P-1114/2019
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ŠIBENIKU
Stjepana Radića 81
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Šibeniku, OIB: 29399232217, po sutkinji ovog suda Ani Kević Brakus, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: AM, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćniku Srđanu Kalebota, odvjetniku u Splitu, Trg HBZ 8/II, Split, protiv tuženika: RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupan po OD Kallay i partneri u Zagrebu, radi ništetnosti ugovora i isplate, nakon javno održane glavne rasprave dana 13. siječnja 2025. godine u prisutnosti tužiteljice s punomoćnikom te zamjenikikom punomoćnika KM, objavljene dana 10. veljače 2025. godine, bez prisutnosti stranaka,
p r e s u d i o j e
Prihvaća se tužbeni zahtjev koji glasi:
"1. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 168-50-2899634 od 20.6.2005. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 1. ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 23.000,00 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika, kao kreditora, za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita.
2. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 168-50-2899634 od 20.6.2005. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika, kao kreditora.
3. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 1.408,25 EUR-a, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15% do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, i to kako slijedi:
na iznos od
1,17 EUR 31.8.2005.
2,94 EUR 30.9.2005.
0,93 EUR 31.10.2005.
1,07 EUR 30.11.2005.
2,11 EUR 31.12.2005.
2,31 EUR 31.1.2006.
0,98 EUR 28.2.2006.
5,70 EUR 30.9.2007.
28,24 EUR 30.4.2008.
10,05 EUR 31.5.2008.
19,50 EUR 31.7.2008.
48,36 EUR 30.11.2008.
6,62 EUR 31.1.2009.
12,32 EUR 28.2.2009.
19,48 EUR 31.3.2009.
12,34 EUR 30.4.2009.
18,45 EUR 31.5.2009.
15,03 EUR 30.6.2009.
5,79 EUR 31.7.2009.
5,55 EUR 31.8.2009.
9,53 EUR 30.9.2009.
9,34 EUR 31.10.2009.
6,78 EUR 30.11.2009.
11,48 EUR 31.12.2009.
12,24 EUR 31.1.2010.
14,54 EUR 28.2.2010.
17,66 EUR 31.3.2010.
17,72 EUR 30.4.2010.
18,47 EUR 31.5.2010.
25,95 EUR 30.6.2010.
30,36 EUR 31.7.2010.
18,54 EUR 31.8.2010.
35,37 EUR 30.9.2010.
30,56 EUR 31.10.2010.
20,48 EUR 30.11.2010.
35,13 EUR 31.12.2010.
41,91 EUR 31.1.2011.
39,70 EUR 28.2.2011.
38,52 EUR 31.3.2011.
37,31 EUR 30.5.2011.
50,16 EUR 31.5.2011.
51,02 EUR 30.06.2011.
65,15 EUR 31.7.2011.
59,75 EUR 31.8.2011.
54,20 EUR 30.9.2011.
51,53 EUR 31.10.2011.
50,75 EUR 30.11.2011.
52,15 EUR 31.12.2011.
54,65 EUR 31.1.2012.
57,03 EUR 29.2.2012.
56,22 EUR 31.3.2012.
56,34 EUR 30.4.2012.
57,13 EUR 31.5.2012.
58,10 EUR 30.6.2012.
56,24 EUR 31.7.2012.
55,50 EUR 31.8.2012.
53,91 EUR 30.9.2012.
54,15 EUR 31.10.2012.
55,77 EUR 30.11.2012.
56,70 EUR 31.12.2012.
51,28 EUR 31.1.2013.
53,39 EUR 28.2.2013.
55,09 EUR 31.3.2013.
54,90 EUR 30.4.2013.
48,75 EUR 31.5.2023.
48,25 EUR 30.6.2013.
49,22 EUR 31.7.2013.
50,60 EUR 31.8.2013.
54,19 EUR 30.9.2013.
53,42 EUR 31.10.2013.
53,48 EUR 30.11.2013.
54,34 EUR 31.12.2013.
54,13 EUR 31.1.2014.
56,28 EUR 28.2.2014.
55,90 EUR 31.3.2014.
54,21 EUR 30.4.2014.
53,64 EUR 31.5.2014.
53,83 EUR 30.6.2014.
54,20 EUR 31.7.2014.
4. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.408,25 EUR-a sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi obračunatoj po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio 13. svibnja 2019.g. tužbu protiv tuženika koju je konačno uredio podneskom od dana 15. srpnja 2024.g. (l.s. 227) nakon provedenog vještačenja i to radi isplate i utvrđenja ništetnosti u kojoj navodi da su on i tuženik dana 20. lipnja 2005.g. zaključili Ugovor o kreditu broj 168-50-2899634 (dalje: Ugovor) kojim je tuženik odobrio tužitelju kreditni iznos od 23.000,00 CHF. Spomenutim Ugovorom da je ugovorena je valutna klauzula u valuti švicarski franak te visina kamatne stope od 4,95% godišnje i da je ugovorna kamatna stopa promjenjiva ali na način da ovisi samo o kreditoru odnosno da ovisi jedino o I isključivo o jednostranoj odluci banke bez navođenja jasnih, egzaktnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati.
1.1. Postupajući na anvedeni način tuženik da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana odnosno da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao prije i u vrijeme zaključenja ugovora o promjeni kamatne stope odnosno egzaktnim parametrima koji da utječu na promjenu kmatne stope ugovorne kamate nego da je protivno načelu savjesnosti i poštenja te protivno zakonodavstvu Europske unije prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve na štetu tužiteljice.
1.2. Tužitelj smatra da su ništetne ugovorne odredba o valuti švicarski franak te odredba o jednostrano promjenljivoj kamatnoj stopi ništetne od samog početka odnosno od kada su ugovorene te da temeljem čl.138.a i čl. 111. Zakona o obveznim odnosima banka treba vratiti potrošaču (tužitelju) ono što je stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora. Nadalje tužitelj navodi da je kolektivnom presudom po tužbi potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu donesena presuda broj P-1401/12 koja da obvezuje i ovaj sud, a kojom da je utvrđeno da je valutna klauzula ništetna. Navedenu presudu da je potvrdio i Visoki trgovački sud u Zagrebu presudom broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g.
2. Tuženik je u svom odgovoru na tužbu ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013 od dana 13.06.2014. godine kao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž-6632/2017, od dana 14.6.2018. godine, u cijelosti promašeno, i to iz čitavog niza razloga. Navedene presude da su donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takva zaštita se pruža na općenitoj razini, te se njome štiti: „… kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obavještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku…“. Dakle, predmetnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je priznato takvo pravo potrošačima ali da je na svakom pojedinom potrošaču da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske da nije u predmetnim postupcima utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne.
2.1. Da bi sudovi to mogli učiniti da je obveza svakog potrošača, pa tako i tužitelja u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, a što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinjeno, već se argumentacija iz tužbe iscrpljuje u paušalnim i općenitim navodima. Naime, sama činjenica da je Visoki trgovački sud donio gore navedene presude nije dovoljna da sud u konkretnom slučaju usvoji tužbeni zahtjev, protivno stavu tužitelja koji se može iščitati iz predmetne tužbe. U vezi s navedenim pod prethodnom točkom, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja.
2.3. Nadalje navodi da je potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 10. tužitelj izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu, da je tuženik poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato te da tužitelj nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu, odnosno ugovorili drugačiji način obračuna kamata.
2.4. Nadalje, tuženik ovime ističe da tužba tužitelja ima i materijalnopravni nedostatak radi kojeg je sud dužan odbiti tužbeni zahtjev, a sve budući da se uvidom u predmetni ugovor o kreditu jednostavno može ustanoviti da ugovorne strane istoga nisu samo tužitelj i tuženik, kako bi to proizlazilo iz tužbenog zahtjeva tužitelja, već i LM, kao solidarni jamac, a iz čega jasno proizlazi kako tužitelj nije utužio sve stranke ugovora o kreditu, a ništetnost odredaba kojeg ugovora želi utvrditi u ovom postupku.
2.5. Dakle, tuženik smatra da se radi o materijalnopravnom nedostatku zbog kojeg se tužbeni zahtjev mora odbiti. Naime, tužitelj u tužbi kojom traži utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora treba obuhvatiti sve sudionike pobijanog obveznopravnog odnosa jer se obzirom na prirodu tog materijalnog pravnog odnosa, a u pogledu kojeg se zahtjeva utvrđenje ništetnosti, spor može razriješiti za sve stranke u tom odnosu samo na jednak način.
2.6. Tuženik je u ovom postupku poricao i osporavao sve navode iz tužbe te se protivio postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti navodeći da tužbu treba odbaciti a podredno odbiti tužbeni zahtjev.
