REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-174/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Roberta Fabrisa, predsjednika vijeća, Bruna Frankovića, člana vijeća i suca izvjestitelja te Biljane Pamić, članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja HK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku iz Varaždina, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punooćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj: P-343/2024-9 od 12. prosinca 2024., na sjednici vijeća održanoj 10. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj: P-343/2024-9 od 12. prosinca 2024. u dosuđujućem dijelu pod točkama I. i II. izreke.

II. Prihvaća se kao djelomično osnovana žalba tuženika i preinačuje presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj: P-343/2024-9 od 12. prosinca 2024. u dijelu odluke o troškovima postupka pod točkom III. izreke na način da u tom dijelu, sada, preinačena glasi:

„ III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, da tužitelju HK, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] nadoknadi nastali parnični trošak u iznosu od 2.150,97 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu za iznos od 159,27 eura zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.“

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka koji se odnosi na troškove žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Utvrđuje se da dio odredbe čl. 4. i odredba čl. 6. Ugovora o kreditu br. 146-104/2008, koji je sklopljen dana 11. ožujka 2008. i solemniziran dana 13. ožujka 2008. te izmijenjen Aneksom uz Ugovor o kreditu broj 146-104/2008 od 18. veljače 2016., između tužitelja HK, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] i tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke tuženika te kojima je ugovorena primjena valutne klauzule u švicarskim francima i iznos anuiteta vezan uz srednji tečaj tuženika za švicarski franak na dan dospijeća, odnosno plaćanja, ništetni pa stoga ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, da tužitelju HK, OIB [osobni identifikacijski broj] i z [adresa] isplati iznos od 2.761,72 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:

