REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] L 5

Poslovni broj: Us I-2041/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Mariji Renner Jakovljević, uz sudjelovanje zapisničarke Adriane Tokić, u upravnom sporu tužiteljice LS (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], koju zastupa opunomoćenica Vlatka Cindrić, odvjetnica u Ogulinu, I. G. Kovačića 8, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova (OIB: 36162371878), Policijske uprave primorsko-goranske, Policijske postaje Vrbovsko, Vrbovsko, Goranska 3, radi izdavanja odobrenja za privremeni boravak, 10. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice radi poništenja rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave primorsko-goranske, Policijske postaje Vrbovsko, KLASA: UP/I-216-02/24-03/8855, URBROJ: 511-09-33-24-7 od 14. listopada 2024. te usvajanja zahtjeva tužiteljice za izdavanje odobrenja za privremeni boravak u Republici Hrvatskoj.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za nadoknadu troška upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave primorsko-goranske, Policijske postaje Vrbovsko, KLASA: UP/I-216-02/24- 03/8855, URBROJ: 511-09-33-24-7 od 14. listopada 2024. u točki 1. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice, rođene **.**.1982. u Republici Srbiji, u mjestu Aranđelovac, državljanke Republike Srbije, za izdavanje odobrenja za privremeni boravak u Republici Hrvatskoj, u točci 2. izreke određeno je, da je tužiteljica kao nositeljica putne isprave Republike Srbije broj 014766919 od 28. listopada 2019., dužna dragovoljno napustiti Europski gospodarski prostor u roku od 15 dana računajući od dana izvršnosti rješenja kojim prestaje zakonit boravak, u točci 3. izreke tužiteljica je dužna po napuštanju EGP-a rješenje predati policijskom službeniku na graničnom prijelazu ili diplomatskoj misiji odnosno konzularnom uredu Republike Hrvatske nakon napuštanja EGP-a, dok je u točki 4. izreke rješenja određeno, da ako ne izvrši ovo rješenje u roku iz točke 2. izreke rješenja, tužiteljica kao državljanka treće zemlje prisilno će se udaljiti iz EGP-a, sukladno čl. 203. st. 2. t. 1. Zakona o strancima ("Narodne novine", broj 133/20, 114/22 i 151/22, u nastavku teksta ZS).

