Republika Hrvatska
Općinski sud u Požegi
Sv. Florijana 2, Požega
Poslovni broj: P-335/2023-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
N A T E M E LJ U O D R I C A N J A
Općinski sud u Požegi po sucu Anamariji Kovačević Turac, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Dominiku Brekalu, odvjetniku iz Požege, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE banka d.d., iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupani po OD Metelko, Knežević & Partneri iz Zagreba, radi isplate, 10. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"1.Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/ 51400607- 5102954330 zaključen dana 18. travnja 2006. između tužitelja OĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. Jadranski trg 3 A, Rijeka, OIB: 23057039320 ništetan u cijelosti.
2.Nalaže se tuženoj tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. Jadranski trg 3 A, Rijeka, OIB: 23057039320 naknaditi parnični trošak tužitelju OĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] (a koji iznos će se konačno postaviti nakon pribave potpune kreditne dokumentacije i provođenja financijskog vještačenja) s pripadajućim zateznim kamatama računajući od dospijeća prvog dospjelog iznosa pa do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022.g. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, a sve to u roku 15 dana.
t e p o d r e d n o k o j i g l a s i
1. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. te članka 7. Ugovora o kreditu broj ugovora 2402006-1031262160/ 51400607-5102954330, sklopljen između tužitelja OĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3 A, 51 000 Rijeka, OIB: 23057039320 dana 18.04.2006. godine, a koje odredbe glase: „iznos kredita: 22.850,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj“ te „povrat obveze iz ovog Ugovora obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke“ i ista ne proizvodi pravne učinke.
2.Utvrđuje se ništetnom odredba članka 10. Ugovora koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,5 % naknade na iznos kredita, obračunate s datumom ugovora“ i ista ne proizvodi pravne učinke.
3. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3 A, 51 000 Rijeka, OIB: 23057039320, da tužitelju OĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova povrata preplaćenih iznosa anuiteta, preplaćenih primjenom ništetnih odredbi iz točke I. i II. ove presude u zasad neodređenom iznosu (a koji iznos će se konačno postaviti nakon pribave potpune kreditne dokumentacije i provođenja financijskog vještačenja s pripadajućim zateznim kamatama računajući od dospijeća prvog dospjelog iznosa pa do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022.g. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, a sve to u roku 15 dana.
4. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana."
Obrazloženje
1. Tužitelj je podno tužbu u kojoj navodi da je sa Erste&Steiermärkische Bank d.d., dana 18 travnja 2006. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 /51400607-5102954330 (dalje u tekstu: Ugovor), a temeljem kojeg Ugovora je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos od 22.850,00 CHF prema srednjem tečaju banke važećem na dan korištenja kredita. Riječ je o ugovoru koji je unaprijed formuliran od strane tuženika, odnosno o standardiziranom ugovoru koji je tužiteljici, kao i ostalim potrošačima, bio ponuđen po principu „uzmi ili ostavi“. Tuženik je predmetni Ugovor sastavio na način da je u isti uglavio čitav niz nepoštenih ugovornih odredbi koje su posljedično uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tako je člankom 2. Ugovora određeno da tuženik odobrava tužitelju 22.850,00 CHF protuvrijednosti u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj dok je člankom 7. određeno da se kredit otplaćuje u 240 mjesečnih anuiteta nakon prijenosa kredita u otplati. Odredbom čl. 10. predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva u visini od 1,50 % bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, niti zašto je baš određena naknada u visini od 1,50 % od iznosa kredita, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270 Zakona o obveznim odnosima. Dakle, tužena banka u niti jednom trenutku predugovornih aktivnosti ili za vrijeme trajanja predmetnog ugovornog odnosa nije dokazala da naznačene naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i prouzročenim troškovima što je u potpunosti u suprotnosti sa načelom dobre vjere, odnosno sa načelom savjesnosti i poštenja i opsegom zaštite koju Direktiva 93/13 jamči potrošačima te je takvim ugovornim odredbama prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama uvodno naznačenih strana, a na štetu tužitelja.
