REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4832/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Branka Šabarić Zovko, u pravnoj stvari tužitelja AUTO – NOVAKOVIĆ d.o.o., Slavonski Brod, Zagrebačka ulica 269, OIB 68621794820, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, protiv tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB 26187994862, radi isplate iznosa od 127,50 eura, odlučujući o tuženikovoj i tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1150/2024-8 od 23. rujna 2024., 10. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1150/2024-8 od 23. rujna 2024. u točkama I. i II. izreke.

II. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1150/2024-8 od 23. rujna 2024. u dijelu točke III. izreke kojim je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 75,00 eura, kao neosnovan.

III. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1150/2024-8 od 23. rujna 2024. u dijelu točke III. izreke kojom je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 25,00 eura i sudi:

Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 25,00 eura.

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju troškove žalbenog postupka u iznosu od 36,95 eura.

V. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 67,71 eura, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1150/2024-8 od 23. rujna 2024. naloženo je tuženiku u roku od petnaest dana platiti tužitelju iznos od 127,50 eura sa zateznim kamatama koje teku od 29. ožujka 2024. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose (točka I. izreke); naloženo je tuženiku u roku od petnaest dana naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 119,91 eura (točka II. izreke); odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu troška postupka u iznosu od 100,00 eura, kao neosnovan (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude žalbu su podnijele obje stranke.

3. Tužitelj žalbom pobija presudu u točki III. izreke zbog pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti uz naknadu troška ovog žalbenog postupka za sastav žalbe u iznosu od 78,12 eura. U žalbi u bitnom navodi kako je mu je sud propustio dosuditi iznos PDV-a na dosuđeni trošak postupka, iako je tužitelj obvezanik PDV-a te je u zahtjevu za naknadu troškova postupka u tužbi zatražio i naknadu pripadajućeg iznosa PDV-a. Osim toga, sud je neosnovano odbio tužitelju priznati trošak zastupanja na ročištu za objavu presude, iako je na to ročište pristupio tužiteljev punomoćnik.

4. Iz sadržaja tuženikove žalbe proizlazi da presudu pobija u točkama I. i II. izreke zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka te predlaže preinačiti presudu uz naknadu troška ovog žalbenog postupka na ime sudske pristojbe za žalbu. U žalbi u bitnom navodi kako je tužitelj plaćanjem iznosa od 432,38 eura u cijelosti ispunio svoju obvezu te kako je u konkretnom slučaju razvidno da je oštećenik otežao ispunjenje obveze tuženika, odnosno pridonio je da šteta bude veća time što je vozio popravio u radionici čija cijena sata značajno odstupa od cijena za isti rad u ostalim radionicama. Ističe kako je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. Zakona o parničnom postupka jer nije proveo niti cijenio savjesnom i brižljivom ocjenom sve dokaze, a koje postupanje je bilo od utjecaja na donošenje pravilne odluke.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Tužiteljeva žalba je djelomično osnovana, dok je tuženikova žalba neosnovana.

7. Prvostupanjska presuda ispitana je na temelju odredaba čl. 365. Zakona o parničnom postupku, u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku te na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

8. U postupku koji je prethodio pobijanoj presudi, niti u pobijanoj presudi, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

9. Budući da je u ovom predmetu vrijednost predmeta spora 127,50 eura radi se o sporu male vrijednosti do 6.630,00 EUR (čl. 502. st. 1. Zakona o parničnom postupku), to se presuda ne može, sukladno čl. 467. st. 1. Zakona o parničnom postupku pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog stanja, ali ni zbog relativno bitnih povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

10. Predmet spora je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 127,50 eura po osnovi naknade štete u vidu razlike u cijeni rada (radnog sata) limara/lakirera koju je obračunao tužitelj u računu broj 395-21340-1 i cijene rada (radnog sata) koju je tuženik priznao i platio u mirnom postupku.

11. Iz podataka u spisu i obrazloženja presude proizlazi da je 20. kolovoza 2023. nastala šteta na vozilu marke HYUNDAI KONA, registarske oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika-osiguranika po polici kasko osiguranja PB. Oštećenik PB je štetni događaj prijavio tuženiku kao osiguratelju te su djelatnici tuženika procijenili štetu i napravili zapisnik o izvidu broj 21-AK-7331/2024. Tuženik je oštećeniku isplatio razliku iznosa po obrazloženoj ponudi u kojoj se navodi kako je priznata manja satnica. Međutim tužitelj u postupku tvrdi da je time tuženik samo djelomično podmirio iznos predmetne štete. Naime, nakon štetnog događaja oštećenik je svoje vozilo odlučio popraviti kod tužitelja čija je primarna djelatnost popravak vozila (limarija i lakiranje). Tužitelj je vozilo prema nalogu vlasnika popravio i vratio u stanje kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja, a sve prema pravilima struke, te je za svoju uslugu ispostavio račun br. 395-21340-1 u ukupnom iznosu od 559,88 eura. Tuženik je likvidirao račun, ali samo na iznos od 432,38 eura, a razliku od 127,50 eura po računu tuženik nije platio jer za taj iznos osporavao cijenu rada limara i lakirera. Oštećenik je kao vlasnik popravljenog vozila s tužiteljem 9. travnja 2024. sklopio ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja kojim je prenio na tužitelja navedeno potraživanje, a o čemu je tuženik obaviješten.

