REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj: P-1006/2023-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužitelja FP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Monika Mihelić, odvjetnica u Vrbovcu, Trg Petra Zrinskog 1, protiv tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Hanžeković i partneri d.o.o. iz Zagreba, Radnička cesta 22, radi isplate, nakon dana 21. siječnja 2025. održane i zaključene javne glavne rasprave, u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnicu te zamjenice punomoćnika tuženika OP, odvjetničke vježbenice u Zagrebu, dana 10. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 7. st. 3. Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51404627-5102802375, sklopljenog dana 12. siječnja 2006. između tužitelja FP i tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., u dijelu odredbe koji glasi: „…po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa Banke.“

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. da u roku od petnaest dana plati tužitelju FP po osnovi preplaćenog tečaja iznos od 5.417,87 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos:

7,79 EUR tekućom od 16.11.2008.

10,80 EUR tekućom od 16.01.2009.

12,03 EUR tekućom od 16.02.2009.

13,28 EUR tekućom od 16.03.2009.

9,57 EUR tekućom od 16.04.2009.

9,60 EUR tekućom od 16.05.2009.

5,42 EUR tekućom od 16.06.2009.

0,53 EUR tekućom od 16.07.2009.

2,55 EUR tekućom od 16.08.2009.

6,09 EUR tekućom od 16.09.2009.

2,64 EUR tekućom od 16.10.2009.

2,30 EUR tekućom od 16.11.2009.

6,40 EUR tekućom od 16.12.2009.

9,69 EUR tekućom od 16.01.2010.

13,99 EUR tekućom od 16.02.2010.

12,95 EUR tekućom od 16.03.2010.

20,35 EUR tekućom od 16.04.2010.

18,75 EUR tekućom od 16.05.2010.

20,51 EUR tekućom od 16.06.2010.

40,19 EUR tekućom od 16.07.2010.

35,84 EUR tekućom od 16.08.2010.

51,86 EUR tekućom od 16.09.2010.

43,92 EUR tekućom od 16.10.2010.

37,06 EUR tekućom od 16.11.2010.

57,54 EUR tekućom od 16.12.2010.

67,99 EUR tekućom od 16.01.2011.

57,25 EUR tekućom od 16.02.2011.

64,08 EUR tekućom od 16.03.2011.

57,37 EUR tekućom od 16.04.2011.

58,12 EUR tekućom od 16.05.2011.

79,37 EUR tekućom od 16.06.2011.

82,89 EUR tekućom od 16.07.2011.

122,59 EUR tekućom od 16.08.2011.

85,81 EUR tekućom od 16.09.2011.

80,41 EUR tekućom od 16.10.2011.

79,55 EUR tekućom od 16.11.2011.

78,50 EUR tekućom od 16.12.2011.

87,28 EUR tekućom od 16.01.2012.

91,91 EUR tekućom od 16.02.2012.

91,66 EUR tekućom od 16.03.2012.

88,41 EUR tekućom od 16.04.2012.

90,48 EUR tekućom od 16.05.2012.

92,96 EUR tekućom od 16.06.2012.

89,53 EUR tekućom od 16.07.2012.

88,22 EUR tekućom od 16.08.2012.

82,08 EUR tekućom od 16.09.2012.

87,95 EUR tekućom od 16.10.2012.

91,07 EUR tekućom od 16.11.2012.

88,76 EUR tekućom od 16.12.2012.

86,17 EUR tekućom od 16.01.2013.

85,48 EUR tekućom od 16.02.2013.

84,24 EUR tekućom od 16.03.2013.

80,51 EUR tekućom od 16.05.2013.

80,51 EUR tekućom od 16.05.2013.

79,98 EUR tekućom od 16.06.2013.

79,59 EUR tekućom od 16.07.2013.

81,70 EUR tekućom od 16.08.2013.

83,16 EUR tekućom od 16.09.2013.

85,59 EUR tekućom od 16.10.2013.

