REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-1040/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja te Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠU, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Dragani Vidović, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri, sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1283/2023-19 od 20. ožujka 2024., na sjednici vijeća održanoj 10. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Žalba tuženika djelomično se odbija se kao neosnovana i djelomično prihvaća te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 1283/2023-19 od 20. ožujka 2024.

- potvrđuje u točki I., II. i IV.

-preinačuje u točki III . i V. tako da u tom dijelu sada glasi:

„IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja da se tuženiku naloži da na ime preplaćene kamate iz Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, broj ugovora: 3208331183, Kreditna partija: 7103484559 solemniziranog od strane javnog bilježnika Marije Baković u Zagrebu, dana 31. siječnja 2007. pod br. OU-207/07, za utuženi period od ožujka 2007. do 10. ožujka 2014. isplati tužitelju, neto iznos od 1.556,93 EUR (slovima: tisuću pet stotina pedeset šest eura devedeset tri centa) sa zateznom kamatom.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 1.101,18 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 20. ožujka 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu za iznos od 835,72 EUR zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.“

II. Nalaže se tužitelju isplatiti tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 101,35 EUR u roku od 15 dana, dok se zahtjev tuženika za naknadu tog troška u daljnjem iznosu od 304,05 EUR odbija kao neosnovan.

III. Zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1.1.Pobijanom prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđena su ništetnom odredba članka 2. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, broj ugovora: 3208331183, Kreditna partija: 7103484559 solemniziranog od strane javnog bilježnika Marije Baković u Zagrebu, između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao Kreditora, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je promjenjiva, u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatama Zagrebačke banke d.d.

1.2.Točkom II. izreke utvrđene su ništetnom odredba članka 1., 2. i čl. 6. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, broj ugovora: 3208331183, Kreditna partija: 7103484559 solemniziran od strane javnog bilježnika Marije Baković u Zagrebu, dana 31. siječnja 2007.g. pod br. OU-207/07, između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao Kreditora, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula CHF tj. kunska protuvrijednost po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan plaćanja.

1.3.Točkom III. naloženo je tuženiku da na ime preplaćene kamate iz Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, broj ugovora: 3208331183, Kreditna partija: 7103484559 solemniziran od strane javnog bilježnika Marije Baković u Zagrebu, dana 31. siječnja 2007.g. pod br. OU-207/07, za utuženi period od ožujka 2007. do 10. ožujka 2014. isplati tužitelju neto iznos od 1.556,93 EUR (slovima: tisuću pet stotina pedeset šest eura devedeset tri centa) sa zateznom kamatom na pojedine dijelove tog iznosa, za razdoblje i po stopi kako je to navedeno u toj točki izreke presude.

1.4. Točkom IV. naloženo je tuženiku da na ime da preplaćenog iznosa s osnove ugovaranja valutne klauzule u CHF iz Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, broj ugovora: 3208331183, Kreditna partija: 7103484559 solemniziran od strane javnog bilježnika Marije Baković u Zagrebu, dana 31. siječnja 2007.g. pod br. OU- 207/07, između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao Kreditora, za utuženi period od ožujka 2007. do 10. ožujka 2014. isplati tužitelju neto iznos od 4.671,54 EUR (slovima: četiri tisuće šest stotina sedamdeset jedan euro pedeset četiri centa) sa zateznom kamatom na dijelove tog iznosa, za razdoblje i po stopi kako je to navedeno u toj točki izreke presude.

1.5. Točkom V. naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 1.936,90 EUR, sa zateznom kamatom počev od dana 20. ožujka 2024. pa do isplate, u roku 15 dana.

