Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-619/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Milke Vraneš, predsjednice vijeća, Tatjane Radaković Bašić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ante Ujević, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FFJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koga zastupa punomoćnik Mateo Barbir, odvjetnik u Vrgorcu, Hrvatskih velikana 49, protiv tužene Republika Hrvatska, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Metkoviću, Građansko – upravni odjel, radi utvrđenja prava vlasništva nekretnine, odlučujući o žalbi tužene izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P-292/2021 od 4. srpnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 10. veljače 2025.

p r e s u d i o j e:

I. Odbija se žalba tužene kao neosnovana, potvrđuje se presuda Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P-292/2021 od 4. srpnja 2022.

II. Odbija se zahtjev tužene za naknadu žalbenog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Utvrđuje se da je tužitelj i to FFJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], vlasnik dijela č. zem. [katastarska čestica], ZU [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], zk tijelo II, u površini od 190 m2, a koja nekretnina je prikazana u skici izmjere Zlatana Polića, od rujna 2019, točkama 1, 2, 33-38, 25-29, 1, a koja skica čini sastavni dio ove presude, što je tužena dužna priznati.

II. Tužitelj je ovlašten temeljem ove presude i prijavnog lista, a na nekretnini iz toč. 1. izreke, postići uknjižbu prava vlasništva na svoje ime, za cijelo, uz istodobnu uknjižbu brisanja toga prava s imena tuženika, što je tužena dužna trpjeti.

III. Nalaže se tuženoj naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 6.369,20kn, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja da mu tužena nadoknadi dodatni trošak ovog postupka poviše iznosa iz toč. III. izreke ove presude i to u iznosu od 4.105,80 kn."

2. Protiv navedene presude u pravovremenom žali se tužena iz svih zakonom predviđenih razloga. Tužena u žalbi ističe da je prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza, po mišljenju tužene neutemeljeno zaključio da je tužitelj dokazao kako su njegovi prednici bili pošteni posjednici sporne nekretnine kroz vrijeme od 40 godina do 06. travnja 1941. godine odnosno i u kasnijem razdoblju u vremenskom razdoblju dostatnom za ostvarenje uvjeta stjecanja prava vlasništva dosjelošću. Pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a izreka proturječi razlozima presude, po mišljenju tužene presuda u pobijanom dijelu nema razloga o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika te samih tih isprava i zapisnika što predstavlja bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11 ZPP-a. Predlaže da drugostupanjski sud prvostupanjsku presudu preinači na način da odbaci tužbu, podredno odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan ili da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak stava žalbe u iznosu od 165,90 eura.

3. Na žalbu tužene nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu, u okviru žalbenih navoda tužene i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP), sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a ovaj sud utvrđuje da u donošenju pobijane presude i postupku koji joj je prethodio nije počinjena niti jedna od bitnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. ZPP-a.

5.1. U razlozima presude prvostupanjski sud dao je za svoj pravni stav jasno obrazloženje, tako da je presuda u dovoljnoj mjeri razumljiva i nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla preispitati, niti je u bilo čemu nerazumljiva ili ima proturječja između izreke i razloga presude.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za priznanjem prava vlasništva na dijelu č. zem. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], u površini od 190 m2, u naravi dvorište, a koja nekretnina je prikazana u skici izmjere Zlatana Polića, od rujna 2019, točkama: 1, 2, 33-38, 25-29,1 koja u vlasništvu Republike Hrvatske.

7. U analizi prvostupanjskog postupka ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom, koje smatra pravilno utvrđenim I temeljem kojeg je primijenjeno materijalno pravo.

