REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-180/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić, kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženog Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojega zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1625/2023-20 od 14. listopada 2024., na sjednici vijeća održanoj 10. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1625/2023-20 od 14. listopada 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, isplatiti tužiteljici PH, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 3.810,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom i to na pojedine iznose kako slijedi:

- na iznos od 1,66 EUR tekućom od 1.4.2008. do plateža,

- na iznos od 16,68 EUR tekućom od 29.10.2008. do plateža,

- na iznos od 1,45 EUR tekućom od 29.11.2008. do plateža,

- na iznos od 9,67 EUR tekućom od 30.12.2008. do plateža,

- na iznos od 14,40 EUR tekućom od 29.1.2009. do plateža,

- na iznos od 16,62 EUR tekućom od 3.3.2009. do plateža,

- na iznos od 12,97 EUR tekućom od 31.3.2009. do plateža,

- na iznos od 14,14 EUR tekućom od 29.4.2009. do plateža,

- na iznos od 9,91 EUR tekućom od 29.5.2009. do plateža,

- na iznos od 8,37 EUR tekućom od 1.7.2009. do plateža,

- na iznos od 9,50 EUR tekućom od 29.7.2009. do plateža,

- na iznos od 9,41 EUR tekućom od 29.8.2009. do plateža,

- na iznos od 9,91 EUR tekućom od 29.9.2009. do plateža,

- na iznos od 7,85 EUR tekućom od 29.10.2009. do plateža,

- na iznos od 11,72 EUR tekućom od 1.12.2009. do plateža,

- na iznos od 12,78 EUR tekućom od 29.12.2009. do plateža,

- na iznos od 17,07 EUR tekućom od 2.2.2010. do plateža,

- na iznos od 16,20 EUR tekućom od 3.3.2010. do plateža,

- na iznos od 20,76 EUR tekućom od 30.3.2010. do plateža,

- na iznos od 19,36 EUR tekućom od 29.4.2010. do plateža,

- na iznos od 23,88 EUR tekućom od 29.5.2010. do plateža,

- na iznos od 32,72 EUR tekućom od 30.6.2010. do plateža,

- na iznos od 28,73 EUR tekućom od 29.7.2010. do plateža,

- na iznos od 42,79 EUR tekućom od 31.8.2010. do plateža,

- na iznos od 38,06 EUR tekućom od 29.9.2010. do plateža,

- na iznos od 32,23 EUR tekućom od 29.10.2010. do plateža,

- na iznos od 43,14 EUR tekućom od 1.12.2010. do plateža,

- na iznos od 51,67 EUR tekućom od 29.12.2010. do plateža,

- na iznos od 47,64 EUR tekućom od 28.1.2011. do plateža,

- na iznos od 50,37 EUR tekućom od 1.3.2011. do plateža,

- na iznos od 46,94 EUR tekućom od 30.3.2011. do plateža,

- na iznos od 47,72 EUR tekućom od 28.4.2011. do plateža,

- na iznos od 59,76 EUR tekućom od 28.5.2011. do plateža,

- na iznos od 67,75 EUR tekućom od 29.6.2011. do plateža,

- na iznos od 75,99 EUR tekućom od 29.7.2011. do plateža,

- na iznos od 80,18 EUR tekućom od 30.8.2011. do plateža,

- na iznos od 63,61 EUR tekućom od 28.9.2011. do plateža,

- na iznos od 64,39 EUR tekućom od 28.10.2011. do plateža,

- na iznos od 63,17 EUR tekućom od 29.11.2011. do plateža,

- na iznos od 64,59 EUR tekućom od 28.12.2011. do plateža,