2. Navedenu presudu u cijelosti žalbom pobija tuženika zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22.,114/22. i 155/23. - dalje: ZPP). U žalbi, u bitnom, navodi da je sud dopuštajući preinaku (povećanjem) tužbenog zahtjeva kojoj se tuženik protivio pogrešno primijenio materijalno pravo. Ističe da ukoliko bi preinaka tužbenog zahtjeva i bila svrsishodna to ne znači da će se za preinačeni tužbeni zahtjev primijeniti zastarni rok kao i za prvotno postavljeni tužbeni zahtjev. Ističe da je prvostupanjski sud tužiteljev status potrošača utvrdio isključivo na temelju uvida u predmetni Ugovor o kreditu i na temelju iskaza tužitelja te da je time nepotpuno utvrdio činjenično stanje, a slijedom čega je i pogrešno primijenio materijalno pravo kada je na tužitelja primijenio odredbe o zaštiti potrošača. Ukazuje kako je pogrešan stav prvostupanjskog suda da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna te da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje vezano za razumljivost odredbe o promjeni kamatne stope pozivajući se na utvrđenja iz kolektivnog spora proširujući subjektivne granice pravomoćnosti donesenih presuda na konkretan slučaj, ne utvrđujući njegove pojedinosti, da je time prvostupanjski sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje te je počinio i apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP i pogrešno i nepravilno primijenio odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača „Narodne Novine“ broj:96/03.-dalje ZZP/03). Nadalje, da nije jasno temeljem čega sud zauzima stav da bi se odredba o valutnoj klauzuli imala smatrati nepoštenom i ništetnom. Ističe da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a kako to proizlazi iz odluke Suda EU u predmetu C-81/19 i C-243/20 koja se u duhu prava EU ima primijeniti i na ovaj postupak. Ističe da je sud propustio uzeti u obzir odluku Suda EU u predmetu C-452/18 Ibercaja Banco SA od 9. srpnja 2020., te je propustio dati obrazloženje radi čega nije uzeo u obzir navode tuženika o informiranosti tužitelja čime je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st.2. toč. 11. ZPP, povreda čl. 8. i čl. 338. ZPP. Nadalje, osporava zaključak suda o neosnovanosti prigovora zastare i o dosuđenom tijeku zakonske zatezne kamate na pojedinačno dosuđene iznose te upućuje na odredbu čl. 214. ZOO. Ističe da je prvostupanjski sud u pobijanoj odluci dosudio tužitelju zatezne kamate i za razdoblje važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti (NN 53/20) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti (NN 83/2020) čime da je pogrešno primijenio materijalno pravo. Ukazuje da je prvostupanjski sud neosnovano odbio prigovor tuženika da je potraživanje tužitelja potrebno umanjiti za iznos manje plaćenih anuiteta za razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit te je navedenim postupanjem pogrešno primijenio materijalno pravo i počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupak iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP iz razloga što je odluka u ovom dijelu manjkava, neobrazložena i paušalna. Osporava i odluku o troškovima postupka u cijelosti. Predlaže da se pobijana presuda preinači i tužbene zahtjeve tužitelja odbije uz naknadu troškova tuženiku, odnosno da se pobijana presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. ZPP.

3.1. Tužitelj je u odgovoru na žalbu osporio žalbene navode tuženika i predložio je odbiti žalbu i potvrditi pobijanu presudu.

4. Žalba tužitelja djelomično je neosnovana i djelomično osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjska presuda nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla njezina pravilnost i zakonitost. Naprotiv, presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su jasni i određeni i bez ikakvog proturječja, slijedom čega nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje tuženik u žalbi.

5.1. Prvostupanjski sud nije počinio niti relativno bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP jer je pravilno analizirao i ocijenio dokaze na temelju kojih je utemeljio relevantne činjenice za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, kao niti bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. ZPP jer presuda sadrži sve što propisuje čl. 338. st. 1. do st. 4. ZPP.

