Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-1086/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Radaković Bašić, predsjednice vijeća, Milke Vraneš, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ante Ujevića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Franu Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tužene OTP banke d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, zastupane po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku u Osijeku, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P- 90/2023-25 od 11. listopada 2024. u dijelu pod točkama I., II. i III. izreke, na sjednici vijeća održanoj 10. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-90/2023-25 od 11. listopada 2024.u dijelu pod točkama I., II. i III. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

"I. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, isplatiti tužitelju ŽM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 3.321,34 EUR (slovima: tri tisuće tristo dvadeset jedan euro trideset četiri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose kao u prvostupanjskoj presudi i to do i to do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije.

II. Utvrđuje se da je neosnovan prigovor radi prijeboja te da ne postoji potraživanje tužene prema tužitelju za isplatu iznosa od 52,60 eura, sa kamatom do 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima koja se do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta kojoj je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanome za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

III. Nalaže se tuženoj OTP banci d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, naknaditi tužitelju ŽM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu 1.803,90 eura (slovima: tisuću osamsto tri eura devedeset centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. listopada 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki III. izreke presude."

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkama I., II. i III. u pravovremenom roku žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud preinači presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja ili podredno da ukine prvostupanjsku presudu u predmet vrati na ponovno suđenje. Potražuje žalbeni trošak u ukupnom iznosu od 312,50 eura.

3. Na žalbu tuženika nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude u pobijanom dijelu povodom žalbe tuženika i po službenoj dužnosti, temeljem odredbe članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), ovaj sud utvrđuje da u donošenju prvostupanjske presude i u postupku koji joj je prethodio nije počinjena niti jedna od bitnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. ZPP-a.

6. U presudi nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju se poziva tuženik, te su izneseni dostatni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu međusobno proturječni, niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, po Ugovoru o kreditu od 4. travnja 2007. sklopljenom s tuženom.

8. U odnosu na tuženikovu žalbenu tvrdnju da predmetni kredit nema potrošačko svojstvo, te da tužiteljica nije potrošač i da je tužiteljica dužna dokazati suprotno, potrebno je istaknuti da je prvostupanjski sud na ovaj prigovor tuženika pravilno odgovorio da iz samog predmetnog ugovora (članak 5.) proizlazi da je namjena kredita kupnja vozila marke Renault, tip i model Megane Grandtour Extreme 1,5 DCI 85, a sama paušalna tvrdnja tuženika da tome nije tako nije dovoljna da takav navod iz samog ugovora pobije, a teret dokaza da tužiteljica nije potrošač je na tuženiku, a kako to proizlazi iz odluke Vrhovnog suda RH poslovni broj: Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020., što tuženik nije dokazao. Također, iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužiteljica predmetni kredit u cijelosti iskoristila za kupnju motornog vozila kojeg je koristila isključivo u privatne, a ne u poslovne svrhe. Stoga je ovaj tuženikom prigovor pravilno otklonjen kao neosnovan.

9. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnost dijela ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu, te se u ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno pozvao na presude donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/2018, slijedom kojih utvrđenja tužiteljica ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos da je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka. Prvostupanjski sud je kao nesporno utvrdio da su stranke zaključile ugovor o kreditu temeljem kojeg ugovora je tužitelj ostvario kredit u švicarskim francima. Ugovorena je valutna klauzula, a iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je tekst ugovora sačinila banka, te da ona nije sudjelovala u kreiranju tog ugovora.

10. U postupku pred sudom prvog stupnja su utvrđene slijedeće odlučne činjenice:

- da su 4. travnja 2007. tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 20.050,00 CHF po srednjem tečaju HNB važećem na dan isplate,

- da je kredit odobren za kupnju motornog vozila,

- da je kredit odobren na rok od 7 godina,

- da je ugovoren rok otplate kredita u 84 jednakih mjesečnih anuiteta čiju visinu utvrđuje banka planom otplate,

- da su se ugovorne stranke suglasile da se otplata kredita u kunama obračunava primjenom valutne klauzule, dakle, da će se obračunavati u CHF po srednjem tečaju HNB za CHF na dan uplate anuiteta,

- da je tužitelj predmetni kredit otplatio u cijelosti,

- da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu,

- da iz nalaza vještaka od 21. kolovoza 2024. proizlazi da je preplaćeno 69 anuiteta uslijed CHF valutne klauzule u iznosu 3.321,34 EUR-a, u kojima je srednji tečaj HNB na dan plaćanja anuiteta bio viši od srednjeg tečaja HNB na dan korištenja kredita, da je manje plaćenih 15 anuiteta uslijed CHF valutne klauzule u iznosu - 52,60 EUR-a, u kojima je srednji tečaj HNB na dan plaćanja anuiteta bio niži od srednjeg tečaja HNB na dan korištenja kredita i da ukupna + / - tečajna razlika uslijed CHF valutne klauzule iznosi 3.268,74 eura,

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj:

P1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj:

P1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno i ista glasi: da je OTP banka d.d. u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu u dijelu kojima je ugovorena valutna klauzula prvostupanjski sud se pravilno pozvao na učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, te je Vrhovni sud u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke, među kojima i tužena, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik nije ponudio dokaze kojima bi se tijekom prvostupanjskog postupka utvrdilo suprotno, tj. da bi tužiteljica bila informirana o rizicima ugovaranja valutne klauzule.

