Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

OIB 77561654785

Poslovni broj: P-384/2023-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima po sucu Ivanu Katičiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice LE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Vedranu Bikiću, odvjetniku u Vinkovcima, protiv tuženika Addiko bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, zastupan po Toniu Smrčeku, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave 16. siječnja 2025. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika Hrvojke Čolaković, odvjetnice u Vinkovcima, 10. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužiteljici LE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zbog ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj 20010389209 o valutnoj klauzuli - vrati preplaćeni iznos od 1.015,99 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos kako slijedi:

- na iznos od 3,42 eura tekućim od 2. travanj 2010.

- na iznos od 14,50 eura tekućim od 2. svibanj 2010.

- na iznos od 16,57 eura tekućim od 2. lipanj 2010.

- na iznos od 28,21 eura tekućim od 2. srpanj 2010.

- na iznos od 25,57 eura tekućim od 2. kolovoz 2010.

- na iznos od 35,49 eura tekućim od 2. rujan 2010.

- na iznos od 30,25 eura tekućim od 2. listopad 2010.

- na iznos od 26,31 eura tekućim od 2. studeni 2010.

- na iznos od 38,30 eura tekućim od 2. prosinac 2010.

- na iznos od 45,71 eura tekućim od 2. siječanj 2011.

- na iznos od 40,34 eura tekućim od 2. veljače 2011.

- na iznos od 41,12 eura tekućim od 2. ožujak 2011.

- na iznos od 37,26 eura tekućim od 2. travanj 2011.

- na iznos od 38,46 eura tekućim od 2. svibanj 2011.

- na iznos od 51,58 eura tekućim od 2. lipanj 2011.

- na iznos od 53,42 eura tekućim od 2. srpanj 2011.

- na iznos od 67,94 eura tekućim od 2. kolovoz 2011.

- na iznos od 62,67 eura tekućim od 2. rujan 2011.

- na iznos od 54,45 eura tekućim od 2. listopad 2011.

- na iznos od 54,24 eura tekućim od 2. studeni 2011.

- na iznos od 250,18 eura tekućim od 2. prosinac 2011.

i to od 2. travnja 2010. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022 po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate na referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d. d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužiteljici LE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.290,59 eura, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude tj. od 10. veljače 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

III. Odbija se prigovor prijeboja.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 12. lipnja 2023. podnijela tužbu u kojoj navodi da je 21. ožujka 2006. sa Slavonskom bankom d.d., pravnim prednikom tuženika, sklopila Ugovor o kreditu broj 20010389209, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 15.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna, obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Navodi da je navedenim Ugovorom ugovoren rok otplate kredita od 72 mjeseci. Kredit se trebao otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Kreditora za CHF važećim na dan dospijeća. Početno ugovorena mjesečna rata iznosila je 275,64 CHF, a CHF je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosio 4,678541 kuna.

1.1. Tužitelj navodi da je u ugovor o kreditu banka ugradila odredbu - valutnu klauzulu koja je proglašena ništetnom. Naime, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god. u točki I. je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i tuženik, u razdoblju od 1. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.

1.2. Također navodi da polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, a s obzirom da je pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.04.2005. – 31.12.2008. god., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što je primio na temelju takve ništetne odredbe Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046 ZOO-a. Također, člankom 502.c. Zakona o parničnom postupku propisano je: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1 ovog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ Isto tako, čl. 138. ZZP-a propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.

1.3. Tužiteljica traži da sud donese presudu kojom će naložiti tuženika da tužiteljici isplati novčani iznos koji će odrediti nakon što tuženik dostavi dokumentaciju vezanu za predmetni ugovor o kreditu, te nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava potraživanje tužitelja po osnovu i visini, te osporava tužiteljici status potrošača, odnosno aktivnu legitimaciju u ovom postupku.

2.1. Tuženik navodi da odredbe o ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli nisz ništetene, te da su jasne, lako razumljive i lako uočljive, te smatra da se tužiteljica ne može pozivati na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda

2.2. Tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja.

2.3. Na pripremnom ročištu od 9. travnja 2024. tuženik je istakao prigovor radi prijeboja u odnosu na negativne razlike koje su nastale zbog manjeg tečaja CHF u odnosu na početno ugovoreni.

3. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužiteljica je podneskom od 27. studenog 2024. specificirala tužbeni zahtjev, te na ime ništetnosti odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula potražuje iznos od 1.015,99 eura, zajedno sa zateznim kamatama kako je navedeno u izreci ove presude.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dopis tužitelja (stranica 6.-7. spisa), obavijesti o promjeni kamatnih stopa (stranica 335. -337 spisa), otplatni plan (stranica 338.-339. spisa), pregled prometa (stranica 310. -347. spisa), specifikacija uplata (stranica 348.-350. spisa), isplatni nalog (stranica 356. -357. spisa), otplatni plan (stranica 358.-359. spisa), nalaz i mišljenje vještaka (stranica 364.-370. spisa), te je saslušao tužiteljicu.

5. Na temelju ocjene provedenih dokaza sukladno odredbi članka 8. (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje u tekstu: ZPP)ZPP, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

6. Tijekom postupka nije sporno da su tužiteljica i prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek 21. ožujka 2006. zaključili ugovor o kreditu broj 20010389209, da je tuženik pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek, da je ugovor zaključen na iznos 15.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom otplate od 72 mjeseca.

6.1. Također nije sporno da je da je donijeta pravomoćna presuda u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom presudom je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u sukladno s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, te da je ista presuda u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev- 2212/18 od 3. rujna 2019.

7. Tijekom postupka je sporno jesu li ništetne odredbe ugovora o kreditu koje se odnose valutnu klauzulu, sporno je da li je kod zaključenja ugovora o kreditu postojala ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sporno je da li se utvrđenja u postupku povodom kolektivne tužbe mogu primijeniti u ovom postupku, sporno je da li tužiteljica ima status potrošača. Također je sporno je li potraživanje tužiteljice zastarjelo.

8. U pogledu spora o nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj: P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008 povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 3. rujna 2019. donio presudu poslovni broj Rev-2221/2018-11 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

9.1. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra JE i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

10. Tuženik je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) na način da je sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

11. Nadalje, odredbom članka 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

11.1. Stavkom 4. istog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11.2. Odredbom članka 83. ZZP/03 propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor.

11.3. Nadalje, odredbom članka 87. stavka 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

12. Saslušana u svojstvu parnične stranke tužiteljica je izjavila da je predmetni kredit podigla kod tada Slavonske banke d.d. kako bi kupila osobno vozilo svojoj kćeri, te se sjeća da je kredit bio ugovoren sa valutnom klauzulom u CHF. Navela je da joj u banci nisu ponudili neki drugi kredit, a niti su je posebno upozorili da bi moglo doći do povećanja tečaja CHF. Navela je da je ugovor sastavila banka i da nisu posebno pregovarali oko uvjeta ugovora. Navela je da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila zaposlena, te da nije bila vlasnica obrta niti je imala udjele u trgovački društvima. Navela je da se ne sjeća, zbog proteka vremena, je li pozorno pročitala ugovor o kreditu. Navela je da joj u banci nisu posebno objašnjavali ugovorne odredbe, a nit je to ona tražila. Navela je da je ovakav ugovor o kreditu sklopila jer je bio najpovoljniji, da ne može reći da joj je bilo jasno što znači valutna klauzula, da se ne sjeća je li joj zaposlenik banke objasnio da uzima kredit sa valutnom klauzulom, da se ne sjeća kako je shvatila članak 4. stavak 3. predmetnog ugovora o kreditu, te da joj nije bilo jasno da se rata kredita može mijenjati zavisno od tečaja CHF.

13. Dakle, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni ugovor zaključila iz razloga što su ugovori vezani za CHF bili najpovoljniji. Također proizlazi da je ugovor sastavila banka i da ga je ona potpisala. Nadalje, proizlazi da stranke nisu posebno pregovarale oko pojedinih odredbi ugovora o kreditu, pa tako niti o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi.

