvari tužitelja OA OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćnicima Ivanu Šalini i Boži Vrkiću, odvjetnicima u Zadru, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupan po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, Maksimirska 25, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 13. siječnja 2025. godine u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja ŽA, odvjetničke vježbenice u uredu Bože Vrkića, odvjetnika u Zadru i zamjenika punomoćnika tuženika Šime Petrića, odvjetnika u Zadru, te nakon objave dana 7.veljače 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I.Usvaja se kao osnovan podredni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I.Utvrđuje se da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu broj: 236-279/2005 koji su stranke zaključile dana 30. studenoga 2005. godine slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama tečaja CHF u odnosu na kune a koje promjene su nastupile nakon 30. studenoga 2005. godine pa nadalje.

II.Dužan je tuženik isplatiti-vratiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promjene u tečaju CHF iznos od 13.978,46 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:

− iznos od 5,14 EUR sa kamatom od 31.10.2008. godine

− iznos od 8,79 EUR sa kamatom od 31.12.2008. godine

− iznos od 12,07 EUR sa kamatom od 2.2.2009. godine

− iznos od 13,72 EUR sa kamatom od 2.3.2009. godine

− iznos od 9,34 EUR sa kamatom od 31.3.2009. godine

− iznos od 9,96 EUR sa kamatom od 30.4.2009. godine

− iznos od 5,62 EUR sa kamatom od 1.6.2009. godine

− iznos od 1,25 EUR sa kamatom od 30.6.2009. godine

− iznos od 2,23 EUR sa kamatom od 31.7.2009. godine

− iznos od 4,18 EUR sa kamatom od 31.8.2009. godine

− iznos od 4,01 EUR sa kamatom od 30.9.2009. godine

− iznos od 2,48 EUR sa kamatom od 2.11.2009. godine

− iznos od 5,74 EUR sa kamatom od 30.11.2009. godine

− iznos od 8,70 EUR sa kamatom od 31.12.2009. godine

− iznos od 11,58 EUR sa kamatom od 1.2.2010. godine

− iznos od 11,75 EUR sa kamatom od 1.3.2010. godine

− iznos od 17,67 EUR sa kamatom od 31.3.2010. godine

− iznos od 16,58 EUR sa kamatom od 30.4.2010. godine

− iznos od 20,12 EUR sa kamatom od 1.6.2010. godine

− iznos od 37,01 EUR sa kamatom od 30.6.2010. godine

− iznos od 30,32 EUR sa kamatom od 2.8.2010. godine

− iznos od 44,75 EUR sa kamatom od 31.8.2010. godine

− iznos od 40,77 EUR sa kamatom od 30.9.2010. godine

− iznos od 32,74 EUR sa kamatom od 2.11.2010. godine

− iznos od 47,88 EUR sa kamatom od 30.11.2010. godine

− iznos od 65,05 EUR sa kamatom od 31.12.2010. godine

− iznos od 52,89 EUR sa kamatom od 31.1.2011. godine

− iznos od 57,57 EUR sa kamatom od 28.2.2011. godine

− iznos od 52,14 EUR sa kamatom od 31.3.2011. godine

− iznos od 53,13 EUR sa kamatom od 30.4.2011. godine

− iznos od 76,11 EUR sa kamatom od 31.5.2011. godine

− iznos od 78,35 EUR sa kamatom od 30.6.2011. godine

− iznos od 105,97 EUR sa kamatom od 1.8.2011. godine

− iznos od 87,69 EUR sa kamatom od 31.8.2011. godine

− iznos od 76,89 EUR sa kamatom od 30.9.2011. godine

− iznos od 75,74 EUR sa kamatom od 31.10.2011. godine

− iznos od 74,90 EUR sa kamatom od 30.11.2011. godine

− iznos od 80,05 EUR sa kamatom od 31.12.2011. godine

− iznos od 84,55 EUR sa kamatom od 31.1.2012. godine

− iznos od 85,15 EUR sa kamatom od 29.2.2012. godine

− iznos od 82,04 EUR sa kamatom od 31.3.2012. godine

− iznos od 84,14 EUR sa kamatom od 30.4.2012. godine

− iznos od 85,57 EUR sa kamatom od 31.5.2012. godine

− iznos od 83,16 EUR sa kamatom od 30.6.2012. godine

− iznos od 83,79 EUR sa kamatom od 31.7.2012. godine

− iznos od 81,98 EUR sa kamatom od 31.8.2012. godine

− iznos od 77,38 EUR sa kamatom od 1.10.2012. godine

− iznos od 82,30 EUR sa kamatom od 31.10.2012. godine

− iznos od 84,30 EUR sa kamatom od 30.11.2012. godine

− iznos od 82,84 EUR sa kamatom od 31.12.2012. godine

− iznos od 74,97 EUR sa kamatom od 31.1.2013. godine

− iznos od 81,66 EUR sa kamatom od 28.2.2013. godine

− iznos od 82,31 EUR sa kamatom od 2.4.2013. godine

− iznos od 79,62 EUR sa kamatom od 30.4.2013. godine

− iznos od 71,48 EUR sa kamatom od 31.5.2013. godine

− iznos od 71,14 EUR sa kamatom od 1.7.2013. godine

− iznos od 73,27 EUR sa kamatom od 31.7.2013. godine

− iznos od 11105,91 EUR sa kamatom od 16.8.2013. godine po stopi od 14% godišnje za vrijeme od 31. listopada 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, za vrijeme od 01. srpnja 2011.godine godine pa do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14 % polugodišnje za razdoblje od 1.kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