2. Osporavajući zakonitost rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave primorsko-goranske, Policijske postaje Vrbovsko, KLASA: UP/I-216- 02/24-03/8855, URBROJ: 511-09-33-24-7 od 14. listopada 2024. tužiteljica je podnijela tužbu ovome Sudu, kod kojeg je zaprimljena 27. studenog 2024. pod gore navedenim poslovnim brojem, zbog povrede odredaba upravnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Tužiteljica je u opširno obrazloženoj tužbi u bitnome navela, da je 19. srpnja 2024. podnijela tuženiku zahtjev za izdavanje odobrenja za privremeni boravak u Republici Hrvatskoj, u svrhu spajanja obitelji s osnova braka s hrvatskim državljaninom RS. Istaknula je, da je osporavanim rješenjem tuženika zahtjev tužiteljice za izdavanje odobrenja za privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji odbijen, pozivom na odredbu članka 59. stavak 1. točka 6. ZS-a, budući tužiteljica ima u Schengenskom informacijskom sustavu izdano upozorenje u svrhu zabrane ulaska temeljem Direktive 2008/115/EC. Tužiteljica smatra, da je tuženik prilikom odlučivanja o zahtjevu tužiteljice trebao uzeti u obzir druge okolnosti propisane člankom 59. ZS-a, kao i odredbe Pravilnika o postupanju prema državljanima trećih zemalja ("Narodne novine", broj 136/21, u nastavku teksta Pravilnik), što tuženik nije učinio, a također napominje, da je željela predati u spis predmeta odluku Švedskog zavoda za migracije i presudu Upravnog suda u Stockholmu te Uvjerenje iz kaznene evidencije iz Švedske, no da joj je rečeno, da navedena dokumentacija nije važna za odlučivanje u predmetnoj upravnoj stvari. Tvrdi, da je time tuženik povrijedio odredbu članka 8. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj 47/09 i 110/21 u nastavku teksta ZUP) smatrajući, da je tuženik temeljem članka 51. stavak 1. ZUP-a, trebao provesti ispitni postupak kako bi se utvrdile sve činjenice i okolnosti bitne za rješavanje ove upravne stvari, što je u konkretnom slučaju izostalo te je takvim postupanjem tuženika, tužiteljici onemogućeno dokazivanje činjenica važnih za ostvarivanje njezinih prava u upravnom postupku, koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja. Napomenula je, da je samovoljno napustila Švedsku 3. lipnja 2024., da nije izvršena njezina deportacija, a što je razvidno iz njezine putne isprave, pasoša Republike Srbije te se ne vodi u švedskoj kaznenoj evidenciji. Tvrdi, da je Zaključak Zavoda za migracije iz gore navedene odluke potpuno neutemeljen i paušalan, a što je tužiteljica i istaknula prilikom saslušanja na Zapisnik kod tuženika 13. rujna 2024., a to iz razloga, što Zavod za migracije nikad nije izvršio terensku provjeru stana u kojem je tužiteljica živjela sa suprugom RS i njegovim sinom R u [adresa], a također da su isti odbili izvršiti uvid u brojne fotografije koje su im dostavljene i saslušati brojne svjedoke na okolnost zajedničkog života tužiteljice i RS u [adresa] i Republici Hrvatskoj te njihovo funkcioniranje kao obitelji, a odluka je donesena isključivo na iskazima ovdje tužiteljice i njezinog supruga RS pa su iz različitih iskazivanja tužiteljice i njezinog supruga RS o vremenu i mjesecu njihovog upoznavanja zaključili, da je tužiteljica dala neistinite podatke. Nastavno, tužiteljica navodi razloge zbog kojih smatra nezakonitom odluku Zavoda za migracije te ističe da je tuženik nekritički prihvatio utvrđenja švedskog Zavoda za migracije kao istinite i nesporne, iako je tužiteljica u evidencijama MUP-a imala odobren privremeni boravak s osnove spajanja obitelji u razdoblju od prosinca 2019. do prosinca 2021. koji joj je odobren nakon prethodnih terenskih provjera mjesta boravka od strane policijskih službenika i da je upravo to trebao biti dovoljan razlog tuženiku da posumnja u utvrđenja švedskog Zavoda za migraciju i da pokuša sa svim raspoloživim sredstvima i mogućnostima utvrditi pravo činjenično stanje. Naposljetku, tužiteljica je navela da je od 2015. radila u Švedskoj i tamo je upoznala supruga RS koji je tamo živio od ranije s njegovo troje djece, u lipnju 2019. tužiteljica, RS i njegov sin ŠS vratili su se u Republiku Hrvatsku u Sinišinu kuću na adresi [adresa] s namjerom da u Republici Hrvatskoj stalno žive, tužiteljica i RS da su se vjenčali 19. listopada 2019. u Ogulinu, a nakon vjenčanja tužiteljica je podnijela zahtjev za odobrenje privremenog boravka radi spajanja obitelji te joj je isti odobren u razdoblju od 3. prosinca 2019. do 4. prosinca 2021. Tužiteljica da je bila i zaposlena u trgovačkom društvu Calligaris d.o.o. u Ravnoj Gori, a tužitelj kod MS, vlasnika [obrt], te su u potpunosti organizirali život s namjerom da trajno ostanu živjeti u [adresa]. Navodi da se sin ŠS nekoliko dana prije njihovog vjenčanja razbolio i smještan je bio u bolnici Rebro u Zagrebu radi gubitka vida, koji gubitak da je uzrokovan bakterijom kojom se zarazio u Švedskoj i koja u Švedskoj nije adekvatno liječena, a ŠS da je proveo u bolnici Rebro gotovo godinu dana sa kratkim prekidima odlaska kući. Za njegovo liječenje je korištena njemačka terapija HUMIRA u obliku injekcija koju je financirala bolnica Rebro u istraživačke svrhe i Đorđevo stanje da se poboljšalo i stabilizirao mu se vid, ali zbog političkih dugova u vrijeme pandemije COVID-a, bolnica Rebro više nije mogla plaćati tako skupi lijek koji u slobodnoj prodaji košta 2.200,00 eura, a navedeni lijek je na listi lijekova u Švedskoj pa su ona i njezin suprug odlučili s R vratiti se 2021. u Švedsku kako bi nastavila njegovo liječenje, gdje je tužiteljica počela raditi i odmah po dolasku u Švedsku tužiteljica je podnijela zahtjev za odobravanje privremenog boravka radi spajanja s obitelji, koji je odbijen odlukom Švedskog zavoda za migracije od 15. kolovoza 2023. te u Švedskoj tužiteljica i njezin suprug RS su živjeli u stanu zajedno s R i u svim aspektima funkcionirali kao supružnici, kao i u Republici Hrvatskoj, zbog čega odluku Zavoda za migraciju u potpunosti smatra nezakonitom. Na okolnosti navedene iz tužbe tužiteljica je predložila saslušanje svjedoka ŠS, OS, US, IS, AS, JS, NS i ĆS, kao i vršenje uvida u cjelokupnu dokumentaciju tužiteljice koju je tužiteljica dostavila uz tužbu, dok je u tužbenom zahtjevu predložila da se poništi osporavano rješenje tuženika od 14. listopada 2024. te usvoji zahtjev tužiteljice za izdavanjem odobrenja za privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji u Republici Hrvatskoj sa osnova braka s hrvatskim državljaninom RS, sve uz nadoknadu troška upravnog spora.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu zaprimljenim kod ovog Suda 3. siječnja 2025. u bitnome naveo da u cijelosti ostaje kod svih navoda iznesenih u obrazloženju osporavanog rješenja, jer nije ispunjen uvjet iz članka 59. stavak 1. točka 6. ZS-a, koji kumulativno mora biti ispunjen s ostalim uvjetima iz citiranog članka 59. ZS-a, da bi se udovoljilo zahtjevu tužiteljice za izdavanje odobrenja za privremeni boravak. Ovo, imajući u vidu, da tužiteljica ima u Schengenskom informacijskom sustavu izdano upozorenje u svrhu zabrane ulaska temeljem Direktive 2008/115/EC pa je tuženik mišljenja da tužiteljica predstavlja opasnost za javni poredak u Republici Hrvatskoj, čime nisu ispunjeni svi uvjeti iz odredbe članka 59. ZS-a, da bi se udovoljilo zahtjevu tužiteljice za izdavanje odobrenja za privremeni boravak u Republici Hrvatskoj u svrhu spajanja obitelji. Stoga je tuženik predložio da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