12. Suprotno žalbenim navodima tuženika, oštećenik nije dužan popraviti vozilo u onom servisu kojeg mu preporuči osiguravajuće društvo, već je ovlašten popraviti vozilo u servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila, po cijeni koju taj servis naplaćuje svojim klijentima. Okolnost što postoje i druge radionice u kojima bi cijena radnog sata bila jeftinija ne predstavlja doprinos oštećenika šteti u smislu odredbe čl. 1092. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) (tako i ovaj sud u odlukama poslovni broj Pž-914/2024-2 od 18. ožujka 2024., Pž-387/2024-2 od 6. veljače 2024., Pž-3971/2023-2 od 29. veljače 2024. i Pž1422/2024-2 od 18. travnja 2024., Pž-3526/2023-2 od 12. ožujka 2024.). Prema stajalištu suda, tuženik nije taj koji može samostalno i neovisno nametati cijenu rada trećim osobama, niti može isplatu štete odnosno njezinu visinu uvjetovati izborom servisera (tako i ovaj sud u odluci poslovni broj Pž-1749/2023-2 od 12. siječnja 2024.). Poduzetnici, pa i oni koji se bave popravcima vozila, slobodno djeluju na tržištu te ne postoje opravdani razlozi zbog kojih bi oštećenici mogli popravljati vozilo isključivo u servisu koji naplaćuje cijenu radnog sata koju priznaje tuženik, dok je u konkretnom slučaju tužitelj oštećeniku obračunao cijenu radnog sata u skladu sa svojim Cjenikom. Stoga je pravilno prvostupanjski sud odbio izvođenje dokaza prometno-tehničkim vještačenjem na okolnost visine cijene sata sukladno smjernicama AZTN-a i HNFA-e, dokaz prometnim vještačenjem na okolnost je li oštećenik na području Brodsko- posavske županije mogao popraviti vozilo po cijeni sata nižoj od one navedene u računu tužitelja te je li isplaćenim iznosom moguć popravak vozila kod većeg broja neovlaštenih autoservisera na području Brodsko-posavske županije.

13. Pravilna je i odluka prvostupanjskog suda u točki II. izreke kojom je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 119,91 eura, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku), tako i po visini (čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku).

14. Iz navedenih razloga valjalo je tuženikovu žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u točkama I. i II. izreke na temelju odredbe čl. 368. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

15. Međutim, osnovano tužitelj žalbom ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava kada je odbio tužitelju priznati trošak zastupanja na ročištu za objavu presude. Naime, troškovi zastupanja na ročištu za objavu presude su parnični troškovi čiju naknadu može osnovano zahtijevati stranka koja je uspjela u parnici, budući se radi o troškovima učinjenim u povodu postupka. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava tužitelju trebalo priznati trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 25,00 eura prema Tbr. 9.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje: Tarifa).

16. S druge strane, neosnovano tužitelj u žalbi ističi kako mu je sud propustio na dosuđeni trošak postupka dosuditi i trošak PDV-a. Naime, iz sadržaja tužbe proizlazi da je tužitelj za sastav tužbe tražio i PDV, međutim, na ročištu na kojem je sud zaključio raspravu tužitelj je usmeno na zapisnik zatražio naknadu troškova postupka, dok na radnje za koje je tražio naknadu troška nije više tražio i PDV. Zbog toga pravilno prvostupanjski sud na radnje za koje mu je dosudio trošak, nije tužitelju dosudio i PDV, jer tužitelj navedeno konačno postavljenim zahtjevom za naknadu troškova postupka nije niti tražio. U suprotnome, sud bi prekoračio tužiteljev zahtjev. 17. Zbog toga je tužiteljevu žalbu trebalo djelomično prihvatiti i preinačiti točku III. izreke presude za iznos od 25,00 eura te naložiti tuženiku da naknadi tužitelju trošak postupka na ime pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 25,00 eura.

18. Budući da je tužitelj djelomično uspio sa žalbom (33,33%), pripada mu pravo na trošak sastava žalbe u iznosu od 10,41 eura prema Tbr. 10.4. i Tbr. 42. Tarife i sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 26,54 eura, dakle, sveukupno 36,95 eura.

19. U preostalom, više zatraženom iznosu od 67,71 eura tužiteljev zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan.

20. Stoga je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. Zakona o parničnom postupku odlučeno kao u točki II. izreke ove presude, dok je primjenom odredbe čl. 373. t. 3. Zakona o parničnom postupku odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

21. O troškovima žalbenog postupka odlučeno je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. Zakona o parničnom postupku (točka IV. i V. izreke ove presude).

Zagreb, 10. veljače 2025.

Sudac

Branka Šabarić Zovko