14. Uzevši u iskaz tužitelja, sud smatra da tuženik nije, u smislu odredbe članka 81. stavka 4. ZZP/03, dokazao da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo.

15. U postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda poslovni broj: P- 1401/12, od 4. srpnja 2013., nesporno je utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija.

16. Slijedom navedenog odredba predmetnog ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF predstavljaju ugovorne odredbe u odnosu na koje je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da predstavlja povredu propisa zaštite potrošača.

16.1. Odredba o promjeni kamatne stope kao cijeni kredita i vezivanje glavnice kredita uz CHF su ključne odredbe ugovora o kreditu od kojih zavisi rata kredita, pa sukladno tome i konačni iznos koji će ugovaratelj platiti davatelju kredita, a koji parametri su najbitniji za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu, pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu kamatne stope jednostranoj odluci banke, dakle, samo jednoj ugovornoj strani ili visinu glavnice prepustiti promjeni tečaja CHF, dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. U takvoj situaciji korisniku kredita bilo je potrebno pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i promjenu kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu, kao i sve informacije koje bi mogle utjecati na promjenu tečaja CHF, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti da li isti odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. Tim više jer se u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrdilo da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga, obzirom je izostalo određivanje takvih parametara, to odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula nije razumljiva. Kriteriji o ugovaranju CHF kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba ocjenjena kao nerazumljiva, pa time i nepoštena.

17. Sukladno članku 502.c ZPP-a ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje i praksu suda EU), a na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije (presuda Europskog suda C194/14.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

18. Ovakav direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i presude koja bude donesena u tom postupku i koja kao takva obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. Iz navedene revizijske odluke nedvojbeno proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača. Ova presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ispitivanja i pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, te je u ustavnosudskom postupku utvrđeno da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u osporavanoj presudi iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa pri tome dovodeći u vezu odredbu čl. 502. c ZPP-a o okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača zbog čega Ustavni sud u svojoj odluci poslovni broj U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020. utvrđuje da takvo stajalište Vrhovnog suda nije neobrazloženo niti je proizvoljno.

19. Slijedom svega navedenog sud je ocijenio da je ništetna odredba članka predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF.

20. Radi utvrđivanja preplaćenog iznosa zbog promjene tečaja CHF provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Tomislavu Borković iz Vinkovaca. U svom nalazu vještak navodi da su prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek kao kreditor i tužitelj zaključili Ugovor o kreditu broj 5140460400, broj partije kredita 20010389209, kojim se tužitelju stavlja na raspolaganje iznos od 15.000,00 CHF protuvrijednosti u HRK po srednjem tečaju za devize HNB na dan korištenja kredita. Ugovor je zaključen s rokom otplate od 6 godina. Vještak navodi da je kao početni tečaj u izračunu razlike anuiteta nastalih uslijed promjena tečaja tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu primijenjen je važeći tečaj na dan isplate kredita za 1 CHF = 4,655193 kuna.

20.1. Vještak je naveo da ukupan iznos više plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj u vrijeme isplate po predmetnom ugovoru iznosi 1.162,39 eura. Također je naveo da ukupan iznos manje plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj u vrijeme isplate po ugovoru o kreditu iznosi 146,40 eura, te da ukupan iznos razlike anuiteta nastalih uslijed promjena tečaja tijekom trajanja otplate kredita iznosi 1.015,99 eura. Vještak je u nalazu i mišljenju iskazao ugovorene i stvarno plaćene anuitete za svaki mjesec tijekom trajanja otplate kredita.

21. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik naveo da u slučaju da sud utvrdi ništetnost odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, tada je zapravo riječ o kunskom kreditu, te je u tom slučaju jedino moguće primijeniti kamatnu stopu koja je u predmetnom razdoblju vrijedila za kunske kredite. Navodi da prihvaćanjem tužbenog zahtjeva sukladno ovako provedenom financijskom vještačenju, ne bi bio uspostavljen temeljni cilj potrošačkog zakonodavstva – uspostava stvarne ravnoteže između ugovornih strana. Naime, u slučaju ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ugovor o kreditu zapravo je pretvoren u kunski kredit i stoga bi se stvarna ravnoteža uspostavila jedino primjenom kamatne stope koja je vrijedila upravo za takve kredite.

