Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-477/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Milke Vraneš, predsjednice vijeća, Tatjane Radaković Bašić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ante Ujevića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠŠ s prebivalištem u [adresa] boravištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Goranu Gašparonu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1344/2023-17 od 14. veljače 2024., na sjednici vijeća održanoj 10. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1344/2023-17 od 14. veljače 2024.

II. Odbija se zahtjev tužene za naknadu žalbenog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

"I Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 5. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj:016-1368/2005 od **.**.2005., a koji Ugovor je sastavljen u obliku javnobilježničkog akta-ovršnog javnobilježničkog akta ovjerenog po javnom bilježniku Ilinka Lisonek, Zagreb,Trg hrvatskih velikana 4, broj OU-1707/05 između tužiteljice i tuženika i to u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od troškovi obrade kredita u iznosu od 0,85 % (nulacijelihosamdesetpet posto) jednokratno. …“

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 isplatiti tužiteljici ŠŠ s prebivalištem u [adresa] boravištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 573,58 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20.07.2005. do isplate, kao i naknaditi joj parnični trošak ovog postupka u iznosu od 964,05 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14.02.2024. do isplate, s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007. određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), u razdoblju od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, u razdoblju od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a u razdoblju od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ovog postupka."

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud preinači presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u pobijanom dijelu i dosudi trošak postupka tuženoj uključujući i trošak žalbe, a podredno da ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Potražuje trošak sastava žalbe u ukupnom iznosu od 418,68 eura.

3. Na žalbu tuženika nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a pa tako niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju se neosnovano poziva tuženik jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati jer ista sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u samom postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Predmet spora jest zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu broj 016-1368/2005 od **.**.2005. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) sadržane u članku 5. koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,85 % naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora“.

7. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama ZPP-a i za svoje uvjerenje dao je jasne i razumljive razloge, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima, tako u donošenju iste nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik, a niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a). Sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 345. st. 1. u vezi s čl. 338. ZPP-a, budući da donošenjem pobijane presude nije povrijedio pravila o njezinom sadržaju.

8. Sud prvog stupnja raspravio je sve tvrdnje, na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te je na osnovi izvedenih dokaza, predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva na koje je pravilno primijenio odredbe materijalnog prava, radi čega nije osnovan žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).

9. Prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- da su 14. srpnja 2005. tuženik, kao banka i kreditor, te tužiteljica kao korisnik kredita zaključili Ugovor o kreditu broj 016-1368/2005 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), a kojim je ugovoren stambeni kredit za kupnju stana u iznosu od 108.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize tuženika važećem na dan korištenja kredita (s tim da je Aneksom Ugovora o kreditu od 18. veljače 2016. izvršena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR), s rokom otplate do 31. srpnja 2020. i s ugovorenom kamatom po stopi od 4,60 % godišnje, koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke,

- da Ugovor o kreditu u članku 5. sadržava ovdje pobijanu odredbu o plaćanju naknade za troškove obrade kredita (u daljnjem tekstu: ulazna naknada), koja glasi: ''Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade kredita u iznosu od 0,85 % (nulacijelihosamdesetpet posto) jednokratno.'',

- da je na teret tužiteljice tuženiku na ime naknade za troškove obrade kredita isplaćen dana 19. srpnja 2005. iznos od 4.319,09 kn, tj. 573,58 EUR (prema fiksnom tečaju od 7,53450), a što predstavlja kunsku protuvrijednost prema srednjem tečaju tuženika (od 4,678900) iznosa od 923,10 CHF,

- da Opći poslovni uvjeti tuženika, kao i Odluka o naknadama tuženika ne predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu, a niti imaju pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu,

- da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka postupka nije dostavio u spis Opće poslovne uvjete tuženika, a niti Odluku o naknadama tuženika, niti je iste predao tužiteljici na uvid prije zaključenja ili tijekom otplate Ugovora o kreditu, da u Ugovoru o kreditu nije izrijekom navedeno kada su doneseni ili koji je poslovni broj ovih općih uvjeta tuženika koji se primjenjuju upravo na ovaj sporni odnos stranaka,