- na iznos od 69,76 EUR tekućom od 28.1.2012. do plateža,

- na iznos od 70,77 EUR tekućom od 28.2.2012. do plateža,

- na iznos od 68,05 EUR tekućom od 31.3.2012. do plateža,

- na iznos od 70,18 EUR tekućom od 1.5.2012. do plateža,

- na iznos od 71,05 EUR tekućom od 30.5.2012. do plateža,

- na iznos od 69,27 EUR tekućom od 29.6.2012. do plateža,

- na iznos od 69,34 EUR tekućom od 31.7.2012. do plateža,

- na iznos od 68,46 EUR tekućom od 28.8.2012. do plateža,

- na iznos od 64,84 EUR tekućom od 29.9.2012. do plateža,

- na iznos od 68,82 EUR tekućom od 30.10.2012. do plateža,

- na iznos od 69,99 EUR tekućom od 29.11.2012. do plateža,

- na iznos od 68,62 EUR tekućom od 29.12.2012. do plateža,

- na iznos od 63,35 EUR tekućom od 1.2.2013. do plateža,

- na iznos od 68,30 EUR tekućom od 28.2.2013. do plateža,

- na iznos od 68,77 EUR tekućom od 3.4.2013. do plateža,

- na iznos od 67,05 EUR tekućom od 3.5.2013. do plateža,

- na iznos od 63,53 EUR tekućom od 11.6.2013. do plateža,

- na iznos od 61,13 EUR tekućom od 9.7.2013. do plateža,

- na iznos od 63,04 EUR tekućom od 24.8.2013. do plateža,

- na iznos od 64,62 EUR tekućom od 30.8.2013. do plateža,

- na iznos od 67,53 EUR tekućom od 3.10.2013. do plateža,

- na iznos od 66,07 EUR tekućom od 1.11.2013. do plateža,

- na iznos od 67,58 EUR tekućom od 6.12.2013. do plateža,

- na iznos od 68,96 EUR tekućom od 12.12.2013. do plateža,

- na iznos od 68,05 EUR tekućom od 30.1.2014. do plateža,

- na iznos od 71,59 EUR tekućom od 5.3.2014. do plateža,

- na iznos od 69,85 EUR tekućom od 4.4.2014. do plateža,

- na iznos od 68,44 EUR tekućom od 6.5.2014. do plateža,

- na iznos od 67,55 EUR tekućom od 21.6.2014. do plateža,

- na iznos od 68,54 EUR tekućom od 4.7.2014. do plateža,

- na iznos od 70,15 EUR tekućom od 2.8.2014. do plateža,

- na iznos od 71,27 EUR tekućom od 4.9.2014. do plateža,

- na iznos od 72,51 EUR tekućom od 17.10.2014. do plateža,

- na iznos od 73,67 EUR tekućom od 11.11.2014. do plateža,

- na iznos od 74,25 EUR tekućom od 10.12.2014. do plateža,

- na iznos od 74,65 EUR tekućom od 9.1.2015. do plateža,

- na iznos od 74,64 EUR tekućom od 9.1.2015. do plateža i to od 1.4.2008. do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.425,02 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke tekućom od 14. listopada 2024. do plateža, sve to u roku od 15 dana.“

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te bitne povrede odredaba parničnog postupka. Ističe da predmetna presuda ne sadrži razloge za utvrđenje ništetnim spornih ugovornih odredbi slijedom čega je počinjena bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku, da je sud u predmetnom slučaju pogrešno primijenio odredbu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača, nije naveo u čemu se sastoji značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, da je sud pogrešno primijenio metodologiju pri izradi nalaza i mišljenja, da je pogrešno dosuđen početak tijeka zatezne kamate, te da je pogrešno primijenio materijalno pravo u odnosu na tuženikov prigovor zastare.

Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njegovu žalbu uvaži, presudu preinači sukladno njegovim žalbenim navodima, podredno da je ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje. Potražuje troškove žalbe.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati iznos od 3.810,00 eur sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućom na iznose pobliže opisane kao u točki I. izreke ove presude, i to po pravilima stjecanja bez osnove, smatrajući da je te iznose tuženik stekao bez osnove budući je u utuženom razdoblju sporne iznose od nje naplatio temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, sadržanih u Ugovoru o kreditu broj 146-17/2008 sklopljenog 18. siječnja 2008., s tim da je zahtjev tužiteljice utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženim u presudama donesenim po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

6. Odlučujući o istaknutom tužbenom zahtjevu tužiteljice, prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće činjenično stanje:

- da je 18. siječnja 2008. između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita sklopljen Ugovor o kreditu broj 146-17/2008 u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 29.401,00 CHF, na rok otplate od sedam godina (84 mjesečnih anuiteta);

- da se tužiteljica sklopljenim ugovorom obvezala iznos kredita isplatiti u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja (valutna klauzula);

- da je tužiteljica kredit podigla za kupnju osobnog vozila u koje svrhe ga je koristila pa da je tužiteljica potrošač;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Darka Prpića zaposlenog u Darfin d.o.o. (stranica 94 do 101 spisa) proizlazi po tužiteljici više plaćeni iznos od 3.810,00 eur koji predstavlja razliku u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita.

6.1. Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice, uz zaključak da su ništetne odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima o kojim odredbama ugovorne stranke nisu pregovarale niti je korisnik kredita imao utjecaj na njihov sadržaj, pa su takve odredbe ugovora protivne načelu savjesnosti i poštenja.

6.2. Prvostupanjski zaključuje da su odredbe Ugovora o kreditu od 8. siječnja 2008.., sklopljenog između tužiteljice u svojstvu korisnika kredita i prednika tuženika kao davatelja kredita, kojim je ugovorena valutna klauzula u kunskoj protuvrijednosti CHF prema tečaju na dan plaćanja ništetne jer su bile nerazumljive i nepoštene, a sve u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača koji zakon je vrijedio u vrijeme sklapanja pravnog posla – ugovora o kreditu. Odredba ugovora o valutnoj klauzuli i tečajnim razlikama odredio je isključivo davatelj kredita, bez jasno određenih uvjeta i referentne stope za koju se veže promjena što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu korisnika kredita tako da davatelj kredita određuje obvezu korisnika kredita koju obvezu korisnik kredita kroz ugovoreno razdoblje povrata kredita ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može provjeriti. Pitanje ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu, sud je utvrdio kao prethodno pitanje (članak 12. ZPP-a).

6.3. Obzirom da je kao prethodno pitanje (članak 12. ZPP-a) utvrdio ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu, sud je zaključio da je tuženik dužan vratiti tužiteljici ono što je temeljem takvih ugovornih odredbi primio i to po pravilima o stjecanju bez osnove te je tuženika obvezao isplatiti tužiteljici iznos od 3.810 eur s osnova promjene tečaja valute (visina zahtjeva tužiteljice utvrđena je nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke koji prileži predmetu) sve to sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom pobliže opisanom kao u točki I. izreke.

6.4. Prvostupanjski sud je kao neosnovan odbio tuženikov prigovor zastare, zaključujući da je zastara novčane tražbine tužiteljice prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovni broj P- 1401/2012 i da zastara počinje ponovno teći nakon pravomoćnosti presude donesene u tom postupku, što u konkretnom slučaju znači da je ona ponovno počela teći od trenutka pravomoćnosti sudske presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 koja je potvrđena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu dana 14. lipnja 2018. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017., a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 11. ožujka 2023., to da nije protekao rok zastare od pet godina (članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. - dalje: ZOO)). Pritom, sud se pozvao i na zaključak sa Sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kom ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda tuženika, a pazeći pri tome, dodatno, po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (članak 365. ZPP-a), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita. Činjenice bitne za odluku o zahtjevu tužiteljice pravilno su utvrđene i na tako utvrđeno činjenično stanje materijalno pravo pravilno je primijenjeno.

7.1. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, obrazloženje istih nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda i rješenje nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njihova zakonitost i pravilnost.

8. Pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, obzirom da isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika.

9. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 125/2007., 79/2009. i 89/2009. - dalje: ZZP/07). Prema odredbi članka 96. stavka 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom i ništetnom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Identično regulira i Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003. - dalje: ZZP/03) u svojoj odredbi članka 81. na koju tuženik upire u svojoj žalbi.

10. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno se prvostupanjski sud poziva na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. a kojom je potvrđena odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke među kojima je i prednik tuženika u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koje je vezana glavnica švicarski franak, a što je potvrđeno i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018.

10.1. Naime, u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovi broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Jednako tako, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da su tužene banke - među kojima je i ovdje prednik tuženika, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. ZZP/03 u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama članka 96. i članka 97. ZZP/07, pri čemu valja reći da je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane prednika tuženika i da u konkretnom slučaju tužiteljica nije imala utjecaj na njegov sadržaj. Odluka suda donijeta u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, iz članka 106. stavak 1. ZZP/14, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, kako je to propisano odredbom članka 118. ZZP/14, a o čemu se radi u ovom slučaju.

10.2. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom koji se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

10.3. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Navedene odredbe propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a. Stoga su, bez utjecaja na pravilnost pobijane odluke žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluka u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

10.4. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

10.5. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani govor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

10.6. Dakle, s obzirom da je u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe o promjeni tečaja za valutu CHF ništetne jer o njima banke uključujući ovdje i tuženika nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima prilikom zaključivanja takovih ugovora a što stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika a dužnik svaku tu promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti, tada je tuženik je dužan dokazati u pojedinačnoj parnici da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo te da su ovdje konkretno tužitelju dane odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama.

11. Iz stanja spisa proizlazi da je sud saslušao tužiteljicu na okolnost da li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo te da li su ovdje konkretno tužiteljici dane odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama. Iskaze tužiteljice sud prvoga stupnja pravilno je ocijenio, te je pravilno zaključio da tuženik nije dokazao u konkretnom slučaju da je pojedinačno pregovarao sa tužiteljicom u pogledu sporne odredbe niti joj pružio obavijesti temeljem kojih bi tužiteljica bila upoznata sa rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF. Pritom, posebno se naglašava da je tuženik odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem djelatnika tuženika na okolnosti da su tužiteljici predmetne ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje anuiteta vezano uz valutu švicarski franak bile jasne, lako uočljive i razumljive te da su joj tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici kredita vezano uz tečaj CHF na koje je ista pristala.

11.1. Stoga kako su odredbe o valutne klauzule odlučujuće ugovorne odredbe a u konkretnom slučaju ovise o jednostranoj odluci jednog ugovaratelja, ovdje tuženika, bez istovremeno jasno određenih parametara o promjenjivosti odredbi o kamatama i valutnoj klauzuli onda takove odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja s što dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti pa je stoga korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravan položaj a što je suprotno odredbi članka 4. ZOO-a kojom je propisano da će se sudionici u zasnivanju obveznih odnosa pridržavati načela savjesnosti i poštenja, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti u smislu odredbe članka 10. ZOO-a.

12. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima osporava visinu tužbenog zahtjeva jer da je vještak primijenio pogrešnu metodologiju za izradu nalaza i mišljenja time što je nalaz i mišljenje o više plaćenom po osnovu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli računao smatrajući da je predmetni kredit kunski kredit, valja reći da je i po stavu ovoga suda drugoga stupnja, vještak pravilno utvrdio visinu više plaćenog po osnovu promjene valutnog tečaja, te na taj način nije konkretni kredit sveden na kunski kredit sa fiksnom kamatnom stopom i tečajem.

13. Dakle, visina zahtjeva tužiteljice pravilno je utvrđena nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke, koga je isti dao po zadatku suda, uzimajući u obzir cjelokupnu kreditnu dokumentaciju koja prileži predmetu, obrazloženo po stavkama i argumentirano. Tuženik je na nalaz i mišljenje vještaka istako prigovore pravne prirode, pri čemu nije predlagao saslušanje vještaka na njegove primjedbe a koje se svode na pogrešnu metodologiju za izradu nalaza i mišljenja, koje prigovore sud prvoga stupnja pravilno nije prihvatio (odluku je utemeljio na nalazu vještaka), pa ovaj sud zaključuje da je vještak pravilno preplatu izračunao kao razliku između plaćenih iznosa na ime otplatnog plana i anuiteta utvrđenih po početnom tečaju.