2.155,05 EUR tekućom od 16.11.2013.

do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. prema tužitelju FP u iznosu od 423,57 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na iznose od:

- kn 44,11/€ 5,85 od 02.03.2006. pa do isplate;

- kn 57,22/€ 7,59 od 02.04.2006. pa do isplate;

- kn 52,27/€ 6,94 od 02.05.2006. pa do isplate;

- kn 47,45/€ 6,30 od 02.06.2006. pa do isplate;

- kn 57,01/€ 7,57 od 02.07.2006. pa do isplate;

- kn 59,96/€ 7,96 od 02.08.2006. pa do isplate;

- kn 43,20/€ 5,73 od 02.09.2006. pa do isplate;

- kn 48,67/€ 6,46 od 02.10.2006. pa do isplate;

- kn 47,71/€ 6,33 od 02.11.2006. pa do isplate;

- kn 55,49/€ 7,36 od 02.12.2006. pa do isplate;

- kn 77,61/€ 10,30 od 02.01.2007. pa do isplate;

- kn 92,48/€ 12,27 od 02.02.2007. pa do isplate;

- kn 85,57/€ 11,36 od 02.03.2007. pa do isplate;

- kn 89,60/€ 11,89 od 02.04.2007. pa do isplate;

- kn 127,25/€ 16,89 od 02.05.2007. pa do isplate;

- kn 136,50/€ 18,12 od 02.06.2007. pa do isplate;

- kn 148,70/€ 19,74 od 02.07.2007. pa do isplate;

- kn 148,61/€ 19,72 od 02.08.2007. pa do isplate;

- kn 131,90/€ 17,51 od 02.09.2007. pa do isplate;

- kn 156,77/€ 20,81 od 02.10.2007. pa do isplate;

- kn 157,38/€ 20,89 od 02.11.2007. pa do isplate;

- kn 139,93/€ 18,57 od 02.12.2007. pa do isplate;

- kn 141,84/€ 18,83 od 02.01.2008. pa do isplate;

- kn 104,46/€ 13,86 od 02.02.2008. pa do isplate;

- kn 79,67/€ 10,57 od 02.03.2008. pa do isplate;

- kn 55,18/€ 7,32 od 02.04.2008. pa do isplate;

- kn 112,62/€ 14,95 od 02.05.2008. pa do isplate;

- kn 128,57/€ 17,06 od 02.06.2008. pa do isplate;

- kn 111,14/€ 14,75 od 02.07.2008. pa do isplate;

- kn 145,88/€ 19,36 od 02.08.2008. pa do isplate;

- kn 138,07/€ 18,33 od 02.09.2008. pa do isplate;

- kn 103,76/€ 13,77 od 02.10.2008. pa do isplate;

- kn 64,90/€ 8,61 od 02.12.2008. pa do isplate

i to do dana 31.prosinca 2007. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od dana 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 19. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 20.prosinca 2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. naknaditi tužitelju FP troškove parničnog postupka u iznosu od 1.300,00 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama prema stopi određenoj čl. 29 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućima od 10. veljače 2025. do isplate, u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja FP za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa iz točke IV. izreke ove presude.

Obrazloženje

1. 1. Tužitelj je u tužbi naveo da je s tuženikom 12. siječnja 2006. sklopio ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51404627-5102802375, kojim je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 35.800,00 CHF po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Rok otplate kredita ugovoren je u trajanju od 120 mjeseci, kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 434,16 CHF. Tužitelj je naveo da mu tuženik prilikom sklapanja ugovora nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanima uz sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF-u.

1. 2. Tužitelj se u tužbi pozvao na pravna utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača i to na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojima je utvrđeno da je, između ostalih, i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05 – u daljnjem tekstu: ZOO). Tužitelj je naveo da je ovaj sud vezan za utvrđenja u parnici za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača u smislu odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. – u daljnjem tekstu: ZPP).