- da banka, tj. tuženik s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarala o ovdje pobijanoj odredbi iz čl. 5. Ugovora o kreditu u ulaznoj naknadi prije zaključenja Ugovora o kreditu, da i nije postojala mogućnost pregovora oko ove odredbe, te da ova odredba tužiteljici nije bila jasna i razumljiva,

- da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor sastavljen i otisnut od strane banke, tj. tuženika ( što tuženik i ne osporava),

- da je pobijana odredba u ulaznoj naknadi iz članka 5. Ugovora o kreditu neodređena i neodrediva jer niti u toj odredbi, a niti bilo gdje drugdje u Ugovoru o kreditu nije precizno navedeno u čemu se sastoje troškovi obrade kredita koje je tužiteljica dužna platiti, nije navedeno koliko bi točno (u apsolutnom iznosu) ta naknada iznosila, nije dana precizna informacija o načinu određivanja te naknade, a jer nije jasno od kojeg početnog iznosa se odbija iznos od 0,85% ,a niti je tuženik obrazložio zašto je naknada ugovorena upravo u iznosu 0,85%, a nije navedeno niti po čijem i po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada.

9. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da je sporna odredba iz čl. 5. Ugovora o kreditu neodređena i neodrediva, te kako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, da tužiteljica kao korisnik kredita nije mogla utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe te da je to prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa je ista odredba sukladno odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a i sukladno odredbama čl. 81., čl. 84. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP)

10. Također, obzirom da je upravo temeljem ništetne odredbe tužiteljici naplaćena ulazna naknada u visini od 4.319,09 kn, tj. 573,58 EUR (prema fiksnom tečaju od 7,53450), a što predstavlja kunsku protuvrijednost prema srednjem tečaju tuženika (od 4,678900) iznosa od 923,10 CHF, odnosno u iznosu većem od jedne mjesečne rate kredita, a mjesečni anuitet je ugovoren u iznosu od 836,34 CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, dakle u relativno visokom novčanom iznosu, prvostupanjski sud je utvrdio da se unošenje ništetne odredbe o ulaznoj naknadi u Ugovor o kreditu od strane tuženika nikako ne može smatrati kršenjem zabrane manjeg značaja, odnosno da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe članka 326. stavak 2. ZOO-a u korist tuženika.

11. Nadalje, prvostupanjski sud je naložio tuženiku da vrati tužiteljici ono što mu je tužiteljica isplatila temeljem ništetne odredbe iz članka 5. Ugovora o kreditu, s tim da odluku o kamatama prvostupanjski sud temelji na članku 1115. ZOO-a, a jer je ocijenio da je tuženik nesavjestan stjecatelj (jer mu je od zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bilo poznato da je u isti ugovor ugradio ništetnu odredbu iz čl. 5., i temeljem članka 29. stavak 1. ZOO-a.

12. Odluka prvostupanjskoga suda je pravilna, te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja.

13. Tuženik u žalbi ustraje u tvrdnji da je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva te da je tužiteljica razumno morala shvatiti prirodu usluge obrade kredita i da je pristala na naplatu troškova obrade kredita, koji su u tom trenutku bili određeno navedeni u omjeru od 0,85 % od iznosa kredita.

14. Ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe, kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

15. Slijedom navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskoga suda da ova odredba tužiteljici nije bila niti jasna, a niti razumljiva. Prvostupanjski sud je do ovog zaključka došao cijeneći ne samo sadržaj same sporne odredbe i okolnosti prilikom zaključenja ugovora već i držanje tuženika u ovom postupku. Naime, tuženik tvrdi da je postojanje i visina ulazne naknade bila određena Tarifom o naknadama tuženika, a tijekom prvostupanjskog postupka nije dostavio u spis te iste Opće poslovne uvjete tuženika, a niti Odluku o naknadama tuženika. Isto tako, još bitnije, tuženik nije predočio tužiteljici na uvid Opće poslovne uvjete, a niti Odluku o naknadama , prije zaključenja ili tijekom otplate Ugovora o kreditu, niti je u Ugovoru o kreditu izrijekom navedeno kada su doneseni ili koji je poslovni broj ovih općih uvjeta tuženika koji se primjenjuju upravo na ovaj sporni odnos stranaka.

