REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8,52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-1822/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić, kao predsjednika vijeća, Biljane Bojanić, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Kristine Pavičić-Sirotić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IU (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Zlatku Jurlini, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. (OIB: 53056966535) iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj: P-1609/2024-32 od 29. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj: P-1609/2024-32 od 29. listopada 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.718,85 eura sa zateznom kamatom koja teče na pojedinačno navedene novčane iznose počev od 01. studenog 2008. pa do 01. prosinca 2012. i to u roku od 15 dana (t. I.). Tuženiku je naloženo tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.650,02 eura sa kamatom od dana donošenja odluke do isplate, u roku od 15 dana, dok je u preostalom zatraženom iznosu preko dosuđenog, zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan (t. II.).

2. Tuženik žalbu podnosi iz svih zakonom predviđenih razloga, ističući kako mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost, obzirom je prvostupanjski sud njegove dokazne prijedloge u potpunosti zanemario. Navodi da je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer je propušteno primijeniti odredbe čl. 190. st. 1. i čl. 191. st. 1. ZPP-a prema kojima isticanje drugog tužbenog zahtjeva uz postojeći predstavlja preinaku tužbe a o toj preinaci nije odlučeno čime je i počinjena apsolutno bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP-a. Apsolutno bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP-a počinjena je time što je i pogrešno odlučeno da je sud mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, kao i time da prorogacijsku klauzulu prvostupanjski sud smatra nepoštenom obzirom na uzrokovanje visokih troškova tužitelju, obzirom da bi trebalo udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke) imati u vidu vrijednost predmeta spora kao i opće imovno stanje potrošača te ostale relevantne okolnosti. Bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a počinjena je i u odnosu na nepoštenost odredbe o valutnoj klauzuli jer je tuženik u postupku tvrdio da su sporne odredbe tužitelju bile razumljive i da se o njima pojedinačno pregovaralo, što je istaknuto već u odgovoru na tužbu, dok te i sve ostale navode tuženika prvostupanjski sud u cijelosti zanemaruje. Navodi, da je tužitelj imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu euro ili CHF što je i na tu okolnost dostavio isprave u spis (promotivne uvjete važeće u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu) i predložio saslušanje tužitelja, te se o tom prigovoru prvostupanjski sud ne očituje, kao i na prigovor da bi valutna klauzula prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao što nije utvrđivano da nisu sporne odredbe o valuti bile jasne tužitelju, razumljive i lako uočljive, kao što je i propušteno utvrditi da su ugovorne strane pojedinačno pregovarale o valuti kredita. Pogrešno je i primijenjeno materijalno pravo, obzirom na ukazanu nemogućnost neposredne primjene odluka donesenih na kolektivnoj razini u pojedinačnom potrošačkom ugovoru a obzirom na način provođenja kolektivnog postupka, dokazivanja i svrhe kolektivne zaštite, obzirom u kolektivnom postupku tuženiku nije bilo omogućeno dokazivati da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, a niti (ne)postojanje neravnoteže ili postupanje sukladno načelu savjesnosti i poštenja. Ni jednu od pretpostavki prvostupanjski sud ne utvrđuje pravilnom primjenom odredbe čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine te čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03. Da su pravilno primijenjene navedene odredbe Zakona o zaštiti potrošača, odnosno Direktive 93/13 EZ utvrđeno bi bilo da u predmetnom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu potrošača. Odluku o zastari smatra neosnovanom, obzirom da je Ugovor u cijelosti ispunjen i radi se o djelomično ništetnim odredbama i eventualno zabrani manjeg značaja, pa bi pravilnom primjenom odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a tužbeni zahtjev trebalo odbiti. U odnosu i na tijek zakonskih zateznih kamata, vezano i da se poštenje stjecatelja presumira ali je isto i oborivo dok je nepoštenje potrebno dokazati odnosno obrazložiti. Iz postupanja prvostupanjskog suda proizlazilo bi da isti presumira nepoštenje tuženika kao neoborivu presumpciju što je u suprotnosti sa pozitivnim zakonskim odredbama iz čl. 1115. ZOO-a vezano i za pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela VSRH Su-IV-222/04 od 05. ožujka 2004. prema kojem se u slučaju ništetnosti ugovorne strane smatraju savjesnim stjecateljima, pa nije jasno zašto bi tuženik bio nepošten stjecatelj pozivom i na praksu Županijskog suda u Splitu. Poziva se i na odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju prema kojoj odredbi čl. 19. st. 3. je propisano da se iz obveze konverzije kredita iz CHF u euro isključuju svi ugovori koji su već bili otplaćeni do stupanja na snagu tog Zakona. Smatra i pogrešnom odluku o trošku obzirom da su neke poduzete radnje dosuđene prema vrijednosti boda od 15 kn/1,99 eura iako je navedena vrijednost stupila na snagu tek 05. studenog 2022.