5.2. Nadalje, donošenjem pobijane presude nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 190. ZPP na koju sadržajno ukazuje tuženik, budući da je prvostupanjski sud pravilno dopustio preinaku tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka. To iz razloga jer imajući u vidu da je tužitelj preinačio tužbu nakon provedenog financijskog vještačenja, na način da je povisio tužbeni zahtjev za isplatu u skladu sa izračunom vještaka, a što nije mogao bez svoje krivnje ranije učiniti, s obzirom da ne raspolaže stručnim znanjem za točno utvrđenje preplaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a ujedno cijeneći da preinačenjem tužbe nije došlo do odugovlačenja postupka, to je odluka prvostupanjskog suda kojom je dopustio preinaku tužbe razmjerna legitimnom cilju kojem čl. 190. ZPP teži (poštovanje načela pravne sigurnosti, ali i ubrzanje postupka te osiguranje pravilnog djelovanja pravosudnog sustava), zbog čega ograničenje iz čl. 190. st. 1. ZPP kojim je dopušteno preinačenje tužbe samo do zaključenja prethodnog postupka nije spojivo s pravom na pravično suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.),slijedom čega je pravilna odluka prvostupanjskog suda kojom je dopuštena preinaka tužbe. Pored toga, valja napomenuti da je Izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 70/19.; dalje: ZIDZPP/19), koje su stupile na snagu 1. rujna 2019., izmijenjen čl. 190. ZPP na način da je dodan novi stavak 2. prema kojem, iznimno od pravila iz stavka 1. (da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka), tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Stoga, pozivom na odredbu čl. 190. st. 2. sada važećeg ZPP ovaj sud je stava da je odluka prvostupanjskog suda kojom je dopuštena preinaka tužbe u okolnostima konkretnog slučaja pravilna i zakonita.

5.3. Osim toga, nije počinjena niti ijedna druga bitna povreda na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti dijela ugovornih odredbi sadržanih u čl. 1., 2. i čl. 6., sadržanih u Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, broj ugovora: 3208331183, Kreditna partija: 7103484559 solemniziranog od strane javnog bilježnika Marije Baković u Zagrebu, dana 31. siječnja 2007.g. pod br. OU-207/07, zaključenom između tužitelja i tuženika 29. siječnja 2007. i to u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukama banke te valutna klauzula te posljedično tome njegov zahtjev za isplatu iznosa od 1.556,93 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te iznos od 4.671,54 EUR s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, smatrajući da je tuženik te iznose stekao bez osnove, a koji je zahtjev utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.).

8. U ovom postupku nije sporno da je između tuženika kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita sklopljen Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, broj ugovora: 3208331183, temeljem kojeg je tuženik, kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju, iznos od 33.082,94 CHF u kunskoj protuvrijednosti, na rok otplate kredita kroz 84 mjeseca s ugovorenom, kamatnom stopom promjenjivom u skladu s odlukama banke, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,20 % godišnje (čl.1.), da je člankom 7. je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, na dan plaćanja iznosa anuiteta, da anuiteti dospijevaju na naplatu prvog dana u mjesecu, odnosno da je posljedično tome visina anuiteta vezana za tečaj CHF.

9. Sporno je, jesu li ugovorne odredbe navedenog Ugovora o kreditu kojima je između stranaka ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukama banke te valutna klauzula ništetne i posljedično tome ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu novčanog iznosa koji je tuženik od njega naplatio temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. ZOO), kao i pitanje zastare za navedeno potraživanje tužitelja.

10. Prvostupanjski sud je odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tome osnovanosti zahtjeva tužitelja, nakon ocjene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP), kao osnovan prihvatio takav njegov zahtjev zaključujući, u bitnom;

- da tužitelj ima svojstvo potrošača sukladno čl. 3 st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03.) jer je iz sadržaja ugovora o kreditu i iskaza tužitelja utvrđeno da su tužitelju sredstva kredita bila potrebna za kupnju automobila kojeg je koristio isključivo u privatne svrhe;