8. Prvostupanjskom presudom je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja uz utvrđenja i zaključke:

- da je predmet postupka priznanje prava vlasništava na dijelu nekretnine opisane kao č. zem. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], u površini od 190 m2, u naravi dvorište, a koji dio je prikazan u skici izmjere Zlatana Polića, od rujna 2019, točkama: 1, 2, 33- 38, 25-29,1 i da je cijela č. zem. [katastarska čestica], upisana kao vlasništvo Republike Hrvatske,

- da je sud uviđajem na licu mjesta kojom prilikom je saslušan stalni sudski vještak geodetske struke, Zlatan Polić, utvrdio da predmet spora u naravi predstavlja okućnicu, stare kamene kuće, vidljivo vrlo stare gradnje, čija je obnova u tijeku. Sporno dvorište da se sastoji od stepeništa iza kuće te malog dijela dvorišta koje je na sjevernom dijelu omeđeno točkama ruševine i u nastavku graničnog kamena- ćurka. Na takva utvrđenja nije bilo primjedbi,

- da se u naravi radi o dijelu okućnice koja čini jedinstvenu cjelinu sa kućom i dvorištem oko kuće (zemljištu potrebnom za redovnu upotrebu građevine). Okućnicu, pored sporne nekretnine sačinjavaju još i nekretnine označene kao dio č. zgr. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], površine 30 m2, č. zgr. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], površine 54 m2, dio č. zgr. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], površine 374 m2, te dio č. zem. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], površine 372 m2,

- da je tužitelj utvrđen vlasnikom naprijed navedenih nekretnina (stare kamene obiteljske kuće i okućnice) presudom Općinskog suda Metkoviću, poslovni broj P-4/2020 od 17. veljače 2020.,

- da se predmetna nekretnina nalazi u mjestu Kotezi,

- da su stara kamena kuća i okućnica, ograđena suhozidima, vidljivi na digitalnoj ortofoto karti iz 1968.,

- da iz dva ugovora o darovanju od 9. prosinca 2019. , u kojima je tužitelj daroprimac, a darovatelji – njegovi stričevi i otac i (FF, MF i RF), proizlazi da su darovatelji darovali tuženiku objedinjeno nekretninu u k. o. [katastarska općina] koja se formalno sastoji od više čestica k. o. [katastarska općina], predmet kojeg darovanja je manji dio okućnice koja je predmet spora,

- da iz provedenih dokaza sud prvog stupnja zaključuje da se ne radi o šumi ili šumskom području već okućnici stare kamene kuće, iako iz Potvrde o uključenosti kat. čest. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] u šumsko – gospodarski plan proizlazi da se sporna nekretnina nalazi u tom šumsko-gospodarskom planu, slijedom navedenog sud prvog stupnja zaključuje da formalna uključenost ili neuključenost nekretnine nije od značaja za stjecanje prava vlasništva,

- da je tužitelj opisanu nekretninu dobio na dar od svog oca i stričeva – MF, RF i FF, a koji su to vlasništvo stekli od svojih roditelja – sada pok. ŠF sina pok. FF ,

- da sud prvog stupnja zaključuje da je dosjedanje započeo tužiteljev djed pok. ŠF ( rođ. 1909., a umro **.**.1949.) tijekom 1940-tih, budući je da tim nekretninama živio sa svojim ocem pok. FF ( pradjedom tužitelja ) koji je umro **.**.1935. u [adresa], zaseok [adresa], gdje je upravo predmet spora,

- da su posjed nastavili sinovi pok. ŠF, tužiteljev otac i stričevi i FF, MF i RF te su dosjelošću stekli sporni dio okućnice 1989. te su navedenu nekretninu darovali tužitelju Ugovorima o darovanju od **.**.2019.,

- da je sud cijeneći iskaze svjedoka VF i EF (koji su iskazivali da im je to pričao djed koji je umro 2001. kad je imao 90 godina) i priložene isprave zaključio da je pok. ŠF za svog života bio pošteni posjednik,

- da prvostupanjski sud, obzirom je poklonio vjeru svjedocima, odnosno njihovim iskazima i o nesređenosti stanja katastra i zemljišnih knjiga jer se radi o svjedocima koji mogu imati ta saznanja obzirom na to da žive baš na tom području, nije cijenio kao ključne podatke iz Povijesti promjena za predmet spora iz kojeg proizlazi da je 1952. sporna nekretnina nakon revizije katastra u posjedovnom listu bila upisana kao Općenarodna imovina, a nakon toga se taj upis promijenio 1961. na Šumariju, cjepavši se više puta tijekom godina, zadržavši upis Šumarije/Hrvatskih šuma do danas,