2.1. Žalbeni je prijedlog preinačenje pobijane presude odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti uz dužnost da tužitelj tuženiku naknadi parnični trošak uvećan za zakonsku zateznu kamatu kao i trošak žalbe a podredno pobijanu presudu ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je temeljem odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP).

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Tijekom postupka odlukom ovog suda i prihvaćanjem žalbe tuženika ukinuta je presuda prvostupanjskog suda kojom je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 2.718,85 eura i u odnosu na trošak, te je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno postupanje obzirom da prvostupanjskom odlukom nije obrazložen prigovor zastare tuženika.

7. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud je i ponovno obrazložio odbijen prigovor mjesne nenadležnosti, koji je cijenjen vezano za ugovornu odredbu o prorogaciji mjesne nadležnosti kao ništetnom, obzirom da je sastavni dio tipskog ugovora tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj, obzirom da se o toj ugovornoj klauzuli nije posebno pregovaralo, vezano i za ograničenje prava tužitelja na pristup sudu a sve u odnosu na odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 i 46/07) kao i odredbe čl. 83. ZZP/03 i obzirom da je Ugovor o kreditu sklopljen u [adresa] i sukladno pravilu o izaberivoj nadležnosti prema čl. 59. ZPP-a za suđenje je mjesno nadležan taj prvostupanjski sud pred kojim je i pokrenut spor. Nadalje, u odnosu na provedeno financijsko vještačenje kojim je uređen tužbeni zahtjev i smanjen isti za iznos od 0,01 euro sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a tuženik se u zakonskom roku od 15 dana od zaprimanja tog zahtjeva nije očitovao pristaje li na djelomično povlačenje tužbe ili ne, odlučeno je temeljem odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a da je pristao na djelomično povlačenje te je i prethodnom odlukom (u dijelu u kojem je postalo pravomoćno) utvrđeno djelomično povlačenje tužbe za navedeni iznos. U postupku je saslušan tužitelj kao stranka, i utvrđeno da je po završetku fakulteta i zapošljavanja odlučio kupiti svoje prvo vozilo i morao dignuti kredit, te je otišao u poslovnicu tuženika u [adresa], gdje se informirao od strane djelatnika i dobio odgovor na njegov upit za najbolji izbor i najpovoljniji ugovor, da je to ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF, pa obzirom da je dipl. ing. građevine neupućen u ekonomske stvari, nije mogao imati saznanja da će nakon zaključenja tog Ugovora mjesečna rata znatno rasti od početnog iznosa koji je bio na početku otplate kredita a prije sklapanja je sa tuženikom pregovarao samo o iznosu kredita i broju rata otplate, budući da su ostale odredbe bile u Ugovoru i da nije mogao utjecati na njih već je mogao samo prihvatiti ili odbiti zaključenje Ugovora.