63,80 EUR od 2.8.2011. pa do isplate,

98,12 EUR od 1.9.2011. pa do isplate,

86,79 EUR od 1.10.2011. pa do isplate,

70,62 EUR od 1.11.2011. pa do isplate,

69,78 EUR od 1.12.2011. pa do isplate,

74,96 EUR od 1.1.2012. pa do isplate,

79,47 EUR od 1.2.2012. pa do isplate,

80,07 EUR od 1.3.2012. pa do isplate,

76,95 EUR od 1.4.2012. pa do isplate,

79,06 EUR od 1.5.2012. pa do isplate,

80,48 EUR od 1.6.2012. pa do isplate,

78,08 EUR od 1.7.2012. pa do isplate,

78,69 EUR od 1.8.2012. pa do isplate,

76,85 EUR od 1.9.2012. pa do isplate,

72,98 EUR od 2.10.2012. pa do isplate,

77,21 EUR od 1.11.2012. pa do isplate,

79,22 EUR od 1.12.2012. pa do isplate,

77,76 EUR od 1.1.2013. pa do isplate,

69,85 EUR od1.2.2013. pa do isplate,

76,57 EUR od 1.3.2013. pa do isplate,

23,99 EUR od 3.4.2013. pa do isplate,

52,09 EUR od 9.4.2013. pa do isplate,

74,52 EUR od 1.5.2013. pa do isplate,

66,32 EUR od 1.6.2013. pa do isplate,

66,13 EUR od2.7.2013. pa do isplate,

68,12 EUR od 1.8.2013. pa do isplate,

71,34 EUR od 1.9.2013. pa do isplate,

75,82 EUR od 1.10.2013. pa do isplate,

73,52 EUR od 1.11.2013. pa do isplate,

75,15 EUR od 1.12.2013.pa do isplate,

76,98 EUR od 1.1.2014. pa do isplate,

19,62 EUR od 1.2.2014. pa do isplate,

21,64 EUR od 1.3.2014. pa do isplate,

20,98 EUR od 1.4.2014. pa do isplate,

18,74 EUR od 1.5.2014. pa do isplate,

18,01 EUR od 1.6.2014. pa do isplate,

18,35 EUR od 1.7.2014. pa do isplate,

20,88 EUR od 1.8.2014. pa do isplate,

23,02 EUR od 2.9.2014. pa do isplate,

22,58 EUR od 1.10.2014. pa do isplate,

24,43 EUR od 1.11.2014. pa do isplate,

25,68 EUR od 2.12.2014. pa do isplate,

24,94 EUR od 1.1.2015. pa do isplate,

25,14 EUR od 1.2.2015. pa do isplate,

25,14 EUR od 1.3.2015. pa do isplate,

25,14 EUR od 1.4.2015. pa do isplate,

25,14 EUR od 1.5.2015. pa do isplate,

25,14 EUR od 2.6.2015. pa do isplate,

25,14 EUR od 1.7.2015. pa do isplate,

5,30 EUR od 30.7.2015. pa do isplate,

25,14 EUR od 1.8.2015. pa do isplate,

25,14 EUR od 1.9.2015. pa do isplate,

25,14 EUR od 1.10.2015. pa do isplate,

i to do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, da tužitelju HK, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] nadoknadi nastali parnični trošak u iznosu od 2.310,24 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.“

2. Protiv ove presude žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik. Žalbu podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primijene materijalnog prava.

Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovan uz naknadu troškova postupka ili da se ista ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika je djelomično neosnovana, a djelomično osnovana.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti dijela ugovornih odredbi iz čl. 4. i čl. 6. Ugovora o kreditu broj: 146-104/2008 od 11. ožujka 2008., koji je solemniziran 13. ožujka 2008. i izmijenjen Aneksom Ugovora o kreditu broj: 146- 104/2008 od 18. veljače 2016., sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-bank d.d., kao davatelja kredita u dijelu u kojem je između njih ugovorena promjenjivost kamatne stope i valutna klauzula, utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim presudama u pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4.7.2013. ( presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018), odnosno odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. i poslovni broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. te posljedično tome njegov zahtjev za isplatu novčanog iznosa od 2.761,72 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ime razlike više preplaćenih iznosa koje je platio tuženiku ( njegovom pravnom predniku), temeljem ništetnih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u navedenom ugovoru o kreditu i iznosa koji mu je uračunat prilikom izvršene konverzije kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro, sklapanjem Aneksa navedenog Ugovora o kreditu 18. veljače 2016., utemeljenog na odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj: 102/15 – dalje: ZID ZPK/15).

7. Sud prvog stupnja je pobijanom presudom, nakon ocjene provedenih dokaza ( čl. 8. ZPP ), kao osnovan prihvatio takav zahtjev tužitelja zaključujući, u bitnome, da se učinak navedenih presuda na koje se u ovom postupku poziva tužitelj, na temelju odredbe čl. 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača „Narodne novine“, broj: 41/14 i 110/15 – dalje: ZZP direktno primjenjuje na konkretan slučaj i posljedično tome te pri tome cijeneći i provedene dokaza, a napose iskaz tužitelja saslušanog kao stranke, zaključuje da su navedene ugovorne odredbe o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetene i da je posljedično tome tuženik u obvezi isplatiti tužitelju navedeni novčani iznos na ime razlike više preplaćenih iznosa koje je s ove osnove platio tuženiku ( njegovom pravnom predniku) i iznosa koji mu je uračunat prilikom izvršene konverzije kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro, sklapanjem Aneksa navedenog Ugovora o kreditu 18. veljače 2016., utemeljenog na odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj: 102/15 – dalje: ZID ZPK/15) i to sve po pravilima o stjecanju bez osnove ( čl. 1115. u vezi odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/24 - dalje: ZOO) budući da time što je na temelju odredaba ZID ZPK/15 između tuženika i tužitelja sklopljen navedeni Aneks Ugovora o kreditu, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro tužitelj, u okolnostima konkretnog slučaja, ima pravo na zahtijevanu isplatu razlike iznosa koji je s osnove ovih ništetnih odredbi preplatio i iznosa koji mu je obračunat prilikom sklapanja navedenog Aneksa jer navedenom konverzijom tužitelj nije u cijelosti namiren budući je u postupku konverzije ostao još ovaj neuračunat iznos. Pri tome je sud prvog stupnja, kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare.