22. Na glavnoj raspravi od 16. siječnja 2025. vještak je usmeno obrazložio nalaz i mišljenje te je naveo da ostaje u cijelosti kod navoda iz pisanog nalaza i mišljenja, a u odnosu na primjedbe tuženika navodi da su sve primjedbe i prigovori pravne su prirode što će cijeniti sud tijekom postupka. Naveo je da je u izračunu razlike anuiteta važeće tečajeve na datume dospijeća koristio iz razloga što je predmetnim ugovorom o kreditu ugovoren datum dospijeća anuiteta svakog prvog u mjesecu. Za sva plaćanja koja odstupaju od ugovorenog datuma dospijeća u poslovnim knjigama tuženika evidentiraju se pozitivne odnosno negativne tečajne razlike odnosno knjiženja bi se trebala vršiti sukladno odlukama o računovodstvenim politikama banaka. Punomoćnik tuženika je prigovorio matematičkom izračunu vještaka, te smatra da je vještak zbog te pogreške prikazuje veći izračun navodne pretplate, te tuženik predlaže da vještak naknadno dopuni svoj nalaz pisanim putem na način da za sve anuitete primjeni odgovarajući tečaj odnosno da napravi novi izračun. Očitujući se na primjedbu vještak je naveo da tuženik putem punomoćnika nije naveo odnosno specificirao koji su to anuiteti odnosno razlika anuiteta više izračuna dok u odnosu na primijenjenu metodologiju razlike više plaćenih anuiteta prema datumima dospijeća anuiteta kako je to regulirano predmetnim ugovorom o kreditu odgovor je dao odgovarajući na prethodno pitanje.

23. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, cijeneći njegov nalaz stručnim i objektivnim, osnovanim na vjerodostojnoj dokumentaciji i opće prihvaćenoj metodologiji vještačenja u identičnim predmetima. Vještak je također stručno odgovorio na primjedbe tuženika.

24. Na glavnoj raspravi od 16. siječnja 2025. tuženik je specificirao prigovor radi prebijanja te u prijeboj stavlja iznos od 146,60 eura, u odnosu na anuitete koji su bili povoljniji za tužiteljicu zbog povoljnijeg tečaja, tzv. negativna tečajna razlika.

25. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da ukupan iznos razlike anuiteta nastalih uslijed promjena tečaja tijekom trajanja otplate kredita iznosi 1.015,99 eura, te je tužiteljica tužbeni zahtjev postavila na način da od tuženika potražuje upravo ovaj iznos, te je sud donio odluku da tuženik isplati tužiteljici navedeni iznos.

26. Budući je tijekom postupka utvrđeno da je tuženik navedene novčane iznose primio temeljem ništetnih ugovornih odredbi, to je je temeljem odredbe članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05) obvezan vratiti tužitelju navedeni novčani iznos i to zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni mjesečno više plaćeni iznos, s tim da je kamata određena sukladno odredbi članka 29. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.).

27. Odbijen je istaknuti prigovor zastare i to uzimajući u obzir pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2245/17, od 20. ožujka 2018., odnosno kako je nesporno da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013 , a kojom je utvrđena ništetnost u pogledu načina ugovaranja valutne klauzule i načina promjene kamatne stope, postala pravomoćna u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018. Slijedom toga, zastara potraživanja preplaćenog iznosa zbog promjene tečaja CHF počinje teći od 14. lipnja 2018., a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., to proizlazi da nije protekao petogodišnji zastarni rok za isticanjem restitucijskih zahtjeva temeljem tako utvrđenih ništetnih odredbi, a takav stav u pogledu početka računanja roka zastare kod ovakve vrste restitucijskih zahtjeva zauzet je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-33/22, od 31. siječnja 2022.