3. U dokaznom postupku izvedeni su dokazi pregledom preslika Ugovora o kreditu broj 168-50-2899634 sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 20. lipnja 2005. godine solemiziranog od javnog bilježnika Igora Lučeva u [adresa], broj OU- 372/05 od dana 27. lipnja 2005.g., Kontrolnog ispisa unosa korištenja, Otplatnog plana, Prijepisa knjigovodstvene kartice, Financijskog vještačenja stalnog sudskog vještaka za financijsko-računovodstvene poslove Željka Dekovića od 5. travnja 2024.g. a dana 13. siječnja 2025.g. na ročištu je saslušana tužiteljica.
4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno sud je sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 114/22, 155/23, dalje: ZOO) utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.
5. Među strankama nije sporno da je Ugovor o kreditu broj 168-50-2899634 sklopljen između tužitelja i tuženika dana 20. lipnja 2005. godine te solemiziran od javnog bilježnika Igora Lučeva u [adresa], broj OU-372/05 od dana 27. lipnja 2005.g., međutim sporna je osnov i visina tužbenog zahtjeva kao i prigovor zastare tuženika.
6. Pregledom Ugovora o kreditu vidljivo je kako je tuženik tužitelju odobrio i isplatio kredit u iznosu od 23.000,00 CHF po srednjem tečaju Kreditora sa godišnjom kamatnom stopom od 4,95 % promjenjivom u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora. Otplata kredita da će se vršiti u vremenskom periodu od 108 mjeseci.
7. U postupku također nije sporno da je Ugovor o kreditu sklopljen u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine (Narodne novine broj: 96/03) a koji zakon je specijalni propis na području zaštite potrošača na temelju koje je trgovac ovlašten jednostrano izmijeniti ugovornu odredbu, ako za to ima valjani razlog naveden u ugovoru. Konkretno radi se o odredbi čl. 81. citiranog Zakona u kojoj se navodi kako se nepoštenom odredbom smatra odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu potrošača.
8. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17-10 od dana 14. lipnja 2018. godine kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine pravomoćno je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da nije prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imao za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dok je presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske polovni broj Pž-7129/13 od dana 13. lipnja 2014. godine utvrđeno da je tuženik u razdoblju od dana 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2014. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći iste ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu, na način da je ugovarana redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga – potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrditi egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te odredbama Zakona o obveznim odnosima.
9. Prema članku 1021. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je regulirano ugovorom.
10. Prema članku 1022. ZOO-a ugovor o kreditu mora biti sklopljen u pisanom obliku. Ugovorom o kreditu utvrđuju se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Prilikom zaključenja ugovora o kreditu, banka je obvezna uručiti korisniku kredita otplatni plan.
11. U odnosu na tuženikov prigovor zastare navodi se da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama pod brojevima Rev-2245/2017, Rev- 3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu navedene tužbe, dok je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, revidirao naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na sjednici dana 30. siječnja 2020.g. ističući da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl.323. st.1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
12. Zastarni rok kod stjecanja bez osnove prema ZOO-u iznosi pet godina, a podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu (P- 1401/2012) čiji se učinak proteže i na ovaj predmet, prekinuta je zastara predmetne tražbine u smislu odredbe čl.241. ZOO-a tako da rokovi zastare ponovno počinju teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu (dana 14. lipnja 2018.g.), a od tog dana do dana podnošenja ove tužbe dana 13. lipnja 2019.g. (zaprimljeno 13. svibnja 2019.g.) nije protekao navedeni zastarni rok tako da je stav ovog suda da je istaknuti prigovor zastare tužene u odnosu na utuženo potraživanja neosnovan radi čega ovaj sud isti, budući se se radi o neosnovanom materijalno pravnom prigovoru, nije cijenio važnim za donošenje ove presude.
12.1. U presudi VSRH broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.g. odlučio je kako se kolektivnom tužbom u tzv. slučaju Franak prekida zastara potraživanja preplaćenih kamata na temelju nepoštenih ugorenih odrebi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te je isti sud u odnosu na konkretno pitanje banke podnositeljice revizije pod slovom B o tome »Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena u skladu sa čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, kako je izmijenjen) (ZZP/07) (u daljnjem tekstu: "tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava") tužbu definiranu člankom 241. ZOO (35/05, kako je izmijenjen) (u daljnjem tekstu: ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?«, revizijski sud nalazi da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni imajući na umu izuzetno velik broj individualnih parničnih postupaka koji se u Republici Hrvatskoj vode upravo sa zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredaba glede jednostrane i netransparentne promjenjivosti redovne stope ugovorne kamate, o kojoj nije pojedinačno pregovarano.
