REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1343/2023-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Lauri Crnić Klapšić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici-odvjetnici u Zagrebu Vinko Adžić i ĆĐ, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koje zastupaju generalni punomoćnici-odvjetnici u Odvjetničkom društvu Šooš, Maceljski, Mandić & Partneri u Zagrebu na temelju generalne punomoći Su-485/16, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 23. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Vinka Adžića, odvjetnika te zamjenice punomoćnika tuženika ŠĐ, odvjetničke vježbenice, 10. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu od 5. lipnja 2006., broj Ugovora: 9011489318, između tuženika Privredne banke Zagreb d.d. kao Banke i tužitelja UĐ kao Korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za prijevremenu otplatu kredita, dakle točka 9. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da je za prijevremenu otplatu kredita potrebno platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju UĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, isplati iznos od 141,12 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 4.11.2011. do 31.7.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1.1.2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od petnaest (15) dana.

III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, naknaditi tužitelju UĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.892,14 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. veljače 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od petnaest (15) dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je u svojstvu korisnika kredita s tuženikom kao Kreditorom 5. lipnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu, broj Ugovora: 9011489318 – dalje:

Ugovor, za kupnju vozila za osobne potrebe, kojim mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 22.287,93 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Točkom 9. Ugovora, određeno je: „Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog u točki 6.1. ovog Ugovora u cijelosti ili djelomično, ali je o tome dužan unaprijed obavijestiti Banku. U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate .“

1.1. Tužitelj dalje navodi da je gornji kredit prijevremeno u cijelosti otplatio 4. studenog 2011., za što je tuženiku platio naknadu u iznosu od 1.063,30 kn. Gore navedeni ugovor o kreditu parnične stranke su sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora.

1.2. Tuženik je na opisani način postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03) i to člancima 81., 82. i 87. ZZP/03 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i dr., dalje: ZOO/05). Odredbom članka 81. st. 1. ZZP/03 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. istog članka Zakona smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

1.3. Tuženik, prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao niti je ugovorom utvrdio egzaktne parametre na temelju kojih bi tužitelj mogao znati kolika će biti njegova obveza, ukoliko prijevremeno otplati kredit. Dakle, tuženik je tom ugovornom odredbom sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za prijevremenu otplatu kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Iz istih razloga tužitelj smatra da je navedena ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetna i radi toga što je neodrediva pa je i cijena tj. činidba neodrediva. Prema čl. 272. st. 1. ZOO/05 “činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi”, što ovdje evidentno nije slučaj, a zakonska posljedica neodredive činidbe je upravo ništetnost ugovora koji sadrži takvu odredbu (čl. 270. ZOO/05).

1.4. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe, koje su se odnosile na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita, bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, o kojim odredbama se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku- trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

1.5. Tužitelj zaključno ukazuje kako nesporno ima pravni interes da sud utvrdi ništetnost ugovornih odredaba predmetnog kredita koji se odnose na obvezu plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita te su ispunjeni uvjeti iz čl. 187. ZPP-a za tužbu za utvrđenje posebno imajući u vidu da je pravo tužitelja da ističe ništetnost neograničeno (čl. 328. ZOO/05). Također, iz svega gore navedenog jasno je da su te ugovorne odredbe ništetne, jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama ZZP/03 i ZOO/05. Time su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani čl. 87. ZZP/03 te čl. 270. i 322. ZOO/05. Posljedica tako utvrđene ništetnosti je dužnost tuženika da vrati tužitelju sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora (čl. 323. ZOO/05) sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO/05), slijedom čega je tužitelj ovlašten postaviti i kondemnatorni zahtjev za isplatu. Stoga tužitelj predlaže sudu donijeti presudu kako je to pobliže navedeno u tužbi te izreci ove presude uz naknadu parničnih troškova s kamatama.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu prvenstveno prigovorio označenoj vrijednosti predmeta spora kao previsokoj smatrajući da ista treba iznositi 141,12 €. Pri tom tuženik zanemaruje okolnost da je tužitelj, osim kondemnatornog, postavio i deklaratorni zahtjev, koji ima svoju vrijednost, pa sud nije odlučivao o prigovoru tuženika, već je prihvaćena vrijednost predmeta spora kako je naznačena u tužbi, sukladno čl. 40.st.2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 144/22 i 155/23; dalje: ZPP).

2.1. Dalje tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev te u bitnom ističe da je tužiteljev zahtjev neosnovan jer je nastupila zastara potraživanja; sporna odredba nije nejasna/neodređena s obzirom da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao da je u slučaju prijevremene otplate dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima tuženika važećim na dan prijevremene otplate i na nju je pristao, a svaki od pojedinih argumenata tuženik podrobno obrazlaže te spori i visinu utuženog zahtjeva, koju je kasnije, podneskom od 25.9.2024. naveo da ipak ne spori. Tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova sa kamatama.