16. Naime, u situaciji kada niti u pobijanoj odredbi, a niti bilo gdje drugdje u Ugovoru o kreditu nije precizno navedeno u čemu se sastoje troškovi obrade kredita koje je tužiteljica dužna platiti, isto tako kada nije navedeno koliko bi točno (u apsolutnom iznosu) ta naknada iznosila, niti je dana precizna informacija o načinu određivanja te naknade, jer nije jasno od kojeg početnog iznosa se odbija iznos od 0,85% (npr. da li od ugovorenog iznosa kredita po tečaju na dan zaključenja Ugovora o kreditu ili od iznosa kredita koji je isplaćen tužiteljici po tečaju na dan isplate kredita), a niti je tuženik obrazložio tužiteljici zašto je naknada ugovorena upravo u iznosu 0,85%, nit je naveo po čijem i po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (tj. da li tečaju tuženika ili neke druge banke, npr. Hrvatske narodne banke, da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a sve imajući u vidu da je kredit ugovoren u valuti CHF, te da je je na teret tužiteljice tuženiku na ime naknade za troškove obrade kredita isplaćen iznos od 4.319,09 kn, tj. 573,58 EUR, a što predstavlja kunsku protuvrijednost prema srednjem tečaju tuženika (od 4,678900) iznosa od 923,10 CHF, u iznosu većem od jedne mjesečne rate kredita (mjesečni anuitet je ugovoren u iznosu od 836,34 CHF) onda je takva ugovorna odredba i prema ocjeni ovog suda, nejasna i nerazumljiva.

17. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članka 85. ZZP-a (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

18. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, što je tijekom prvostupanjskog postupka raspravljeno.

19. Točno je da je prije sklapanja ugovora o kreditu tužiteljica imala informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade , no prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da ona nije imala informaciju informacija o načinu određivanja te naknade, jer nije jasno od kojeg početnog iznosa se odbija iznos od 0,85% (npr. da li od ugovorenog iznosa kredita po tečaju na dan zaključenja Ugovora o kreditu ili od iznosa kredita koji je isplaćen tužiteljici po tečaju na dan isplate kredita), a niti je tuženik obrazložio tužiteljici zašto je naknada ugovorena upravo u iznosu 0,85%, nit je naveo po čijem i po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (tj. da li tečaju tuženika ili neke druge banke, npr. Hrvatske narodne banke, da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju , slijedom čega, i po mišljenju ovog suda, tužiteljica nije mogla procijeniti način funkcioniranja mehanizma na koji se formira ulazna naknada, a niti procijeniti njenu konkretnu visinu.

20. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz stanja prvostupanjskog spisa proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, slijedom čega je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa .

21. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Budući je prvostupanjski sud utvrdio da je Ugovor o kreditu standardi tipizirani ugovor kojeg je pripremio i sastavio tuženik , proizlazi da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće niti sklopiti ugovor.

22. Stoga ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskoga suda da banka nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača te da je time postupila suprotno zahtjevu dobre vjere.

23. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je zaključio sud prvog stupnja, analizirajući odredbu članka 5. Ugovora koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,85 % naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora“ , da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti (presuda Suda EU broj C 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. kojom je utvrđen točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavak 2. Direktive 93/13/EEZ). Predmetom presudom je također utvrđeno da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

24. U presudi broj C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 03. rujna 2020. Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ako se tim odredbama ne predviđa ni priroda tih troškova ni usluge, koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud.

