Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-1079/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Radaković Bašić, predsjednice vijeća, Milke Vraneš, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ante Ujevića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja JUM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tužiteljice JU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koje zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Ljubičić, Vrdoljak i partneri u Splitu, protiv 1. tužene IU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Srđan Vrdoljak, odvjetnik u Splitu i 2. tužene EU, nepoznatog prebivališta i boravišta, radi isplate, odlučujući o žalbi 1. tužitelja i 2. tužiteljice i o žalbi 1. tužene, izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4957/2023-21 od 4. studenoga 2024., na sjednici vijeća održanoj 10. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se žalba 1. tužene, kao neosnovana, dok se prihvaća žalba 1. tužitelja i 2. tužiteljice kao osnovana, preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4957/2023-21 od 4. studenoga 2024. u cijelosti i sudi se: "Prihvaća se tužbeni zahtjev 1. tužitelja i 2. tužiteljice koji glasi:

"1. Dužne su 1. tužena IU i 2. tužena EU solidarno u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljima iznos od 2.317,54 eura uvećan za zakonske zatezne kamate koje na pojedinačne iznose teku kako slijedi:

- 32,53 eura od 1. siječnja 1997.

- 32,53 eura od 1. veljače 1997.

- 32,53 eura od 1. ožujka 1997.

- 32,53 eura od 1. travnja 1997.

- 32,53 eura od 1. svibnja 1997.

- 32,53 eura od 1. lipnja 1997.

- 32,53 eura od 1. srpnja 1997.

- 32,53 eura od 1. kolovoza 1997.

- 32,53 eura od 1. rujna 1997.

- 32,53 eura od 1. listopada 1997.

- 32,53 eura od 1. studenog 1997.

- 32,53 eura od 1.prosinca 1997.

- 32,53 eura od 1.siječnja 1998.

- 32,53 eura od 1. veljače 1998.

- 32,53 eura od 1. ožujka 1998.

- 32,53 eura od 1. travnja 1998.

- 32,53 eura od 1. svibnja 1998.

- 32,53 eura od 1. lipnja 1998.

- 32,53 eura od 1.srpnja 1998.

- 32,53 eura od 1. kolovoza 1998.

- 32,53 eura od 1. rujna 1998.

- 32,53 eura od 1. listopada 1998.

- 32,53 eura od 1. studenog 1998.

- 32,53 eura od 1. prosinca 1998.

- 32,53 eura od 1. siječnja 1999.

- 32,53 eura od 1. veljače 1999.

- 32,53 eura od 1. ožujka 1999.

- 32,53 eura od 1. travnja 1999.

- 32,53 eura od 1. svibnja 1999.

- 32,53 eura od 1. lipnja 1999.

- 32,53 eura od 1. srpnja 1999.

- 32,53 eura od 1. kolovoza 1999.

- 20,59 eura od 1. rujna 1999.

- 20,59 eura od 1. listopada 1999.

- 20,59 eura od 1. studenog 1999.

- 20,59 eura od 1. prosinca 1999.

- 20,59 eura od 1. siječnja 2000.

- 20,59 eura od 1. veljače 2000.

- 20,59 eura od 1. ožujka 2000.

- 20,59 eura od 1. travnja 2000.

- 20,59 eura od 1. svibnja 2000.

- 20,59 eura od 1. lipnja 2000.

- 20,59 eura od 1. srpnja 2000.

- 20,59 eura od 1. kolovoza 2000.

- 20,59 eura od 1. rujna 2000.

- 20,59 eura od 1. listopada 2000.

- 20,59 eura od 1. studenog 2000.

- 20,59 eura od 1. prosinca 2000.

- 20,59 eura od 1. siječnja 2001.

- 20,59 eura od 1. veljače 2001.

- 20,59 eura od 1. ožujka 2001.

- 20,59 eura od 1. travnja 2001.

- 20,59 eura od 1. svibnja 2001.