II.Dužan je tuženik naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.576,42 Eur-a sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu Općinskom sudu u Zadru protiv tuženika, tvrdeći da je sa tuženikom zaključio dana 30. studenog 2005.godine Ugovor o kreditu broj:236- 279/2005 kojim je tuženik odobrio tužitelju kreditni iznos od 78.770,00 CHF. Spomenutim ugovorom da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 3,99% (čl.3. i čl.6). Tuženik je, s obzirom na odredbe cit. Ugovora jednom obavijestio tužitelja o promjeni kamatne stope na što da je tužitelj usmeno prigovorio, dok je kasnije promijene vršio bez da o tomu obavijesti tužitelja kao ugovornu stranku na bilo koji način, tako da tužitelj nije ni imao mogućnost za prigovor. Tužitelj da je, istina, kroz mjesečne rate osjetio da je došlo do promjene tako da mu je mjesečni anuitet, u odnosu na prvotni, znatno porastao, međutim kao i u odnosu na prvi prigovor i daljnji prigovori tužitelja da su ostali bez ikakvog rezultata, dakle sa niti jednom promjenom tužitelj se nije usuglasio. Promjene tuženika u pogledu kamatne stope da su nezakonite što da je, uostalom, i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Naime, iste da nisu opravdane sa niti jednog stajališta, tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik kamatnu stopu da nije promijenio na niže odnosno u korist tužitelja. Ni stanje na međunarodnom tržištu da ne ide tuženiku u prilog budući da su tamo prilike takve da kamatne stope dramatično padaju. Naime, na međunarodnom tržištu kamata na švicarske franke da se određuje u skladu sa kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna prema drugoj prilikom pozajmljivanja. Od početka 2009.godine Libor da neprestano pada, tako da je tada kamatna stopa na CHF bila 0,53% pa da je, dakle, jasno da stanje na tom tržištu nije ono što je utjecalo na povećanje sporne kamate. Upravo prateći stanje na međunarodnom tržištu tuženik da je tužitelju trebao spustiti kamatu. Svakako, sporne promjene kamatne stope i sama ugovorna odredba o tome da nisu zakoniti ni zbog sljedećih razloga:-Ugovor je sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja tužitelj nije mogao pregovarati. Nju je tužitelj, kao slabija ekonomska strana, morao prihvatiti i povinuti se sili jačega. Sama ta odredba o promjeni kamatne stope da unosi neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, pa spada u red nepoštenih odredbi iz čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača, -sporna odredba da ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa. Ne navođenjem tih razloga ona da stavlja tužitelja u neravnopravan položaj. Njemu prilikom zaključenja ugovora da nije objašnjeno koji su to uvjeti koji da mijenjaju visinu kamatne stope. Bez tih podataka tužitelj kao potrošač da nije mogao provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope. Sporna odredba da omogućuje tuženiku kao jačoj ekonomskoj strani da jednostrano mijenja ugovorne odredbe što da je protivno čl.97.st.1.alineja 10 i 11 Zakona o zaštiti potrošača. Ugovorne odredbe koje da su protivne čl.96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača da su prema čl.102 tog zakona ništetne. Dakle, tuženik da je mijenjao kamatnu stopu uvijek u svoju korist i na štetu tužitelja iako da je, s obzirom na stanje na tržištu, to mogao činiti i u korist tužitelja. Kako da tuženik to nije činio, to njegovo postupanje da je suprotno čl.296. ZOO. Odredba tuženika da je pored prednjeg suprotna i čl. 82.st.1.alineja 11. Zakona o zaštiti potrošača koji da je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora, pa da se takva odredba sukladno čl.87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača ima smatrati ništavom. Odredba tuženika da je protivna čl.110.st.1.i 2. alineja 8 te čl.111.st.1 i 2 alineja 1 Zakona o zaštiti potrošača. Konačno odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi da su u suprotnosti i sa odredbom članka 4.stavka 2. Direktive 93/13 EEZ. Pored promjenjive kamatne stope i odredbe o valutnoj klauzuli ugovorena u spornom Ugovoru o kreditu da je kao nepoštena odredba ništetna. Naime, kolektivnom presudom po tužbi Potrošača pa i protiv tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koja presuda da obvezuje i ovaj sud da je utvrđeno da je valutna klauzula ništetna. Naime, s obzirom da je tužitelj zaduživana po tečaju CHF, koji kao takav da nikada nije primio te da mu je mjesečni anuitet obračunavan po tečaju tuženika na dan isplate, to da je tužitelj i na taj način izvršio povrat iznosa koji da kao takav nije morao. Ni o ovoj odredbi Ugovora o kreditu, kao ni o ostalim odredbama, nažalost tužitelj kao slabija ugovorna strana da nije mogao pregovarati. U svakom slučaju, nepoštena praksa je prema čl.108 Zakona o zaštiti potrošača zabranjena. Osim što je, dakle, nepoštena i samim time ništetna odredba u citiranom ugovoru o promijeni kamatne stope što je, u konačnici, utvrđeno od strane Trgovačkog suda u Zagrebu po kolektivnoj tužbi to je, također, utvrđeno i da bi odredba o valutnoj klauzuli bila ništetna.Sve ovo, ponavlja se, utvrđeno je u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu pod posl.br. P-1401/12. Takvo postupanje tužene strane, dakle ugovaranje ništetnih odredbi, suprotno je odredbama Direktive 93/13/EEZ naročito odredbi čl.3 st.1 i čl.5 citirane Direktive. Zbog naprijed navedenog, a kako predmetni ugovor ne može opstati bez ništetnih odredbi, cijeli je ugovor ništetan što je, uostalom, utvrdio i Europski sud za ljudska prava u odluci doneseno u predmetu C-118/17, C-260/18 u identičnoj pravnoj stvari. Tužitelj predlaže po provedenom postupku usvojiti tužbeni zahtjev iz podneska od 14. veljače 2024.g.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da prije svega, tuženik ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužitelja, te stoga osporava osnovanost i visinu tužbu i tužbenog zahtjeva, te predlaže Naslovnom sudu odrediti vrijednost predmeta spora. U tužbi se navodi da su tužitelj i prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj 236- 279/2005 dana 30.11.2005. u iznosu od 78.770,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita. Nadalje tužitelj navodi da ne raspolaže dokumentacijom iz ugovora o kreditu na temelju koje bi mogao postaviti točno određeni tužbeni zahtjev, međutim, tuženik ističe kako neosnovano prebacuje teret dokaza na Naslovni sud, obzirom da ničim nije dokazao da se uopće obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavom dokumentacije, niti da je bio spriječen u pribavi iste, stoga tuženik ističe kako nisu ispunjeni uvjeti za donošenje rješenja po članku 186.b.stavku 3. ZPP-a, te predlaže odbiti tužiteljev zahtjev, a ujedno ga, zbog neodređenosti tužbenog zahtjeva, obvezati na ispravak tužbe, te podredno, ukoliko to isti ne napravi, da se utvrdi povlačenje tužbe. Tužitelj navodi u tužbi da su mu predmetnim Ugovorom povrijeđena prava potrošača, da je ugovorna odredba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, ukazuje na obvezu vraćanja iznosa stečenih bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, pozivajući se pri tome na odluke Visokog trgovačkog suda, Vrhovnog suda Republike Hrvatske, presude Europskog suda, Ustavnog suda i drugih sudova. Tuženik prvenstveno ističe kako je predmetni kredit otplaćen u kolovozu 2013.godine, stoga ukazuje na Zakon o kreditnim institucijama, koji u članku 305. stavku 8. navodi sljedeće: „Kreditna institucija dužna je potrošaču, na njegov zahtjev besplatno i u svakom trenutku tijekom trajanja ugovora o kreditu, staviti na raspolaganje izvještaj u obliku otplatnog plana koji uključuje i izračun efektivne kamatne stope na dan izrade otplatnog plana, informaciju o ukupno plaćenoj glavnici, kamatama i troškovima, specifikaciju uplata i pregled promjena kamatnih stopa po kreditu.“ Kako je tužba podnesena dana 13.11.2020. godine, tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 13.11.2015. godine nastupila je zastara potraživanja. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije tužba vjerovnika prema dužniku, već traženje deklarativne odluke o tome da li je došlo do povrede prava potrošača ili ne. Niti je udruga potrošača vjerovnik, niti su tužene banke dužnik, niti se uopće u takvom postupku stranke imaju smatrati vjerovnikom odnosno dužnikom. Dakle, ova tužba ujedno je prva i jedina tužba tužitelja prema tuženiku po ovom pitanju, slijedom čega nema govora da bi došlo do prekida zastare prije podnošenja ove tužbe. Jedino se ova tužba može promatrati u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, te tuženik ističe materijalno pravni prigovor zastare. Neprihvatljiva su tumačenja Vrhovnog suda RH kako sud može sam odrediti kada nastupa zastara, s obrazloženjem da postoji nedostatak pravne norme koja bi upućivala da zastaru prekida donošenje pravomoćne odluke suda u postupku po kolektivnoj tužbi, i to na način da sud stavlja van snage zakonski rok zastare od 5 godina koji se odnosi na stjecanje bez osnove, smatrajući da se taj rok ne može primijeniti jer je relativno kratak. Tuženik smatra da takvo mišljenje sudaca Vrhovnog suda RH predstavlja težu povredu načela vladavine prava i zakonitosti, te svaki sudac koji bi slijedio takvo tumačenje počinio bi identičnu težu povredu prava tuženika na pravično i pošteno suđenje. Rok od 5 godina nije kratak rok, već predstavlja primjeren i razuman rok u kojem oštećena strana ima mogućnosti poduzeti odgovarajuće pravne radnje kojima se prekida zastara. Tužitelj, u slučaju da je bio izložen nepoštenim i nepravičnim odredbama ugovora o kreditu, tada je od trenutka tih događaja imao punih 5 godina poduzeti odgovarajuće mjere. Primjena zastarnih rokova pronalazi opravdanje u primjeni načela pravne sigurnosti, kako je to potvrđeno brojnim presudama Suda EU. Činjenica da je tužitelj bio pasivan cijelo svo ovo vrijeme ne može ići na teret tuženika. Institut zastare dopušten je pozitivnim pravilima, te su njegove norme kogentne, što znači da stranke a niti sud svojim ugovorima ili odlukama mijenjati, ukidati, smanjiti ili produžiti rok zastare. Osim toga, tuženik smatra neosnovanim u potpunosti i pravno shvaćanje Vrhovnog suda, poslovni broj: Su-IV-47/2020 od 30.01.2020. u kojem se navodi kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, jer Vrhovni sud nije zakonodavac koji donosi i kreira zakonske odredbe te ne može popunjavati nepostojeće zakonske odredbe shvaćanjima koje dovode u pitanje pravnu sigurnost u ugovornom pravu. Osnova ove tužbe može biti i jedino ili poziv na institut stjecanja bez osnove ili na institut naknade štete. Za institut stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno čl 225. ZOO-a, a za institut naknade štete primjenjuje se rok od 3 godine, sukladno čl. 230. ZPP-a. Sudska odluka u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača niti jednim jedinim zakonskim propisom nije navedena kao razlog koji dovodi do prekida zastare. Dakle, takva odredba u zakonu ne postoji, te se predlaže sudu da u ovoj pravnoj stvari slijedi zakon, a ne tumačenja sudaca Vrhovnog suda RH, jer bi to bilo