7.1. Odbijajući navedeni prigovor zastare sud prvog stupnja, u bitnome, zaključuje da je podnošenjem kolektivne tužbe potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu prekinuta zastara, koja je ponovno u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi počela teći od dana pravomoćnosti presude donesene pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnu odredbu o ugovorenoj valutnoj klauzuli donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., pa računajući od navedenih nadnevaka do podnošenja ove tužbe 9.svibnja 2019. nije protekao opći zastarni rok od pet godina u kojem roku, sukladno odredbi čl. 225. ZOO, zastarijevaju ove novčane tražbine.

8. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda u dijelu u kojem je odlučeno o glavnom zahtjevu tužitelja zakonita i pravilna.

8.1. Prije svega, u ovoj pravnoj stvari, obzirom na žalbene razloge tuženika u dijelu u kojem ukazuje na bitnu povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP, valja istaknuti da sud prvog stupnja nije počinio ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njena zakonitost i pravilnost.

8.2. Osim toga, sud prvog stupnja nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa je žalba tuženika u dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

9. Žalba tuženika nije osnovana niti u dijelu u kojem ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje obzirom na to da je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama ( čl. 7. i 8. ZPP), pravilno utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni tuženik u svojoj žalbi.

10. Suprotno žalbenim navodima tuženika, u ovom postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno, osim u dijelu odluke o troškovima postupka.

11. U ovom postupku nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-bank d.d, kao kreditora 11. ožujka 2008. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 146-104/2008 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama založnog dužnika, koji je ovjeren kod javnog bilježnika Jasenke Crnčec iz [adresa] 13.ožujka 2008. pod brojem: OV- 5232/2008, temeljem kojeg je kreditor stavio na raspolaganje tužitelju iznos kredita od 67.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan korištenja kredita s rokom vraćanja od 25 godina, da je između njih ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s važećim odlukama banke, koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 5,99 %. i da je između njih ugovorena i valutna klauzula. Nije sporno niti da je između stranaka u postupku, na temelju odredaba ZID ZPK/15, 18. veljače 2016. sklopljen i Aneks navedenog Ugovora o kreditu, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro.

12. Sporno je, jesu li navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne i posljedično tome ima li tužitelj osnovano pravo od tuženika zahtijevati isplatu navedenih novčanih iznosa koje je tuženik ( njegov pravni prednik) od njega naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove ( čl. 1111. i čl. 1115. ZOO) i to razlike iznosa koji je s osnove ovih ništetnih odredbi tužitelj preplatio i iznosa koji mu je obračunat prilikom sklapanja navedenog Aneksa navedenog Ugovora o kreditu od 18. veljače 2006., kojim je između stranaka u postupku izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro. Osim toga, i dalje je sporna osnovanost tuženikova prigovora zastare.

13. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, o ovim je spornim pitanjima, sud prvog stupnja, na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja ( čl. 8. ZPP), onog pravno relevantnog za odlučivanje u ovom zahtjevu tužitelja, koje u tom dijelu nije ni sporno, pravilno odlučio.

13.1. Prije svega, u odnosu na žalbene razloge žalitelja u dijelu u kojem ukazuje na zaključke suda prvog stupnja u vezi sa utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u navedenom Ugovoru o kreditu sklopljenim između tužitelja, kao korisnika kredita i prednika tuženika, kao kreditora, utemeljenog, između ostalog, i na navedenim pravnim shvaćanjima izraženima u navedenim presudama donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, pa je posljedično tome sud prvog stupnja, uz pravilnu primjenu i ovih zakonskih odredbi i saslušanjem samog tužitelja, kao stranke, svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužitelja pravilno utemeljio upravo i na navedenim pravnim shvaćanjima navedenih sudova donesenim u postupcima po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