25. Nadalje, odredba članka 5. Ugovora o kreditu, kojim je ugovorna naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 0,85 % na iznos kredita koja naknada je u konkretnom slučaju iznosila 573,58 eura, nepoštena je ugovorna odredba, budući da se o istoj, u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP-a, nije pojedinačno pregovaralo, što nesporno proizlazi iz iskaza tužiteljice , bez ikakvog pojašnjenja o kojim se troškovima radilo, koju odredbu je nesporno unaprijed formulirao tuženik (kao trgovac), zbog čega tužiteljica (kao potrošač) nije imala, niti je mogao imati utjecaja na njezin sadržaj tek kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača, tim više što je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj.

26. Nije sporno da je tuženik imao određene troškove za obradu zatraženog kredita, ali sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita ukazuje na nepoštenost takve odredbe i stavljanja u nepovoljniji položaj korisnika kredita kojima je odobren veći iznos kredita i koji time plaćaju višu naknadu, jer nije transparentno niti jasno koji je razlog tome da su određeni osnovni troškovi koji nastaju pri obradi svakog kredita viši u slučaju da se radi o ugovoru o kreditu na veći novčani iznos.

27. Prema tome, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova za naplatu naknade za obradu kredita to je pravilno primijenjeno materijalno pravo na način da je utvrđena ništetnom odredba članka 5. Ugovora o kreditu, kojom je ista regulirana te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 573,58 eura (članka 1111. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine“, broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, u daljnjem tekstu: ZOO-a) sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja do isplate (članak 1115. ZOO-a, članak 29. stavak 1., 2/2. 7. i 8. ZOO-a), budući da se tuženik, imajući u vidu prednja utvrđenja, ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

28. Što se tiče žalbenih navoda tuženika vezano za primjenu prava Europske unije i u tom smislu na pozivanje na potrebu pravilnog tumačenja Direktive Vijeća 93/13/EEZ, valja odgovoriti da je Sud EU detaljno tumačio opće pretpostavke nepoštenosti ugovorne odredbe iz članka 3/1 Direktive 93/13 EEZ, redoslijed utvrđivanja i njihovu međusobnu vezu, ali je konkretno tumačio i posebne kriterije. Tumačenjem pretpostavki nepoštenosti iz članka 3/1 Direktive 93713 EEZ, Sud EU je odredio pravila za provođenje testa ravnoteže te testa nesavjesnosti koji se provodi kako bi se utvrdilo je li znatna neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača posljedica nesavjesnog postupanja trgovca odnosno zlouporabe njegove jače pregovaračke pozicije prilikom sklapanja ugovora, da bi nakon presude Š, nastavio razvijati test znatne neravnoteže te je u bitnom protumačio kako se neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača treba provesti u svakom slučaju komparativnom analizom pravnog položaja potrošača u odnosu na spornu ugovornu obvezu s pravnim položajem koju bi potrošač imao da ta sporna odredba nije bila ugovorena i da se primjenjuje dispozitivna norma mjerodavnog prava.

29. Na žalbene navode kojima se upire na pogrešan zaključak suda prvog stupnja u odnosu na istaknuti prigovor zastare valja navesti da je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanoj 30. siječnja 2020. izrazio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa kako je u ovoj pravnoj stvari predmet tužbenog zahtjeva bio i utvrđenje ništetnosti odredbe članka 5. Ugovora o kreditu, to znači da rok za restitucijski zahtjev tužitelja niti nije počeo teći pa je stoga bez pravnog uporišta pozivanje tuženika na primjenu odredbe članka 225. ZOO-a, kojom je propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarijevanja, kao niti na činjenicu da bi zastara trebala početi teći od dana kada je izvršeno plaćanje.

30. Odluka o parničnom trošku pravila je u osnovi i visini (članak 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a u vezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23).

31. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

32. Kako tuženik nije uspio u ovom žalbenom postupku ovaj sud je na temelju odredbe članka 166. stavak 1. ZPP-a odbio njegov zahtjev za naknadom troška žalbenog postupka.

U Gospiću, 10. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Milka Vraneš