teža povreda vladavine prava i načela zakonitosti, a time bi tuženiku bilo povrijeđeno pravo na pravično i pošteno suđenje. Tako mr.sc. ŠA u stručnom članku Zastara restitucijskih zahtjeva koji nastaju kao posljedica ništetnosti pravnog posla“ Pravo i porezi br. 11/20, navodi sljedeće: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ „Takvo se pravno shvaćanje može označiti kao „revolucionarno“ zbog nekoliko razloga. Prvo, čini se da VSRH smatra da ništetan pravni posao ipak nije „ništetan“, nego da postiže određene pravne učinke, što je potpuna novost u odnosu na sudsku praksu koja je bila aktualna do 30. siječnja 2020. godine i na pravnu teoriju“. Tužitelj u tužbi navodi da kao korisnik kredita ne raspolaže svom potrebnom dokumentacijom koja je potrebna za točno određivanje tužbenog zahtjeva, unatoč tome što je od tuženika zahtijevao dostavu iste dokumentacije, koju je dostavu tuženik odbio predati. Tužitelj predlaže da tuženik dostavi svu dokumentaciju vezanu za ugovor o kreditu te da će provođenjem vještačenja, nakon prikupljanja dokumentacije, urediti tužbeni zahtjev sukladno članku 186.b stavku 3. Zakona o parničnom postupku. Tuženik ističe kako ne postoje pretpostavke za usvajanje zahtjeva tužitelja za donošenjem rješenja temeljem odredbe čl. 186.b ZPP-a. Citira se odredba: „Tužitelj koji za to ima imovinskopravni interes može tužbom zatražiti od suda da naloži tuženiku koji je prema sadržaju pravnoga odnosa dužan položiti račun ili dati pregled neke imovine i obveza, odnosno tuženiku za koga je vjerojatno da nešto zna o utajenoj ili prikrivenoj imovini – da, pod prisegom ili bez prisege, položi račun ili preda potpuni pregled imovine ili obveza, odnosno priopćiti što mu je o utajenoj ili prikrivenoj imovini poznato, te izjavi da su položeni račun, predani pregled imovine i obveza, odnosno dani podaci o utajenoj ili prikrivenoj imovini potpuni i točni.“ Dakle, da bi tužitelj mogao uspješno prenijeti teret dokaza na tuženika u vidu pribavljanja dokumentacije na kojima se temelji tužbeni zahtjev, tužitelj mora dokazati: 1. da se radi o pravnom odnosu u kojem je tuženik polagati račun, dati pregled imovine i obveza, 2. da se radi o utajenoj ili prikrivenoj imovini. U ovom slučaju tužitelj i tuženik nisu u pravnom odnosu koji bi se odnosio na utajenu ili prikrivenu imovinu ili obveze, niti se radi o pravnom odnosu u kojem je dužan polagati račune tužitelju. Prema poslovnoj praksi i uobičajenim trgovačkim običajima, koji ne bi trebali biti sporni, sva dokumentacija koja se odnosi na ugovor o kreditu dostavljena je i predana osobno tužitelju za vrijeme trajanja kreditnog odnosa, uključujući i obavijesti o promjenama kamatne stope, te otplatne planove nakon svake izvršene promjene odredbi ugovora kojim se mijenjao anuitet. Imajući u vidu tvrdnje tužitelja kako je po ugovoru o kreditu vršio uplate novčanih sredstava, tuženik upućuje da u tom slučaju tom dokumentacijom raspolaže tužitelj, te je na njemu dispozitivno pravo da li će ih dostaviti u spis ili ne. Radi navedenog, tuženik se protivi ideji tužitelja da mu tuženik dostavlja dokaze na okolnost osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva. Pravila o teretu dokazivanja su jasna, na tužitelju je teret dokazivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva, a ne na tuženiku. Imajući u vidu navedeno, tužitelj nije dokazao pretpostavke za donošenje rješenja po čl. 186.b ZPP-a, niti je dokazao da je tužitelj bio spriječen u pribavljanju dokumentacije. Zakon o kreditnim institucijama, koji u članku 305. stavku 8. navodi sljedeće: „Kreditna institucija dužna je potrošaču, na njegov zahtjev besplatno i u svakom trenutku tijekom trajanja ugovora o kreditu, staviti na raspolaganje izvještaj u obliku otplatnog plana koji uključuje i izračun efektivne kamatne stope na dan izrade otplatnog plana, informaciju o ukupno plaćenoj glavnici, kamatama i troškovima, specifikaciju uplata i pregled promjena kamatnih stopa po kreditu.“ Iz navedenog proizlazi da ne postoji takva obveza tuženika i nakon otplate kredita koji je ugovoren, a obzirom kako sam tužitelj to priznaje u tužbi, stoga su isti navodi tuženika neosnovani, a posebice zato jer u tužbi nije priložio niti dokaz da je dokumentaciju potraživao od tuženika. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes da se utvrđuje ništetnost pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Osim toga, na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe. Sudovi su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, potrebno je sagledati sve okolnosti svakog konkretnog, pojedinačnog slučaja, da bi se mogla donijeti obrazložena odluka da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Podredno, tuženik ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Dodatno, citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno je bespredmetno. Tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Tuženik pri tome osporava da bi naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07") i članka 502.c ZPP-a. Samim time, propust tužitelja u iznošenju činjeničnih navoda dobiva još više na značaju. Nadalje, članak 502.c ZPP-a izričito navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete, o čemu govori i pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž- 7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove. Dakle, prema odredbi čl. 502.c ZPP-a tužitelj se može pozivati na presude iz kolektivnih tužbi samo u postupku naknade štete u kojem mora dokazati štetu, štetnu radnju, uzročnu vezu te protupravnost. Kako tužba o ovim pretpostavkama nema nikakvih navoda, tuženik smatra da sud nema izbora nego odbiti tužbu i tužbeni zahtjev po pravilima o teretu dokazivanja. Tuženik smatra da su i dokazni prijedlozi predloženi paušalno, bez navođenja na koje okolnosti i koje činjenične navode, a niti je tužitelj predložio zadatak za provođenje financijskog vještačenja. Dužnost je stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve – onus proferandi i da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenične navode – onus probandi. Dužnost iznošenja činjeničnih tvrdnji i predlaganja dokaza nije obveza stranke prema parničnom protivniku, a ni prema sudu, već u svojoj biti, prema samoj sebi. Osim što moraju biti predloženi i izvedeni dokazi na okolnost postojanja činjenica za koje tužitelj tvrdi da postoje, ti dokazi moraju imati takav stupanj uvjerljivosti da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje tih činjenica. Dakle, osim što prvenstveno dokazi moraju biti predloženi, te njihov sadržaj mora biti takav da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje neke činjenice, dokazi moraju biti i adekvatni, što u konkretnom slučaju također nije ispunjeno. Slijedom navedenog, po procesnim pravilima o teretu dokaza, da dokazi moraju biti predloženi, da dokazi moraju biti adekvatni, te da se iz sadržaja tih dokaza može sa sigurnošću utvrditi sporna činjenica, u konkretnom slučaju sud treba odbiti tužbeni zahtjev, jer tužitelj nije predložio adekvatne dokaze iz kojih bi se sigurnošću mogla utvrditi osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatnom stopom, kao što se pregovaralo da li želi uzeti kunski kredit, kredit s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula CHF. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu navedeno: 1. tužitelj se prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF, 2. tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF. Pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti. 3. Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom. Tuženik ističe kako je i pri sklapanju Ugovora o kreditu postupao sukladno članku 172. stavku 2. važećeg Zakona o bankama, koji navodi da je banka obvezna učiniti dostupnim sve uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Članak 173. u svezi s člankom 175. istog Zakona navodi da je banka obvezna učiniti dostpune informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima ili ih obavijestiti na drugi način, a o promjenama kamatne stope obavijestiti potrošače putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način u slučaju ugovorene promjenjive kamatne stope. Tuženik napominje kako je u potpunosti postupao i u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama, koji navodi sljedeće: „Prije sklapanja ugovora iz stavka 2. ovoga članka kreditna institucija dužna je potrošaču predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Kada je riječ o sklapanju ugovora o kreditu, kreditna institucija dužna je prije sklapanja ugovora i drugim sudionicima kreditnog odnosa (sudužnicima, založnim dužnicima i jamcima) predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne informacije o uvjetima ugovora iz kojih će im biti vidljiva prava i obveze ugovornih strana te ih upozoriti na pravnu prirodu sudužništva odnosno jamstva, kao i na pravo kreditne institucije da poduzme naplatu svojih potraživanja od svih sudionika kreditnog odnosa.“ te je tužitelju kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana, a osim toga, tuženik je postupao i u skladu s člankom 305. stavkom 4. istog Zakona, koji navodi sljedeće: „U slučaju kada su ugovorene promjenjive kamatne stope, kreditna institucija dužna je obavijestiti potrošača o promjeni tih stopa na ugovoreni način obavještavanja potrošača, najmanje 15 dana prije nego što se one počnu primjenjivati, a kod ugovora o kreditu dužna mu je dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Kod promjene kamatnih stopa kreditna je institucija u istoj obavijesti potrošaču dužna predočiti i objasniti kretanje parametara zbog kojih je došlo do promjene kamatne stope.“; te je tužitelja obavještavao o promjeni kamatne stope i dostavljao mu izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je također izradio i objavio i „Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“, u kojoj su jasno definirani parametri koji utječu na promjenu kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika i to detaljno obrazloženi parametri i datumi promjene istih te informiranje o provjeri vrijednosti svakog pojedinog parametra od strane potrošača. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, te je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu. Nadalje, predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorne strane izričito su prihvatile odredbe o promjenjivosti kamatne stope temeljem poslovnih uvjeta, odluka o kamatnim stopama te temeljem drugih općih akata tuženika, kao i sve njegove kasnije izmjene i dopune. Predmetni Ugovor o kreditu sadržava sve zakonom predviđene pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa u ugovoru mogla promijeniti. Promjena kamatne stope imala je svoje poslovne razloge, prema unaprijed predviđenim pravilima i parametrima koji utječu na njenu vrijednost. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača tuženik je kao banka imao unaprijed dogovorene pretpostavke temeljem kojih se mijenjala kamatna stopa, odnosno sukladno Zakonu o kreditnim institucijama. Osim toga, članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da