- da je ugovor sastavljen na standardiziranom obrascu, da se sa tužiteljem nije pregovaralo oko uvjeta kredita, nije mu je obrazložen pojam valutne klauzule, niti su mu pojašnjeni eventualni rizici sklapanja ugovora u CHF, niti uvjeti eventualnih promjena kamatne stope tijekom otplate kredita, niti su mu pojašnjeni detalji ugovora općenito, a sam ugovor u CHF predložen mu je od strane banke kao najpovoljniji;

- da su predmetne odredbe ugovora o kreditu jasne i lako uočljive ali ne i lako razumljive te da je dopušteno ocjenjivati da li su poštene ili ne;

- da je sama nerazumljivost ugovorih odredbi ozbiljan uzrok neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja te da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s Odlukom banke i odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene i posljedično tome ništetne, budući takvo pravno shvaćanje jasno proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u pravomoćnim odlukama na koje se tužitelj u tužbi poziva, presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., i presudama Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. te Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., jer je navedenim presudama utvrđeno da je između ostalih tuženika i ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da su nepošteno ugovorili promjenjivu kamatnu stopu te valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa je posljedično tome učinak tih pravnih shvaćanja, na temelju odredbe čl. 502.c ZPP, valjalo primijeniti i u konkretnom slučaju s obzirom na razdoblje u kojem je ugovor o kreditu sklopljen, radi čega prvostupanjski sud zaključuje da tužitelju pripada pravo zahtijevati isplatu onoga što je od njega tuženik naplatio temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. ZOO) te je tuženika obvezao isplatiti tužitelju novčani iznos preplate utvrđen financijskim vještačenjem po sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. u iznosu od 1.556,93 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po osnovi preplate uslijed ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te iznos od 4.671,54 eur po osnovi preplate po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli.

10.1. Pri tome, je prvostupanjski sud, kao neosnovan odbio tuženikov prigovor zastare, zaključujući da zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze kako je to propisano odredbom čl. 215. ZOO, pa kako je odluka Visokog trgovačkog suda, glede valutne klauzule, Pž 6632/17 donesena od 14. lipnja 2018. to se ima smatrati kako tužitelju pravo na zahtjev za isplatu kreće od navedenog datuma a glede preplate kredita zbog promjene kamatne stope da postoji i novo revidirano stajalište VSRH prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog pravnog posla, odnosno u slučaju iz čl. 323 st. 1 ZOO/05 ( čl. 104 st.1 ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora rok za zastaru počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, te od tog trenutka počinje teći rok za zastaru pa da stoga u ovom konkretnom slučaju nema zastare potraživanja.

10.2. Tuženikov prijedlog za uračunavanja tzv. negativne razlike sud je ocijenio neosnovanim pozivom na pravno shvaćanje izraženo u odluci VSRH 18. od prosinca 2023. Rev 549/23, prema kojem sud ne može svojevoljno odbijati tečajne razlike za vrijeme dok su one bile niže od tečaja isplate kredita u CHF, imajući u vidu da tuženik u navedenom smislu nije podnio protutužbu niti je istaknuo specificirani prijeboj do zaključenja prethodnog postupka.

11. Ovakva pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava u dijelu kojim je odlučeno o utvrđenju ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli kao i o zahtjevu tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa uslijed ništetnosti valutne klauzule u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer je za to prvostupanjski sud dao ovom sudu u svemu jasne i na zakonu osnovane razloge, a isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika. Međutim, prvostupanjski sud je djelom pogrešno primijenio materijalno pravo odlučujući o tuženikovom prigovoru zastare za dio tužbenog zahtjeva radi isplate po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi radi čega su ostvarene pretpostavke za preinačenje pobijane presude u tom dijelu na temelju čl. 373. toč.3. ZPP.

12. Prije svega valja navesti da su neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima osporava tužitelju status potrošača.