28. Nadalje, vezano za prigovor zastare u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva, treba navesti da je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Tužitelj ovaj iznos potražuje temeljem istih činjenica navedenih u tužbi i sukladno tužbenom zahtjevu navedenom u tužbi, pa specificiranjem tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja nije došlo do promjene istovjetnosti tužbenog zahtjeva, već je riječ o istom zahtjevu kao u tužbi po kojem parnica i dalje teče. Budući nije nastupila zastara u odnosu na prvotno postavljeni zahtjev, to nije zastario niti dio zahtjeva nakon specificiranja tužbenog zahtjeva. Istovjetno stajalište je iznio Županijski sud u Osijeku u odluci broj: Gž- 1345/2022 i Županijski sud u Zagrebu u odluci broj: Gž-4429/2022.

29. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor radi prebijanja tuženika, a koji se odnosi na tzv. "negativne iznose" tj. iznose koje je tijekom razdoblja otplate kredita tužitelj platio manje u odnosu na početni anuitet i to iz razloga jer plaćanjem tih anuiteta tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa stoga niti ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio (tako u svojim odlukama i Županijski sud u Splitu poslovni broj Gž-755/21 od 13. listopada 2021., poslovni broj Gž-200/22 od 2. ožujka 2022.), te je iz tog razloga odbijen kao neosnovan isti prigovor tuženika. Također treba navesti da je tužitelj svoje potraživanje umanjio za tzv. negativnu razliku, radi čega je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

30. Nadalje, tuženik neosnovano smatra da tužiteljica nema svojstvo potrošača. Naime, prema odredbi članka 5. stavka 1. točke 15. ZZP/03, i prema svim kasnijim izmjenama istoga zakona, određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

30.1. Tijekom postupka je utvrđeno da je predmetni ugovor o kreditu tužiteljica zaključila kao fizička osoba i da je novac od kredita potrošila za kupnju osobnog vozila. Utvrđeno je da tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bila vlasnica obrta, niti je imala udjele u trgovačkim društvima. Dakle utvrđeno je da namjena predmetnog kredita nije bila za poslovne, obrtničke ili druge namjene, a tuženik tijekom postupka nije niti pokušavao dokazivati drugačije.

31. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1., članka 155. i članka 164. ZPP-a, te kako je tuženik izgubio parnicu, dužan je tužiteljici naknaditi trošak. Sud je tužiteljici priznao trošak za sastav tužbe u vrijednosti od 75 bodova sukladno Tbr. 7. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22., dalje u tekstu: Tarifa/12), za sastav podnesaka od 16. listopada 2023. u vrijednosti 75 bodova sukladno Tbr. 8. točki 1. Tarife/12, za zastupanje na ročištima od 9. travnja 2024. i 16. siječnja 2025. u vrijednosti 75 bodova za svako ročište, sukladno Tbr. 9. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23, dalje u tekstu: Tarifa/23), za sastav podneska od 28. studenog 2024. u vrijednosti 75 bodova sukladno Tbr. 8. točki 1. Tarife/23, odnosno ukupno 375 bodova. Kada se broj bodova pomnoži sa vrijednošću od 2,00 eura, sukladno Tbr. 54. Tarife/23, dobije se iznos od 750,00 eura koji pripada tužitelju. Tužitelju pripada PDV na navedeni trošak u iznosu od 187,50 eura sukladno Tbr. 46 Tarife/23, te trošak vještačenja u iznosu od 300,00 eura, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura, koji iznos je tužiteljica platila, odnosno ukupno 1.290,59 eura.

32. Sud tužiteljici nije priznao trošak sudske pristojbe na presudu, budući je oslobođena plaćanja sudske pristojbe, sukladno članku 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj: 51/23).

33. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Vinkovcima 10. veljače 2025.

Sudac:

Ivan Katičić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi ovom sudu pisano u tri primjerka, a o istoj odlučuje županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnik Vedran Bikić, V. Nazora 11B, [adresa] Vinkovci – pun. tužitelja 2. Odvjetnik Toni Smrček, Heinzelova 33A, 10000 Zagreb – pun. tuženika