- 20,59 eura od 1. lipnja 2001.

- 20,59 eura od 1. srpnja 2001.

- 20,59 eura od 1. kolovoza 2001.

- 20,59 eura od 1. rujna 2001.

- 20,59 eura od 1. listopada 2001.

- 20,59 eura od 1. studenog 2001.

- 20,59 eura od 1. prosinca 2001.

- 20,59 eura od 1. siječnja 2002.

- 20,59 eura od 1. veljače 2002.

- 20,59 eura od 1. ožujka 2002.

- 20,59 eura od 1. travnja 2002.

- 20,59 eura od 1. svibnja 2002.

- 20,59 eura od 1. lipnja 2002.

- 20,59 eura od 1. srpnja 2002.

- 20,59 eura od 1. kolovoza 2002.

- 20,59 eura od 1. rujna 2002.

- 20,59 eura od 1. listopada 2002.

- 20,59 eura od 1. studenog 2002.

- 20,59 eura od 1. prosinca 2002.

- 20,59 eura od 1. siječnja 2003.

- 20,59 eura od 1. veljače 2003.

- 20,59 eura od 1. ožujka 2003.

- 20,59 eura od 1. travnja 2003.

- 20,59 eura od 1. svibnja 2003.

- 20,59 eura od 1. lipnja 2003.

- 20,59 eura od 1. srpnja 2003.

- 20,59 eura od 1. kolovoza 2003.

- 20,59 eura od 1. rujna 2003.

- 20,59 eura od 1. listopada 2003.

- 20,59 eura od 1. studenog 2003.

- 20,59 eura od 1. prosinca 2003.

- 20,59 eura od 1. siječnja 2004.

- 20,59 eura od 1. veljače 2004.

- 20,59 eura od 1. ožujka 2004.

- 20,59 eura od 1. travnja 2004.

- 20,59 eura od 1. svibnja 2004.

- 20,59 eura od 1. lipnja 2004.

- 20,59 eura od 1. srpnja 2004.

- 20,59 eura od 1. kolovoza 2004.

- 20,59 eura od 1. rujna 2004.

- 20,59 eura od 1. listopada 2004.

- 20,59 eura od 1. studenog 2004. sa zateznom kamatom koja na pojedinačne iznose teče po stopi koja je od 22. listopada 1993. do 31. prosinca 2007. utvrđena Uredbom o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 95/93, 8/94,19/94, 22/94, 50/94, 19/95, 36/96, 76/96, 19/06 i 153/04), od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. u visini koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za (5) pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri (3) postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri (3) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

2. Nalaže se 1. tuženoj i 2. tuženoj u roku od 15 dana, solidarno naknaditi tužiteljima trošak parničnog postupka u iznosu od 2.132,13 eura sa zateznom kamatom koja teče od donošenja ove presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri (3) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

3. Odbija se 1. tužena sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 562,50 eura."

II. Nalaže se 1. tuženoj i 2. tuženoj solidarno naknaditi 1. tužitelju i 2. tužiteljici žalbeni trošak u iznosu od 650,00 eura, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev 1. tužitelja i 2. tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I Prihvaća se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Dužna je tužena pod 1 IU, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužiteljima iznos od 1.255,99 EUR sa zateznom kamatom koja na pojedinačne iznose teče kao u prvostupanjskoj presudi po stopi koja je od 22. listopada 1993. do 31. prosinca 2007. utvrđena Uredbom o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 95/93, 8/94,19/94, 22/94, 50/94, 19/95, 36/96, 76/96, 19/06 i 153/04), od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. u visini koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za (5) pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri (3) postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri (3) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine. dok se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan u odnosu na više zatraženu glavnicu u iznosu od 1.061,55 EUR s pripadajućom zateznom kamatom od 1. siječnja 1997. do 1. rujna 1998. i u odnosu na tuženu pod 2 EU.

II Nalaže se tuženoj pod 1, u roku od 15 dana, naknaditi tužiteljima trošak parničnog postupka u iznosu od 1.549,52 EUR sa zateznom kamatom koja teče od donošenja ove presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri (3) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

III Nalaže se tužiteljima, u roku od 15 dana, naknaditi tuženoj pod 2 trošak parničnog postupka u iznosu od 562,50 eura."

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku žale se 1. tužitelj i 2. tužiteljica (dalje: tužitelji) i 1. tužena.

2.1. Tužitelji se žale protiv točke I. izreke presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na više zatraženo u iznosu od 1.061,55 eura i u odnosu na 2. tuženu u cijelosti, kao i u dijelu pod točkama II. i III. izreke presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže da drugostupanjski sud preinači presudu u pobijanom dijelu, prihvati tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti u odnosu na obadvije tužene. Potražuju žalbeni trošak u iznosu od 550,00 eura i trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 100,00 eura.

2.2. 1. tužena se žali protiv presude u dijelu pod točkom I. izreke u kojoj je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja i u dijelu pod točkom II. kojom joj je naloženo plaćanje parničnih troškova zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne odluke o troškovima postupka.

3. Na žalbu 1. tužene odgovorili su tužitelji koji u odgovoru na žalbu osporavaju žalbene navode 1. tužene, te predlažu da drugostupanjski sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu u skladu sa žalbenim navodima tužitelja. Potražuju trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 550,00 eura i trošak sudske pristojbe u iznosu od 100,00 eura.

4. Žalba 1. tužene nije osnovana, dok je žalba tužitelja osnovana u cijelosti.

5. Suprotno žalbenim navodima tužitelja i 1. tužene sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama Zakona o parničnog postupka i za svoje uvjerenje dao je jasne i razumljive razloge, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima, tako da u donošenju iste nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), na koje u žalbi ukazuju tužitelji i 1. tužena, a nisu počinjene ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Sud prvog stupnja raspravio je sve tvrdnje, na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na osnovi izvedenih dokaza, predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8 ZPP-a), utvrdio sve činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, ali je iz utvrđenih činjenica izveo pogrešne zaključke o postojanju drugih činjenica na kojima je utemeljena presuda i posljedično tome pogrešno primijenio materijalno pravo, odbijajući dio tužbenog zahtjeva tužitelja (članak 356. ZPP-a).

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu neplaćene (zaštićene) najamnine u iznosu od 2.317,54 eura, za razdoblje od 1. siječnja 1997. do 1. listopada 2004. sa pripadajućim kamatama s početkom tijeka na pojedinačne iznose kako to pobliže opisano u izreci ove presude.

8. Tijekom postupka utvrđene su sljedeće činjenice:

- da iz vlasničkog lista od 27. ožujka 1987. proizlazi kako je ranije označeni tužitelj IUM upisani vlasnik trosobnog stana položenog na prvom katu zgrade izgrađene na nekretnini oznake čest. zgr. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina],

- da iz rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Splitu broj O-3204/09 od 19. travnja 2011. proizlazi kako su tužitelji nasljednici za po ½ dijela,

- da iz izračuna mjesečne zaštićene najamnine Upravnog odjela za gradsku imovinu Grada Splita od 22. rujna 2022. proizlazi kako je mjesečna zaštićena najamnina za stan površine 72,13 m2 položen na prvom katu zgrade u [adresa] iznosila 245,10 kn, odnosno iznos od 32,53 eura,

- da iz uplatnica priloženih spisu proizlazi da je 1. tužena na ime najamnine za razdoblje rujan 1999.- listopad 2017. uplatila 2. tuženoj iznos od 19.710,00 kn, odnosno po 90,00 kn za svaki mjesec,