12.1. Naime, prema odredbama ZZP/03 i Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. za status potrošača bitno je da se radi o fizičkoj osobi i da pravni posao nije zaključen u svrhu namijenjenoj njegovoj poslovnoj djelatnosti, niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

12.2. U konkretnom slučaju tužitelj se već u tužbi na jasan način i činjeničnim navodima i zahtjevom tužbe, te priloženim ugovorom o kreditu, deklarirao kao potrošač. Navedeno proizlazi i iz sadržaja predmetnog ugovora iz kojeg je razvidno da je tužitelj kao fizička osoba koristio dobiveni kredit za kupnju automobila, s time da iz ugovora ne proizlazi da bi tužitelj istog zaključio kao obrtnik, pravna osoba ili osoba koja obavlja slobodnu djelatnost ili profesiju ili za potrebe obavljanja takvih djelatnosti.

12.3. Pored toga tuženik tijekom postupka nije iznio nikakve razloge zbog kojih tužitelj u konkretnom ugovornom odnosu ne bi imao svojstvo potrošača, već je njegov prigovor paušalan i neodređen. Pritom, valja ukazati kako je sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci posl. br. Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. teret dokaza da tužitelji nisu potrošaču na tuženiku, a ne tužitelju, a koju činjenicu tuženik tijekom postupka nije dokazao, slijedom čega je žalba tuženika u ovom dijelu neosnovana.

13. Nadalje, u odnosu na žalbene razloge tuženika, kao žalitelja u dijelovima kojima ukazuje na zaključke prvostupanjskog suda u vezi sa utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u predmetnom Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, broj ugovora: 3208331183, od 29. siječnja 2007. utemeljenim na pravnim shvaćanjima izraženima u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., i presudi Visokog trgovačkog suda posl. br.Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13.1. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji, temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. dalje ZZP/07), vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev - 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, pa je posljedično tome prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima žalitelja, a imajući na umu i pravna shvaćanja iz navedenih postupaka radi kolektivne zaštite potrošača, uz pravilnu primjenu ovih zakonskih odredbi, pravilno zaključio i o ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi.

13.2. Pri tome, u odnosu na pravilno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o razlozima ništetnosti navedenih ugovornih odredbi kojima je između stranaka u postupku ugovorena o promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u švicarskim francima, valja istaknuti da je takvo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda u cijelosti podudarno sa pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženima u svojim odlukama poslovni broj: Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i poslovni broj: Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., pa je i iz tog razloga žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

13.3. U odnosu na žalbene navode žalitelja da se prvostupanjski sud nije bavio ispitivanjem da li se o spornim odredbama pregovaralo te jesu li sporne odredbe bile razumljive i uočljive valja navesti da u konkretnom slučaju nije sporno da odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nisu nejasno napisane, teško razumljive ili uočljive te da su tužitelju bile načelno jasne obveze koje njime preuzima. Međutim, zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi tužitelja kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora, već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze. Takve informacije dužan je dati kreditor, a tuženik u ovom postupku ničim nije dokazao da je tužitelj bio upoznat sa načinom i mehanizmom promjene kamatne stope te sa rizicima koji proizlaze iz promjene tečaja valute u kojoj je kredit zaključen kada je glavnica kredita vezana uz tečaj CHF, a isto ne proizlazi niti iz dokumentacije koju je tuženik dostavio u spis.

13.4. Nadalje, nije od utjecaja na pravilnost odluke ni pozivanje tuženika na odredbu iz članka 22. ZOO prema kojoj je dopuštena valutna klauzula. Naime, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije ništetna zato što bi bila protivna prisilnom propisu, već zato što je nepoštena iz razloga jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je znatnu neravnotežu između ugovornih strana na štetu tužitelja.

13.5. Pozivanje tuženika na stajališta Suda EU izražena u predmetima C-81/19 i C- 243/20 (da je predmetna ugovorna odredba vezana uz valutnu klauzulu u CHF isključena od ispitivanja poštenosti, obzirom da je nacionalnim pravom dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja strane valute u odnosu prema valuti Republike Hrvatske) je bespredmetno obzirom da prvostupanjski sud nije primjenjivao Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. nego se pozvao na utvrđenja iz presude donesene u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača.

