REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Puli - Pola
Kranjčevićeva 8,52100 Pula - Pola
Poslovni broj: Gž-1482/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
i
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić, kao predsjednika vijeća, Biljane Bojanić, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Kristine Pavičić-Sirotić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐM (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Blaženki Musulin, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. (OIB: 53056966535) iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kallay & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv odluke o troškovima postupka sadržanim u presudi i tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-5821/21-21 od 17. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. veljače 2025.,
p r e s u d i o j e i r i j e š i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuju presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-5821/21-21 od 17. srpnja 2024.
II. Prihvaća se djelomično žalba tužitelja odnosu na parnični trošak, te se tužitelju dosuđuje daljnji parnični trošak u iznosu od 225,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja ove presude 10. veljače 2025., pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadom žalbenog troška.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:
-u st. I., da se utvrđuje da je ništetan dio odredbe članka 1. Ugovora o kreditu broj 041-50-4752538 kojeg su tužitelj ĐM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik RaiffeisenbankAustria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditor sklopili 11. ožujka 2008., ovjeren kod Javnog bilježnika Zorana Jelavića iz Zagreba, dana 11. ožujka 2008. pod poslovnim brojem Ov-4478/2008, koji glasi: "Kunska protuvrijednost…po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.";
-u st. II. da se utvrđuje da je ništetan dio odredbe članka 7. Ugovora o kreditu broj 041-50-4752538 kojeg su tužitelj ĐM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik RaiffeisenbankAustria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditor sklopili 11. ožujka 2008., ovjeren kod Javnog bilježnika Zorana Jelavića iz Zagreba, dana 11. ožujka 2008.pod poslovnim brojem Ov-4478/2008, koji glasi:
"...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…"
"...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…";
-u st. III., da se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.039,05 eura/30.432,24 kune zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose navedene izrekom presude i to počevši od 28. veljače 2009. do zaključno 31. ožujka 2013;
-u st. VI., odbijen je dio tužbenog zahtjeva koji glasi: "I Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 2. Ugovora o kreditu broj 041-50-4752538 kojeg su tužitelj ĐM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik RaiffeisenbankAustria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditor sklopili 11. ožujka 2008., ovjeren kod Javnog bilježnika Zorana Jelavića iz Zagreba, dana 11. ožujka 2008. pod poslovnim brojem Ov-4478/2008, koji glasi: "…promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora." II. Nalaže se tuženiku RaiffeisenbankAustria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju ĐM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.391,29 kuna/ 317,38 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na pojedine mjesečne iznose.";
-u st. V., da je tuženik dužan tužitelju naknaditi trošak postupka u iznosu od 1.766,17 eura s kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
1.1. Rješenjem prvostupanjskog suda dopuštena je preinaka tužbe iz podneska tužitelja od 02. rujna 2022.
2. Pravovremenom žalbom presudu i rješenje pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalbom, u bitnome, navodi da je nejasno iz kojega razloga je prvostupanjski sud utvrdio ništetnost odredbe čl. 1. predmetnog Ugovora o kreditu a kojim je utvrđen isključivo iznos kredita koji se obračunava u kunskoj protuvrijednosti CHF, obzirom je navedena odredba jasna i razumljiva i na zakonu osnovana vezano za čl. 22. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora i bila dopuštena odredba vrijednosti ugovorne obveze u valuti RH koja se izračunava temeljem cijena zlata i tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti. Pozivom na čl. 99. ZZP-a u odnosu na čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07 – dalje ZZP) navodi kako je nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, odnosno nije utvrđivano, obzirom da nije obrazloženo temeljem kojih je činjenica koje su iznesene tijekom postupka utvrđena osnovanost tužbenog zahtjeva, kao što nema ni obrazloženja na kojoj je odredbi tužbeni zahtjev osnovan već se samo paušalno poziva na presude u kolektivnom sporu, a s tim u vezi naglašava, kako su u postupku kolektivne zaštite sudovi na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe o valutnoj klauzuli dovesti do neravnoteže na štetu potrošača, dok i sam Visoki trgovački sud u odlukama navodi, da nije isključeno da su banke u pojedinačnim slučajevima predmetne odredbe koristili u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja ali da to nije predmet ispitivanja u postupku kolektivne tužbe. Ako je prvostupanjski sud mišljenja kako sve činjenice koje su stranke iznijele i predloženi dokazi nisu relevantni za odlučivanje u ovom postupku, trebalo je obrazložiti razloge zbog kojih su te činjenice i dokazi irelevantni. Ističe i da je status potrošača u ovom postupku sporna činjenica jer tužitelj u tijeku postupka nije uspio dokazati da bi imao status potrošača, dok je i čl. 338. st. 4. ZPP-a propisano da se obrazloženjem presude treba i posebno navesti koje je činjenice utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, te koje dokaze je izvodio i zašto i kako ih je ocijenio. U odnosu na status potrošača tužitelja tuženik je predložio da se od Ministarstva financija, Porezne uprave pribavi podatak da li je tužitelj objekt financiran ugovorom o kreditu unio u imovinu obrta/društva, odnosno koristio kakva prava u kontekstu poreznih propisa, što prvostupanjski sud u konkretnom slučaju nije učinio i time počinio apsolutno bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. U odnosu na primjenu utvrđenja iz kolektivnih presuda prvostupanjski sud se poziva na odredbu čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14) koja u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije bila na snazi a isto tako i Zakon o zaštiti potrošača/07 koji je tada bio na snazi ne sadrži odredbu koja bi bila sadržajem identična odredbi čl. 118. ZZP/14. Zakon o zaštiti potrošača/07 ne poznaje pravni institut kolektivne tužbe radi zaštite prava potrošača, koji je uveden tek kasnijim Izmjenama i dopunama ZZP/07 koji je stupio na snagu Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/09) 16. srpnja 2009., pa se time čl. 118. ZZP/14 od 08. travnja 2014. nakon šest godina sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i ne može retroaktivno primjenjivati, kao ni iz razloga što se konkretni postupak nije vodio radi naknade štete, već radi stjecanja bez osnove. Pogrešan je i netočan navod prvostupanjskog suda da zastara nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti odluke u postupku kolektivne zaštite, obzirom nema uporište ni u jednoj odredbi materijalnog prava pozivom i na odredbu čl. 215. ZOO-a. S tim u vezi ukazuje na odredbu čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09 i 133/09) kojom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju čl. 131. ZZP-a ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona i drugih propisa prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, pa je time pokretanje ili vođenje postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava pokretanje pojedinačnog postupka protiv trgovca i da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača niti može izazivati prekid zastare tog prava. Sve i kada bi se uzelo da postupak kolektivne zaštite dovodi do prekida zastare (što je netočno i protivno svakom propisu na snazi u RH) nejasna je i osnova dosude kamata na svaki pojedini iznos obzirom se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem i time da tuženik nije znao niti mogao znati da će predmetna osnova prestati uslijed retroaktivne primjene naknadno donesenih zakona i odluka u postupku kolektivne zaštite. O navedenom pobijana presuda ne sadrži ni jedno obrazloženje čime je također počinjena apsolutno bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Ističe i kako je neosnovano priznat u cijelosti trošak predujma za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja obzirom su nalazom utvrđivani preplaćeni iznosi po osnovi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, bez obzira što je potraživanje po osnovi promjenjive kamatne stope bilo u zastari već prilikom podnošenja tužbe, te je i sud na posljetku to odbio, pa stoga tuženik ne smije snositi trošak koji nije prouzrokovao. Nejasan je i razlog pozivanja u t. 43. obrazloženja kojim se prvostupanjski sud referira na čl. 3. Ugovora o kreditu, budući da ništetnost navedenog članka nije predmet tužbenog zahtjeva niti se o istome raspravljalo u ovosudnom postupku.
2.1. Žalbeni je prijedlog preinačenje pobijane presude u cijelosti odbijanjem tužbenog zahtjeva, uz obvezu naknade tuženiku prouzročenog parničnog troška, a podredno ukidanje pobijane presude i rješenja o trošku i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovni postupak uz zahtjev troška žalbe.