1. 3. Tužitelj je naveo da je, zbog ugovaranja ništetnih odredbi u ugovoru u kreditu, koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tuženiku od 10. travnja 2007. do konačne otplate više platio dugovani iznos za 5.441,63 EUR.

2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da tužba nije podobna za raspravljanje jer tužbeni zahtjev nije određeno postavljen, kako u pogledu glavnog zahtjeva, tako i u pogledu sporednih tražbina jer tužbeni zahtjev ne sadrži niti jedan pojedinačno određeni iznos iz kojega bi se moglo odrediti koje uplate tužitelj vršio, odnosno na kojima tužitelj temelji sporedni zahtjev i na kojima je postavio glavni zahtjev te da isti ne sadrži niti datume dospijeća glavne tražbine.

2. 2. Tuženik je istaknuo prigovor zastare cjelokupne tužiteljeve tražbine.

2. 3. Nadalje, tuženik je osporio tužiteljev status potrošača.

2. 4. Tuženik je također osporio da bi primjena valutne klauzule, izražene u CHF-u u predmetnom ugovoru o kreditu bila nedopuštena i nepoštena. Naveo je da je tužitelj u vrijeme pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i u trenutku sklapanja istoga bio u potpunosti informiran na način da je mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule te da je navedena odredba bila jasna, lako uočljiva i razumljiva pa da tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

2. 5. Tuženik je osporio zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata te smatra da u slučaju da sud iz bilo kojeg razloga ocijeni neosnovanim njegov prigovor zastare tražbine, da bi tužitelj imao pravo potraživati zakonske zatezne kamate tek dan nakon pravomoćnosti presuda kojima je pružena kolektivna zaštita, a ne od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta.

2. 6. Za slučaj da sud utvrdi ništetnom ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 424,42 EUR (kada je tečaj CHF-a bio niži od početnog), sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta kredita pa do isplate.

2. 7. Tuženik je zaključno predložio da sud odbije tužbeni zahtjev.

3. Tužitelj je osporio postojanje i visinu tražbine za koju je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja te je istaknuo prigovor zastare takve eventualne tuženikove tražbine.

4. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je kondemnatornim tužbenim zahtjevom zatražio da se tuženiku naloži isplata iznosa od 5.417,87 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose od dana plaćanja istih, pa do isplate.

5. Tuženik je nakon provedenog financijskog vještačenja precizirao prigovor radi prebijanja na iznos od 423,57 EUR sa zateznim kamatama tekućima na pojedinačne mjesečne iznose od dana dospijeća istih, pa do isplate.

6. U dokaznom postupku sud je saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja, izvršio je uvid u dokumentaciju na stranicama 8-41, 86-108 i 173-179 spisa, pročitao je pisani iskaz JP na str. 200-202 spisa te je izvršio uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka – društva Darfin d.o.o. Zagreb na stranicama 206-213 spisa.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan, a tuženikov prigovor radi prebijanja nije osnovan, odnosno sud je utvrdio da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju.

8. 1. Među strankama su bile nesporne činjenice da su sklopile predmetni ugovor o kreditu.

8. 2. Sporno je bilo je li tužba podobna za raspravljanje zbog sadržaja prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva, jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli pravno valjane ili ništetne i informiranost tužitelja o uvjetima ugovora, sporno je bilo tužiteljevo svojstvo potrošača i potrošačka svrha ugovora, osnov i visina njegove tražbine, zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata te je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine, sporno je bilo postojanje i visina tuženikove tražbine u odnosu na koju je istaknuo prigovor radi prebijanja te je li nastupila zastara takve njegove eventualne tražbine.