4, U podnesku zaprimljenim kod ovog Suda 5. veljače 2025. tužiteljica se po izvršenom uvidu u spis predmeta očitovala na navode tuženika navedene u odgovoru na tužbu, ustrajući pri svim navodima iz tužbe i tužbenom zahtjevu.

5. U ovom upravnom sporu 6. veljače 2025. održano je ročište za raspravu u prisutnosti opunomoćenice tužiteljice i službene osobe tuženika pa je strankama u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 36/24, u nastavku teksta ZUS) data mogućnost izjasniti se o svim zahtjevnima i navodima te činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje ovog upravnog spora. Na istom ročištu za raspravu stranke su u cijelosti ostale kod svih navoda iznesenih u tijeku upravnog spora, nakon čega je odbijeno izvođenje dokaznih prijedloga tužiteljice predloženih u tužbi, a koji se odnose na saslušanje svjedoka ŠS, OS, US, IS, AS, JS, NS i ĆS, jer izvođenje istih nije nužno niti odlučno za rješavanje ovog upravnog spora iz razloga pobliže obrazloženih u nastavku ove presude. Na istom ročištu za raspravu izveden je dokaz uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora, kao i u onu koja prileži spisu predmeta upravnog postupka te je rasprava zaključena.

6. Uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora, kao i u onu koja prileži spisu predmeta upravnog postupka utvrđeno je, da je tužiteljica 19. srpnja 2024. u Ministarstvu unutarnjih poslova, Policijskoj upravi Primorsko-goranskoj, Policijskoj postaji Vrbovsko, podnijela zahtjev za odobrenje za privremeni boravak u Republici Hrvatskoj u svrhu spajanja obitelji s osnova braka s hrvatskim državljaninom RS, da je postupajući po zahtjevu tužiteljice utvrđeno, da je tužiteljici izrečena zabrana ulaska i boravka na državnom području država članica Europskog gospodarskog prostora, da je tužiteljici pružena mogućnost izjasniti se o svim činjeničnim i pravnim pitanjima važnim za rješavanje ove upravne stvari na način da je saslušana na Zapisnik pred tuženikom 13. rujna 2024. gdje je iskazivala kao i u tužbi, istaknuvši da je upoznata, da je od strane Švedske 15. kolovoza 2023. odbijen zahtjev tužiteljice za dozvolu boravka na osnovu obiteljskih veza i da ju je švedska migracijska agencija odlučila deportirati u zemlju porijekla i odredila dvije godine zabrane ulaska, a odluka je postala izvršna 5. srpnja 2024. Istaknula je, da je protiv navedene odluke Švedske izjavila žalbu, jer je u Švedskoj živjela sa suprugom RS i njegovim sinom ŠS, nakon čega je tuženik donio ovdje osporavano rješenje kojim je u točki 1. izreke odbio zahtjev tužiteljice za izdavanje odobrenja za privremeni boravak tu Republici Hrvatskoj u svrhu spajanja obitelji, uz ostala prateća utvrđenja pobliže navedena u točkama 2., 3. i 4. izreke osporavanog rješenja, a sve imajući u vidu da je tužiteljici izrečena zabrana ulaska i boravka na državnom području država članica EGP-a, a što predstavlja zapreku za izdavanje odobrenja za privremeni boravak u Republici Hrvatskoj, temeljem neispunjavanja uvjeta iz članka 59. stavak 1. točka 6. ZS-a. Utvrđeno je, da je osporavajući zakonitost rješenja tuženika, tužiteljica pokrenula upravni spor ,koji se pred ovim Sudom vodi pod gore navedenim poslovnim brojem.