2.2. Tužitelj, zastupan po punomoćniku, podnio je prijedlog za dopunu presude a podredno i žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne odluke o troškovima postupka. Žalbom smatra da je pogrešna odluka o trošku jer nije priznati u cijelosti uspjeh u sporu, obzirom da nije uspio samo u razmjernom neznatnom dijelu svojega zahtjeva, a zbog kojega nisu nastali posebni troškovi, pa je trebalo primijeniti odredbu čl. 154. st. 5. i obvezati tuženika za nadoknadu svih troškova. Žalbu podnosi i u odnosu na trošak pristupa punomoćnika na ročište 16. listopada 2023. koji je priznat u 25 bodova iako mu je trebalo biti priznato prema Tbr. 9. t. 2. Tarife 50 bodova budući je na to ročište trebalo pristupiti, radilo se o ročištu na kojem se raspravljalo o procesnim pitanjima i što proizlazi da je odlučivano o dokaznim prijedlozima koji će se provesti u daljnjem tijeku postupka, pa stoga je to ročište održano i nije odgođeno, pa se ne može priznati samo 25 bodova za zastupanje na istome. Isto tako trebalo je dosuditi priznanje troška pristupa na ročište za objavu presude.
2.3. Žalbeni je prijedlog donijeti dopunsku odluku o trošku, podredno uputiti na odlučivanje o žalbi Županijskom sudu, uz dosudu troška žalbe.
3. Sa žalbama tužitelja i tuženika postupljeno je temeljem odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 i 155/23 – dalje ZPP).
4. Na žalbe nije odgovoreno.
5. Žalba tuženika nije osnovana, dok je žalba tužitelja djelomično osnovana.
6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, pazeći pri tome i dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka prema čl. 365. ZPP-a, ocjena je ovog suda da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka, kao ni one na koje se žalbom ukazuje iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer je odluka razumljiva, dani su jasni razlozi o odlučnim činjenicama a obrazloženje nije nejasno, obzirom je i vezano za osnovu utvrđenja koje se uvijek vezuje za navedene promjene u odnosu na odluke tuženika. U postupku ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno. 7. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbe zaključenog Ugovora o kreditu od 11. ožujka 2008., koji se odnosi na t. 1. Ugovora i to kunsku protuvrijednost CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, kao i ugovorne odredbe čl. 7. kojim se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan dospijeća i kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan dospijeća temeljem kojih je tuženiku isplaćen viši iznos od onoga na koji je imao pravo i to u odnosu na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF.
8. Prvostupanjski sud je u odnosu na izjavljen prigovor zastare, isti prihvatio kao djelomično osnovan, cijeneći da je kolektivnom tužbom 04. travnja 2012. zastara prekinuta i nakon prekida je ponovno počela teći primjenom čl. 245. st. 1. ZOO-a i to u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu 14. lipnja 2014., obzirom da je presuda Trgovačkog suda P-1401/12 postala pravomoćna 13. lipnja 2014. odlukom Visokog trgovačkog suda Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. a tužba je podnesena 09. srpnja 2021. u odnosu na razliku kamatne stope, odnosno izvan roka od pet godina, te je u odnosu na navedeno odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 317,38 eura sa zatraženim zateznim kamatama, kao i ništetan dio odredbe čl. 2. Ugovora. U odnosu na nepoštenost odredbi valutne klauzule CHF, odluka Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12 postala je pravomoćna odlukom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 09. srpnja 2021., prigovor zastare je ocijenjen kao neosnovan, obzirom da je podnesena unutar roka od pet godina. Preinaku tužbe podneskom od 02. rujna 2022. prvostupanjski sud je dopustio sukladno čl. 190. – čl. 191. ZPP-a, budući je izvršena nakon financijskog vještačenja kada je mogao precizno znati visinu svojeg zahtjeva a vezano i za čl. 191. st. 2. ZPP-a predviđa iznimku od pravila prema kojoj bi se tužbeni zahtjev mogao preinačiti ukoliko bi tužitelj zahtijevao iz iste činjenične osnove drugu novčanu svotu zbog okolnosti nastalih nakon podnošenja tužbe, slijedom čega je preinaka iznimno bila dopuštena, cijeneći i da je vještak ustanovio nalazom i mišljenjem visinu potraživanja koje se nije mogla utvrditi temeljem same dokumentacije i bez stručnog znanja vještaka. Primjenom odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 14/14, 110/15, 14/19), prema kojem je sud vezan za utvrđenje iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, u odnosu na vođen postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojem je i odlukom Trgovačkog suda i Visokog trgovačkog suda kao i Vrhovnog suda RH Revt-249/14 od 09. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača – korisnika kredita koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da tuženik i potrošači nisu pojedinačno pregovarali o odredbi odnosno da ovisi o dva bitna elementa da potrošač u vrijeme zaključenja ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti. Pri tome navodi, da je i sud vezan za utvrđenje iz navedene parnice, te javni bilježnik pri solemnizaciji Ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizik promjene tečaja švicarskog franka. Iz iskaza tužitelja i proizlazi da je znao što je valutna klauzula ali da mu nitko nije rekao da tečaj može rasti, već su rekli da se radi o najsigurnijoj valuti, dok na navedene okolnosti pregovaranja tuženik nije predložio dokaze, pa je o navedenom zaključeno temeljem iskaza tužitelja, obzirom je tuženik odustao od dokaznog prijedloga saslušanja djelatnika banke na okolnosti svojstvo potrošača, pa je uzeo u obzir samo iskaz tužitelja. Time je i tuženik postupio i formirao ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava, te je povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima, načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zlouporabe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a te zabrane prouzročenja štete čl. 8. ZOO- a koja su načela sankcionirana ništetnošću čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Predmetni Ugovor da treba sagledati u smislu općih uvjeta Ugovora o kreditu kako je određeno čl. 295. i čl. 296. ZOO-a jer se radi o unaprijed sastavljenom Ugovoru za koji jedna ugovorna strana – sastavljač nudi drugoj ugovornoj strani po principu "uzmi ili ostavi". Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je i Sud Europske unije u predmetu C-186/16 Đ i dr. protiv Banca Romaneasca SA koja obvezuje sud. Time je, obzirom da je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača prihvatio tužbeni zahtjev kao osnovan temeljem čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12, 56/13) i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15, 14/19) te čl. 3-4., čl. 269., čl. 272. i čl. 323. Zakona o obveznim odnosima i odredbe čl. 502.a i c ZPP-a. Preplata je i dosuđena temeljem nalaza i mišljenja vještaka financijske struke u odnosu na valutnu klauzulu sukladno čl. 1111. ZOO-a, dok je odbijen po osnovi povećanja kamatne stope obzirom je u zastari. Odluka o kamatama temelji se na čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.
9. Pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (čl.8. ZPP-a), u cijelosti prihvaća ovaj sud jer su za to dani jasni i na zakonu osnovani razlozi, koje žalitelj svojim žalbenim navodima nije doveo u sumnju.
10. U odnosu na odluku prvostupanjskog suda kojim utvrđuje ništetnost ugovornih odredbi vezano za odluke Visokog trgovačkog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske a koje se smatraju neosnovanim žalbenim navodima, takvi žalbeni navodi nisu osnovani. I čl. 1. Ugovora koji je utvrđen ništetnim, ugovoren je kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju Kreditora, time je i osnovano se zatražilo utvrđenje ništetnim. Odredbom čl. 118. ZZP/14 propisano je da odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u kojoj je tuženik bio stranka postupka, suprotno žalbenim navodima žalitelja, obvezuje prvostupanjski sud. U tom kolektivnom sporu pokrenutom od Hrvatskog saveza Udruge za zaštitu potrošača protiv više banaka i u ovom postupku tuženika, utvrđeno je nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje različitih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom.
10.1. Pri tome prvostupanjski sud je i u odnosu na provedene dokaze saslušao tužitelja a kako je tuženik odustao od saslušanja djelatnika banke, kao svjedoka, tada taj dokaz nije proveden, dok je iskazom tužitelja utvrđeno da mu uvjeti ugovora nisu posebno obrazlagani.
11. Pri tome, ne može se smatrati da se radi o paušalnim navodima prvostupanjskog suda isticanjem presuda, obzirom da je u okviru tog postupka odlučivano o uvjetima osnove povrede kolektivnih interesa i prava potrošača i u odnosu na zaključene ugovore o kreditu u švicarskim francima, kao i o načinu i terminologiji koja se koristi u odlukama a vezano i za samu odluku banke. Osnova odgovornosti tuženika je stoga i utvrđena pravomoćnom presudom, kao i pozivom na čl. 502.c ZPP-a, kojim je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama radi naknade štete ili isplate pozivati na pravno utvrđenje iz presude iz čl. 502.a st. 1. istoga Zakona, te je sud vezan za utvrđenje iz te parnice, u kojoj je tuženik bio stranka, dok tuženik odustankom saslušanja djelatnika banke nije suprotno dokazao.
12. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pri tome, postoji ustaljena sudska praksa između ostalog i odluka Vrhovnog suda RH iz više odluka, kao napr. Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., da se odredba čl. 502.c ZPP-a i u obliku prije ZID ZPP/19 primjenjuje u parnicama koje su potrošači pokrenuli radi isplate odnosno vraćanja onog što su banke stekle na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje su takvima utvrđene u kolektivnom sporu vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pos.br. P-1401/2012. Osnovom toga prvostupanjski je sud je uz pravilnu primjenu tih zakonskih odredbi o osnovanosti zahtjeva pravilno utemeljio na navedenim pravnim shvaćanjima donesenim u postupku kolektivne zaštite.
12.1. Obzirom na to da postoji na temelju već navedenog članka 502.c ZPP-a, a jednako tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje ZZP/14), koji je na snazi i podnošenjem tužbe, vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.
13. U predmetnom postupku radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora vezano za valutu CHF koju su mijenjali kreditori, suprotno pravnom shvaćanju žalitelja, prvostupanjski sud je i saslušanjem tužitelja utvrdio, da nije bilo pojedinačnog pregovaranja, kao i statusu potrošača tužitelja, obzirom na svrhu zaključenja Ugovora o kreditu, dok suprotno tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao, te su time sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. ZZP/14 vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev - 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019), pa je posljedično tome prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima žalitelja, pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja glede pravne osnove spora ocijenio osnovanim.
14. Prvostupanjski sud je, protivno žalbenim navodima, pravilno odlučio o prigovoru zastare. U odnosu i na objedinjenog pravno shvaćanje o početku tijeka zastare sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., da zastarni rok teče od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadno utvrđene ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama sa valutnom klauzulom CHF. Vezano za taj prigovor treba navesti i da je pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa prekinuo zastaru na temelju čl. 241. i čl. 225. ZOO-a, te je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka, tek trenutkom pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom tužbe, pa kako je u odnosu na tečaj CHF presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 pravomoćna postala 14. lipnja 2018., tada i zastarni rok koji je počeo teći od pravomoćnosti sudske odluke nije nastupio, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud jer je tužba u ovoj pravnoj stvari podesena 09. srpnja 2021., dakle unutar općeg zastarnog roka od 5 godina (čl. 225. ZOO) u kojem roku zastarijevaju ove novčane tražbine po pravilima o stjecanju bez osnova.
15. Osim toga, prilikom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba cijeniti i da je RH postala punopravnom članicom Europske unije 01. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, dapače to pravo je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska RH u Europsku uniju. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe – dalje u tekstu Direktiva 93/13 EEZ), a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 78/12 - dalje: ZIDZZP/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis. Pri tome, valja istaknuti da se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, međutim u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.