9. 1. Tužitelj je iskazao da je sklopio predmetni ugovor o kreditu u svrhu namještanja stana u kojemu i danas stanuje. Ugovor je sklopio uz valutnu klauzulu u CHF- u jer mu je u banci rečeno da nije kreditno sposoban za sklapanje ugovora o kreditu s nekom drugom valutnom klauzulom, tako da mu je predmetni kredit bio jedini kojeg je tada mogao dobiti. U banci mu je rečeno da je CHF najstabilnija valuta i da je predmetni kredit najpovoljniji, a ujedno i jedini kredit za kojeg je bio kreditno sposoban. Naveo je da nije imao mogućnost pregovarati s bankom o uvjetima kreditiranja, dobio je unaprijed sastavljen ugovor o kreditu i na njemu je bilo jedino da istoga potpiše. U vrijeme sklapanja ugovora te u vrijeme otplate kredita radio je u Hrvatskoj elektroprivredi, a tamo i sada radi. Nikada nije imao otvoren obrt, niti je bio vlasnik bilo kakvog trgovačkog društva. Tijekom otplate kredita mjesečni anuiteti su se gotovo udvostručili, odnosno povećali su se za otprilike 100%, nakon čega je odlučio zatvoriti predmetni kredit na način da je u tu svrhu uzeo drugi kredit.

9. 2. Odgovarajući na pitanja, tužitelj je naveo da je pročitao ugovor o kreditu prije potpisivanja istoga, uočio je u istome valutnu klauzulu, u vezi koje mu je djelatnica banke rekla da je to sigurna valuta, a druge detalje u vezi kretanja tečaja te valute nije mu rekla, moguće da niti ona sama nije znala neke stvari. Iako je pročitao ugovor o kreditu, nije sve mogao u potpunosti razumjeti jer za to nije stručan. Od banke nije dobio nikakva objašnjenja o tome koji parametri utječu na promjenu kamatne stope i tečaja valute, nije mu rečeno da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na CHF, kao što je to činila u odnosu na EUR. Nitko mu u banci nije rekao o mogućim ekonomskim posljedicama kredita u CHF-u, niti ga upozorio da se očekuje nagli porast tečaja te valute. Stan u koji je uložio sredstva kredita nikada nije koristio u poslovne svrhe, niti je u istome ikada bilo sjedište nekog poslovnog subjekta. Kredit je otplatio drugim kreditom, kojeg je podigao na svoje ime.

10. 1. Sud je prije svega utvrđivao činjenicu je li tužitelj sklopio ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe.

10. 2. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03

– u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., F, C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

10. 3. Iz predmetnog ugovora o kreditu i iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je on ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba i za vlastite potrebe. U predmetnom ugovoru o kreditu kao namjena je navedeno da se radi o kreditu građana preko tri godine uz čvrstu valutnu klauzulu i da se radi o kreditu za zatvaranje obveza (iz minusa u plus), a iz iskaza tužitelja proizlazi da je sredstva kredita uložio u namještanje stana u kojem je stanovao i u kojem stanuje još i danas. Iz iskaza tužitelja također je utvrđeno da nije imao otvoren obrt, odnosno da nije obavljao nikakvu samostalnu poslovnu ili profesionalnu djelatnost te da nije imao nikakvo trgovačko društvo u svom vlasništvu, a iz samog sadržaja ugovora proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru.

10. 4. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03 te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

11. 1. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da mu je u banci rečeno da je kreditno sposoban jedino za dobivanje kredita s valutnom klauzulom u CHF-u, tako da je kredit s takvom valutnom klauzulom bio jedini kredit kojeg je mogao dobiti. Također mu je rečeno da je CHF najstabilnija valuta i da je to najpovoljniji kredit, nije bio informiran o tome da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj domaće valute u odnosu na CHF, ako što ga štiti u odnosu na EUR, nisu mu objašnjeni parametri koji utječu na kretanje tečaja CHF-a, nitko ga nije upozorio na očekivani porast tečaja te valute, niti mu nisu objašnjene moguće ekonomske posljedice ugovaranja kredita s takvom valutnom klauzulom. Povećanjem mjesečnih anuiteta tijekom otplate kredita, iznosi kojih su se gotovo udvostručili, došlo je do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača te je odlučio zatvoriti predmetni kredit na način da je u tu svrhu uzeo drugi kredit.