13.2. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev - 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.), pa je posljedično tome sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je u ovom dijelu zahtjev tužiteljice glede pravne osnove spora - ništetnosti ovih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ocijenio osnovanim, a sve imajući pri tome u vidu i da je sud prvog stupnja, unatoč navedenoj vezanosti vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača pravnim shvaćanjima sudova donesenih u postupcima po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava pravilnom ocjenom iskaza saslušanog tužitelja i sam utvrdio da su navedene ugovorene odredbe tužitelju bile nejasne i nerazumljive budući da za razliku od tuženika ne raspolaže takvim znanjem temeljem kojeg bi shvatio značaj takvih ugovornih odredbi, pa su ovakve ugovorne odredbe i njihova primjena u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja te uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, te su kao takve nepoštene i ništetne .

14. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo i u dijelu u kojem zaključuje da tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu unatoč tome što je između njega, kao korisnika kredita i prednika tuženika 18. veljače 2016. sklopljen Aneks navedenog Ugovora o kreditu, utemeljen na odredbama ZID ZPK/15, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro.

14.1. Prije svega, u odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem ukazuje na pravna shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., valja istaknuti da nije sporno, kako to navodi i žalitelj, da je u tom rješenju izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika, to ne znači da je isključeno, u zasebnom sudskom postupku ( kakav je i ovaj aktualan) i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/15, zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ( u konkretnom slučaju odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ), sklopljenog između tužitelja, kao potrošača i banaka kao davatelja kredita, već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.

14.2. Pri tome, valja još istaknuti i da korisnik kredita ( potrošač) ne gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu sklapanjem dodatka ugovora o kreditu po pravilima ZID ZPK/15. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom ( tako i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom npr. u odlukama poslovni broj: Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Rev-809/2019 od 21.12. 2022.). Osim toga, takvo pravno shvaćanje podudarno je i sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., prema kojem sama činjenica da su stranke sklopile ankes ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/2015, a što je upravo situacija u ovom predmetu, kojim su odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je tužitelj, kao korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

14.3. Po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 ( Aneks), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju da se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržana u odredbi čl. 19.b ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

14.4. Osim toga, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, sklapanjem navedenog sporazuma ( Anexa) utemeljenog na odredbama čl. 19. c ZID ZPK/15 mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača, kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, obzirom na sadržaj odredbe čl. 19.c st. 1. točke 2. ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se, između ostalog, na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa posljedično tome prilikom zaključka o tome je li sklapanjem navedenog Aneksa otklonjena navedena neravnoteža u odnosima potrošača i banke treba voditi računa i o tome je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.

14.5. Ovo iz razloga što je to, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tako uređeno navedenom zakonskom odredbom i što je kamatna stopa koja se primjenjivala na ugovore o kreditu sa valutom Euro i tečaj ove valute mogao biti jedino poznat potrošačima u trenutku sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, a ne i kasnije kada je dolazilo do njihove promjene.

14.6. Pri tome, valja još istaknuti da se navedenim Aneksom ugovora o kreditu sklopljenim prema odredbama ZID ZPK uređuju pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i oni, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te da iz sadržaja navedenog Aneksa ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao ovih svojih prava, koje u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK/15, već je suprotno tome, odredbom čl. 41. ZZP propisano je da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti (slično, na odgovarajući način, i odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15 u kojem kao učinak konverzije nije propisan gubitak prava potrošača iz osnovnog ugovora). Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog Aneksa Ugovoru o kreditu sklopljenog između stranaka u postupku, tužitelj i tuženik su, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i razdoblje koje je tome prethodilo, kako to pogrešno zaključuje žalitelj. Istina, nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopraovnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i banaka, kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija, kao potrošača, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma utemeljenih na odredbama ZID ZPK/15 potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju.

14.7. Ovakvo pravo potrošača, kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 ( Aneks ), da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, sukladno je pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda izraženo u presudi poslovni broj: Gž-942/2021-2 od 30. studenog 2021. i pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela od 4. listopada 2021.