1 0

javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona, a o istome govori i presuda VS RH poslovni broj: Rev 895/2003, navodeći sljedeće: „kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovog..“,stoga je jasno kako je tužitelj potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju, te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Očigledno je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita, raskid ugovora, niti je prigovorio obavijestima o promjeni kamatne stope koje mu je dostavljao tuženik. Tuženik ukazuje kako je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu javni bilježnik kao osoba koja uživa javno povjerenje sukladno članku 33. Zakona o javnom bilježništvu dužan uskratiti službenu radnju ako je ona nespojiva s njegovom službenom dužnošću, osobito ako se njegovo sudjelovanje zahtijeva radi postizavanja očigledno nedopuštenog ili nepoštenog cilja, a sukladno članku 57. istog Zakona javni bilježnik mora prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a izjave potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Navedeno upravo potvrđuje opasnost za pravnu sigurnost u pravnom prometu sklapanja, odnosno solemnizacije javnobilježničkih akata, obzirom da utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je tužitelju objasnio smisao sklapanja samog ugovora, uvjerio se u sposobnost tužitelja za sklapanjem ugovora i o tome da se radi o pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem ugovora. Također, tuženik posebno ističe da tužitelj nijednom za vrijeme trajanja ugovornog odnosa nije doveo u pitanje valjanost ugovora, niti pokrenuo postupak utvrđenja ništetnosti samog ugovora koja bi ništetnost bila preduvjet utvrđivanja ništetnosti i pojedine odredbe ugovora. Ujedno, Županijski sud u Puli Gž-2658/12 u Presudi od 11. studenog 2013. navodi: „Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom, Ugovor o kreditu je solemniziran, pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka ugovora...“ Nadalje, u odnosu na odluku Ustavnog suda U-III-2521/2005 od 13.12.2016. u pogledu testa poštenosti kojem podliježe ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, tuženik ukazuje na Rješenje Županijskog suda u Zagrebu, posl.br: Gž-4736/2019 u kojem nije dopušteno pozivati se na pravna utvrđenja iz sudskih odluka TS u Zagrebu, P- 1401/2012, presuda VTS, broj: Pž7129/2013 te presudu VSRH broj: Revt-249/2019 u slučaju kad tuženik dokazuje da se ugovor o kreditu koji je predmet spora ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se ta utvrđenja temelje, ili ako se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo, o kojim se činjenicama može saznati preko djelatnika tuženika koji je u predmetnom sklapanju ugovora o kreditu sudjelovao, stoga je test poštenosti potrebno provesti u odnosu na svaki pojedinačni ugovor o kreditu uz sudjelovanje djelatnika tuženika koji je u istom sudjelovao. Ugovorena mogućnost promjene kamatne stope sukladno je pravnim standardima i pravnom uređenju do donošenja izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine, a koje su izmjene stupile na snagu 1. siječnja 2014. godine, kada je uvedena obveza glede

1 1

izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da se uvode egzaktni parametri za promjenu kamatne stope. S tim u vezi tuženik ukazuje na mišljenje dr. sc. FA, dipl. iur., redovitog profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koje se citira: „Zakon o potrošačkom kreditiranju tek relativno odnedavno precizno uređuje materiju promjenjivih kamata u potrošačkim kreditima. Pitanje je što je s onim dogovorima koji su vrijedili i prije nego je stupio na snagu Zakon o potrošačkom kreditiranju. Postavlja se, dakle, pitanje kako je trebalo tumačiti te dogovore i što je trebalo i još uvijek treba primijeniti glede tih dogovora. Odgovor na to pitanje često se lakonski shvaća sa sadašnjih pozicija, sa pozicija sada je to tako pa je uvijek trebalo biti tako. Iskustvo nama poredbenih prava pa i našeg prava pokazuje da je pravo u velikoj mjeri više razvoj iskustva nego neke mehaničke logike. Dakle, ono što je u određenom vremenskom periodu nepošteno - konkretno danas sa stajališta Zakona o potrošačkom kreditiranju! — ne mora biti nepošteno i sa stajališta vremena kad je bilo dogovoreno." („Promjenjive kamate, devizna klauzula i klizna skala“ iz: zbornika Tradicionalno XXIX. savjetovanje - aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Zagreb, 2014.g.). Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, potrebno je utvrditi dvije stvari: 1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere; Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Također, do 2009. godine nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno. Dakle, valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena, kao što je i danas. Tuženik ističe kako je odredbom iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima propisano citira se: „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.“ Dakle, konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnom propisom, Zakonom o obveznim odnosima. Navedeni stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi posl br. Revt249/14-2 od 9. travnja 2015. godine citira se: „Obzirom na rezultate provedenog postupka i utvrđenja iz pobijane presude donesene na temelju odredbe čl. 373.0 ZPP-a prema kojima proizlazi: - da su odredbe kojima je glavnica vezana valutnom klauzulom za švicarski franak u ugovorima o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženom razdoblju, bile jasno navedene u ugovorima, dakle takve odredbe bile uočljive, - da je tekst tih ugovornih odredbi izrijekom sadržavao ugovorenu valutnu klauzulu, kojom se iznos glavnice kredita upravo vezuje uz tečaj švicarskog franka, dakle takve odredbe bile jasne i nedvosmislene, te – da je iz takvog sadržaja ovih ugovornih odredbi a prema kojima se iznos glavnice kredita vezuje uz tečaj švicarskog franka, potrošačima bio potpuno jasan i razumljiv njihov smisao i njihova svrha, dakle takve odredbe bile razumljive, a kod nesporne činjenice da su odredbe kojima se glavnica kredita vezuje uz švicarski