- da su posjednici bili članovi obitelj ŠF, unatoč tome što nisu bili upisani kao posjednici, a ovo iz razloga što je postojala i postoji i danas nesređenost javnih/katastarskih evidencija na tom području, o čemu su svjedoci iskazivali, a sud im poklonio vjeru u cijelosti jer su iskazi bili suglasni, ali i adekvatni stanju na licu mjesta,

- da su prednici tužitelja FF, MF i RF, svi sinovi pok. ŠF ( pok. FF ), slijedom poštenog posjedovanja zajedno sa svojim ocem pok. ŠF najkasnije do 1989. stekli vlasništvo spornih nekretnina dosjelošću, slijedom čega su kao vlasnici mogli prenijeti to vlasništvo darovanjem na tužitelja,

- da nitko nije zahtijevao naknadu za tu nekretninu po odredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj: 92/96, 92/99, 39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02, dalje: ZNI).

9. Polazeći od naprijed navedenih činjeničnih i pravnih utvrđenja prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim navodima tužene, pravilno zaključio da su prednici tužitelja FF, MF i RF, svi sinovi pok. ŠF ( pok. FF ), pošteni posjednici sporne nekretnine (uključujući i pošteni posjed svog oca sada pokojnog ŠF,) od 1940. pa su do 1989. stekli vlasništvo spornih nekretnina dosjelošću, slijedom čega su mogli prenijeti to vlasništvo darovanjem na tužitelja.

10. Neosnovani su žalbeni navodi kojima tužena ističe da u postupku nije utvrđeno kada bi počelo teći vrijeme potrebno za dosjelost. Naime, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da je dosjedanje započeo tužiteljev djed ŠF( rođ. 1909., a umro **.**.1949.) tijekom 1940. i koji je spornu nekretninu posjedovao kao pošteni, samostalni posjednik .

11. Prvostupanjski sud je, polazeći od naprijed navedene činjenice pravilno primijenio pravna pravila iz § 1452. - 1477. austrijskog Općeg građanskog zakona (OGZ), na temelju Zakona o načinu primjene pravnih pravila donesenih prije 6. travnja 1941. („Narodne novine“ br. 73/91) na osnovi članka 388. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine" br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 146/08, 153/09).

12. Prema tim pravnim pravilima rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su u državnom i crkvenom vlasništvu iznosi 40 godina. Dosjedatelj mora biti u samostalnom posjedu te mora biti istinit i pošten. Samostalnost posjeda označava okolnost da dosjedatelj ne priznaje višu vlast neke druge osobe, odnosno da stvar drži kao svoju, kao da je njezin vlasnik. Posjed je istinit ako nije stečen silom, potajno, prijevarom ili zlouporabom povjerenja (345. OGZ), a pošten ako posjednik ne zna niti ima razloga za posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed (članak 326. OGZ-a), s tim što se smatra da je posjednik istinit i pošten sve dok se ne dokaže drukčije (članak 328., članak 345. OGZ).

13. Ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da sporna nekretnina nije šuma, iako iz Potvrde o uključenosti kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u šumsko – gospodarski plan proizlazi da se sporna nekretnina nalazi u tom šumsko- gospodarskom planu. To iz razloga što ista predstavlja dio okućnici stare obiteljske kuće. Formalna uključenost ili neuključenost nekretnine nije od značajna za stjecanja vlasništva budući da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da se ne radi o šumi i šumskom zemljištu i da na toj nekretnini nitko treći nikad nije polagao pravo vlasništva, iz čega slijedi da na dan stupanja na snagu ZID ZŠ-a 16. listopada 1990., (kojim je Republika Hrvatska postala vlasnikom šuma i šumskog zemljišta), predmetna nekretnina nije predstavljala šumu (niti šumsko zemljište).