7.1. Analizirajući sadržaj Ugovora o kreditu i iskaz tužitelja, prvostupanjski sud i zaključuje da tužitelj ima status potrošača, obzirom da je osobno vozilo kupljeno za osobne potrebe te je i sklopljen Ugovor od strane tužitelja kao fizičke osobe time je i dokazao svojstvo potrošača iz čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP/03, dok vezano i u odnosu na okolnost sklapanja Ugovora i procedura prilikom odobravanja namjenskih kredita tuženik je odustao od prijedloga za saslušanjem svjedoka LU za kojega je tvrdio da ima saznanja o konkretnom slučaju, dok nije prihvaćeno saslušanje javnog bilježnika mr. sc. Davora Miškovića iz [adresa], predložen od strane tuženika, obzirom da pri solemnizaciji nije mogao potrošaču objasniti moguće rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u Ugovoru o kreditu kojega je solemnizirao. Time je sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a cijenjena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je u ovom postupku tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovoru o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time su i cijenjene odredbe čl. 138. ZZP/07 i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje ZZP/14), te čl. 502.c ZPP-a koji propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača da obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, na koji su način i primijenjene navedene odredbe i cijenjen postupak kolektivne zaštite potrošača o nepoštenosti odluke o valutnoj klauzuli. Stoga, tužitelj da ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu po pravima o stjecanju bez osnove sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja sukladno čl. 1115. ZOO-a. Na proveden dokaz financijskim vještačenjem tužitelj nije imao primjedbi, kao ni tuženik na matematički izračun, osim da je taj izračun izrađen kao da je ugovoren kunski kredit. Prigovor zastare cijenjen je prema odluci Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2017., da pokretanjem parničnog postupka dolazi do prekida zastare koja počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke povodom te tužbe, kao i objedinjenog pravnog shvaćanja o početku tijeka zastare sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. da zastarni rok teče od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Obzirom da je najstarija tražbina po osnovi valutne klauzule dospjela 30. listopada 2008., dok je 04. travnja 2012. podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, time je prekinuta zastara u smislu čl. 241. ZOO-a do tada nije protekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a, a obzirom na presudu Trgovačkog suda P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. u odnosu na valutnu klauzulu koja je postala pravomoćna 14. lipnja 2018., zastara nije nastupila. Time je i prihvaćeno osnovom čl. 1111. st. 1. ZOO-a zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe sa kamatom od dana kada su izvršene uplate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a. Uz to smatra, da je neosnovan navod tuženika da bi iznos trebalo umanjiti za iskazanu negativnu razliku odnosno za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja obzirom da plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio niti postoji obveza vraćanja nečeg što nije primio. Slijedom navedenog i dosuđen je zatraženi iznos uz zatezne kamate temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a.

8. Postupajući u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a ispitana je pobijana presuda u granicama razloga navedenih žalbom pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, te je ocijenjeno da u postupku nisu počinjene bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, kao što ne postoji ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koje se upućuje tuženik jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, te nikakvih proturječnosti ili nejasnoća. Temeljem utvrđenih i provedenih dokaza i pravilno je primijenjeno materijalno pravo.

9. I između stranaka i nije sporno da je sklopljen Ugovor o kreditu 16. svibnja 2006. koji je solemniziran od strane javnog bilježnika Davora Miškovića iz Zagreba pod brojem OU-328/2006 24. svibnja 2006., te da je tužitelju odobren iznos kredita od 24.952,83 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita za kupnju rabljenog osobnog vozila, uz redovnu kamatnu stopu od 5,95% godišnje promjenjivu u skladu sa tuženikovom odlukom o kamatnoj stopi uz rok otplate kredita od 84 mjeseca. Nesporno je i da je otplaćen predmetni kredit 23. studenog 2012.

10. U odnosu na žalbene navode tuženika i stajalište o isključenju prava na isticanje ništetnosti, obzirom da je Ugovor u cijelosti ispunjen, taj žalbeni navod nije osnovan. Iako je točno da odredba čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje ZOO) propisuje u st. 2. ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati, u konkretnom slučaju nametanje korisniku kredita ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita, u odnosu na tuženika, ne može se podvesti pod tezu tuženika da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja. Stoga je iznesen žalbeni prigovor neutemeljen jer pravo tužitelja osnovom ništetnosti i povrata što je temeljem utvrđenih ugovornih odredbi naplaćeno je i osnovano prihvaćeno.