1 2

franak, bile odredbe o predmetu ugovora, pravilna je ocjena iz pobijane presude da u takvim okolnostima, a polazeći od prethodno citirane odredbe čl. 84. ZZP/03 odnosno odredbe čl. 99. ZZP, nema mjesta ocjenjivati poštenost ovih ugovornih odredbi primjenom testa poštenosti, propisanog tim zakonskim odredbama." Također, Sud Europske unije u Presudi C-186/16 od 20.9.2017., točka 41. zauzima stav: „Uzimajući u obzir sva ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojam „glavni predmet ugovora” u smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena." Predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a osim toga tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja. Pri tome je sam tuženik kao banka najprikladniji za procjenu ovakvih faktora, pa je stoga i logično da odluka o promjeni kamatne stope bude u njegovoj diskreciji. Štoviše, djelatnost tuženika pod kontrolom je regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Tuženik citira presudu Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od 11. studenog 2013.: „Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima Zakona o obveznim odnosima (ZOO, „Narodne novine" 35/05 i 41/08) iz članaka 4.,6. i 7. tog Zakona. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušio načelo jednake vrijednosti činidbi." Tuženik je i općenito aktivno radio na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja švicarskog franka. Kako bi dokazao spomenutu tvrdnju, tuženik predlaže sudu da izvede dokaz saslušanjem djelatnika tuženika u svojstvu svjedoka. Tuženik je oglasima upućenim svim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Između ostalih, tuženik je u svom glasilu pod nazivom „HYPO Times" iz 2005. upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta, a bilo je i slano klijentima banke na njihove adrese. Iz toga jasno proizlazi da je tuženik aktivno radio na edukaciji potrošača još u 2005., dakle prije nastupanja krize i prije rasta tečaja CHF upozoravajući potrošače javnim objavama o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF- u. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Ovaj stav potvrdio je i Sud Europske Unije u Presudi od 20.9.2017., Ruxandra Paula CA i dr. protiv Banca Romaneasca SA, C-186/16, u t. 3. odluke gdje navodi, citira se„nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog

1 3

ugovora.“ Dakle, u trenutku sklapanja tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu. Prema analizi stručnjaka čije mišljenje Trgovački sud u Zagrebu u presudi P-1401/12 citira u obrazloženju presude vidljivo je da je u razdoblju od 50 godina, od 1918. do 1968. švicarski franak jednom promijenio vrijednost, iz čega se može samo zaključiti da je CHF stabilna valuta za koju se ne očekuju veće oscilacije. Konačno, od povišenja tečaja CHF pa do danas ta valuta ima gotovo istu konstantnu vrijednost. Nesporno je da rast tečaja švicarskog franka nije predvidjela ni Centralna banka Švicarske koja je nizom mjera pokušala naknadno ublažiti posljedice tog rasta jer je švicarsko gospodarstvo zbog toga postalo manje konkurentno na europskom i svjetskom tržištu. Poslovna je realnost recentne svjetske gospodarske krize da su puno veće banke od ovdje tuženika propale zbog navedenih izvanrednih događaja, jer ih nisu mogli predvidjeti. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Ovo shvaćanje je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u točki 69. svog mišljenja od 27.4.2017. u predmetu Ruxandra CA i dr. protiv Banca Romaneasca SA, C-186/16 koja se citira:,,U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između rumunjskog leva i švicarskog franka u opsegu poput onoga koji je zabilježen godine 2007. i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik" .Tuženik osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku zateznih kamata, te predloženom provođenju financijskog vještačenja. Tužitelj uopće nije naveo u tužbi što potražuje i po kojoj osnovi, niti je predložio zadatak za financijsko vještačenje. Prema odredbi čl. 2. ZPP-a u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Prema odredbi čl 7. stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 3.), ako zakonom nije drugačije određeno. Imajući u vidu navedeno, kako tužitelj ne navodi u čemu se sastoji njegova tražbina prema tuženiku, niti predlaže adekvatne dokaze na tu okolnost, predlaže se sudu da pravilom primjene odredbe čl. 219. ZPP-a odbije tužitelja s tužbom temeljem pravila o teretu dokazivanja, budući navedena odredba nalaže da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Osobito se navedeno odnosi na predloženo financijsko vještačenje. Tuženik se protivi da sud usvaja dokaz financijskim vještačenjem a da tužitelj prethodno ne navede na koji način predlaže postaviti zadatak u financijskom vještačenju. Također, tuženik se protivi da sud po službenoj dužnosti određuje zadatak vještaku, imajući u vidu odredbe čl. 7. te čl. 2. ZPP-a. Prema odredbi čl. 250. ZPP-a, sud će odrediti vještačenje po vještaku specijalistu ako nema potrebita stručna znanja utvrditi odlučne a sporne činjenice među strankama. Analogno tome, kako sud nema stručna financijska znanja, tim više tužitelj jedini u ovoj parnici ima obvezu postaviti zadatak vještaku na one okolnosti koje želi utvrditi u postupku. Kada se uzme u obzir da sud mora omogućiti tuženiku raspravljanje o dokazima, imajući u vidu posljedice togo propuštanja iz st. 4. čl. 7. ZPP-a tuženik predlaže sudu, u slučaju da tužitelj ne predloži zadatak za financijsko vještačenje do zaključenja prethodnog postupka, odbiti taj dokazni prijedlog. U svakom slučaju, tuženik se a priori protivi da