12.2. Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014.g.), zbog čega zastara, kako je to naprijed navedeno, nije nastupila.
12.3. Dakle, prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi Rev 2245/17-2 zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/2007, dalje: ZZP/07), propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.
12.4. Pri tome valja posebno istaknuti da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora ZZP/07 nije bio na snazi, već je u tom razdoblju pa do 6. kolovoza 2007.g. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (NN broj 96/03, dalje: ZZP/03) koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.
12.5. Nadalje, i odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 i dalje uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502.c ZZP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZZP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZZP-a).
12.6. Zbog svega izloženog, po shvaćanju revizijskog suda, sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da u smislu odredbe čl. 241. ZOO pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa Rev 2245/17-2 potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
12.7. Pravno shvaćanje koje je zauzeto na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održanoj 30. siječnja 2020.g. (Zapisnik broj: Su-IV-47/2020-2) glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Isto pravno shvaćanje se, prema stavu ovog suda, analogno primjenjuje i na povrat svega što su sugovorne strane (u konkretnom slučaju) primile na ime ništetnih odredbi ugovora o kreditu.
13. Prvotno treba naglasiti da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten zahtijevati od dužnika ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kao ona glasi (čl. 342. st.1. ZOO-a), a ako dužnik zakasni s ispunjenjem obveze, vjerovnik ima pravo zahtijevati popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio (st.2.).
14. Nadalje, iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/2012 od dana 4. srpnja 2013.g., razvidno je da je Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, kao tužitelj u istoj parnici, ishodio odluku kojom se i u odnosu tuženu iz ovog postupka utvrđuje da su u razdoblju od dana 1. lipnja 2004.g. do dana 31. prosinca 2008.g. povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača kao korisnika kredita, to zaključivanjem ugovora o kreditima u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena glavnica vezana uz valutu švicarskog franka, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače, tijekom pregovora i u vezi s zaključenjem ugovora o kreditu, u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima važnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je pak imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je jedna od tuženih u spomenutom postupku, a tužena i u ovoj parnici, postupila suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03, dalje: ZZP/03), to u razdoblju od dana 1. lipnja 2004.g. do dana 6. kolovoza 2007.g., te protivno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i suprotno odredbama ZOO-a, sve u razdoblju od dana 10. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008.g., a koja povreda traje i nadalje, pače, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima bila promjenjiva sukladno jednostranoj odluci i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarala i ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, tako time i ovdje tužitelja, uz ocjenu ovog prvostupanjskog suda da se navedena odluka Trgovačkog suda u Zagrebu nedvojbeno odnosi i na tužitelja, tj. primjenjiva je i u konkretnoj pravnoj stvari.
15. Nadalje, odredbama čl.81. st. 2., 3. i 4. ZZP/03 bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako je protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, a smatralo se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebice ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, bio je dužan to dokazati.
15.1. Odredbom čl.84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok je čl.87. st.1. ZZP/03 bilo određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st.2. citiranog članka propisano je da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.
15.2. Ocjenom predmetnog Ugovora ovaj sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tužene i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Tužena je više puta mijenjala ugovorenu redovnu kamatnu stopu ovlašću ugovorenih odredbi pa iako tužena povišenjem kamatne stope nije prekoračila gornju granicu ugovorne kamatne stope od 19% sukladno članku 2. Uredbe o visini najviših dopuštenih ugovornih kamatnih stopa (NN broj 153/04) opisana ugovorna odredba o kamatnoj stopi i primjena iste od strane kreditora (ovdje tužene) u suprotnosti je sa načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena radi čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.
16. U odnosu na jednostranu promjenu kamatnih stopa ističe se da je time tužena mijenjala dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja a odredbe ugovora kojima su ugovorene promjenjive kamatne stope su utvđene ništetnima naprijed spomenutom presudom Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018.g. i za tužitelja je jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat te koja je bila razumljiva i određena, ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 4,50% godišnje slijedom čega se zaključuje da je tužena stekla bez osnove iznose kamate koje je tužitelj platio u anuitetima preko potonje navedenog iznosa ali i zbog promjene tečaja CHF kakav je bio u odnosu na kunu na dan isplate kredita.
