REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-159/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dolores Peruško, predsjednica vijeća, Alenka Paus, sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Iva Kancijanić, članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika B2 Kapital d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 41, OIB: 57509775367, zastupan po prokuristima UU i CU, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Koprivnica poslovni broj P-268/2024-7 od 25. listopada 2024., na sjednici vijeća 10. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnica poslovni broj P-268/2024-7 od 25. listopada 2024.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja odlučeno je: „Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi: "Proglašava se nedopuštenom ovrha po prijedlogu ovrhovoditelja, ovdje tuženika B2 kapitala d.o.o. iz Zagreba, Radnička cesta 41, OIB:57509775367 protiv ovršenik, ovdje tužitelja, MU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u postupku izravne naplate koja se vodi pred Financijskom agencijom na temelju zadužnice br. OV 9517/12."“

2. Pravodobnom žalbom odluku pobija tužiteljica te ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava budući ovrhovoditelj nije mogao stupiti u ovršni postupak koji se vodi temeljem bjanko zadužnice OV 9517/12, a koji postupak je trebalo dovršiti prema odredbama Ovršnog zakona („Narodne novine“ 112/12 i 25/13). Ukazuje i da je isticala da cesija nije bila zakonita, ali nije dobila tražene dokumente već prazne papire, da je izravna naplata po svom sadržaju izvansudska ovrha na koju se primjenjuju odredbe Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima. Smatra da odluka narušava pravičnu ravnotežu između stranaka te predlaže ukidanje odluke i vraćanja predmeta na ponovno suđenje.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje u tekstu: ZPP). Odgovor na žalbu nije zaprimljen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za proglašenjem nedopuštenom ovrhe koja se vodi po prijedlogu ovrhovoditelja, ovdje tuženika, u postupku izravne naplate pred Financijskom agencijom na temelju zadužnice br. OV-9517/12.

6. U postupku nije sporno:

- da je postupak izravne naplate tuženik kao ovrhovoditelj pokrenuo 17. lipnja 2024. na temelju zadužnice br. OV-9517/12 izdane od javnog bilježnika Nikole Bakrača iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], dana 29. studenog 2012.,

- da je tu zadužnicu raniji ovrhovoditelj Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb (PBZ) podnio na naplatu Financijskoj agenciji 10. lipnja 2014.

7. Pobijanom odlukom sud prvog stupnja odbio je zahtjev tužiteljice utvrdivši da neosnovano tužiteljica smatra da predmetni postupak izravne naplate traje još od 10. lipnja 2014. kada je raniji ovrhovoditelj PBZ podnio na naplatu zadužnicu, pa da je stoga ovrhovoditelj B2 KAPITAL bio dužan zatražiti odobrenje za stupanje u taj ovršni postupak. Smatra da se prema tada važećem Ovršnom zakonu („Narodne novine“ 112/12,25/13; OZ) ne radi se o postupku ovrhe već postupku izravne naplate (propisano odredbama čl. 209.-211. OZ), a niti jednom odredbom zakona nije propisano da bi sada B2 KAPITAL morao tražiti odobrenje ovršenika kako bi podnio zahtjev za izravnu naplatu.

8. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda, pazeći dodatno i po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i pravilnu primjenu materijalnog prava, čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku, utvrđenje je ovoga suda da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, ali je neovisno o istoj odluku valjalo potvrditi primjenom odredbe čl. 373.a st. 1. t. 2. i st. 3. ZPP.

8.1. Nisu počinjene bitne povrede parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP,

8.2. Počinjena je bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju opisno ukazuje tužiteljica navodeći da je isticala da: „cesija nije bila zakonita. Nisam dobila traženo, već prazne listove papira, a to se u presudi koju je sudac glatko odbio - nigdje ne spominje.“ Naime, odluka suda prvog stupnja o tom prigovoru – zakonitosti cesije, ne sadrži obrazloženje.

8.2.1. Ta povreda nije počinjena u dijelu u kojem tužiteljica navodi da joj nije dostavljena dokumentacije u svezi cesije. Naime, u predmetu je tuženik dostavio Izjavu o prijenosu prava iz ovršnih isprava između Privredne banke Zagreb d.d. i B2 KAPITAL od 18. studenog 2016. koji se temelji na Ugovoru o kupoprodaji plasmana od 10. lipnja 2016. te je dostavljen i privitak Izjavi iz kojih slijedi da su na ovdje tuženika prenesena prava osnovom predmetne zadužnice OV-9517/12 dužnika MU, ovdje tužiteljice. Taj je podnesak tuženika s prilozima dostavljen tužiteljici kao slijedi iz dostavnice 5. rujna 2024., a na glavnoj raspravi 3. listopada 2024. tužiteljica nije prigovarala da je dobila prazne papire, pa taj prigovor ne može više iznositi u žalbi, čl. 352. st. 2. ZPP. Stoga, ne može se prihvatiti niti žalbeni navod postojanja narušene pravične ravnoteže interesa stranaka u postupku na štetu tužiteljice.