1 4

se financijskom vještaku daje zadatak da računa razlike temeljem fiksne kamatne stope i temeljem fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora. Pravna praznina koja može nastati u slučaju utvrđenja ništetnim dijela odredbe o visini kamate, popunjava se dopunskim tumačenjem ugovora budući da nema dispozitivnih zakonskih rješenja kojima bi se najprije trebalo popuniti nastalu prazninu. To tim više što sukladno odredbama čl. 324. ZOO, čl. 87. st. 2. ZZP 2003 i čl. 102. st. 2. ZZP 2007-2014 ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora, ako on može opstati bez nje. Ovo je izravna posljedica načela obveznog prava in favorem negotii. Dopunsko tumačenje ugovora temelji se na pravnim pravilima čl. 319. st. 2. ZOO, a za takvo je sudsko tumačenje ugovora odlučno što bi se ugovorne strane bile dogovorile kao pošteni ugovorni partneri prikladno odmjeravajući svoje međusobne interese u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, ostalim načelima obveznog prava (čl. 4. - 7. ZOO) i svrhom ugovora, da su znale za to da ugovorena klauzula o podešavanju promjenjive kamate nije valjana. Tužba o ovome nema uopće ništa ne navodi niti ne traži. Stranke su se definitivno dogovorile o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli pa nema nikakvih okolnosti iz kojih proizlazi da bi se za slučaj da su znale da odredba o promjenjivosti nije valjana odlučile za fiksnu kamatu. Također i u svezi valutne klauzule. Posve je neprihvatljivo tumačenje da su stranke ugovorile valutnu klauzulu s fiksnim tečajem valute. Pa takvo zaključivanje zapravo nema ni logike, jer bi prihvaćanjem takvog shvaćanja zapravo trebali zaključiti da stranke nisu ugovorile valutnu klauzulu. Upravo je zaštitna snaga valutne klauzule u primjeni realnog tečaja te valute za vrijeme trajanja ugovora. Suprotno tome, tada nema zapravo valutne klauzule, a što nikako ne može biti stajalište suda, a sve iz razloga što je dopušteno ugovaranje zaštite prava vjerovnika uporabom valutne klauzule. Slijedom navedenog, valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope dopušteni su instrumenti u ugovorima o kreditu u RH, te se tuženik stoga protivi da bi se kao parametri za bilo kakav izračun uzimali fiksna kamatna stopa i fiksni valutni tečaj. Pravna praznina se nikako ne može popunjavati na takav način. Tuženik ukazuje na praksu Županijskog suda u Puli, presuda u predmetu broj Gž-2658/12 od 11. studenog 2013. godine, gdje je u predmetu sličnom ovom utvrđeno da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, jer je smisao takvog ugovaranja da se kamatna stopa prilagođava uvjetima na tržištu: „Što se tiče ugovorne kamate, ugovorom je određeno da stopa kamate iznosi 4,39%, da je promjenjiva i da se izmjena stope vrši izmjenama Odluke o kamatnim stopama banke. Zakon o obveznim odnosima dopušta ugovaranje promjenjive kamatne stope, a prema zakonskoj formulaciji i stopa zakonske zatezne kamate je promjenjiva (vezana uz eskontnu stopu Hrvatske narodne banke). Dakle, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije zabranjena, pa nije ništava stoga što bi bila protivna prinudnim propisima, a niti stopa koju je tužena banka naknadno odredila temeljem ovlasti iz odredbe članka 3.3. ugovora ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. Smisao ugovaranja promjenjive kamatne stope je da se stopa prilagođava uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u tako dugom vremenskom razdoblju od 25 godina na koje je sklopljen sporni ugovor, pa se stoga ne može uzeti da kamata nije odrediva." Konačno, ističe se kako je sama udruga „POTROŠAČ-HRVATSKI SAVEZ UDRUGA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA“ u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, zahtijevala primjenu promjenjive kamatne stope, citira se: „nalaže se tuženim bankama da u roku 60 dana izmjene odredbe koje se odnose na pravo banke da jednostrano mijenjaju kamatnu stopu na način da ista bude ugovorena tako da budu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara na temelju kojih banka izračunava i mijenja kamatnu stopu...“ Imajući u vidu navedeno, tuženik

1 5

smatra da u slučaju određivanja financijskog vještačenja po prijedlogu tužitelja i ako tužitelj zahtjeva izračune po fiksnoj kamati, sud treba odbiti takav prijedlog tužitelja te odrediti zadatak vještaku na način da za sve izračune koristi kamate primjenjive na HRK kredite za predmetno razdoblje. Sve suprotno navedenome u bitnome bi dovelo tužitelja u povlašteni položaj u odnosu na druge potrošače i tuženika, iz razloga što bi tužitelj stekao nepripadnu korist po tom izračunu. Ako je ideja sve potrošače u kreditnim odnosima staviti u ravnopravni položaj, tada se ističe kako su potrošači s bankama sklapali ugovore s promjenjivom kamatnom stopom, kako u kunskim kreditima, tako i u onim s valutnim klauzulama u EUR ili CHF. Načelo ravnopravnosti svih pred zakonom temeljno je ustavno načelo, a čemu treba pridodati i načelo ravnopravnosti svih u obveznopravnim odnosima uređeno općim načelima obveznog prava. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude. Ujedno tuženik ukazuje na Izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela VSRH od 5.3.2004. godine u kojemu se navodi: „Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu čl.214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Imajući u vidu navedeno, predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.

3.U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u isprave priložene spisu i to u: Ugovor o kreditu broj 236-279/2005 od 30.studenog 2005. godine (l.s.3-13), izjavu svjedoka OAO ovjerenu po javnoj bilježnici u Zagrebu Ilinki Lisonek broj OV- 5477/2020 od 24.08.2020.g. (l.s.48-52), obavijesti o promjeni kamatne stope od 09.09.2011.g. 08.11.2010.g.(l.s.56,69), otplatni plan Hypo Alpe Adria Bank za OA (l.s.57-64,66-67,70-71),obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 02.12.2020.g. (l.s.65), obavijest o promjeni kamatne stope po partiji kredita broj 25315927 od 22.12.2008.g. (l.s.68), specifikaciju uplata Addiko Bank za OA (l.s.72-73), pregled prometa za klijenta OA Addiko Bank od 2. prosinca 2020.g. (l.s.74-78), proveo financijsko vještačenje po vještaku dipl.oec. Majdi Korljan (l.s.86, 101-110), izveo dokaz stranačkog saslušanja tužitelja OA (l.s.144), izvršio uvid u očitovanje na podneska tuženika od 18. ožujka 2024.g. vještakinje Majde Korljan dipl.oec. (l.s.149), saslušao vještakinju Majdu Korljan dipl.oec. (l.s.321-322).

4.Podredni tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

5.Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 84.593,70 Eur-a, te podrednog zahtjeva manje vrijednosti 13.978,46 Eur-a, utemeljen na odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 8/15 i 29/18- dalje ZOO), kojom su regulirana pitanja stjecanja bez osnova, i tvrdnji da mu tužena navedeni iznos duguje iz osnova razlike preplaćenih mjesečnih

1 6

anuiteta i povećanja glavnice, nastale upravo zbog povećanja redovne kamate i tečajne razlike zbog valutne klauzule u CHF u razdoblju otplate kredita, u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 3,99% po Ugovoru o kreditu broj 236- 279/2005 od 30.studenog 2005. godine sklopljenom između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora.

6.Naime, tužitelj tvrdi da je tužena u spornom razdoblju, koristeći se ovlaštenjem iz čl. 6. predmetnog Ugovora o kreditu (prema kojoj je bila ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno svojim internim Odlukama o kamatnim stopama), svojim (jednostranim) Odlukama mijenjala/povisivala kamatnu stopu bez ugovorenih parametara te mu obračunavala i naplaćivala tako obračunate rate kredita. Međutim, navedeno da nije bila ovlaštena učiniti, jer da je tako ugovorena kamatna stopa nepoštena odnosno ništetna, a s time i svaka tako izvršena promjena kamatne stope nedopuštena. Navedeni pravni stav da je zauzet i u obvezujućoj odluci Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. god., pod br. Pž – 7129/13.

7.Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

8.Između stranaka u ovoj pravnoj stvari nije sporno da su sklopile Ugovor o kreditu broj 236-279/2005 od 30.studenog 2005. godine, prema kojem je tužena kao kreditor odobrila tužitelju kao korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti od 78.770,00 CHF, obračunat po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, uz rok otplate do 31.12.2030.g, te početnu kamatnu stopu od 3,99%, te da je čl. 6. tog Ugovora bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom kamatnim stopama kreditora.

9.Između stranaka također nije sporno da se tijekom trajanja navedenog ugovornog odnosa Odlukama tužene o kamatnim stopama početno ugovorena kamatna stopa mijenjala/povisivala, te je iznosila iznad ugovorene 3,99%, te da su se anuiteti povećavali.

10.Sporno je, međutim, bilo i ostalo pitanje osnova i visine utužene tražbine, jer tužena tvrdi da je u konkretnom slučaju do promjene kamatne stope došlo iz valjanog razloga predviđenog Ugovorom o kreditu, te da se ne radi o samovoljnoj jednostranoj promjenjivosti kamatne stope, radi čega da je za ovaj postupak i irelevantno pravno stajalište zauzeto u citiranoj odluci Visokog trgovačkog suda RH, a kasnije i u odluci Vrhovnog suda RH od 9. travnja 2015. godine, pod br. Revt – 249/14.

11.Međutim, nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud smatra i utvrđuje da je odredba članka 6. Ugovora o kreditu, prema kojoj je ugovorena mogućnost promjene redovne kamatne stope bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, a da o promjeni nije pojedinačno pregovarano, ništetna sukladno članku 103., u svezi člankom 105.stavkom 1.Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99-dalje ZOO/91) koje odredbe se primjenjuju temeljem članka 1163.stavka 1.ZOO/05, te člankom 81. stavkom 1. i člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 -

1 7

dalje: ZZP/03) i člankom 96. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07,79/08, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13).