7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja ovaj Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

8. Odredbom članka 59. stavak 1. točka 6. ZS-a, propisano je, da državljaninu treće zemlje odobrit će se privremeni boravak ako nema zabranu ulaska u Republiku Hrvatsku i boravka u Republici Hrvatskoj ili izdano upozorenje u SIS-u u svrhu zabrane ulaska.

9. U predmetnom upravnom sporu nije sporno da je za tužiteljicu u Schengenskom informacijskom sustavu izdano upozorenje u svrhu zabrane ulaska temeljem Direktive 2008/115/EC, odnosno da je tužiteljici izrečena zabrana ulaska i boravka na državnom području država članica EGP-a. Iz odluke Zavoda za migraciju od 15. kolovoza 2023. zabrana ponovnog ulaska u Švedsku podrazumijeva i stavljanje na popis ograničenja Schengenskog informacijskog sustava SIS što znači da ne može ući u Schengenski prostor, sve dok je na snazi zabrana ponovnog ulaska.

10. Člankom 184. stavkom 1. Zakona o strancima propisano je, da će se državljanin treće zemlje koji nezakonito boravi i državljaninu treće zemlje kojem rješenjem Ministarstva u sjedištu ili Ministarstva donesenog putem policijske uprave odnosno policijske postaje prestaje zakoniti boravak, donijeti rješenje o povratku.

11. Čankom 184. stavkom 2. Zakona o strancima propisano je, da će se rješenjem o povratku utvrditi da državljanin treće zemlje nezakonito boravi u [adresa] ili da mu prestaje zakoniti boravak u Republici Hrvatskoj, odredit će se rok u kojem je dužan napustiti EGP (rok za dragovoljni odlazak), zaprijetiti prisilnim udaljenjem ako ne napusti EGP te da je dužan prijaviti se na graničnom prijelazu prilikom napuštanja Republike Hrvatske ili diplomatskoj misiji, odnosno konzularnom uredu Republike Hrvatske nakon napuštanja EGP-a.

12. Člankom 184. stavkom 3. Zakona o strancima propisano je, da će se prilikom određivanja roka za dragovoljni odlazak osim okolnosti iz članka 182. ovog Zakona, uzeti u obzir osobne okolnosti i vrijeme u kojem to državljanin treće zemlje može učiniti, a koje ne može biti kraće od 7 dana niti dulje od 30 dana.

13. Člankom 187. stavkom 1. Zakona o strancima propisano je, da se rok za dragovoljni odlazak može pobijati pravnim lijekom protív rješenja o protjerivanju ili protiv rješenja Ministarstva u sjedištu ili Ministarstvo putem nadležne policijske uprave odnosno postaje kojim državljaninu treće zemlje prestaje zakoniti boravak.

14. Točka 4. izreke rješenja temelji se na članku 203. stavku 2. točki 1. Zakona o strancima kojim je propisano da će se državljanina treće zemlje prisilno udaljiti iz EGP-a ako nije napustio EGP odnosno Republiku Hrvatsku u roku koji mu je određen.