16.1. Ovdje iznesena utvrđenja u prethodna dva pasosa obrazloženja o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržajno su sukladna onima iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/2012 donesene dana 4. srpnja 2013.g. kojom su spomenuta utanačenja utvrđena ništetnim radi čega nije postojala obveza ovog suda provoditi dokaze o tome da su ovom tužbom osporene odredbe Ugovora ništetne, neovisno o činjenici što se u postupcima kolektivne zaštite, pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini radi čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.
17. Prema odredbi članka 502.c ZZP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a st.1. ZZP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj (u postupcima kolektivne zaštite ovlašten štititi), u kojim slučajevima je sud vezan za ista utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj poziva u ovom postupku. Pravna posljedica ovakvih parnica je specifično proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti (afirmirajućih) presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava po tužbama ovlaštenih osoba, a tako je i u konkretnom slučaju.
18. Članak 1111. ZOO-a propisuje da kad dio imovine neke osobe prijeđe na bilo koji način u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. A za postojanje izvanugovornog obveznopravnog odnosa stjecanja bez osnove nužno je i postojanje uzročne veze između povećanja i umanjenja imovine (kauzalni neksus) te da činidba ne smije biti štetna radnja jer bi u tom slučaju bila riječ o odgovornosti za štetu. Ta tzv. kondikcijska tužba je osobna tužba i može se podnijeti samo protiv stjecatelja bez osnove ili njegovog univerzalnog sukcesora. U toj tužbi tužitelj odnosno oštećeni ne navodi konkretnu pravnu osnovu na kojoj temelji svoju tražbinu prema tuženiku već opravdava svoju tražbinu samom faktičnom činjenicom da se dogodilo povećanje imovine bez osnove na strani tuženoga, odnosno smanjenje imovine na strani tužitelja, također bez pravne osnove.
19. Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučujući po izjavljenim revizijama u citiranoj parnici Trgovačkog suda u Zagrebu donio je odluku pod poslovnim brojem Rev-2221/2018-11 dana 3. rujna 2019.g., kojom je, u bitnom, odbio revizije, tako i onu tužene, potvrđujući time utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.
20. ZOO-a u članku 322 st.1. propisuje da je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo te ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor je valjan ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice (st.2).
21. Posljedice ništetnosti regulira čl.323. ZOO-a koji određuje da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke. Člankom 324. st.1. ZOO-a određeno je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen dok st.2. propisuje da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
22. U odnosu na naknadni nestanak uzroka ništetnosti u čl.326. st.1. stoji da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane dok čl. 327. st.1. propisuje da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Neograničeno je isticanje ništetnosti temeljem čl.328. ZOO-a, odnosno, pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se.
23. Tužiteljičin iskaz dan na ročištu sud je cijenio kao vjerodostojan i istinit, u istom je tužiteljica navela da je 2005.g. u lipnju sklopila Ugovor s tuženikom kao kreditorom, to da je bio Ugovor o kreditu kojim mi je stavljeno na raspolaganje 23.000 CHF, a taj iznos da joj je isplaćen u protuvrijednosti u kunama. Obzirom da je u to vrijeme bila trajno zaposlena da je odlučila podignuti kredit te da se odlučila upravo za tuženika kao kreditora jer da je on u to vrijeme imao povoljnije kamatne stope nego drugi. U cijelosti da je vratila 23.000 CHF te da smatra da je Ugovorna odredba koja se navodi u tužbi ništetna i bez pravnog učinka. U banci da je prije podizanja kredita nitko nije upozorio da sklapanje Ugovora kojeg su joj ponudili može dovesti do nekakvog rizika ili opasnosti u financijskom smislu za nju kao potrošača jer je isti sklapan u iznosu koji je bio vezan za valutu švicarski franak, dapače, da su joj rekli da je to povoljnija kamata nego što bi dobili drugi korisnici kredita je bila u to vrijeme zaposlenik trgovačkog društva ELECTRO MC. U vrijeme sklapanja Ugovora da nije imala nikakav registrirani obrt niti poslovne udjele u bilo kojem trgovačkom društvu. U to vrijeme dizanja kredita da nije bila upoznata s značenjem pojma kreditne klauzule niti da postoji mogućnost da bi se mjesečna rata koju je bila dužna plaćati kreditoru mogla mijenjati.
24. Iz odluke Vrhovnog suda RH br. Rev-3412/2018 od dana 19. ožujka 2019. godine razvidno je da je mišljenje Vrhovnog suda RH prema odredbi čl.502.a st.1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom, zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijetu tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a st.1. ZPP-a. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.