3. Sud je tijekom postupka proveo dokaze čitanjem kompletne spisu priložene dokumentacije i to: presliku internog naloga (list 4 spisa), presliku Ugovora o kreditu (list 6-9 spisa), pročitana je priložena sudska praksa (list 26-31 spisa) te je saslušan tužitelj (list 40,41 spisa). Sud je na ročištu 23.1.2025. odlučio da se neće izvoditi daljnji dokazi jer stranke nisu predlagale drugih dokaza, visina nije bila sporna, pa iako tužitelj nije izričito povukao dokazni prijedlog za provođenje financijskog vještačenja, jasno je da bi izvođenje istog bilo nesvrsishodno i neekonomično, pa je glavna rasprava zaključena.

4. Na temelju tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, na osnovi čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan. 5. Nesporno je da su tužitelj i tuženi zaključili 5.6.2006. Ugovor o kreditu broj 9011489318 u iznosu od 22.287,93 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja, na rok otplate od 84 mjeseca, uz redovnu kamatnu stopu od 3,07% godišnje, koja je fiksna, sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila. Korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, a anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno zadnjeg dana u mjesecu počev od dana dospijeća prvog anuiteta. Prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu. Nadalje, odredbom čl. 9. Ugovora ugovoreno je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka u cijelosti ili djelomično (najmanje u iznosu utvrđenom aktima Banke) ali je o tome dužan unaprijed obavijestiti Banku te je u tom slučaju dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.

6. Navedene okolnosti odredaba predmetnog Ugovora nisu sporne među strankama. Sporna je valjanost odredbe o prijevremenoj otplati kredita, dok nije sporna visina naknade za prijevremenu otplatu. Dakle, nije sporno da je tužitelj isplatio tuženiku utuženi iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita od 1.063,30 kn/ sada: 141,12 €, a kako to nedvojbeno proizlazi iz preslike Internog naloga od 4.11.2011. na listu 4 spisa.

7. Iz iskaza tužitelja (list 40,41 spisa) sud je utvrdio da je kredit uzeo za kupnju vozila za svoje osobne potrebe te da kod zatvaranja kredita nije imao mogućnost pregovarati o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. U banci mu nisu objasnili na što se naknada odnosi te nije bilo mogućnosti da kredit zatvori, bez da plati navedeni iznos.

8. Ocjena je ovog suda da je iskaz tužitelja vjerodostojan jer je iskren i životno uvjerljiv i logičan, a u držanju tužitelja tijekom iskazivanja sud nije našao postojanje ikakvih naznaka da bi nešto lagao ili prešućivao, pa mu i zato vjeruje.

9. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03, dalje: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava. Također, prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredba uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

10. Iz izvedenih dokaza, a imajući u vidu navedene zakonske odredbe, proizlazi da je odredba sadržana u čl. 9. Ugovora o kreditu, kojom je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita ugovoreno da je banka ovlaštena zaračunati naknadu u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate ništetna, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Ovo stoga što je navedeni Ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvoj ugovornoj odredbi, pa je na taj način tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Naime, odredba čl. 9. Ugovora o kreditu, koja visinu naknade čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez istovremeno preciznog označavanja na što se ista naknada odnosi, odnosno bez informacija o načinu određivanja te naknade, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti. Tužitelju je, prilikom zaključenja Ugovora o kreditu, trebalo objasniti razloge ugovaranja naknade i objasniti mu na što se ista točno odnosi, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu kao potrošaču omogućiti da pristane na takvu odredbu (koja jasno definira uvjete i razloge naplaćivanja naknade). Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na istu, pa je takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO).

11. Prema tome, imajući na umu sve navedeno, predmetna odredba čl. 9. Ugovora o kreditu je ništetna bez obzira što tuženik ispravno navodi kako naknada za prijevremenu otplatu kredita sama po sebi nije ništetna, a kako to proizlazi iz Direktive 2014/17 EU parlamenta i vijeća, Direktive 2008/48 EZ, kao i iz kasnije donesenog Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 75/09, dalje: ZPK), ali pod uvjetom da se o takvoj odredbi posebno pregovaralo i da ona ne uzrokuje neravnotežu među strankama, a što, kako je to gore navedeno, ovdje nije slučaj (tako i Županijski sud u Splitu u odlukama Gž-2471/2018-2 od 6. prosinca 2019. i Gž-2359/17-2 od 23. studenoga 2017., te Županijski sud u Varaždinu u odluci Gž-.877/418 od 14. svibnja 2020.). Ovdje treba ukazati i na Zaključak sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Građanski odjel) s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova (članak 27. stavak 3. Zakona o sudovima) Posl. br. Su IV – 308/2020. od 5. studenog 2020. u odnosu na pitanje: „Je li ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ?„. Na sastanku je na navedeno pitanje odgovoreno, kako slijedi: „ Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“.