14.8. Osim toga, ovakvo pravno shvaćanje proizlazi i iz pravog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u rješenju poslovni broj: Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. prema kojem „Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.“

15. Posljedično navedenom, a cijeneći utvrđeno činjenično stanje suda prvog stupnja utemeljeno na nalazu i mišljenju vještaka financijske struke Zdravka Radikovića koje ni svojom žalbom nije uspio dovesti u dvojbu žalitelj, da sklapanjem navedenog Aneksa nije za posljedicu imalo stvaranje potpune zaštite tužitelja, kao potrošača i korisnika kredita obzirom da i nakon izvršene konverzije ostao više preplaćen iznos od 2.761,72 eura, koji je tužitelj više preplatio s osnove navedenih ništetnih ugovornih odredbi o ugovornoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i da posljedično tome sklapanjem navedenog Aneksa nije uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ocjena je i ovog suda drugog stupnja da u okolnostima konkretnog slučaja tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove ( čl. 1111. ZOO), a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pa je žalbu tuženika valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

15.1. Posebno, u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje valja istaknuti da ovakvo pravno shvaćanje ovog drugostupanjskog suda, suprotno žalbenim navodima žalitelja, nije u suprotnosti ni sa pravnim shvaćanjem Županijskog suda u Varaždinu (izraženom npr. u presudama poslovni broj: Gž-115/2021-7 od 12. rujna 2023. i Gž-1145/2020-3 od 23.08.2023.) u kojima je, kao i u konkretnom slučaju, izraženo pravno shvaćanje da potrošačima koji su sa bankama sklopili sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 ( Dodatak) ne pripada ovo pravo, budući je takvo pravno shvaćanje izraženo uz nešto drugačija činjenično pravna utvrđenja – u bitnome, da su potrošačima prilikom sklapanja navedenog sporazuma sve pretplate koji su oni prema bankama učinili temeljem navedenih nepoštenih ugovornih odredbi, vraćene u njihovu imovinu na način da su iskorištene za njihov račun, a što nije slučaj u ovom konkretnom predmetu.

15.2. Osim toga, u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje ovog suda drugog stupnja valja ukazati i na recentnu odluku Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze, pa je posljedično tome neosnovano pozivanje žalitelja na u žalbi navedene odluke Suda EU.

16. Dakle, obzirom na prethodno navedeno, a suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbe 323. st. 1. u vezi odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO pravilno odlučio i o zahtjevu tužitelja za isplatu navedenog novčanog iznosa, pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u postupku tuženik nezakonitom promjenom kamatne stope i ugovaranjem valutne klauzule od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti i da sklapanje navedenog Aneksa nije za posljedicu imalo stvaranje potpune zaštite tužitelja, kao potrošača i korisnika kredita te da prilikom njegova sklapanja nije uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu obzirom da izvršenom konverzijom nije uzet u obzir i ovaj preplaćeni iznos i da je posljedično tome taj iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do konačne isplate dužan platiti tužitelju, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj svojom žalbom. Naime, suprotno žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja je, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženik nepošten stjecatelj i da je, kao takav na ove primljene iznose stečene bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja ( čl. 1115. ZOO), a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja jer je obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbi bude primio ne pripada.

17. U odnosu na žalbene navode tuženika u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare, valja istaknuti da žalba tuženika nije osnovana niti u ovom dijelu jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ustanovljena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na odredbu o ugovorenoj valutnoj klauzuli sadržanima u navedenom ugovoru o kreditu ustanovljena u navedenom kolektivnom sporu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 9. svibnja 2019., to, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, proizlazi pravilan zaključak suda prvog stupnja da u konkretnom slučaju u odnosu na zahtjev tužitelja koji se odnosi na isplatu preplaćenih iznosa s osnove ništetnih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, koji nisu uzeti u obzir prilikom sklapanja navedenog Aneksa nije protekao opći zastarni rok od pet godina ( čl. 225. ZOO) u kojem zastarijevaju ove novčane tražbine utemeljene na restitucijskom zahtjevu, kakav je i ovaj aktualan, pa je posljedično tome žalba tuženika neosnovana i u ovom dijelu.