11. 2. Iz svega navedenog proizlazi da je tuženik nepotpuno informirao tužitelja kao korisnika kredita o rizicima ugovaranja kredita kod kojeg je glavnica vezana uz tečaj CHF, čime su povrijeđena njegova prava i interesi kao potrošača.

12. 1. Tužitelj je deklaratornim tužbenim zahtjevom zatražio da se utvrdi ništetnost ugovorne odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u, prema kojoj je bio dužan kredit otplaćivati prema tečaju CHF-a na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta (u ugovoru navedeno "na dan odobrenja žiro računa Banke" te na temelju ništetnosti takve ugovorne odredbe potražuje od tuženika isplatu iznosa koje je preplatio uslijed povećanja tečaja CHF-a u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita.

12. 2. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim

12. 3. Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedena presuda je djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.

12. 4. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

12. 5. Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III- 2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

12. 6. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

12. 7. Presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka.

12. 8. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik je time povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio takve ugovorne odredbe.

13. 1. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

13. 2. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona.

13. 3. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, sud u ovom postupku obvezuju pravna shvaćanja iz odluke donijete u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju direktni učinak na ovaj postupak.

13. 4. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli CHF, uz koju je vezana glavnica kredita, sadržajno su jednake kao i u pravomoćnim odlukama u spomenutoj parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

13 5. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 12. siječnja 2006., dakle u razdoblju za koje je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odredbama ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u valuti CHF. Stoga bi na tuženiku, a ne na tužitelju bio teret dokaza da predmetni ugovor o kreditu ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., što tuženik tijekom postupka nije dokazao.

13. 6. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

13. 7. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

13. 8. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

13. 9. Slijedom navedenog, sud je prihvatio deklaratorni tužbeni zahtjev te je utvrdio da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u, prema kojoj je tužitelj bio dužan otplaćivati kredit prema srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, a koja je sadržana u odredbi čl. 7. st. 3. ugovora.

14. 1. Tužiteljev kondemnatorni zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

14. 2. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

14. 3. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

14. 4. Prema čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništetnost neke odredbe ne povlači ništenost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen

15. 1. Što se tiče informiranosti tužitelja o ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli prema kojoj su glavnica i redovna kamata vezane uz tečaj CHF na dan plaćanja, sud je ocijenio da je tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio valjano upozoren jedino na tečaj CHF-a koji je bio na snazi na dan isplate kredita. Za rizike od budućih promjena tečaja navedene valute tužitelj nije bio informiran od strane tuženika, pa tako nije mogao znati za rizik nekontroliranog rasta tečaja te valute u odnosu na domaću valutu, jer kao prosječni potrošač nije bio informiran o tome da Hrvatska narodna banka ne štiti domaću valutu od rasta tečaja CHF-a, kao što je to slučaj u odnosu na EUR. Dakle, tužitelj je bio valjano informiran jedino o inicijalnom tečaju CHF-a u odnosu na kunu i u odnosu na iznos anuiteta prema tom tečaju.

15. 2. Iz navedenoga proizlazi da je za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze potrebno primijeniti tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita. Točno je da je predmetni ugovor sklopljen uz valutnu klauzulu te da se nije radilo o kunskom kreditu, međutim, tužitelj je jedino bio valjano informiran o tečaju CHF koji je bio na snazi u trenutku isplate kredita, a kako nije imao razloga sumnjati da će doći do iznenadne i velike promjene tog tečaja na njegovu štetu, odredba o valutnoj klauzuli temeljem kojeg su zbog rasta tečaja CHF iznosi anuiteta bitno povećani, da su doveli u pitanje mogućnost tužitelja da izvršava ugovornu obvezu, predstavlja ništetnu odredbu.