12. Prema pravnim utvrđenjima sudova u postupku kolektivne zaštite odredba o valutnoj klauzuli nije bila jasna i transparentna za potrošače u smislu da im nije bio jasan ekonomski učinak vezanja glavnice kredita uz valutu CHF a ne općenito i načelno valutne klauzule kao takve. Tako iz pravnih utvrđenja proizlazi da su banke, među njima i tužena, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tomu su ih poticale na sklapanje ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF. Potrošači su bili neobaviješteni o pravom značenju CHF kao "sigurne valute" za ulaganja banaka, a ne za korisnika kredita te oni nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže upravo uz valutu CHF (a ne primjerice za EUR) i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju takvog ugovora, tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače o riziku i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju valutne klauzule u CHF, sve na štetu potrošača, pa da je time postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 - dalje: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 dalje: ZZP/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/15 - dalje: ZOO).

13. Odredbom članka 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Nije sporno da se tužitelj u tužbi pozvao na pravna utvrđenja pravomoćne predmetne presude.

14. Navedena odredba ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a.

15. Na temelju činjeničnih utvrđenja s obzirom na nesporno utvrđeno povećanje tečaja CHF nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu utvrdio da su odredbe kojima je bila ugovorena valutna klauzula u CHF ništetne, te je obvezao tuženika kao nesavjesnog stjecatelja da isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju takvih ništetnih odredbi.

16. Nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samoga Zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža, uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada i pravo na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.

17. Kako je utvrđeni iznos od 3.321,34 eura kojeg je tužitelj platio više na ime valutne klauzule u CHF tuženik stekao bez pravne osnove, pravilno je naloženo tuženiku da taj iznos vrati tužitelju, odnosno da mu naknadi vrijednost postignute koristi ostvarene uplatama više plaćenih anuiteta sa zateznim, sukladno odredbi članka 1111. ZOO-a.

18. S obzirom da je sud vezan za pravne učinke ranije navedene pravomoćne presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, u kojem postupku je utvrđeno da su odredbe o ugovaranju valutne klauzule u CHF nepoštene, a time i ništetne, jer je tuženik ponudio tužiteljici sklapanje ugovora s nepoštenim odredbama i postupao nepošteno, čime je postao nepošteni stjecatelj (članak 1115. ZOO-a) za iznose koje je nepripadno primio na temelju ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koje su ništetne, to je temeljem ništavih odredbi ugovora o kreditu u obvezi isplatiti tužiteljici zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od dana stjecanja svake pojedine uplate iznosa koji je bio veći od ugovorenog do isplate, kako je to pravilno i dosuđeno pobijanom presudom.

19. Prvostupanjski sud pravilno je otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare, jer pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO-a i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu. Taj rok u odnosu na ništetnost valutne klauzule počinje teći od dana pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., i da je tužba podnesena 18. lipnja 2021., dakle, unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz članka 225. ZOO-a.

20. S tim u vezi Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

21. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima osporava utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda vezano za visinu potraživanja tužitelja, a sukladno nalazu i mišljenju stalne sudske vještakinje Tonke Vulić iz Osijeka, kojemu tuženik nije određeno prigovarao (u matematičkom izračunu), valja odgovoriti da prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je navedenim nalazom i mišljenjem utvrđena visina preplaćenih iznosa kao razlika u isplatama mjesečnih anuiteta koje je platila tužiteljica po osnovi valutne klauzule zbog promjene tečaja u razdoblju otplate kredita po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten, koji iznos je u nalazu specificiran po mjesecima, s time da je tužiteljica u konačnome tužbeni zahtjev postavila upravo u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka. Pri tome je za obrazložiti, vezano za žalbene prigovore kojima tuženik osporava utvrđenja prvostupanjskog suda proizašla iz nalaza i mišljenja vještaka, da je prvostupanjski sud dao jasne i valjane razloge kada je prihvatio navedeni nalaz i mišljenje koji se odnosi na utvrđenu razliku preplaćenih iznosa, koje razloge prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, s time da iz stanja spisa proizlazi da tuženik nije imao prigovora na matematički izračun vještakinje Tonke Vulić, na način da je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da je u slučaju ništenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, u konkretnom slučaju tuženik bez pravne osnove stekao novčana sredstva u vidu razlike između stvarno naplaćenih anuiteta prema tečaju CHF za kune na dan plaćanja, s obzirom na to da preostale odredbe Ugovora o kreditu kojima je određeno naznačen tečaj CHF, a to je tečaj koji je vrijedio na dan puštanja kredita, nisu nepoštene, a time niti ništetne, pa isti prigovor, stoga, nije od utjecaja na utvrđenu visinu potraživanja koju je vještakinja utvrdila u skladu sa zadatkom koji joj je dao sud.

22. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da u konkretnom slučaju nema mjesta oduzimanju manje plaćenih iznosa, za mjesece kada je tečaj bio niži, budući da je predmet spora zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa za mjesece kada je kamata bila viša od početno ugovorene, te kada je tečaj CHF bio viši od tečaja u trenutku isplate kredita, a prema podacima u spisu tuženik nije pravilno istaknuo zahtjev za povrat stečenog bez osnove od strane tužitelja, niti je određeno postavio prigovor prijeboja, a niti je podnio protutužbeni zahtjev.

23. Troškovi postupka dosuđeni su pravilnom primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a, pri čemu je trošak tužitelja odmjeren u skladu s odredbama članka 155. ZPP- a, te sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 – dalje: Tarifa).

24. Iz ovih razloga je, temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a, odbijena je žalba tuženika kao neosnovana, a prvostupanjska presuda potvrđena u cijelosti.

25. Tuženiku nije dosuđen žalbeni trošak iz razloga jer isti nije uspio sa svojim žalbama (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

U Gospiću, 10. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Tatjana Radaković Bašić