16. Neosnovano žalitelj osporava tužitelju status potrošača jer je iz provedenih dokaza, uvida u ugovor i saslušanja tužitelja, prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj potrošač, da mu je kredit odobren radi kupnje vozila, te je iz pregleda prometa po kreditu utvrđeno da je kreditne uplate vršio upravo tužitelj. Iz ugovora o kreditu nigdje ne proizlazi da bi tužitelj vozilo kupio za neku drugu svrhu osim osobne uporabe. Prema odredbi članka 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu članka 3. ZZP/03 a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema (zaključak Vrhovnoga suda Republike Hrvatske poslovni broj Su IV–56/2023-9 od 23. studenoga 2023.). Tužitelj je svoj status potrošača dokazao činjenicom da je kao fizička osoba zaključio ugovor radi kupnje automobila pa je neosnovano isticanje žalitelja da tužitelj nije potrošač. 17. Pravilno je dospijeće pojedinih iznosa dosuđeno osnovom čl. 1115. ZOO-a, koji se odnosi na nepoštenog stjecatelja i primjenjuje na tuženika, obzirom je imao saznanja da su takve ugovorne odredbe vezano za isplatu nepoštene.
18. U odnosu na žalbene navode tuženika kojim se spori dopuštenost preinake tužbenog zahtjeva isti nisu osnovani. Prvostupanjski sud je pravilno dopustio preinaku obzirom i na primjenu odredaba Zakona o parničnom postupku i činjenicu da sam tužitelj nije mogao postaviti zahtjev za isplatom bez provođenja financijskog vještačenja odnosno pojedinačne iznose koji se odnose i na valutnu klauzulu.
19. Ispravno se žalbom navodi, vezano za toč.43. prvostupanjske presude u odnosu na naknadu za korištenje kredita, da u tom dijelu nije postavljen zahtjev, ali kada se o tome nije odlučivalo, kao što i dosuda o tome nije zatražena, kao i iznos dosuđen, obzirom se odlučivalo samo o valutnoj klauzuli, taj se navod posebno ne cijeni.
20. Vezano za u cijelosti priznati trošak vještačenja, žalba tuženika se ne prihvaća, iako je istim obuhvaćena preplata po osnovi promjene kamatnih stopa koja je zbog zastare odbijena. Taj trošak je osnovan u cijelosti, obzirom je u bitnom istim vještačenjem i obuhvaćena preplata osnovom valutne klauzule.
20.1. Žalba tužitelja u odnosu na dosuđeni parnični trošak djelomično je osnovana. Žalbeni navodi kojima se upućuje da bi iako djelomično nije uspio sa svojim zahtjevom vezano za promjenjivu kamatnu stopu, trebalo je u cijelosti priznati nastao parnični trošak nisu osnovani. Pravilno je od strane prvostupanjskog suda priznat trošak u dijelu osnove tužbenog zahtjeva, kao i visine u kojoj je uspio i to od ukupno 90% obzirom da je i trebalo umanjiti taj priznati trošak za onaj dio u kojem tužitelj nije uspio u postupku. Pri tome, osnovano se poziva da je za ročište koje je održano 16. listopada 2023. trebalo priznati 50 bodova (50%), obzirom da je i to ročište, iako se na njemu nisu izvodili posebni dokazi ali je odlučeno da se i provede dokaz saslušanjem tužitelja, obzirom da je i tuženik odustao prethodno od saslušanja službenika banke. Stoga je i trebalo priznati 50 bodova za pristup na to ročište odnosno 50% zatražene naknade. Isto tako je i pristup na ročište za objavu presude trebalo priznati prema Tbr. 9. t. 3. Tarife u visini od 50% nagrade iz Tbr. 7. t. 1. Tarife, od 50 bodova, obzirom da je i punomoćnica tužitelja pristupila na ročište objave. Time je ukupno trebalo priznati 100 bodova, odnosno 250,00 eura i obzirom da na uspjeh u sporu od 90% priznati iznos od 225,00 eura.
21. Slijedom navedenog žalba tuženika odbijena je temeljem odredbe čl. 368. st.
1. ZPP-a kao i zahtjev za naknadom troška žalbe sukladno čl. 154. st. 1. u vezi sa čl. 166. st. 1. ZPP-a. Budući da se žalba tužitelja odnosi samo na odluku o parničnom trošku koji predstavlja sporednu tražbinu (čl. 35. ZPP-a), zahtjev za naknadu troška nije posebno priznat.
U Puli - Pola 10. veljače 2025.
Predsjednik vijeća
Nataša Babić