9. Materijalno pravo je pravilno primijenjeno, iako je to trebalo učiniti iz drugačijih razloga.

10. Naime, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je ranije ovrhovoditelj i vjerovnik PBZ d.d. Zagreb predmetnu zadužnicu OV-9517/12 podnio na naplatu još 10. lipnja 2014. Tada je na snazi bio Ovršni zakon („Narodne novine“ br. 112/2012, 25/2013; dalje OZ/13) koji je u odredbi članka 32. regulirao prijenos tražbina na način da: „(1) Ovrha se određuje na prijedlog i u korist osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao vjerovnik, ako ona javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom dokaže da je tražbina na nju prenesena ili da je na nju na drugi način prešla. Ako se prijenos ne može dokazati na taj način, prijenos tražbine dokazuje se pravomoćnom odlukom donesenom u parničnom postupku. (2) Odredba stavka 1. ovoga članka na odgovarajući se način primjenjuje i na ovrhu protiv osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao dužnik.“

10.1. Dakle, kako se u ovršnom postupku podredno primjenjuju pravila parničnog postupka, u to vrijeme, 10. lipnja 2014., za stupanje novog ovrhovoditelja u postupak bilo je potrebno pribaviti suglasnost ovršenika, čl. 21. st. 1. OZ/13 u svezi sa čl. 195. st. 2. ZPP.

11. U konkretnom slučaju iz Izjave o prijenosu prava, privitka istoj pravilno je, iako to nije obrazložio, sud prvog stupnja zaključio da je došlo do prijenosa prava iz predmetne zadužnice, odnosno predmetne tražbine i da je ta cesija zakonita. Upravo to i slijedi iz dostavljene Izjave s privitkom iz koje slijedi da su cedent i cesionar sklopili 10. lipnja 2016. Ugovor o kupoprodaji plasmana broj 02-79/2016., a kojim cesionar (ovdje tuženik) stječe od cedenta (PBZ Zagreb) potraživanja prema fizičkim osoba kojih detalji su navedeni u Prilogu (privitku), kao i sva sporedna prava, pa tako i prava iz zadužnica. Niti jedna okolnost ne ukazuje na postojanje razloga za nevaljanost, ništetnost navedene Izjave, odnosno cesije, a za valjanost cesije nije potreban pristanak dužnika, ovdje tužiteljice, čl. 82. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15; ZOO). Tužiteljica određeno u tijeku postupka ne navodi razlog „nezakonitosti cesije“.

12. Nadalje, iz dostavljenih izvoda iz Očevidnika slijedi da je raniji vjerovnik PBZ d.d. zadužnicu podnio na naplatu 10. lipnja 2014., zatim, 9. veljače 2015., 27. svibnja 2015., 10. veljače 2016., da je Financijska agencija prestala provoditi ovrhu po zadužnici OV- 9517/12 i to uslijed nemogućnosti izvršenja primjenom odredbe čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima. Dakle, slijedi da se te ovrhe kao postupci izravne naplate ne provode radi utvrđene nemogućnosti izvršenja.

13. Naime, odredbom čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima („Narodne novine“ 68/2018, 2/2020, 47/2020, 46/2020, 83/2020, 133/2020), stavak 1., propisano je da ako se tražbina iz osnove za plaćanje ne naplati od ovršenika fizičke osobe u cijelosti u roku od tri godine od primitka u Agenciju, nakon što po toj osnovi za plaćanje nije bilo nikakvih naplata posljednjih šest mjeseci uzastopno s računa tog ovršenika, Agencija prestaje s izvršavanjem te osnove za plaćanje za ovršenika iz osnove za plaćanje za kojeg su zadovoljeni navedeni uvjeti.

14. Kako je u Očevidniku naznačena nemogućnost izvršenja temeljem čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, slijedi da su time ti postupci ovrhe dovršeni, pa time što je tuženik kao ovrhovoditelj na kojeg je cedirana predmetna tražbina iz zadužnice podnio zahtjev za izravnu naplatu zaprimljen 17. lipnja 2024. nije dakle stupio u već pokrenute postupke izravne naplate, već se radi o sasvim novom postupku za koji, stoga, nije bilo potrebno pribavljati suglasnost ovdje tužiteljice kao ovršenika.

15. Naime, odredbom čl. 33. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima („Narodne novine“ 68/18) propisano je u stavku 1. da je Agencija dužna u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovoga Zakona (stupio je na snagu 4. kolovoza 2018.) prestati izvršavati osnove za plaćanje koje na dan stupanja na snagu ovoga Zakona ispunjavaju uvjet iz članka 12. stavka 1. ovoga Zakona. Zato je u Očevidniku i zabilježeno kao primjedba - nemogućnost izvršenja temeljem čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima.

16. Stoga, na pokrenuti postupak ovrhe kao postupak izravne naplate od strane tuženika kao ovrhovoditelja primjenjuju se odredbe Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 73/17, 131/20, 114/22, 6/24 – dalje u tekstu: OZ), pa je pravilno postupio sud prvog stupnja kada je odbio prijedlog tužiteljice (ovršenice) za proglašavanjem nedopuštenom te ovrhe, odnosno za proglašavanjem pljenidbe i prijenosa nedopuštenim.

17. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 373.a st. 1. t. 1. i 2. i st. 3. ZPP u svezi sa čl. 368. st. 2. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci.

U Puli 10. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Dolores Peruško