- da iz spisa Općinskog suda u Splitu broj P-4569/2022 (ranijih oznaka IIP1926/2001 i P-206/2022) proizlazi kako je otac tuženih AU ustao protiv oca tužitelja IUM tužbom radi donošenja presude koja će zamijeniti ugovor o najmu stana u [adresa],

- da su u tijeku postupka umrli prednici stranaka, stoga je nastavljen u odnosu na njihove nasljednike, a spor je pravomoćno okončan presudom broj P-206/2022 od 15. prosinca 2022. kojom je odbijen tužbeni zahtjev postavljen radi utvrđenja da je IU stekla status zaštićenog najmoprimca i radi sklapanja ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom,

- da iz Ugovora o korištenju stana od 10. studenog 1967. i 29. travnja 1981. proizlazi kako je AU utvrđen nositeljem stanarskog prava na stanu u [adresa], dodijeljenog mu na korištenje temeljem odluke tadašnjeg Poduzeća za izgradnju Splita, odnosno kasnijeg Zavoda za izgradnju,

- da iz poziva za sklapanje ugovora od 21. travnja 1997. proizlazi kako je AU uputio IUM poziv za sklapanje ugovora o najmu stana za zaštićenom najamninom i dostavio mu potpisani primjerak od 17. siječnja 1998., u kojem su označeni članovi obiteljskog domaćinstva najmoprimca kći IU i unuci PU, AU i PU,

- da iz rješenja o nasljeđivanju br. O-1056/06 od 13. rujna 2007. proizlazi kako je AU umro **.**.2004. (jedina imovina tražbina za neusklađenu mirovinu s osnova Zakona o provođenju odluke Ustavnog suda RH od 12. svibnja 1998.), a uslijed ustupa sina UU i kćeri RU, njegove nasljednice su kćeri IU za ¾ dijela i EU za ¼ dijela,

- da iz izvatka iz matice umrlih Matičnog ureda Maksimir od 4. travnja 2022. i dopisa ZU od 31. svibnja 2022., proizlazi kako su zakonski nasljednici UU (umrlog **.**.2008.) supruga ZU, te djeca SU i GU,

- da iz podneska od 31. svibnja 2022., te izjava od 20. i 23. rujna 2022., proizlazi da su gore označeni nasljednici UU, te EU i RU, kao zakonske nasljednice AU, ne žele sudjelovati u toj parnici, jer nemaju pravnog interesa u odnosu na predmetni stan,

- da iz evidencije Ministarstva unutarnjih poslova o prebivalištima osoba proizlazi da je IU od 20. listopada 1969. do 21. veljače 2014. imala evidentirano prebivalište u [adresa], a njezina kći OU rođ. IU (rođena **.**.1975.) od 13. veljače 1981. do 3. studenog 1997. evidentirano prebivalište u [adresa], a od 3. studenog 1997. s prebivalištem u [adresa],

- da je sin ŽU (rođen **.**.1979.) od 13. veljače 1981. do 21. svibnja 2001. imao evidentirano prebivališta u [adresa], a od 21. svibnja 2001. s prebivalištem u [adresa], dok je sin PU ( rođen **.**.1979.) od 13. veljače 1981. do 7. prosinca 2020. imao evidentirano prebivalište u [adresa], a od 7. prosinca 2020. s prebivalištem u [adresa],

- da iz nalaza i mišljenja sudske vještakinje Ines Lozić iz Centra za vještačenja d.o.o. Split od 24. travnja 2024. proizlazi kako prema izračunu mjesečne zaštićene najamnine Upravnog odjela za gradsku imovinu Grada Splita, visina potraživanja tužitelja po osnovu nepodmirenih obveza mjesečne najamnine za vrijeme od 1. siječnja 1997. do 1. studenog 2004. iznosi 2.317,54 eura,

- da na vještački nalaz stranke nisu iznijele primjedbe ili ga kako osporile, stoga je isti prihvaćen kao stručan i objektivan.

9. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev kao osnovan i djelomično odbio kao neosnovan i to na način da je 1. tuženu obvezao na isplatu dijela utužene zaštićene najamnine u iznosu od 1.255,99 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, dok je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na 2. tuženu u cijelosti, te za iznos od 1.061,55 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom zbog zastare za razdoblje od 1. siječnja 1997. do 1. rujna 1998.

O žalbi tužitelja:

10. Opravdano tužitelji u žalbi navode da je odbijanje tužbenog zahtjeva u odnosu na 2. tuženu rezultat pogrešnog pravnog stajališta.

11. Naime, iz obrazloženja presude može se zaključiti da je razlog odbijanja tužbenog zahtjeva u odnosu na 2. tuženu po stajalištu prvostupanjskog suda bio taj što ona nije živjela u predmetnom stanu, nego je samo formalno ostala prijavljenog prebivališta u istom za razliku od 1. tužene.

12. Pri tome, prvostupanjski sud očito nije imao u vidu da je pokojni prednik tužitelja predmetnu tužbu pokrenuo protiv pok. prednika tuženih radi isplate iznosa dugovane zaštićene najamnine. Tako je tužbeni zahtjev i uređen do trenutka smrti pok. oca, prednika tuženih, čije je dugovanje utuženo, jer nakon njegove smrti nitko od tuženika nema pravo na status zaštićenih najmoprimaca, budući je tako utvrđeno u sudskom postupku, pa je sasvim logično da bi bilo bespredmetno od istih tražiti isplatu zaštićene najamnine.

13. Prema tome, obje su tužene pasivno legitimirane kao nasljednice iza svog pok. oca AU obzirom da su se obadvije prihvatile nasljedstva iza njega. Stoga je pogrešno obrazloženje prvostupanjskog suda u pravcu da 2. tužena u ovom predmetu ne bi bila pasivno legitimirana.

14. Iz stanja spisa proizlazi da je 2. tužena još u odgovoru na tužbu istakla prigovor visine vrijednosti nasljeđene imovine, ali na tu okolnost nije predložila izvođenje niti jednog dokaza, a na njoj je bio teret dokaza da dokaže da je vrijednost imovine koju je nasljedila manja od spornog duga. Kako to 2. tužena ničim nije dokazala, a niti je predložila izvođenje dokaza u tom pravcu sasvim je jasno da je taj njen prigovor valjalo odbiti kao neosnovan.

15. Stoga je tužbeni zahtjev suprotno zaključku prvostupanjskog suda u odnosu na 2. tuženu u cijelosti osnovan, a pri čemu je potrebno naglasiti da ista nije tijekom postupka istakla prigovor zastare, pa je pobijanu presudu trebalo preinačiti i tužbenu zahtjev u odnosu na 2. tuženu prihvatiti u cijelosti.

16. Nadalje, prvostupanjski sud je djelomično odbio tužbeni zahtjev u odnosu na 1. tuženu cijeneći osnovanim prigovor zastare što je također rezultat pogrešne primjene materijalnog prava.

17. Naime, osim što 2. tužena takav prigovor nije niti istaknula 1. tužena je priznala postojanje duga samim time što je plaćala najamnine pa je tim uplatama sasvim jasno i logično zatvarala najranije dospjelo dugovanje.

18. Prvostupanjski sud je pogrešno primijenio i materijalno pravo i prilikom donošenja odluke o trošku jer je s obzirom na naprijed navedeno tužbeni zahtjev prema 2. tuženoj trebalo prihvatiti u cijelosti i istu obvezati na naknadu parničnog troška, kao i 1. tuženu jer je prigovor zastare neosnovan.

19. Pored navedenog ovdje je potrebno naglasiti da je sustav zaštićenog najma uveden Zakonom o najmu stanova (narodne novine broj 91/96 i 48/98, dalje ZNS), kojim se vlasnicima stanova, u kojima žive zaštićeni najmoprimci nameće teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca, predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva i da isto vlasnicima nameće nerazmjeran i pretjeran teret, a što je protivno odredbi članka 1. protokola 1., uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda, koja je ratificirana 5. studenoga 1997. iz čega bi nesporno proizlazila osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja u konkretnom slučaju.