12. Isto tako valja dodati da okolnost je li tuženiku nastala šteta u smislu odredbe čl. 1024. ZOO zbog prijevremenog vraćanja kredita od strane tužitelja nije odlučna u konkretnoj situaciji s obzirom na to da je ugovorena odredba na temelju koje je naplaćena naknada tužitelju zbog prijevremene otplate kredita ništetna iz gore navedenih razloga, odnosno s obzirom na to da je predmet ovog postupka utvrđivanje ništetnosti navedene odredbe i povrat iznosa naplaćenog od strane tuženika tužitelju na temelju ništetne odredbe, a ne naknada štete tuženiku.

13. Slijedom navedenog, utvrđeno je da je predmetna ugovorna odredba čl. 9. Ugovora o kreditu ništetna, te je stoga odlučeno kao u t. I. izreke ove presude, imajući pri tome u vidu da tužitelj ima pravni interes za utvrđenjem ništetnim navedene odredbe u smislu odredbe čl. 187. st. 3. ZPP-a, jer odluka o zahtjevu tužitelja za isplatom utuženog iznosa ovisi upravo o prethodnom rješenju pitanja ništetnosti sporne odredbe.

14. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnoj situaciji, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita, te je stoga tuženik u obvezi platiti tužitelju iznos naknade koju je naplatio zbog ništetne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.

15. Slijedom navedenog, a kako nije sporno da je tužitelj s osnova naknade za prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita isplatio iznos od 1.063,30 kn/sada: 141,12 €, to je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 141,12 €, s time da tuženik neosnovano ističe prigovor zastare navedenog potraživanja navodeći da je naknade za prijevremenu i konačnu otplatu kredita naplaćena 2011., dok je tužba podnesena 2023., dakle, nakon proteka općeg zastarnog roka od 5 godina. Naime, među strankama nije sporno, a proizlazi i iz izvedenih dokaza, da je navedena naknada naplaćena 2011. te je tužba nesporno podnesena 2023., međutim, sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju iz zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Slijedom navedenog, kako je u konkretnoj situaciji tek ovom presudom utvrđena ništetnost sporne odredbe, tako predmetno potraživanje tužitelja za isplatu iznosa od 141,12 € s pripadajućim kamatama na temelju odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a nije zastarjelo. 16. Na tako dosuđeni iznos tužitelju su dosuđene i zatezne kamate tekuće od datuma plaćanja iznosa naknade do isplate, na temelju odredbe čl. 1115. ZOO, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Pri tome je datum plaćanja naknade utvrđen iz tužbe i Internog naloga na listu 4 spisa, a tuženik ga nije niti osporio, već je i sam potvrdio da je naknada naplaćena 4.11.2011. Visina stope zatezne kamate određena je, sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO, pa su tako kamate dosuđene za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 155/2023.).

17. Odluka o parničnim troškovima se temelji na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, dalje: OT). Kako je tužitelj uspio u cijelosti u sporu to mu je priznat trošak kako slijedi:

-za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7. t. 1. OT),

-za pristup na ročišta 19.10.2023., 19.9.2024. i 23.1.2025. po 100 bodova za svako (Tbr. 9.t.1. OT),

-za pristup na ročište 8.2.2024. 25 bodova (Tbr. 9.t.5. OT),

-za sastav podnesaka od 3.4.2023.,12.10.2023. i 2.2.2024. od po 100 bodova za svaki (Tbr.8. toč.1. OT), što ukupno iznosi 725 bodova, a uz vrijednost jednog boda od 2,00 € prema važećoj Tarifi, te uvećano za 25 % po osnovi PDV iznosi 1.812,50 €, a uvećano za troškove plaćene pristojbe na tužbu od 26,55 €, koliko je tužitelj platio i za pristojbu na presudu od 53,09 € tako da je ukupan dosuđeni iznos troškova 1.892,14 €. Tužitelj ima pravo na zatražene zakonske zatezne kamate na dosuđeni trošak od presuđenja, po odredbi čl. 151 st. 3. ZPP-a i po stopi iz čl. 29.st.2. ZOO-a. Tužitelju nije dosuđen kao potreban u smislu čl. 155. ZPP-a zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude jer je to ročište prezakazano, u skladu s ovlastima suda i održanu unatoč neurednoj dostavi za obje parnične stranke sukladno odredbi čl. 335.st.6. ZPP-a.

18. Tuženik je spor izgubio, pa mu je odbijen kao neosnovan zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

Zagreb, 10. veljače 2025.

S u d a c:

Laura Crnić Klapšić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

- pun. tužitelja uz nalog za pristojbu presudu

- pun. tuženika