18. Slijedom navedenog, kako je sud prvog stupnja glede glavnog zahtjeva tužitelja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao tuženik, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je u tom dijelu žalbu tuženika odbiti kao djelomično neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci pod točkom I. ove presude.

19. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP i sve u vezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23 – dalje u tekstu: Odvjetnička tarifa), pravilno primijenio materijalno pravo i kada je odlučio o troškovima postupka, osim u dijelu u kojem je tužitelju priznao trošak nalaza i mišljenja vještaka financijske struke koji je tužitelj osobno dostavio tijekom postupka jer taj trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice budući je visinu zahtjeva tužitelja sud prvog stupnja utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke kojeg je sam sud odredio, a prethodno je tužitelj mogao svoju tužbu postaviti uz primjenu odredbe čl. 186.b ZPP, kako to pravilno ističe i žalitelj, radi čega je u ovom dijelu žalbu tuženika valjalo ocijeniti osnovanom.

19.1. U odnosu na žalbene navode žalitelja glede primijene odredaba Odvjetničke tarife valja istaknuti da je sud prvog stupnja troškove postupka pravilno odredio temeljem Odvjetničke tarife koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku budući je odredbom Tbr. 52. točke 3. Odvjetničke tarife propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, pa je u ovom dijelu žalbu tuženika valjalo ocijeniti neosnovanom.

19.2. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo i kada je tužitelju priznao pravo i na naknadu parničnog troška koji se odnosi na trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročište za objavu presude jer je, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, ovaj parnični trošak bio potreban za vođenje ove parnice.

19.3 Naime, odredbom Tbr. 9. točke 3. Odvjetničke Tarife propisano je da odvjetniku pripada pravo na nagradu za ročište na kojima se presuda objavljuje u iznosu od 50% nagrade iz Tbr. 7. točke 1.,3.,6. i 7., ali ne više od 50 bodova, pa je cijeneći utvrđeno činjenično stanje i utvrđenu vrijednost predmeta spora, ocjena i ovog drugostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na nagradu za pristup punomoćnika tužitelja na ročište za objavu presude kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, budući je ovaj parnični trošak bio potreban za vođenje ove parnice ( čl. 155. st. 1. ZPP ), sve obzirom i na činjenicu da je na navedeno ročište punomoćnik tužitelja uredno pozvan i na isto se odazvao, a da i od dana objave navedene presude teku i rokovi za žalbu protiv prvostupanjske presude ( čl. 335. st. 9. ZPP ), pa je posljedično tome žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

20. Slijedom navedenog, valjalo je samo kao djelomično osnovanu prihvatiti žalbu tuženika i na temelju odredbe čl. 380. točke 2. i 3. u vezi odredbe čl.166.st. 3. ZPP rješenje o troškovima postupka sadržano u izreci pod točkom III. pobijane presude preinačiti te odlučiti kao u izreci pod točkom II. ove presude.

21. Iako je tuženik samo djelomično uspio sa svojom žalbom i to, kako je to i prethodno navedeno ( točka 19. obrazloženja), u dijelu odluke o troškovima postupka i da je zahtijevao i naknadu troškova žalbenog postupka, ovaj njegov zahtjev je valjalo kao neosnovan odbiti jer je tuženik uspio sa svojom žalbom samo u neznatnom dijelu sporednog zahtjeva ( odluka o troškovima postupka), a zbog tog dijela nisu nastali nikakvi posebni troškovi ( čl. 166. st.1. u vezi odredbe čl. 154. st. 5. ZPP).

Pula - Pola, 10. veljače 2025.

Predsjednik vijeća:

Robert Fabris