11. Pri tome, žalbeni navodi da je dokazne prijedloge tuženika prvostupanjski sud zanemario u potpunosti, nisu osnovani, obzirom, kako je i to obrazloženo prvostupanjskom presudom, tuženik je odustao od saslušanja svjedoka za kojega je tvrdio da ima saznanja o konkretnom slučaju, ali pri tome pravilno nije prihvaćen prijedlog saslušanja javnog bilježnika obzirom da javni bilježnik nema saznanja ni mogućnosti objašnjenja svih činjenica tužitelju, koje su mogle biti obrazložene od strane bankara, koji je zaključio Ugovor od strane tuženika sa tužiteljem. Time i proizlazi da tuženik nije onemogućen u odnosu na dokaz da bi valutna klauzula tužitelju bila jasna i razumljiva i lako uočljiva. Prvostupanjski je sud proveo potrebne dokaze koje su stranke predložile.

12. Žalbeni navodi kojim se pobija tvrdnja o nepoštenosti i ništetnosti ugovornih odredbi uz primjenu valute CHF nisu osnovani. Vezano za navode, da se radi o kreditu u kunama, nisu osnovani jer se isti otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF, a iz Ugovora o kreditu proizlazi da se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti 20.551,51 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke, važeće na dan korištenja kredita. Takav žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije osnovan, obzirom da je tužitelj svojim iskazom naveo, da je Ugovor već bio sačinjen, odnosno napisan, te ga je on samo potpisao uz ponudu i da nitko nije objašnjavao eventualne opasnosti valutne klauzule. Time tužitelj nije ni trebao dokazivati ništetnost valutne klauzule i nepoštenost tuženika prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, obzirom da je povodom tih pitanja donesena presuda po čl. 502.a ZPP-a u kojem postupku je tuženik i bio stranka, kod Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., koja tužitelju daje mogućnost da bez ponovnog dokazivanja nepoštenosti valutne klauzule, potražuje temeljem čl. 502.c ZPP-a, naknadu više plaćenog iznosa po osnovi tog Ugovora. Tuženik nije tijekom postupka predložio niti jedan dokaz na okolnost da su tužitelju bili poznati svi parametri koji utječu na odluku o tome da svoj kredit veže uz valutnu klauzulu u CHF, pa je prema tome prvostupanjski sud pravilno, jer nije drugačije utvrđeno, na tužitelja primijenio čl. 502.c ZPP-a kada je prihvatio njegov tužbeni zahtjev, kojim je i propisano da potrošači ne moraju u pojedinačnom postupku dokazivati da su im u postupcima tuženika povrijeđena prava, a tuženik nije predložio dokaze kojima bi dokazao da upravo u konkretnoj pravnoj stvari nije došlo do te povrede.

13. Nije sporno da je tužitelju sporna ugovorna odredba bila i predstavljena odnosno razumljiva u formalnom smislu ali transparentnost ugovornih odredbi tužitelju, kao prosječnom potrošaču, ne cijeni se samo u odnosu na navedeno, već i na razumljive i precizno dane informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje odredbe Ugovora mogu imati na njegove financijske obveze. Tuženik nije dokazao da je takve informacije dao tužitelju, obzirom nije bilo prijedloga u odnosu na zaposlenika tuženika, da bi se takve činjenice i mogle utvrditi. Time i prvostupanjski sud nije ni trebao posebno prosuđivati i utvrđivati razumljivost navedene ugovorne odredbe, odnosno transparentnost ugovornih odredbi jer takav prigovor odnosno na takve navode nije posebno dan prijedlog radi tog utvrđenja.

14. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. tog Zakona nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost ugovora (čl. 87.). Na isti način je ta materija jednako bila i regulirana čl. 96., čl. 99. i čl. 102. ZZP iz 2007. godine. Žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud presudu u cijelosti temeljio na odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojim se utvrđenja iste ograničavaju na predugovornu fazu, te da je i propušteno utvrditi da je tužitelju bila dostupna mogućnost izbora između valute koju je tuženik nudio, tako i druge valutne klauzule, treba i navesti da su i sudovi u prednje navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača i proveli test (ne)ravnoteže analizom činidbe i protučinidbe, kao i test (ne)savjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka između ostalog i tuženika, utemeljili u bitnome na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljne informacije o fazi pregovaranja i zaključivanja Ugovora o kreditu a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upozorili s rizicima koji za njega proizlaze iz Ugovora o kreditu, da je bilo riječ o ugovorima o kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima i to u odnosu na valutnu klauzulu, i da su sporne odredbe u standardni ugovor "ušle" na inicijativu trgovaca (banaka) i da su banke u vrijeme sklapanja Ugovora trebale voditi računa o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, i da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

15. Pravilno je dospijeće pojedinih iznosa dosuđeno osnovom čl. 1115. ZOO-a, koji se odnosi na nepoštenog stjecatelja i primjenjuje na tuženika, obzirom je imao saznanja da su takve ugovorne odredbe vezano za isplatu nepoštene. Uz navedeno, žalbeni navodi da je tužba preinačena ne mogu se prihvatiti, obzirom je i tužbeni zahtjev umanjen, o čemu je i rješenjem prvostupanjski sud pravilno odlučio u odnosu na povlačenje tužbe. Uz navedeno, rješenje kojim je odlučeno da je tužba povučena za iznos od 0,01 Eura postalo je pravomoćno odlukom ovog suda Gž-928/2024 od 15. srpnja 2024., obzirom taj dio nije ukinut.

16. U odnosu na žalbene navode da je pogrešna odluka o mjesnoj nadležnosti suda isti nisu osnovani obzirom je ugovaranjem nadležnosti suda i njegovog sjedišta, tuženik ostvario pogodnost bitno manjih troškova u odnosu na tužitelja, kao korisnika kredita, obzirom na udaljenost mjesta prebivališta tužitelja, što bi izazvalo visoke troškova dolaska na sud, a time protivno žalbenim navodima, ukoliko bi i bio angažiran odvjetnik u Zagrebu, također troškove i u tom slučaju, obzirom bi ostvarenje prava bila otežano jer to zahtijeva komunikaciju sa odvjetnikom koje često znači i neposredni kontakt odvjetnika i stranke, pa bi i tada tužitelju bilo otežano ostvarenje njegovih prava. Kako iz utvrđenih okolnosti proizlazi da u konkretnoj situaciji ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti, predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, obzirom se posebno o toj ugovornoj odredbi i nije pregovaralo, kao što ni tužitelj nije imao utjecaja na istu a Ugovor o kreditu zaključen je i potpisan od strane Podružnice Zadar, potvrđen kod javnog bilježnika mr. sc. Davora Miškovića iz [adresa], tada i proizlazi da nadležnost prvostupanjskog suda postoji na temelju odredbe čl. 59. ZPP-a kojim je propisano da u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svojeg sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti, nadležan je sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

17. Vezano za dosuđeni parnični trošak, pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je odluku o visini troška zastupanja utemeljeno na odredbama izmjene Odvjetničke tarife kojima je određena vrijednost boda od 15,00 kuna prema Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22). Odredbom Tbr. 48. st. 3. te Odvjetničke tarife propisano je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova za zastupanje na teret protivne strane primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka a odredbe izmjena Odvjetničke tarife su bile na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave donošenjem pobijane odluke pa se time i tuženik neosnovano prigovara da se radi o retroaktivnoj primjeni podzakonskog propisa.

18. Slijedom navedenog odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja sukladno čl. 368. st. 1. ZPP-a. Obzirom da sa žalbom nije uspio tada je i trošak žalbenog postupka odbijen sukladno čl. 154. u vezi sa odredbom čl. 166. ZPP-a.

U Puli - Pola 10. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Nataša Babić