14. Pretvorba društvenog vlasništva na šumama i šumskom zemljištu izvršena je 16. listopada 1990., stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama („Narodne novine broj 41/90, dalje ZID ZOŠ), te su od toga dana šume i šumsko zemljište koje su do tada bile u društvenom vlasništvu, postale vlasništvo Republike Hrvatske, s time da se prema odredbi članka 4. ZOŠ-a, šumom prema tom Zakonu smatralo zemljište obraslo šumskim drvećem u obliku sastojine na površini većoj od 10 ari, a da se šumom nisu smatrale odvojene skupine šumskog drveća na površini do 10 ari, šumski rasadnici, vjetrobrani, pojasevi, drvoredi, ni parkovi u naseljenim mjestima, dok se šumskim zemljištem, prema tom Zakonu, smatralo zemljište na kojem se uzgaja šuma ili koje je zbog svojih prirodnih osobina i uvjeta gospodarenja predviđeno kao najpovoljnije za uzgajanje šuma.

15. Prema odredbi članka 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine broj: 53/91 i 92/94, dalje ZOVO) na nekretninama u društvenom vlasništvu nije se moglo steći vlasništvo dosjelošću. Ovaj propis je ukinut 08. listopada 1991., a 1. siječnja 1997. stupio je na snagu (novi) propis iz čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ 91/96; ZV) koji je propisao da u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopad 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Ta je odredba čl. 388. st 4. ZV ukinuta odlukom Ustavnog suda RH poslovni broj U-I-58/97 od 17. studenog 1999. te je nakon toga izmijenjena novom odredbom suprotnog sadržaja. U odlukama Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Hrvatske po zahtjevu broj 35298/04, Radomilja i dr. protiv Hrvatske po zahtjevu broj 37658/10 zauzeto je shvaćanje koje je i izraženo u odluci Vrhovnog suda RH od 7. svibnja 2019. pod poslovnim brojem Rev-x 974/2017, a i u ovdje revizijskoj odluci, prema kojem proizlazi da se „kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe članka 388. stavak 4. ZV-a nego na temelju drugih odredaba toga Zakona. Rizik bilo kakve greške koja su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba“.

16. Neosnovano tužena u žalbi ističe da nije utvrđeno kada se dovršilo vrijeme dosjedanja. Naime, iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi da je tužiteljev djed pok. ŠF ( rođ. 1909., a umro **.**.1949.) posjedovao spornu nekretninu kao pošteni posjednik najkasnije od 1940., te da u odnosu na tu nekretninu nitko od trećih osoba nikada nije polagao pravo vlasništva (osim tužitelja i njegovih prednika), slijedom čega pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je vrijeme dosjedanja završeno najkasnije do 1989.. Dakle, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju do stupanja na snagu ZVDSP-a (1. siječnja 1997.), proteklo više od 40 godina, čime su ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, pri tome pravilno ocjenjujući i to da utužena nekretnina, nikad nije bila šuma.

17. U odnosu na žalbene navode tužene, da tužiteljevi preci nisu bili pošteni posjednici, za istaknuti je da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je njihovo posjed bio pošten cijeneći pri tome okolnosti konkretnog slučaja, a posebno činjenicu nesređenosti javnih/katastarskih evidencija, kao i činjenicu da tužitelja i njihove pretke nije ometao u posjedu. Savjesnost posjeda se pretpostavlja.

18. Iz pravilnih utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je od 1940. godine pa do 1989. godine proteklo 40 godina savjesnog posjedovanja koje vrijeme je potrebno za stjecanje dosjelošću, paragraf 1472. OGZ-a. Dakle, kako su prednici tužitelja FF, MF i RF, svi sinovi pok. ŠF ( pok. FF ) stekli vlasništvo sporne nekretnine dosjelošću mogli su isto valjano prenijeti darovanjem na tužitelja.

19. Imajući u vidu naprijed navedene razloge koji se odnose na uračunavanje u vrijeme dosjelosti i razdoblje prije 8. listopada 1991. (glede nekretnina koje su bile u društvenom vlasništvu), neodlučni su za usvajanje tužbenog zahtjeva žalbeni navodi kojima tuženica upire na nekritičnu ocjenu iskaza svjedoka koji su iskazivali o posjedu predmeta spora.

20. Stoga, valjalo je temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tužene i potvrditi prvostupanjsku presudu (točka I. izreke ove presude).

21. Tuženoj nije dosuđen žalbeni trošak iz razloga jer ista nije uspjela sa svojom žalbom (članak 166. stavak 1. ZPP-a).

U Gospiću, 10. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Milka Vraneš