15. 3. Sukladno navedenome, tužitelj je činjenično obrazložio svoj zahtjev te je na taj način dat zadatak sudskom vještaku za financije da izračuna preplate obveze u eurima i kunama, koje su nastale zbog promjene tečaja CHF-a tijekom otplate kredita u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita po mjesecima, sve do konačne otplate. Ujedno je vještaku naloženo da izračuna i tzv. negativne razlike za razdoblje kada je tečaj CHF-a nesporno bio niži od tečaja na dan isplate kredita, kako je to predložio tuženik.

16. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka društva Darfin d.o.o. utvrđeno je da ukupna razlika s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 40.821,21 kn, odnosno 5.417,87 EUR. Razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, iznosi 3.191,48 kn, odnosno 423,57 EUR.

17. 1. Sukladno takvom nalazu i mišljenju vještaka tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 23. prosinca 2024., dok je tuženik podneskom od 31. prosinca 2024. precizirao prigovor radi prebijanja.

17. 2. Tuženik nije prigovorio matematičkom izračunu financijskog vještaka, ali je i nadalje osporavao osnov tužbenog zahtjeva kao i u dotadašnjem tijeku postupka, a za slučaj prihvaćanja tužbenog zahtjeva specificirao je prigovor radi prebijanja s osnova negativnih tečajnih razlika prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

17. 3. Sud je ocijenio da se tuženikovi prigovori na nalaz i mišljenje financijskog vještaka svode na pravna pitanja o osnovi tužbenog zahtjeva. Sud je ocijenio da su nalaz i mišljenje izrađeni sukladno zadatku suda, temeljem cjelokupne dokumentacije u spisu i u skladu s pravilima struke te je stoga iste u cijelosti prihvatio.

18. 1. U odnosu na tuženikov prigovor radi prebijanja i isticanje njegove tražbine prema tužitelju s osnova negativnih tečajnih razlika, sud je ocijenio da se radi o zahtjevu tuženika da se konstitutivnom odlukom suda obavi prijeboj tužiteljeve tražbine s njegovom tražbinom u vidu negativnih tečajnih razlika, za razdoblje u kojem je tužitelj plaćao manje mjesečne anuitete kredita u odnosu na anuitet prema početnom tečaju CHF-a.

18. 2. Iz navoda tuženika proizlazi da svoju tražbinu ističe temeljem pravila o stjecanju bez osnove, a uslijed utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u.

18. 3. U smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a ističe se da u razdoblju kada je tečaj CHF- a bio niži od tečaja u trenutku isplate kredita imovina tuženika nije prešla u imovinu tužitelja. Točno je da je tužitelj uslijed negativnih tečajnih razlika tuženiku platio manje anuitete za ukupno 423,57 EUR, međutim on time nije stekao nikakvu imovinu tuženika zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u, da bi istu trebao vratiti sukladno navedenoj zakonskoj odredbi. Stoga nisu ostvareni uvjeti da bi iznose više plaćenih anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta, odnosno istaknutu navodnu tražbinu tuženika prebiti s tražbinom tužitelja.

18. 4. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tuženik nije pregovarao s tužiteljem, niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim za rizičnost valutne klauzule u CHF tako da je krivnja za ništetnost ugovornih odredbi na tuženikovoj strani. Tužitelj kao ugovorna strana nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi.

18. 5. Nadalje, iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. i čl. 323. st. 2. ZOO-a, jer se članak 81. stavak 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat.

18. 6. Osim navedenog, tuženik nije potrošač, pa nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na njega.

18. 7. Kako tužitelj ništa nije stekao plaćanjem manjih iznosa anuiteta, nisu ostvarena pravila vraćanja stečenog bez osnove, na temelju kojih bi tužitelj bilo što trebao vratiti, slijedom čega ne postoji tražbina tuženika koju bi trebalo prebiti s tražbinom tužitelja. Osim toga, kad bi i postojala tražbina tuženika, ista bi bila u zastari.