25. Stoga, kako je dakle, utvrđeno da je tuženik kao poslovna banka povrijedio prava tužitelja kao potrošača, tj. kao korisnika kredita, jer je ugovorio nepoštenu i ništetenu odredbu o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, tuženik je dužan vratiti vrijednost više preplaćenih anuiteta budući je iste stekao bez osnove. Prema odredbi čl. 210. st. 1. 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96 i 112/96 u daljnjem tekstu ZOO) kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu, a ako to nije moguće dužan je naknaditi vrijednost ostvarene koristi. Obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
26. U odnosu na prigovor tuženika da je u postupku sudjelovala i treća osoba LM koja da je morala biti obuhvaćena tužbom ističe se da u ovom postupku ne rad o jedinstvenim suparničarima jer su prema čl. 201. ZPP-a jedinstveni suparničari oni prema kojima se ili prema zakonu ili zbog prirode njihovog pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način, a što u konkretnom nije osnovan prigovor.
27. Budući da je tuženik u tijeku postupka osporavao i osnov i visinu tužbenog zahtjeva sud je odredio provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja te je isto povjereno stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Željku Dekoviću iz [adresa]. U svom nalazu i mišljenu, a kojeg je sud cijenio kao stručan i objektivan iako je tuženik istom prigovarao ali nije predložio provođenje novog vještačenja pa sud novo vještačenje nije niti određivao.
28. Vještak je imao zadatak utvrditi visinu pretplaćenog novčanog iznosa koja odgovara razlici između iznosa anuiteta koje je nakon povišenja kamatne stope tužitelj plaćao tuženiku i iznosa anuiteta po kamatnoj stopi od 4,95% godišnje ugovorenoj Ugovorom o kredit broj: 168-50-2899634 od dana 20. lipnja 2005.g. Predmetnim Ugovorom je ugovoren rok otplate kredita na 9 godina (108 mjeseca) tako da se otplaćuje u 108 mjesečnih rata rate, a zadnji anuitet dospijeva 31.7.2014.g.
28.1. Nespornim je utvrdio i kako je na temelju odredbe članka 2. Ugovora kamatna stopa utvrđena kao promjenjiva, sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 4,95% godišnje, naknada za obradu zahtjeva (čl. 38. Ugovora) iznosila je 1,00% od iznosa odobrenog kredita, plaćanje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita.
28.2. Nadalje, nespornim je utvrdio kako je člankom 7. predmetnog Ugovora ugovorena valutna klauzula kao i to da je istim člankom uređen način otplate tako da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF valutu važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti da dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31.10.2005.g., uplate po kreditu da se valutiraju s datumom odobrenja računa Banke, kamatna stopa da je u Ugovoru o kreditu da promjenjiva te da se ista s početnih 4,95% godišnje, tijekom otplate kredita višekratno mijenjala odlukom tuženika.
28.3. Vještak je naveo da je kredit podmiren u cijelosti i maturiran na dan 31.7.2014.g., a izračun razlike iznosa obračunatih i plaćenih iznosa kamata banci iz mjesečnih anuiteta u odnosu na početni otplatni plan odobrenog kredita i iznose kamata kako su u njemu iskazane u vještačenju napravljen je tako da je početna kamata u predmetnom Ugovoru o kreditu određena kao fiksna kamata u postotnom iznosu koji je ugovoren kao početni iznos kamatne stope te utvrđene razlike po osnovi promjene i obračuna kamatnih stopa od strane banke kreditora u plaćenim anuitetima u kreditu s valutnom klauzulom (CHF) švicarski franak od strane banke kreditora.
28.4. Razlika po osnovi utjecaja primjene valutne klauzule da je nastala jer da je visina mjesečnih anuiteta, direktno ovisila i obračunavala se u obračunskom razdoblju primjenom srednjeg tečaja ugovorene strane valute kreditora u valuti CHF na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta naspram kunske protuvrijednosti fiksnog srednjeg tečaja strane valute kreditora u valuti CHF na dan isplate kredita. Iz istih razloga, u izračunu razlike po osnovi valutne klauzule te promjene i obračuna kamatnih stopa od strane banke kreditora u plaćenim anuitetima, glavnica kredita da je konvertirana u kunski kredit prema početnom srednjem tečaju CHF-a utvrđenog od strane kreditora u odnosu na kunu na dan korištenja kredita i napravljena usporedba, te da je napravljen izračun razlike u odnosu na plaćene anuitete banci u kunskoj protuvrijednosti od strane korisnika kredita.