12.Prvostupanjski sud odredbu članka 6. Ugovora o kreditu utvrđuje nepoštenom u smislu navedenih zakonskih odredbi jer je tuženica iskoristila svoj položaj i protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnula ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po kojoj odluka o promjeni ovisi isključivo o volji banke, obzirom da pozitivni propisi koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nisu propisivali obvezu ugovaranja kriterija za primjenu promjenjive kamatne stope, pa prvostupanjski sud prihvaća stav Visokog trgovačkog suda u presudi od 13. lipnja 2014., poslovni broj Pž-7129/2013-4., da iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača - kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Slijedom navedenog ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je nepoštena, a time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženica poduzimala bile nezakonite.

13.Suprotno navodima tužene, prvostupanjski sud, imajući u vidu navedene odluke Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, u kojima je po kolektivnoj tužbi hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača ''Potrošač'', podnesenoj Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. god. pod br. P – 1401/12, protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima je i tužena, a utemeljenoj na odredbama čl. 502. a do 502.h ZPP, pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditima, u kojima su banke bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom mijenjale početno ugovorene kamatne stope, nepoštene i stoga ništave, utvrđuje da je iz navedenih razloga ništava i odredba čl. 6. predmetnog Ugovora o kreditu, slijedom čega bi na sporni pravni odnos trebalo primijeniti institut stjecanja bez osnove iz čl. 1111. ZOO. 14.Međutim, prvostupanjski sud smatra da je djelomično osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj, jer je podnošenjem spomenute kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (zavedene pod br. P–1401/12) za zaštitu kolektivnih prava bio prekinut tijek zastare. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci pod br. Rev–2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, koje pravno stajalište prihvaća i ovaj prvostupanjski sud, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba Udruge ''Potrošač'', podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu pod br. P–1401/12 dana 4. travnja 2012. godine) došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (Revt – 249/14), a to je 13. lipnja 2014. godine.

1 8

15.Dakle, kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 13. studenog 2020. godine, a tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača 4. travnja 2012. godine, te kako je presuda pred Visokim trgovačkim sudom RH donesena 13. lipnja 2014. godine, a zastarni rok predmetne tražbine prema odredbi čl. 225. ZOO iznosi 5 godina, to se ukazuje da je predmetna tužba podnesena za potraživanja po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope izvan navedenog zastarnog roka, što istaknuti prigovor zastare čini djelomično osnovanim, međutim za te iznose po osnovi ništetne promjenjive kamate i nije podnesen tužbeni zahtjev, prema podnesku od 14. veljače 2024.g. kojim je uređen tužbeni zahtjev.

16.Neosnovan je prigovor tuženika da tužitelj ne bi imao status potrošača, jer iz njegovog stranačkog iskaza slijedi da je ovaj kredit korišten za kupnju prve nekretnine, stana za stambeno zbrinjavanje obitelji, a na za poslovne svrhe, također očito je riječ o osobi koja nije imala posebna znanja da bi razumjela bankarsku terminologiju iz ugovora o kreditu, odnosno riječ je po svemu o običnom, prosječnom građaninu, odnosno potrošaču. Terminologija korištena u citiranim odlukama tuženika je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem, dok je za prosječnog potrošača apsolutno nerazumljiva. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način predviđen ugovorom. Ugovorna kamata kao takva zato mora biti određena, odnosno odrediva.

17.U presudi Suda EU - presuda broj: C-26/13 od 30. travnja 2014. u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ istaknuto je, da se ta odredba Direktive 93/13/EEZ ne smije tumačiti u smislu njezine gramatičke razumljivosti, već tako da potrošaču moraju biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja kako bi on na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Sud EU polazio je od svog ustaljenog stajališta da je potrošač uvijek u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke) kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poduzetnik (banka) prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

18.Prvostupanjski sud smatra, da u situaciji, kada su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od banke, o kojima se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je on mogao utjecati na njihov sadržaj, a niti sagledati svoju obvezu kao cjelinu, takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, a što jasno slijedi iz tipskog ugovora tuženika da tužitelj nije mogao posebno pregovarati sa bankom o uvjetima ugovora i da je bilo riječ o unaprijed pripremljenom gotovom ugovoru.

19.U pogledu ništetnosti valutne klauzule u CHF, prvostupanjski sud prihvaća pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 575/16 od 03.listopada 2017.godine i odluci Visokog trgovačkog suda Republike

1 9

Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018.g., donesene u povodu te odluke revizijskog suda u istom postupku vođenom povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka u Republici Hrvatskoj pa tako i tuženice, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo i utvrđenje ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a kako je ugovoreno člankom 3.II. spornog ugovora zaključenog između stranaka.

20.Prema odredbi čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje ZPP) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

21.Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

22.Vrhovni sud Republike Hrvatske kao revizijski sud je, u rješenju Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017., a kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na i dalje sporan dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, ukinuo drugostupanjski presudu te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje, izrazio svoje shvaćanje o tome na temelju kojih kriterija i činjenica je moguće ocijeniti podliježe li sporna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu testu poštenosti ili ne, a time i odlučiti o osnovanost zahtjeva tužitelja, a koji se odnose se na postupanje tuženih banaka u postupku pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditima sa korisnicima kredita, sve u pravcu davanja relevantnih informacija vezano za ugovorne odredbe u tim ugovorima.

23.Povodom tog ukidnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je ponovno odlučio o žalbama tuženih banaka protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak. U svojoj presudi

2 0

poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrdio je prvostupanjsku presudu utvrdivši da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvatio je ocjenu prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim. Uz to se napominje da je, povodu revizija tuženih banaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. prihvatio navedeno pravno shvaćanje i u tom dijelu odbio reviziju protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

24.Kako je u odgovoru na pitanje povrede interesa i prava potrošača - korisnika kredita, vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, sud u pojedinačnom postupku vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe, dakle konkretno za navedeno shvaćanje izraženo u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., to je prvostupanjski sud i u ovom sporu primijenio konkretno pravno shvaćanje vezano za povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu utvrdio ništetnom i primijenio fiksni tečaj CHF na dan 20. prosinca 2005.godine u iznosu 1Chf=4,760000 Hrk, pa je slijedom navedenog usvojen podredni tužbeni zahtjev za iznos od 13.978,46 Eur-a uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu, kako to slijedi iz nalaza i mišljenja vještakinje Majde Korljan dipl.oec.od 31.prosinca 2023.g. zaprimljen u sud 12.veljače 2024.g. koje tuženik svojim prigovorima nije doveo u pitanje, obzirom da nakon usmenog saslušanja vještakinje Majde Korljan dipl.oec. na ročištu od 25. studenog 2024.g. kada je vještakinja navela da su svi navodi iz podneska tuženika paušalni i da se vještaku treba točno odrediti i ukazati koji su pogrešni tečaji na koji datum uplate, te da tuženik u određenom roku od 8 dana nije dostavio svoje očitovanje u odnosu na iskaz vještakinje sa tog ročište, odnosno nije precizirao svoj eventualni prigovor u odnosu na primjenu pogrešnog tečaja, pa stoga prvostupanjski sud prihvaća nalaz i mišljenje vještakinje Majde Korljan, kao objektivan i valjan.

25.Prvostupanjski sud smatra da nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj, u odnosu na potraživanja po osnovi tečajne razlike zbog primjene valutne klauzule u CHF jer je podnošenjem spomenute kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (zavedene pod br. P–1401/12) za zaštitu kolektivnih prava bio prekinut tijek zastare. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci pod br. Rev – 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, koje pravno stajalište prihvaća i ovaj prvostupanjski sud, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba Udruge '' Potrošač '', podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu pod br. P – 1401/12 dana 4. travnja 2012. godine) došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (Revt – 249/14), a to je presuda Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.g.

26.Dakle, kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 13. studenog 2020. godine, a tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača 4. travnja 2012. godine, te kako je presuda pred Visokim trgovačkim sudom RH donesena 14. lipnja 2018.

2 1

godine, a zastarni rok predmetne tražbine prema odredbi čl. 225. ZOO iznosi 5 godina, to se ima smatrati da je predmetna tužba podnesena unutar navedenog zastarnog roka, što istaknuti prigovor zastare čini neosnovanim.