15. Naime, suprotno navodima tužiteljice iz tužbe, tuženik je prilikom donošenja odluke o zahtjevu tužiteljice za izdavanje odobrenja za privremeni boravak utvrdio sve činjenice bitne za rješavanje ove upravne stvari, a osporavana odluka tuženika temelji se na neispunjavanju uvjeta propisanog odredbom članka 59. stavak 1. ZS-a, točnije 59. stavak 1. točka 6. ZS-a, te je prilikom odlučivanja o zahtjevu tužiteljice za odobrenje privremenog boravka u Republici Hrvatskoj, tuženik dužan voditi se odredbama ZS-a, kojim su jasno propisani uvjeti za odobrenje privremenog boravka u Republici Hrvatskoj, a koji moraju kumulativno biti ispunjeni, da bi se udovoljilo zahtjevu stranke, budući izostankom jednog od njih, zahtjev će biti odbijen, dok odbijanje zahtjeva tužiteljice za privremeni boravak i pripadajuća odluka o dobrovoljnom odlasku iz Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana izvršnosti rješenja, ne znači zabranu njezinog povratka i reguliranje statusa u Republici Hrvatskoj nakon proteka roka kojom je tužiteljici izrečena zabrana ulaska i boravka na državnom području država članica EGP-a.

16. Nisu osnovani niti navodi tužiteljice iz tužbe kojima ističe da je tuženik donošenjem osporavanog rješenja povrijedio tužiteljici pravo na obiteljski život, jer sama činjenica da je tužiteljica u braku s hrvatskim državljaninom nije dovoljna za ispunjavanje zakonskih pretpostavki iz odredbi članka 59. ZS-a, te neispunjavanje jednog od uvjeta iz članka 59. stavak 1. ZS-a, dovodi do negativnog rješenja.

17. Na navode tužiteljice iz tužbe kojima ističe da joj je ranije bio odobren privremeni boravak u Republici Hrvatskoj u svrhu spajanja obitelji, braka s hrvatskim državljaninom RS, ukazuje se tužiteljici, da tada u tom razdoblju u Schengenskom informacijskom sustavu nije bilo izdano upozorenje u svrhu zabrane ulaska temeljem Direktive 2008/115/EC. Dakle, izrečena zabrana ulaska i boravka tužiteljice na državno područje država članica EGP-a, dovodi do toga, da tužiteljica ne ispunjava uvjet iz odredbe članka 59. stavak 1. točka 6. ZS-a, zbog čega ne može biti pozitivno riješen njezin zahtjev za izdavanje odobrenja za privremeni boravak.

18. S tim u svezi ukazuje se tužiteljici da niti ovaj Sud, a niti je tuženik dužan preispitivati rad i zakonitost odluka drugih tijela, u konkretnom slučaju odluke Zavoda za migraciju Švedske od 15. kolovoza 2023. pa stoga svi tužbeni navodi tužiteljice kojima ističe razloge zbog kojih smatra odluku Zavoda za migracije Švedske nezakonitom, nisu od utjecaja na rješavanje ovog upravnog spora.

19. Sama činjenica da je tužiteljici ranije odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji u Republici Hrvatskoj, ne znači da će tužiteljici i ubuduće takvi zahtjevi biti odobravani, budući je tuženik prilikom odlučivanja o zahtjevu stranke za izdavanje odobrenja privremenog boravka dužan, u svakom konkretnom slučaju utvrđivati činjenice i voditi se odredbama ZS-a kojim su propisani uvjeti za odobrenje privremenog boravka u Republici Hrvatskoj, a koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se udovoljilo takvom zahtjevu.

20. Također, iz gore navedenih razloga, na drukčije rješenje ovog upravnog spora ne utječu niti razlozi zbog kojih je tužiteljica otišla zajedno sa suprugom živjeti u [adresa], nakon života i zaposlenja u Republici Hrvatskoj 2021., niti navodi tužiteljice iz podneska od 5. veljače 2025. o tome kako je tuženik trebao postupiti u konkretnom slučaju pozivajući se na članak 27. Uredbe (EU)2018/1861 Europskog parlamenta i Vijeća od 28. studenoga 2018 pa je slijedom navedenog, na temelju članka 116. stavak 1. ZUS-a, valjalo odlučiti kao u izreci ove presude.

21. Kako je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice, to tužiteljica sukladno članku 147. stavak 1. ZUS-a, nema pravo niti na nadoknadu troškova upravnog spora, zbog čega je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude na temelju članka 148. stavak 1. ZUS-a.

U Rijeci 10. veljače 2025.

Sutkinja

Marija Renner Jakovljević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (tri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dostaviti:

- opunomoćenici tužiteljice Vlatki Cindrić, odvjetnici u Ogulinu, Š [adresa]

- tuženiku Ministarstvu unutarnjih poslova, Policijskoj upravi primorsko-goranskoj, Policijskoj postaji Vrbovsko, Vrbovsko, Goranska 3