O žalbi 1. tužene:

20. Neosnovano 1. tužena u žalbi navodi da tužene nemaju pravo na status zaštićenih najmoprimaca u predmetnoj nekretnini, a što u ostalom nije niti sporno. Međutim tužene nemaju pravo na taj status, ali je nedvojbeno da je taj status imao njihov pokojni otac protiv kojeg je predmetna tužba i pokrenuta, tako da je utuženo razdoblje do smrti njihovog oca.

21. Dakle, tužbeni zahtjev je uređen do trenutka smrti pok. oca prednika tuženih, budući nakon njegove smrti nitko od tuženih nema pravo na status zaštićenih najmoprimaca. Tužene su dakle obadvije pasivno legitimirane kao nasljednice iza svog pok. oca AU obzirom da su se obadvije prihvatile nasljedstva iza njega. Pri tom 1. tužena tijekom postupka nije istakla, niti je isticala prigovor vrijednosti nasljeđene imovine, nego isti ističe tek sada u žalbi, a u čemu je prekludirana u smislu odredbe članka 352. stavak 1. ZPP-a.

22. Naime, čak da je 1. tužena taj prigovor i istakla, a iz stanja spisa proizlazi da nije, na njoj bi bio teret dokaza da dokaže da je vrijednost imovine koju je nasljedila manja od spornog duga.

23. Ovdje je također potrebno naglasiti da je odredbom članka 352. stavak 2. ZPP-a propisano; "Ako stranka nije tijekom prvostupanjskog postupka istaknula prigovor zastare ili prigovor radi prebijanja, odnosno neki drugi materijalnopravni ili postupovnopravni prigovor o pitanju na koji prvostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti, ona taj prigovor ne može iznijeti niti u žalbi.

24. Stoga, kako tužene tijekom postupka nisu isticale prigovor zastare, a na zastaru sud ne pazi po službenoj dužnosti, to nije bilo osnova za odbijanje dijela tužbenog zahtjeva iz tog razloga.

25. Ovim je odgovoreno na sve odlučne žalbene navode stranaka.

26. Dakle, tužbeni zahtjev tužitelja suprotno zaključku prvostupanjskog suda pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je prihvatiti u cijelosti, kako u odnosu na utuženu visinu zaštićene najamnine, tako i u odnosu na obadvije tužene.

27. Stoga je preinačena prvostupanjska presuda i u dijelu odluke o parničnom trošku, te je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti u visini od 2.132,13 eura koju visinu troška je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i obrazložio, ali je dio istih neosnovano odbio, kako je već naprijed navedeno zbog pogrešne primjene materijalnog prava. O trošku je odlučeno temeljem odredbe članka 154. stavak 1., u svezi članka 166. stavak 2. ZPP-a.

28. Slijedom naprijed navedenog valjalo je pozivom na odredbu članka 373. točka 2. i 3. ZPP-a, žalbu tužitelja uvažiti kao osnovanu, a žalbu 1. tužene odbiti kao neosnovanu, te prvostupanjsku presudu preinačiti u cijelosti.

29. Kako su tužitelji uspjeli sa svojom žalbom to im je dosuđen žalbeni trošak u iznosu od 650,00 eura i to za sastav žalbe 550,00 eura, te za trošak sudske pristojbe 100,00 eura (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

30. 1. tuženoj nije dosuđen žalbeni trošak iz razloga jer ista nije uspjela sa svojom žalbom (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

31. Tužiteljima nije dosuđen trošak odgovora na žalbu jer isti nije bio nužan niti potreban za vođenje ovog postupka (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

U Gospiću, 10. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Tatjana Radaković Bašić