27.Prvostupanjski sud ne nalazi da bi čitav Ugovor o kreditu broj 236-279/2005 od 30.studenog 2005. godine sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora bio ništetan, pa je osnovni tužbeni zahtjev odbijen, o čemu je pravomoćno odlučeno u presudi Općinskog suda u Zadru P-1983/2020-39 od 5.srpnja 2024.g., u kojem dijelu je ta presuda potvrđena presudom Županijskog suda u Puli Gž-1296/2024-2 od 16.rujna 2024.g.

28.Prema direktivi 93/13 EEZ od 15. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kao i prema načelima izraženima u odlukama suda Europske unije, potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora kao da nije bilo nepoštene odredbe. To je sukladno cilju zaštite koja se pruža, a to je uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, ali i održati ugovor na snazi tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak. Dakle, sud neće primijeniti nepoštenu odredbu jer ona ne obvezuje potrošača, ali će ispitati može li se održati ugovor na snazi. Pri tome kriterij ne može biti je li povoljnije za potrošača održati ga na snazi ili ne, već su kriteriji, primjerice, može li se bez nepoštene odredbe ostvariti svrha ugovora, ili se pravna priroda ugovora mijenja ili ne, mogu li se ispuniti obveze iz ugovora i je li znatno otežano ispunjenje. Za tu ocjenu odlučne su odredbe ugovora i s njim eventualno povezani ugovori te norme materijalnog prava koje reguliraju relevantne ugovorne odnose.

29.Naime, utvrđenje ugovorne odredbe nepoštenom nema za posljedicu ništetnost cijelog ugovora i ZZP određuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe (članak 55. stavci 1. i 2. ZZP-a). Dakle, preostali dio ugovora i dalje je obvezujući za stranke. Jedino u slučaju ako ugovor ne može opstati bez nepoštene odredbe, on će biti u cijelosti ništetan, a kod ocjene može li ugovor opstati bez nepoštene odredbe, kriterij je, kao što je rečeno, je li kontinuitet ugovora pravno moguć. U tom smislu treba ispitati je li zbog izuzimanja primjene te neobvezujuće odredbe došlo do promjena u samoj svrsi ugovora, a jednako tako potrebno je ispitati je li bez nepoštene odredbe postoji ravnoteža između prava i obveza stranaka. Pri tome kriterij nije ono što je povoljnije za stranke ili za pojedinu stranku, jer je doseg zaštite koji se pruža neobvezujući učinak nepoštene odredbe. To načelo proizlazi iz odluka Suda, posebice točke 71. predmeta C-421/14 Banco Primus. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud smatra da ovaj sporni ugovor može opstati bez ništetnih ugovornih odredbi i da se svrha ugovora može ostvariti, uz zadržavanje ravnoteže prava i obveza stranaka, nakon uklanjanja ništetnih odredbi.

30. U svezi zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnim predmetnog ugovora o kreditu za navesti je da je odredbom čl. 87. ZZP-a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st.1.),te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe (st.2.). Kako je naprijed navedeno, odredbom čl. 324. st.1. ZOO-a je propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora, ako on može opstati bez te ništetne odredbe.

2 2

31.Za navesti je da sukladno utvrđenjima iz kolektivnog spora, a kako je naprijed citirano, tj. utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uspostavlja se ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na način da je potrošač doveden u poziciju kao da je ugovor sklopio bez ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, dakle kao da je isti sklopio po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i primjenom tečaja važećeg u vrijeme zaključenja ugovora.

32.Stoga s obzirom na sve naprijed izloženo, te da je u konkretnom slučaju predmet spora tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim predmetnog ugovora o kreditu u cijelosti, prvenstveno utemeljen na tvrdnji da su ništetne odredbe ugovora o kreditu koja se u bitnome odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, prema mišljenju prvostupanjskog suda predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez navedenih ništetnih odredbi u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a s obzirom na navedenu djelomičnu ništetnost, moguće je pod pretpostavkama predviđenim zakonom potraživati preplaćene iznose (VSRH Rev -1172/2018-2 od 19.ožujka 2019.godine).

33.Da se predmetni ugovor o kreditu može održati na snazi, unatoč tome što su pojedine odredbe toga ugovora ništetne, ne protivi se čl. 6. Direktive Vijeća EEZ/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5.travnja 1993. čije su odredbe implementirane u naš pravni sustav Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/2012).Navedena Direktiva u stavku 1. propisuje da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba, a u stavku 2. propisuje da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža ovom Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice.

34.Za napomenuti je i to da Sud Europske unije u predmetima C-118/2017 i C- 260/2018 zauzevši stajalište da tečajni rizik predstavlja glavni predmet ugovora o zajmu u primjeni čl.6. Direktive Vijeća EEZ/13 polazi od načelnog stajališta da je objektivna mogućnost održavanja na snazi takvog ugovora upitna (predmet C- 260/2018), no da navedeni članak ima intenciju uspostavljanja ravnoteže između ugovornih strana, a ne poništenje svih ugovora koji sadržavaju nepoštene odredbe te da takvi ugovori načelno moraju nastaviti vrijediti bez nepoštenih odredbi, ako to proizlazi iz odredbi nacionalnog prava (C-118/2018), s napomenom da je upravo odredbom čl. 324 ZOO-a propisana mogućnost održavanja na snazi ugovora koji u sebi sadrži ništetne ugovorne odredbe.

35.S obzirom na izloženo predmetni ugovor o kreditu nije ništetan u cijelosti, dok bi bile ništetne odredbe u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ništetnost kojih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog pravnog posla, jer on sadrži sve elemente nužne za njegovu održivost i pravnu valjanost.

36.Tuženik nema potraživanje prema tužitelju, da bi mu se mogle dosuditi negativne razlike, niti je postavljen protutužbeni zahtjev u pogledu tih razlika, kao niti prigovor

2 3

prijeboja, niti je jasno po kojem osnovu bi te negativne razlike nastale, pa je stoga taj prigovor odbijen kao neosnovan.

37.Tužitelju je dosuđen parnični trošak za zastupanje po punomoćniku iz reda odvjetnika temeljem odredbe čl. 154. st.1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23) i to za sastav tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7.1.),za sastav obrazloženog podneska od 4. kolovoza 2022.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.8.1.),za zastupanje na ročištu od 14. listopada 2022. godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.1.),za zastupanje na ročištu od 16. listopada 2023. godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.1.),za sastav obrazloženog podneska od 14. veljače 2024.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.8.1.),za sastav obrazloženog podneska od 08. travnja 2024.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.8.1.),za zastupanje na ročištu od 16. travnja 2024.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.1.),za zastupanje na ročištu od 10. svibnja 2024.godine u iznosu od 50 bodova (Tbr.9.2.), za zastupanje na ročištu od 5. lipnja 2024.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.1.), ukupno 850 bodova, uz vrijednost boda po ovoj Tarifi koja iznosi 2,00 Eur-a (Tbr.54.) – 1.700,00 Eur-a, uz pdv-2.125,00 Eur-a, uvećano za trošak financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 Eur-a, uvećano za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 88,92 Eur-a, ukupno 2.513,92 Eur-a, u ponovljenom postupku za zastupanje na ročištu od 18. listopada 2024.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.1.), za zastupanje na ročištu od 25. studenog 2024.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.1.), za zastupanje na ročištu od 13. siječnja 2025.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.1.), i za sastav žalbe od 10.srpnja 2024.g. u iznosu od 125 bodova (Tbr.10.1.), ukupno 425 bodova uz vrijednost boda po ovoj Tarifi koja iznosi 2,00 Eur-a (Tbr.54.) – 850,00 Eur-a, uz pdv- 1.062,50 Eur-a, odnosno ukupno 3.576,42 Eur-a.

38.Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zadru, 7. veljače 2025. godine

S u d a c

Marko Baraka

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka za sud i protivnu stranku.

DNA:

1.Tužitelju po punomoćnicima

2.Tuženiku po punomoćnicima