13.6. U odnosu na pozivanje žalitelja na odluku suda EU u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020., XZ protiv Ibercaja Banco,SA, navesti je da je u istoj izraženo pravno shvaćanje prema kojem nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u konkretnom slučaju nije slučaj, slijedom čega je žalba tuženika u ovom dijelu neosnovana.

14. Prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim prigovorima tuženika, pravilno odlučio i o zahtjevu tužitelja za isplatu neosnovano naplaćenog po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zaključujući da je tuženik nezakonito ugovorenom valutnom klauzulom od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti u iznosu od 4.671,54 eura da je posljedično tome taj iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa sukladno odredbi čl. 323. st.1. i čl. 1111. ZOO dužan platiti tužitelju, a za što je ovom sudu dao u svemu jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj svojom žalbom.

15. Imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nesavjestan stjecatelj zbog čega mora platiti i zateznu kamatu po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO), jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbe bude primio ne pripada.

15.1. Pritom valja reći da tuženik neosnovano osporava tijek zatezne kamate u razdoblju od 1. svibnja do 18. listopada 2020. pozivajući se pritom i na Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti (Narodne novine br. 53/20.) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti (Narodne novine br. 83/20.), a to iz razloga što su čl. 1. Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti propisane posebne interventne mjere (samo) u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2. Budući da se odredba čl. 7. Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti o zastoju tijeka zateznih kamata ne odnosi i na parnični postupak, to je sud prvog stupnja pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio o tijeku zatezne kamate.

16. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, i po pravnom stavu ovog drugostupanjskog suda, pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda da se potraživanje tužitelja ne umanjuje za tzv. negativnu razliku tečaja (kada je tečaj bio niži od tečaja na dan isplate kredita) s obzirom da tuženik tijekom postupka nije postavio odgovarajući zahtjev glede utvrđenog iznosa negativne razlike niti je istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja, a sud nema ovlaštenja samoinicijativno prebiti utvrđenu negativnu razliku od konačno postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja uslijed čega su žalbeni navodi žalitelja istaknuti u tom pravcu neosnovani.

16.1. Pri tome, navesti je, da je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj: Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. izrazio pravno shvaćanje prema kojem u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita, pa je stoga neosnovano pozivanje tuženika na presude Županijskih sudova koje su donesene prije citirane presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 18. prosinca 2023.

17. Jednako tako, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava glede potraživanja tužitelja po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. donio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, radi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., u kojem je navedeno da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Uvažavajući navedeno pravno shvaćanje, te činjenicu da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/2012 postala pravomoćna u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli 14. lipnja 2018. (donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10), valja zaključiti da do dana podnošenja predmetne tužbe 27. prosinca 2021., zastara restitucijskog zahtjeva tužitelja s osnova nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nije nastupila.

17.1. Pritom, s obzirom na to da je tužitelj 30. listopada 2023., nakon provođenja financijskog vještačenja, povećao postojeći zahtjev iz iste činjenične i pravne osnove, zastara se prekida već podnošenjem tužbe odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Takvo je i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su IV- 123/2024-5 od 27. svibnja 2024., pa je stoga žalba tuženika i u tom dijelu neosnovana.

18. Međutim, s pravom žalitelj navodi da je prvostupanjski sud odlučujući tuženikovom prigovoru zastare u odnosu na zahtjev tužitelja za isplatu neosnovano naplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi pogrešno primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor ocijenio neosnovanim.