18. 8. Sud je stoga utvrdio da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja za manje plaćene anuitete zbog tečajne razlike u iznosu 423,57 EUR.

19. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, tužitelj ima pravo na zakonsku zateznu kamatu upravo od dana isplate pojedinih mjesečnih iznosa, a kako je to navedeno u tabeli iz nalaza i mišljenja vještaka i u skladu sa čime je tužitelj precizirao tužbeni zahtjev. 20. 1. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare tužiteljeve tražbine. Zakon o zaštiti potrošača ne sadrži odredbe o zastari te se primjenjuju opće odredbe ZOO-a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi čl. 225. ZOO-a. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

20. 2. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09, pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. toga Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. O pitanju zastare tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a o prekidu zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev-2245/17-2. od 20. ožujka 2018. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima iz 2005. te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u konkretnom slučaju od pravomoćnosti presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1402/12, koja je u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrha koje je upravo jedinstvena primjena prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem je i ovaj sud vezan. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-2922/2018 od 20. 2. 2020. zaključuje da „ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi.“

20. 3. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012. podnesena je 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare. Prema odredbi čl. 392. st. 3. ZOO-a, kad je prekid zastarijevanja nastao podizanjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja potraživanja u sporu odnosno prijavljivanjem potraživanja u nekom drugom postupku, zastarijevanje počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili svršen na neki drugi način. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, zastara za zahtjev zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/1017, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. godine. Tužba u ovom predmetu podnesena je 12. lipnja 2023., dakle prije isteka zastarnog roka, tako da zastara tužiteljeve tražbine nije nastupila.

21. Slijedom navedenog, sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev, kako je isti preciziran podneskom tužiteljice od 23. prosinca 2024. te je također utvrdio da ne postoji tražbina tuženika u odnosu na koju je istaknut prigovor radi prebijanja.

22. 1. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a te je tuženiku koji je u cijelosti izgubio parnicu naloženo da tužitelju naknadi troškove postupka.

22. 2. Tužitelju su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku temeljem odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023.), prema kojoj vrijednost boda iznosi 2,00 eura (Tbr. 54.).

22. 3. Tužitelju su kao potrebni priznati troškovi koji se sastoje od sastava tužbe po Tbr. 7. t. 1. Tarife u visini od 100 bodova, sastava podnesaka od 12. ožujka 2024. i 33. prosinca 2024. po tbr. 8./1. Tarife u visini od po 100 bodova za svaki podnesak, za zastupanje na ročištima 29. listopada 2024. i 21. siječnja 2025. po tbr. 9./1. u visini od po 100 bodova za svako ročište, što ukupno iznosi 500 bodova ili 1.000,00 eura. Troškovima zastupanja tužitelja dodani su troškovi s osnova plaćenog predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 300,00 EUR, pa ukupni tužiteljevi troškovi iznose 1.300,00 EUR. 22. 4. Tužitelju nisu dosuđeni troškovi sastava podneska od 21. studenoga 2024., u prilogu kojeg je dostavio dokaz o uplati predujma za financijsko vještačenje, jer je dokaz o uplati predujma mogao dostaviti bez podnošenja posebnog podneska. Navedeni podnesak stoga nije bio nužan za svrhovito vođenje postupka. Tužitelju nije dosuđen niti trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu jer je temeljem odredbe čl. 11. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, br. 118/2018, 51/2023), koji je na snazi od 20. svibnja 2023., oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi.

22. 5. Preko dosuđenog iznosa troškova, sud je odbio tužiteljev zahtjev za naknadu istih kao neosnovan.

22. 6. Na trošak je dosuđena i zakonska zatezna kamata od donošenja presude, temeljem odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17. i 131/20.).

23. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 10. veljače 2025.

Sudac

Nada Mohač

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvjetnica Monika Mihelić, Vrbovec, Trg Petra Zrinskog 1

2. Odvjetničko društvo Hanžeković Hanžeković i partneri d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 22