28.5. Mjesečni obrok otplate kredita da se sastoji od dijela koji se odnosi na otplatu glavnice duga - otplatna kvota i dijela koji se odnosi na plaćanje naknade banke za korištenje posuđenih novčanih sredstava - kamate. Mjesečni obrok može biti fiksan (anuiteti) ili se može mijenjati iz mjeseca u mjesec (rate). Bankarski krediti da se u pravilu otplaćuju u anuitetima. Anuitet predstavlja određeni jednaki novčani iznos tijekom razdoblja otplate kredita za vrijeme primjene iste visine kamatne stope. Svaki mjesečni anuitet sastoji se dijelom od glavnice (otplatne kvote) i kamate na preostalu glavnicu pa se svakom otplatom mijenja struktura anuiteta. Glavnica duga je iznos novca (kredita) pozajmljen od banke Omjer iznosa glavnice i kamate sadržane u anuitetu mijenja se tako da se s povećanjem broja otplaćenih anuiteta udio glavnice povećava, a udio kamate smanjuje, odnosno na početku otplate kredita u anuitetu je veći udio kamate u odnosu na glavnicu (jer je i glavnica na koju se obračunava kamata veća te se smanjuje sa svakim sljedećim anuitetom).
28.6. U slučaju promjene kamatne stope na veći postotak i većih kamata u početnom razdoblju, omjer iznosa glavnice i kamate sadržane u anuitetu mijenja se tako da se u mjesečnim anuitetima u početku udio kamate povećava, a smanjuje se udio otplaćene glavnice, uz isti rok otplate kredita, a što je slučaj i kod ovog kredita.
Isto rezultira većom neotplaćenom glavnicom kredita.
28.7. Prigodom izračuna banka kreditor je koristila proporcionalnu metodu obračuna kamata, dekurzivno koja je primijenjena u formuli za izračun anuiteta, sukladno „Odluci o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite“ (NN 56/2001 i dalje) te dopunjenoj „Odluci o efektivnoj kamatnoj stopi kreditnih institucija i kreditnih unija te ugovaranju usluga s potrošačima“ koju je objavila HNB (NN1/2009, 41/2009). Tuženik da je tužitelju u cijelom otplatnom razdoblju predmetnog kredita primjenjivao u obračunu i naplati svakog anuiteta, te izračunu ostatka neplaćene glavnice kredita srednji tečaj za devize za valutu CHF tuženika važeći za valutu CHF naspram kunske protuvrijednosti na dan ispunjenja obveze plaćanja mjesečnih anuiteta. Vještak je također naveo da kredit nije konvertiran te da je razlika između plaćenih mjesečnih anuiteta obračunatih po srednjem tečaju banke kreditora za CHF valutu na dan dospijeća plaćanja obveza i mjesečnih anuiteta obračunatih po srednjem tečaju banke kreditora za CHF valutu na dan isplate kredita 6.7.2005.g. u razdoblju od dana isplate kredita do dana konačne otplate kredita 31.7.2014.g. te uslijed promjene kamatnih stopa koji su plaćani banci kreditoru /tuženiku/ od strane korisnika kredita (tužitelja) u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu u utuženom razdoblju, ako se zbroje samo više obračunati iznosi u mjesečnim anuitetima od strane tuženika iznosi ukupno 21.142,46 HRK /2.806,09 EUR-a.
28.8. Vještak je obračunao i specifikaciju negativnih razlika u izračunu mjesečnih anuiteta tj. razlike za vrijeme kada je tečaj CHF-a bio niži od početnog ugovorenog i uslijed promjene kamatnih stopa u otplati predmetnog kredita i to u iznosu od 322,54EUR-a ali tuženik za taj iznos u ovom postupku niti iskazao postojanje ikakvog potraživanja, nije isticao nikakav prijeboj, protutužbu ili bilo kakav zahtjev za taj iznos pa je uopće bilo kakvo raspravljanje i odlučivanje o toj tražbini u skladu s ovom činjenicom, potpuno bespredmetno, odnosno, prema stavu ovog suda, ne postoji ikakav osnov da bi se vršilo ikakvo prebijanje ili umanjivanje iznosa koje je tuženik nesporno temeljem nepoštene ugovorne odredbe o valuti švicarski franak i nepoštene odredbe o kamati stekao od tužitelja jer restitucijski zahtjev tuženika ne postoji.