1.1.Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem. Na opisani način tuženik je prouzrokovao neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, jer nije jasno koji bi to pravedni i objektivni eventualno nastali troškovi koje bi kreditor imao bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem ugovora o kreditu, pa makar oni bili i točno u postotnom dijelu navedeni. Sporna odredba u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st.2 i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo. Iz navedenih odredbi jasno proizlazi da je ugovorna obveza tužitelja koja se odnosi na povrat danog iznosa vezana uz valutu švicarski franak i to na način da je putem anuitetne otplate kredita takva obveza povezana s drugom nepoštenom odredbom predmetnog Ugovora, a to je ona o promjeni kamatne stope na način da ista ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci tuženika, međutim ništetna je naposljetku i odredba o naknadi za obradu kredita odnosno ulazna naknada. Iz formulacije prethodno navedene ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope razvidno je da tuženik nije naveo nikakve, a kamo li jasne i provjerljive, parametre o načinu na koji će se kamata, kao cijena predmetnog ugovora o kreditu, mijenjati. Moglo bi se zaključiti da je ovdje u suštini riječ o kunskom kreditu koji je samo knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kredit u švicarskim francima. Naime, evidentno je da je tužiteljica kreditirana u kunama, odnosno da joj je iznos kredita isplaćen u kunama, da su troškovi kredita naplaćeni u kunama, da je njena kreditna sposobnost procjenjivana u kunama, da tužitelj ostvaruje primanja u kunama te da je vraćala kredit u kunama. Drugim riječima, tuženik je tužitelju dao kune, a istovremeno povrat kredita valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskom monetarnom tržištu, a kojom prilikom tužiteljicu uopće nije upozorio kako sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu sudjeluje zapravo u poprilično kompleksnom i rizičnom financijskom poslu koji za nju može imati (i imalo je, kako se kasnije ispostavilo) vrlo ozbiljne ekonomske i pravne posljedice. Analizom predmetnog Ugovora o kreditu dolazimo do zaključka da se mehanizam istog temelji na kombinaciji prethodno opisanih ugovornih odredbi (odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, odredbom o ulaznoj naknadi, o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci banke i anuitetnoj otplati kredita) te da je glavna posljedica takvog ugovornog mehanizma neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužiteljice. Naime, iako je valutna klauzula kao institut u hrvatskom pravnom sustavu dopuštena, ono što je važno u ovoj pravnoj stvari je da tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužiteljicu kao potrošača informirao i nije ju upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već joj je, naprotiv, nudio takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji. Tuženik je ugovornu obvezu tužiteljice učinio ovisnom o fluktuaciji tečaja CHF na tržištu što je za posljedicu imalo značajno povećanje iznosa mjesečnog anuiteta koji je tužiteljica morala otplaćivati u odnosu na početni otplatni plan, a upravo je početni otplatni plan bio taj koji je tužiteljicu motivirao za donošenje ovakve dugoročne ekonomske odluke. Opisanim postupanjem tuženik je povrijedio osnovna načela obveznog prava utvrđena Zakonom o obveznim odnosima (N.N. 35/05, dalje u tekstu: ZOO/05), odnosno povrijedio je načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu sadržano u odredbi članka 3. ZOO-a/05, načelo savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a/05, načelo zabrane zlouporabe prava određeno člankom 6. ZOO-a/05, načelo jednake vrijednosti činidaba sadržano u članku 7. ZOO-a/05 te načelo zabrane prouzročenja štete iz članka 8. ZOOa/05. Dakle, evidentno je da je kombinacija prethodno navedenih ugovornih odredaba dovela do toga da se bitni elementi predmetnog Ugovora stalno mijenjaju, točnije povećavaju, čime je tuženik protivno pozitivnim propisima stjecao korist protivno načelu jednake vrijednosti činidaba, odnosno isti je ostvarivao pravo iz obveznog odnosa protivno svrsi radi koje je ono propisom ustanovljeno, a sve na štetu tužitelja, kao potrošača. Suština svega navedenoga je da je tuženik formulirao predmetni Ugovor na način koji mu je omogućio ne samo interveniranje u njegov sadržaj nezakonitim promjenama cijene kredita, odnosno kamatne stope koja nesporno čini bitan sastojak takvog ugovora, nego i remećenje otplate cjelokupnog iznosa kredita (kao drugog bitnog sastojka predmetnog ugovora) i to na način da je povećavanjem kamatne stope povećavao i iznos anuiteta, čime je usporio zatvaranje glavnice kredita - koja je pak sama za sebe značajno rasla jer je rastao tečaj CHF, a takvim povećanjem glavnice nesporno se povećavao i iznos kojeg je tužiteljica plaćala po osnovi kamate jer se kamata obračunava u postotku od same glavnice. Riječ je o ugovornim odredbama koje su nepoštene i ništetne sukladno odredbama članka 81. stavka 1. i 87. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (N.N. 96/03), a ništetne su i prema odredbama članka 295., 296. te 322. ZOO/05. Dakle, nesporno je da su odredbe članka 2., članka 7., članka 8. te članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu nepoštene i ništetne. Nadalje, odredbom članka 1021. ZOO-a propisani su bitni sastojci ugovora o kreditu – obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, kao cijene korištenja novca kreditora. Iz svega prethodno navedenoga, evidentno je da su bitni sastojci predmetnog ugovora o kreditu ništetni te da je, uslijed toga, ništetan i cijeli ugovor o kreditu jer isti ne može opstati u slučaju kada ništetnost obuhvaća odredbe koje su bitne za samo postojanje ugovora. Obzirom na navedeno, predmetni bi ugovor o kreditu mogao opstati jedino u slučaju da valutnu klauzulu CHF zamijeni neka druga ugovorna odredba što je u hrvatskom pravnom poretku, u skladu s odredbom članka 248. stavka 2. ZOO-a, moguće isključivo ako postoje imperativne norme kojima se određuje sadržaj ugovora. Imajući na umu da odredbe o zamijeni ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u pozitivnom zakonodavstvu nema, to znači da sud nije ovlašten na vlastitu inicijativu izmijeniti ništetnu odredbu kako bi je učinio valjanom što je još jedan dodatni argument da je predmetni ugovor o kreditu ništetan u cijelosti. Iz svega navedenoga je jasno da je predmetni Ugovor pun nepoštenih odredbi o kojima tužitelju nije dana mogućnost očitovanja ni pregovaranja o njihovom sadržaju. Sve da je tužitelju i dana mogućnost očitovanja po pitanju sadržaja predmetnog Ugovora, činjenica je da time ne bi ništa postigla po pitanju promjene sadržaja ugovora jer je riječ o tipskom ugovoru koji se potrošačima nude po principu „uzmi ili ostavi“. Slijedom navedenoga, evidentno je da je tužena banka iskoristila svoju poziciju moći u predmetnom ugovornom odnosu te je kao jača ugovorna strana sastavila ugovor koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja i koji nesporno uzrokuje neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, a što će se kroz predmetni postupak i dokazati.
1.2. Obzirom da su utužene ugovorne odredbe ništetne tužitelj kao korisnik kredita ima pravo na restituciju preplaćenih iznosa sukladno odredbama članka 1100. Zakona o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove i to bez zastare potraživanja uzimajući u obzir da je pokretanjem prethodno navedenog kolektivnog postupka prekinut tijek zastare. Budući da je za izračun preplaćenih iznosa po kreditu potrebna kreditna tužitelj predlaže sudu sukladno članku 233. ZPP-a pribaviti potrebnu dokumentaciju, a potom izvesti dokaz financijskim vještačenjem na okolnost koliko je tužitelj platio više anuitete zbog rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita tužitelju od dana sklapanja ugovora o kreditu. Prema tome tužitelj postavlja kumulirani tužbeni zahtjev sukladno članku 188. st. 2. ZPP-a na način da u prvotnom tužbenom zahtjevu traži utvrđenje Ugovora okreditu ništetnim u cijelosti te isplatu preplaćenih iznosa, a podredno traži utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF te utvrđenje ništetnim odredbe o naknadi za obradu kredita odnosno tzv. ulaznoj naknadi te isplatu preplaćenih iznosa također na ime takve valutne klauzule CHF te naknade za obradu kredita zajedno sa zateznim kamatama.
1.3. Tuženik je u Ugovoru o kreditu inkorporirao valutnu klauzulu kojom je glavnicu, koja čini predmet Ugovora o kreditu, vezao za tečaj švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu, a čijim nekontroliranim rastom je tužitelj oštećen za razliku između tečaja švicarskog franka koji je iznosio na dan isplate kredita tužitelju na korištenje i tečaja koji se naknadno tijekom postojanja ugovorne obveze povećavao. Naime, ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak bile su nerazumljive tužitelju, kao prosječnom potrošaču, nepoštene i prema tome ništetne, jer je tuženik kao kreditor u vrijeme zaključivanja ugovora propustio informirati tužitelja o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Naime, prema članku 81. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.g. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje propisano je da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a što je ovdje upravo slučaj. Nadalje, Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2521/2015 od dana 13. prosinca 2016. godine, povodom ustavne tužbe od strane Udruge Potrošač u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa, jasno navodi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, isto kao i ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, podliježe testu poštenosti te da nema razloga različito se pristupiti u tumačenju istog pravnog standarda, budući da su banke, uključujući i tuženika, trebale potrošače informirati i upoznati s ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule. Za napomenuti je kako su ove odluke donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa pokrenutom sukladno članku 502. a Zakona o parničnom postupku, te se pravne i fizičke osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozivati na utvrđenja iz tih odluka radi ostvarivanja vlastitih prava, a sud je vezan za ta utvrđenja, sve sukladno članku 502. c Zakona o parničnom postupku.
1.4.Uzimajući u obzir odredbe članka 81. st. 2. 3. i članka 84. ZZP/03 te povrh svega odredbu članka 3. ZOO-a i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, te sukladno stavu Ustavnog suda RH i Vrhovnog suda RH, jasno se da zaključiti da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF postupao nepošteno i time tužitelja, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj na način da je u ugovoru o kreditu ponudio nisku kamatnu stopu i inkorporirao valutnu klauzulu, a istodobno prešutivši u potpunosti ekonomski rizik tečajnih razlika. Uvažavajući stav Vrhovnog suda RH u presudi posl. br. Rev-2245/17, Ustavnog suda RH i VTSRH-a kao relevantnih i u ovom predmetu, a posebice pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela VSRH dana 30. siječnja 2020.g. pod brojem Su-IV-47/2020-2 o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnog ugovora, odnosno odredbi, tužitelj smatra kako je odredba koja se odnosi na valutnu klauzulu CHF ništetna, te da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove. Do dana utuženja tuženik nije dostavio traženu dokumentaciju kojom raspolaže, a na temelju koje je moguće izvršiti obračun preplaćenih iznosa, te stoga tužitelj ima pravni interes sukladno odredbi čl. 186 b ZPP-a zahtijevati da tuženik dostavi navedenu dokumentaciju. Stoga tužitelj postavlja neodređeni tužbeni zahtjev i pridržava pravo konačnog uređenja i postavljanja tužbe i tužbenog zahtjeva, kako u njegovoj ukupnosti, tako i po pojedinačnim mjesečnim preplaćenim iznosima s tijekom zateznih kamata na svaki taj iznos i to po dostavi kreditne dokumentacije od tuženika i po provođenju financijskog vještačenja na okolnost koliko je tužitelj platio više tuženiku anuitete zbog rasta tečaja CHF naspram tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita tužitelju na korištenje i to u periodu od početka otplate kredita do dana izvršenja konverzije u valutu EUR, izuzev razlike nastale na ime promjene redovne kamatne stope.
1.5. Stoga predlaže da sud donesen presudu kako je navedeno u točki I izreke presude.
2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova.
2.1.Prije upuštanja u raspravu povodom ove pravne stvari, tuženik skreće pozornost sudu da je dostavio tužitelju traženu dokumentaciju tako da nema mjesta stupnjevitoj tužbi iz članka 186.b, Zakon o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14; dalje u tekstu: ZPP).Shvaćanje da stupnjevita tužba nije dopuštena u slučaju kada je tuženik već dostavio svu potrebnu dokumentaciju potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u revizijskoj odluci poslovnog broja Rev 677/2021-2 od 2. veljače 2022. godine.Pretpostavka urednosti tzv. stupnjevite tužbe iz čl. 186.b ZPP je u dužnosti tužitelja dokazati da je postavljeni manifestacijski zahtjev osnovan, odnosno tužitelj prvotno mora dokazati da mu tuženik odbija dati podatke na koje se manifestacijski zahtjev odnosi (ili mu tuženik neopravdano uskraćuje uvid u te podatke) i bez kojih se objektivno ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev.
2.2.Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Naime, tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti. Iz prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene i od društava Tekija d.o.o. i Komunalac d.o.o. te JĐ, a na tužitelju je teret dokaza da je on stvarno izvršio te uplate. Tuženik napominje da sukladno odredbi članka 161. Zakona o obveznim odnosima obvezu može ispuniti dužnik ili treća osoba, a vjerovnik je ispunjenje dužan primiti od treće osobe ako je dužnik s tim suglasan ali i bez njegova znanja. Obzirom da se tužitelj nije usprotivio plaćanju izvršenom od strane trećih osoba, tuženik nije imao razloga odbiti odnosno vratiti uplate izvršene od strane trećih osoba. Međutim, u slučaju postavljanja zahtjeva za povrat stečenog bez osnove, isti zahtjev ima pravo postaviti samo treća osoba koja je uplatu izvršila, jer u konkretnom slučaju u odnosu na predmetne uplate, tuženik ništa nije stekao bez osnove od strane tužitelja, već eventualno kada bi se i radilo o stjecanju bez osnove, takvi iznosi bili bi stečeni od strane trećih osoba.