18.1. Naime, glede prigovora zastare potraživanja zbog ništetnosti odredbi o promjenljivom kamatnoj stopi navesti je kako je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbe o promjenjivim kamatnim stopama (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) pa tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Naposljetku i prema objedinjenom pravnom shvaćanju donesenom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

18.2. Prema tome, kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena sudu 23. veljače 2023. a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena je 13. lipnja 2014. godine (kada je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna u odnosu na kamatu), to je za potraživanje tužitelja za isplatu s osnove ništetene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupila zastara slijedom čega je prihvaćanjem žalbe tuženika u tom dijelu, presudu prvostupanjskog suda u točki III. valjalo preinačiti primjenom odredbe čl. 373. toč.3. ZPP i tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 1.556,93 EUR sa zateznom kamatom odbiti kao neosnovan.

19. Zbog djelomične preinake odluke o glavnoj stvari valjalo je temeljem čl. 166. st.2. ZPP preinačiti i odluku o troškovima postupka.

19.1. Tužitelj je uspio u postupku sa 75% svog zahtjeva što znači da je uspjeh tuženika 25%, slijedom čega je tuženika na temelju odredbe čl. 154. st.2. ZPP valjalo obvezati da tužitelju naknadi parnični trošak u omjeru od 50%. Pri tome navesti je da se deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu odnosno isplatu ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu odnosno isplatu (tako i Vrhovni sud u odlukama poslovni broj Rev 1811/2016 od 29. rujna 2020., Rev 1605/2017 od 2. veljače 2021. te Rev 1927/2017 od 18. siječnja 2022.)

19.2. Tužitelju je kao opravdan i potreban za vođenje parnice sukladno odredbi čl. 155. ZPP priznat trošak zastupanja po odvjetniku prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika „(Narodne Novine“ broj:138/23.-dalje Tarifa) za sastav tužbe 100 bodova prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife, za zastupanje na ročištima 4. rujna 2023. i 5. veljače 2024. po 100 bodova prema Tbr.9. toč.1. Tarife, za pristup na ročište za objavu presude 20. ožujka 2024., 50 bodova prema Tbr. 9. toč. 3. Tarife, za sastava podnesaka od 16. lipnja 2023., 30. listopada 2023. i 2. veljače 2024. po 100 bodova prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife, ukupno 650 bodova što pomnoženo s vrijednošću boda 2,00 prema Tbr. 54. Tarife i uvećano za PDV 25% prema Tbr. 46. Tarife (na osnovicu od 1.300,00 EUR) te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 46,45 EUR, ukupno iznosi 1.671,45 EUR. Razmjerno uspjehu u sporu tužitelju pripada 835,73 EUR kojem iznosu valja pribrojiti predujam za vještačenje u iznosu od 265,45 EUR, jer je taj trošak bio neophodan za odluku o tužbenom zahtjevu, slijedom čega je tuženika valjalo obvezati da tužitelju naknadi trošak u iznosu od 1.101,18 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate (čl. 131. st.3. ZPP) prema čl. 29. st. 2. ZOO („Narodne Novine“ broj: 155/23.) dok je u preostalom dijelu za iznos od 835,72 EUR, zahtjev tužitelja za naknadu troška odbijen kao neosnovan. 20. Slijedom svega navedenog je djelomičnim odbijanjem žalbe tuženika valjalo na temelju odredbe čl. 368. st.1. ZPP pobijanu presudu u točkama I., II. i IV. potvrditi i djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika presudu u točkama III. i IV. preinačiti na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP i odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.

21. Tuženik je sa žalbom uspio sa 25% pa mu je u tom omjeru dosuđen trošak žalbenog postupka u iznosu 101,35 EUR (125 bodova x 2,00 EUR uvećano za PDV u iznosu od 62,50 EUR i trošak pristojbe na žalbu u iznosu od 92,90 EUR) prema Tbr. 10.toč.1. u vezi s Tbr.46. i Tbr.54. Tarife, dok je za više zatraženi iznos od 304,05 EUR zahtjev tuženika odbijen kao neosnovan.

22. Tužitelju nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu jer isti nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP).

Pula - Pola, 10. veljače 2025.

Predsjednik vijeća:

Bruno Franković