28.9. S druge strane, sve i da takav zahtjev postoji, a ne postoji, isti bi bio potpuno neosnovan pa i zastario i to iz jednostavnog razloga što na strani tužitelja nema nikakvog stjecanja bez osnova pa da bi tužitelj imao nešto vraćati tuženiku jer je sva plaćanja vršio tužitelj, a ne tuženik, odnosno radilo bi se o potraživanjima tuženika s osnova manje plaćenih anuiteta za što je propisan zastarni rok od tri godine.
28.10. U tom smislu ukazuje se na upravo doneseno pravno shvaćanje proširenog vijeća Vrhovnog suda RH u predmetu poslovni broj Rev-549/2023 od 18.12.2013. godine kojim je o ovom pravnom pitanju odlučeno: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijanopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. Potplaćenim iznosima odnosno po negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita.". Također je isti stav iznesen i u odluci Županijskog suda u Karlovcu, poslovni broj Gž-650/2023-2 od 27.9.2023. godine, Županijskog suda u Sisku, poslovni broj Gž-1003/21-3 od 6.3.2023. i Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-755/2021-2 od 13.10.2021.
29. U odnosu na uređenje tužbenog zahtjeva valja napomenuti promjena u visini tužbenog zahtjev ne predstavlja preinaku već samo usklađenje sa nalazom i mišljenjem vještaka, a ne mijenjanje pravne osnove i postavljanje sasvim novog tužbenog zahtjeva. Naprijed navedeno shvaćanje je zauzeo i Vrhovni sud na sjednici predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, dana 26. studenog 2021. godine.
29.1. Slijedom svega naprijed navedenog, utvrdivši da je pravni osnov za valutnu klauzulu u cijelosti utvrđen i osnovan, a visinu utvrđenu u nalazu i mišljenu vještaka kojem tužitelji nije prigovarao, sud je sukladno odredbi čl. 210. ZOO-a po osnovu stjecanja bez osnove dosudio tužitelju utvrđenu razliku između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate kredita i tečaja za valutu CHF u vrijeme isplate kredita, kao i razliku u ugovorenoj kamatnoj stopi, odnosno iznos od 21.142,46 HRK /2.806,09 EUR-a.
29.2. Na dosuđeni iznos tužitelju je sukladno čl. 214. ZOO-a priznata zakonska zatezna kamata od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa anuiteta pa do isplate, što je preciznije određeno u izreci presude.
30. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.
1. ZPP-a. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u tužbenom zahtjevu istom je priznat trošak postupka i to sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) Trb. 7. toč.1, trošak za sastav tužbe, trošak sastava obrazloženih podnesaka od 12.2.2022 i 15.7.2024., zastupanje na ročištima od 17.10.2023. i 13.1.2025., sve po 100 bodova, uz vrijednost boda od od 2,00EUR-a, uvećano za PDV od 25%, ukupno 1.250,00EUR-a. Sve uvećano za trošak vještačenja u iznosu od 650,00EUR-a, sveukupno 1.408,25 EUR-a.
30.1. Na dosuđeni parnični trošak tužitelju je dosuđena zatezna kamata koja teče od donošenja presude do isplate sukladno čl.30. st.2. Ovršnog zakona (NN broj: 112/12, 25/13, 93/14, 65/16, 73/17, 131/20, 114/23, 6/24), u visini prema čl.29. ZOO- a koji stavkom 1. propisuje da je dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje pored glavnice i zatezne kamate dok su stope zateznih kamata propisane čl.29. st.2. ZOO-a.
30.2. Odredbom čl.11. st.1. toč. 20 Zakona o sudskim pristojbama (NN broj: 118/18, 51/23) propisano je da su od plaćanja pristojbi u Republici Hrvatskoj oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa radi čega tužitelju nije obistinjen zatraženi trošak za pristojbu na tužbu u iznosu od 567,00 EUR-a.
30.3. Budući da se u konkretnom slučaju radi upravo o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj je kao takav oslobođen plaćanja sudskih pristojbi na presudu.
40. Slijedom svega naprijed navedenog valjalo je riješiti kao u izreci.
U Šibeniku, 10. veljače 2025. godine
SUTKINJA
Ana Kević Brakus
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Županijskom sudu u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave iste, a ulaže se putem ovog suda u tri primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.
DNA: sukladno zapisniku o objavi