2.3. Odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju.
2.4.Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 05.02.2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Sukladno utvrđenjima Suda EU iz odluke C- 567/20, jasno proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti. Stoga su svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni) isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti i to kao apsolutna pravna predmnijeva tj. neoboriva zakonska presumpcija (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.
2.5.Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se imalo smatrati da je cijeli Ugovor o kreditu ništetan. Naime, možebitna i eventualna ništetnost pojedinih odredbi ugovora, a što tuženik u cijelosti osporava da bi bio slučaj u konkretnom predmetu, ne može nikako povlačiti ništetnost i samog ugovora. Odredbom čl. 55. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Nadalje, odredbom čl. 324. Zakona o obveznim odnosima, a koji zakon čini lex generalis u odnosu na Zakon o zaštiti potrošača, propisano je skoro jednako da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen te da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Slijedom navedenog, ukoliko bi se i smatrala ništetnom odredba o načinu promjene kamatne stope i odredba o valutnoj klauzuli, a što se u cijelosti osporava, to nipošto ne bi značilo da je ništetan cijeli Ugovor o kreditu. Dakle, odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa, pa stoga ništetnost tih odredbi ne može povlačiti ništetnost cijelog ugovora.
2.6.Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 13.06.2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.
2.7.Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja.
2.8.Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovo-predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj UIII-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka) Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak.
2.9.Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku ("Narodne novine", broj: 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.
2.10.Tužitelj pod točkom II. podrednog tužbenog zahtjeva traži i da se utvrdi ništetnom odredba čl. 10. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita dužan u korist banke prije korištenja kredita uplatiti naknadu u iznosu od 1,50 % od iznosa kredita.
Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Tuženik prije svega ističe da cit. odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,50 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Dakle, već u samom uvodu tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Nadalje, osim što je ta odredba tužitelju bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 1,50 % od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita. Ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Ukazuje se da je odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača propisano da je ugovorna odredba nepoštena ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da će se prilikom utvrđivanja tih okolnosti uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Sve i da je naslovnom sudu dopušteno utvrđivati nepoštenost/ništetnost predmetne ugovorne odredbe, tuženik ističe kako takva odredba zasigurno ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena dana 18.04.2006. godine. Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na eventualni zahtjev tužitelja kojim bi zahtijevao isplatu naplaćene naknade ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja.
2.11.Tuženik ističe da i dalje ustraje u navodima iznesenim u toč. IV. ovog odgovora na tužbu, tj. u navodima da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu potraživati bilo kakva obeštećenja s osnove možebitne ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a sve zbog odlučne činjenice da su ugovorne strane zaključile Aneks Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija sukladno ZIDZPK/15. Međutim, podredno i opreza radi te pod uvjetom da naslovni sud iz bilo kojeg razloga bude smatrao da bi tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu bio osnovan, tuženik ističe da naslovni sud ne može zanemariti činjenicu da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev na način da od tuženika zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa kao razlike između početnih parametara (tečaj odobrenja kredita i početno ugovorena kamatna stopa) i stvarne otplate bez da je umanjio taj iznos za iznos preplate koji mu je tuženik priznao u konverziji. Stoga, tuženik ovim odgovorom na tužbu ističe uvjetni procesnopravni prigovor radi prijeboja, kojim predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi 2.648,48 HRK / 351,51 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.
2.12. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
3. Podneskom tužitelja od 21. lipnja 2024. tužitelj se odrekao tužbenog zahtjeva i to sukladno uvjetima iz pisma namjere tuženika pa je sud bez daljnjeg raspravljanja donio presudu kojom se odbija tužbeni zahtjev (čl. 331a st. 1. Zakona o parničnom postupku, dalje: ZPP; "Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22). Temeljem stavka 2. iste odredbe za odricanje od tužbenog zahtjeva nije potreban pristanak tuženika.
4. Stoga je odlučeno kao u izreci.
U Požegi 10. veljače 2025.
Sudac:
Anamarija Kovačević Turac
Uputa o pravu na žalbu:
Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.
Presuda na temelju odricanja može se pobijati zbog bitnih odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a ili zbog toga što je izjava o odricanju dana u bitnoj zabludi ili pod utjecajem prisile ili prijevare.
DNA:
1. Odvjetnik Dominik Brekalo, iz Požege
2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri iz Zagreba