13.1. Pritom, u odnosu na žalbene navode tuženika, valja reći da sud nije ovlašten revidirati ugovor na način da izmijeni sadržaj nepoštene ugovorne odredbe, niti na način da ju svede na pravičnu mjeru niti na način da se primjene dispozitivne odredbe nacionalnog prava, već nepoštenu odredbe samo može izuzeti iz primjene (utvrditi ništavom). Revizija nepoštenih odredbi značila bi njihovo djelomično ostavljanje na snazi, a takvu mogućnost odredbe o ništavosti ne predviđaju, pa je zbog toga prvostupanjski sud mogao kao mjerodavnu visinu tečaja uzeti onu koja je vrijedila na dan sklapanja kredita.

14. Tuženik u žalbi neosnovano ističe da je sud trebao uvažiti i razdoblje kada su anuiteti po tečaju švicarskog franka bili niži ("negativne razlike") od onog početnog ugovorenog. To stoga što se u predmetnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužiteljice temeljem odredbe članka 1111. ZOO, pa je tuženik dužan tužitelju vratiti baš onaj iznos kuna kojeg je tužiteljica platila bez osnove, bez umanjenja za negativne razlike, jer nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužiteljice. Ovdje se posebno ističe da nisu postojali nikakvi opravdani razlozi da sud prilikom odlučivanja o visini zahtjeva tužiteljice isti umanji za negativne tečajne razlike, jer tuženik kao ugovorna strana predmetnog ugovora o kreditu nije u tom pravcu postavio protutužbeni zahtjev ili pravilno postavljen prigovor radi prijeboja u smislu odredbi članka 195. i članka 196. ZOO-a. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženika na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023.).

15. Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kad je u točki I. izreke pobijane presude naložio tuženiku isplatu preplaćenog iznosa s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, a visina je pravilno utvrđena provođenjem vještačenja po financijskom vještaka, sve to pozivom na odredbe članka ZZP/07 te odredbe članka 323. stavak 1. u vezi odredbe člankom 1111. i člankom 1115. ZOO- a. Naime, nezakonitim ugovaranjem valutne klauzule tuženik je od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenom novčanom iznosu i posljedično tome te iznose je dužan vratiti sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kako je to pobliže opisano u točki I. izreke. Takav zaključak suda prvoga stupnja tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u dvojbu.

15.1. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženika, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tuženik je u konkretnom slučaju nepošten stjecatelj i kao takav je na ovaj primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (članak 1115. ZOO-a), jer je obzirom na odredbu članka 96. ZZP/07, već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da je ugovorna odredba valutnoj klauzuli nepoštena i posljedično tome ništetna te da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbi bude primio ne pripada, pa je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i u ovom dijelu.

15.2. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno odlučio i o njegovom prigovoru zastare. Naime, u odnosu na ove žalbene navode tuženika, valja istaknuti da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, zbog čega u konkretnom slučaju, zastara nije nastupila jer do podnošenja tužbe u ovom postupku, a kako je to pravilno utvrdio sud prvoga stupnja, nije protekao zastarni rok od 5 godina, u kom roku se zastarijeva ova novčana tražbina (članak 225. ZOO-a). Pritom, sud prvoga stupnja pravilno se pozvao i na zaključak sa Sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.

16. U odnosu na odluku o troškovima postupka valja navesti da se sukladno članku 365. stavku 2. ZPP-a na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti, pa kako tuženik posebno ne osporava odluku o troškovima postupka, a uvažavajući i sve naprijed navedeno, žalbu tuženika valjalo je u cijelosti odbiti kao neosnovanu i sukladno članku 368. stavku 1. ZPP-a prvostupanjsku presudu u cijelosti potvrditi.

17. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.

U Puli-Pola 10. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić